Laguna - Kolumna - Pusti nas u disko! - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Pusti nas u disko!

11.12.2008.



 

Da li ste nekada pomislili da baš imate sreće što ste se rodili polovinom ili krajem prošlog veka i tako iskusili diskoteke i klubove. Možda vaša baka ne bi podnela toliko duvanskog dima, tiskajuća znojava tela i masu koja skakuće u ritmu od koga boli glava, ali i baka je verovatno imala svojih momenata. Posela, seoski vašari, mobe i igranke u mesnim zajednicama nisu za bacanje. Još ako je bila deo kakve buržoaske porodice vaša baka (a možda i prabaka) imala je šanse da igra na kakvom balu. Ipak, vi, teorijski naoružani poznavanjem seoskog posela i varijacijama žurki od tada, pa do ovog trenutka jurišate na svoj omiljeni klub da uz, za taj dan standardno ugovorenog dj-a đuskate, ponosni što ste upoznali baš taj superiorni vid zabave. Ali nije oduvek bilo tako...  

 

Matursko veče 1958.

Evo nas npr. u Palo Altu, jednom od onih idiličnih američkih gradića ovekovečenih u tv serijama. Crkva. Škola. Lepe kuće. Predivno cveće. Mirna i srećna zajednica. Šta se događa? Na travnjaku se igraju maleni bejbi bumeri, začeti u slavu primirja, a njihova malo starija braća i sestre sramežljivo postavljaju- da li ćeš sa mnom na maturu? pitanja i sređuju zulufe, glancaju cipele, loknaju kosu i biraju haljine. Ovaj trenutak je magičan. Svi su večeras tako lepi. I sve je tako roze i plavo. I ne, to nije scena iz filma ’’Carrie’’ niti ’’Back to The Future’’. Ovo nije film, već je stvarno. Na podijumu stoji uredni i ulickani mladić u odelcetu, ali peva poganu muziku. Gitarsku. Padaju konfete. Uštogljena nastavnica bi volela da je neko pozove na ples. Mladi maturanti igraju. Tela su pripijena. Ovo nije obično veče.On joj stavlja ruku oko struka sramežljivo, ona spušta glavu prepunu frizure na njegovo rame. Večeras će se možda spojiti neki čija deca će vršljati po diskotekama.  

 

Swinging London

 

Odlučila sam da se okanem ameriških krofnica i malo smršam kako bih bila sličnija Twiggy. Prelazim okean, jer sada zaista želim sumanuto da plešem. Evo me u najluđem gradu na svetu u ovom trenutku- Swinging Londonu. U jednom trenutku sam se probudila na metro stanici Carnaby Street. U ogledalu naspram sebe sam videla mačkasti ajlajner na svojim očima i geometrijski sečenu haljinu. Onda je prošao fotograf i počeo da me slika.Pala sam na pod i raširila ruke, a on je stao klekao preko mene i počeo da škljoca. Sledeće čega se sećam bio je klub zarobljen u zidinama Camdena. Steve Marriot za koga sam čula da je u bendu Small Faces i Keith Moon, bubnjar The Who igrali su pored mene i Twiggy. Kako me je gledala. Zavidela mi je na divnim mršavim nogama. Noge su plesale, a Steve je energično pomerajući kukove viknuo Moonu da su  pravi raveri.Nikad mi ne bi palo na pamet da su swinging modovi smislili ime za svoju decu koja će ranih devedesetih biti raveri. 

 

2001 Odyssey

 

Posao modela swinging šezdesetih nije potrajao. Morala sam da nađem pravi posao od 9 do 5 i izdržavam roditelje i mnogobrojnu braću i sestre. Bilo nas je previše i moralo je  da se zaradi za sicilijanske ćufte. Capiche? Ali ja sam dalje želela da igram. Živela sam za onaj momenat kada ću u subotu uveče obući svoju poliuretansku košulju, staviti zaltni lančić i otići u 2001 Odysseyu, najbolje mesto u čitavom Bruklinu,  da isturam svoje kukove i igram na melodije braće Gibb. Jedna ruka u vis, mešanje levim kukom. Promena ruke. Druga ruka u vis, drugi kuk. Muči me mnogo stvari-socijalni problemi, novac, do zla boga dosadan posao, devojka koja me uhodi, ali onog trenutka kad zakoračim na podijum okupan svetlucavim reflektorima i sveopštim blještavilom- to sam zapravo ja. Počne muzika i ja osećam da je diskoteka jedino mesto na kome vredim. Gledaju me. Dive mi se. Možda ću za koju godinu izgledati smešno u ovakvoj garderobi, ali me sada za to briga. Ja sam kraljica večeri. I pobedila sam na Odysseyinom plesnom takmičenju. Što ne znači da ti ne smeš da pokušaš da igraš. You Should Be Dancing, zar ne?

 

Studio 54

 

Mislila sam da sam kraljica podijuma. I jesam. Ali u Bruklinu. Stala sam u red. Ispred mene je bilo sedam tranvestita, predivna albino Kineskinja i dečko hispano porekla koji je na sebi imao samo gaćice i tregere. Svi smo čekali isto. Da uđemo u dekadentni pakao zvani Studio 54. Malo je teže ući nego u 2001 Odyssey. Ovde gledaju da li ste dovoljno dobri i traže da ih impresionirate. Prolazi limuzina, staje, vrata se otvaraju, obezbeđenje nas sklanja grubo. Shvatam i zašto. Preko reda i uz svo poštovanje ulaze Bianka i Mick Jagger, za njima Jerry Hall i Brian Ferry. Čitala sam u novinama da unutra imaju jastuke i separee, i krevete i lože, i podijume i koktele, i sobe, i devojčice za devojčice, i dečake za dečake. Otvoren je pre godinu dana, 1976, a ja i dalje nisam ušla. Uvek kada bi me možda i pustili u kadar uđe neko nalik Calvinu Kleinu i Andy Warholu. Razmišljam kako to da 2001 Odysseya nije u 2001.ulici, kada je Studio 54 u bivšem pozorištu na 54. ulici. Razmišljanje mi ne ide. Bolja sam u plesanju. Ali pre mene svoja tela tamo će ugnezditi Truman Capote, Nureyev, Zsa Zsa Gabor, Jackie Onassis, Pele, Hugh Hefner, Elton John, tako željni kiča, šljokičastih prizora i disco muzike.

 

Hacienda

 

Gledala sam Smiths-e. Čak tri puta u Haciendi, i to sve samo godinu dana posle otvaranja. Tamo je i gospođa Madonna prvi put održala koncert u Britaniji. To sam propustila. Mnogo pre Smiths-a, sedamdesetih sam u Haciendi gledala revije bolivudskih filmova. A pre toga ovo čudesno mesto koje zaista podseća na hacijende meksičkih veleposednika iz telenovela, bilo je mesto za građenje luksuznih jahti u kome je mnogo građana Mančestera našlo posao. Njihovoj deci Hacienda će značiti na potpuno drugi način. Bend New Order i menadžer Tony Wilson preuzeće ovo mesto i učiniti ga najuzbudljivijim na kontinentu u tom trenutku. Sada kada se klub zatvorio i kada živi samo u antologijskim snimcima i uspomenama onih koji su svojim nogama prašili u njemu, napijali se i radili još štošta najmanje što mogu da uradim je da ponovo pogledam ’’24 Hour Party People’’ i prisetim se.

 

Hacienda ponovo 

 

I osamdesete su se bližile kraju. Indie muzika je postajala elektronskija i razuđenija. Osećala sam da bih mogla satima da igram u mančesterskoj najlepšoj hali. Došlo je ’’drugo leto ljubavi’’ i ja sam saznala ko su Stone Roses, Inspiral Carpets, Happy Mondays, The Charlatans. Na njih su uticali The Smits, The Fall i New Order isto koliko i sama Hacienda, mesto koje im je bilo druga kuća. Sa indie muzikom počeli su da se mešaju hip hop i dance. Onda je prijatelj Happy Mondaysa iz Amsterdama doneo ekstazi i noćni provod više nije bio samo to, već jedno ludačko i novo iskustvo koje menja pogled na život. Kao i na sutrašnji dan koji postaje malo sivlji, ne samo zbog mančesterske klime. Hacienda postaje elektronskija. Acid house. Repetitivno i hipnotički. Nisam morala da idem na Ibizu, u Haciendi sam imala Ibiza veče. Wouldn't it be nice to get on with me neighbours? But they make it very clear they've got no room for ravers...- pevao je Steve Marriot u ’’Lazy Sunday’’ 1968. A već 1986.  modovi postaše raveri. Stvarno. Steven Patrick Morisseya je to sigurno zgrozilo, ali na mestu gde je on pevao ’’What Difference does It Make?’’ samo tri godine kasnije Haciendu su zaposeli house dj-evi.

 

 

Ibiza

 

Whoah! We are going to Ibiza, Whoah! In The Mediterranean Sea! Tako je ushićen ovim ostvrvom zabave pevao holandski eurodance bend Vengaboys. Iako mslim da je ova pesma i više nego iritantana, odlučila sam da me to ne odgovori od uzimanja feribota od Barselone do Ibice. Ranih sedamdesetih klaberi zasićeni kopnenim žurkama odlučili su da nagrnu na netaknutu prirodu, ali opet u blizini civilizacije kako bi se mogli zabavljati do krajnjih granica,a onda opet dopuzali do banke i tržnog centra. Iako vlasti Ibice pokušavaju da promovišu porodični turizam, nešto im i ne ide, jer svi znaju da se na ovoj balearskom ostrvu nalazi najveći klub na svetu- Privilege. Oni koji ne vole house, trance i tehno i vole da se odmaraju I dugo spavaju ne treba da dolaze. Žurka je sve vreme u klubovima, ali i na plažama, afterpartyji uz izlazak sunca, žurke u peni. Sve se događa od juna do oktobra, a već u novembru na sreću meštana koji bi da se odmore i na žalost meštana ugostitelja horda turista željnih plesa i razvrata vraća se kući da naporno radi u korporacijama kako bi na Ibicu došla ponovo.

 

Dancing in the Street

 

Nije čudno što postoje diskoteke i klubovi. Ljudi vole da plešu. Ljudi vole da rade stvari u grupama. Ljudi vole da ih neko gleda dok rade neke stvari. Ljudi su usmereni na svoja tela. A onda i na tuđa. Ali nekada se dešava, kao što se dešava meni da poželim da igram, pa nije bitno gde, kako i ko će me posmatrati. Onda napravim plejlistu i igram kod kuće, u svojoj sobi, kao da sam u nekom zamračenom klubu i na svom dekolteu osećam pucanj rasvete. A opet, nekad mi se dogodi da samo istrčim iz kuće i sa slušalicama na ušima počnem da plešem na ulici. Kao što to kažu Martha and The Vandellas ili u kasnijoj izvedbi dva ljubitelja razgibavanja mišića Bowie i Jagger. I onda mi se ponekad čini da svi igraju, da se sve kreće, i tu ne mislim samo na tramvajer, pse i kola, već i ljude koji se mobilišu i kao u spotovima očigkedno ljubiteljke plesa, Feist prave kolone i podižu me i spuštaju me...

A opet, kao da niko nije tu. Ja stojim na ulici, ali u mojim ušima je muzika i ja u svojoj glavi igram, igram, igram...

 

 

 

 

 

 

 
Ostale kolumne autoraPogledajte sve
nasilje nasilje  laguna knjige Nasilje nasilje
11.05.2011.
Prezirem nasilje. Uvek ću to reći. Prezirem one koji nekog maltretiraju, tuku, psihički se iživljavaju. Uvek ću se tome usprotiviti. Prezirem majke koje se ne obaziru na dečiji plač ili istu tu...više
više
žena u zelenoj haljini ispred zelene planine laguna knjige Žena u zelenoj haljini ispred zelene planine
07.12.2010.
Kada sam dobila poziv da napišem nešto o ekologiji, iskreno, nisam se posebno obradovala. Zašto? Zato što ja jednostavno, iako sam osoba koja o svemu ima mišljenje, o ekologiji ne razmišljam mnogo...više
više
pusti nas u disko  laguna knjige Pusti nas u disko!
11.12.2008.
 Da li ste nekada pomislili da baš imate sreće što ste se rodili polovinom ili krajem prošlog veka i tako iskusili diskoteke i klubove. Možda vaša baka ne bi podnela toliko duvanskog dima, tiskajuća...više
više
pin up estetika laguna knjige PIN-UP ESTETIKA
11.08.2008.
 Šta žele da nam kažu žene koje nas gledaju sa pin up postera ili duplerica? Da li treba da im se divimo što su skupile hrabrost da se pokažu u ’’punom svetlu’’ ili da ih nipodaštavamo...više
više
Knjige autora
Najnovije kolumnePogledajte sve
knjige koje postaju filmovi laguna knjige Knjige koje postaju filmovi
22.08.2023.
Biti pisac iziskuje obilnu i neograničenu maštu. Svet koji pisac stvara je slobodan, pun imaginacije i često se graniči sa ludilom. Protagonistkinja romana „Buka“ stvara upravo jedan ovakav...više
više
tuga veća od sveta i svemira laguna knjige Tuga veća od sveta i svemira
09.05.2023.
Prvo bude ona plava crta, plava kao duboko more, crta u ekrančiću i pasulj u stomaku. Taj pasulj prikačen za tebe i još uvek ravan stomak, i neverovanje da je stanje drugo, sasvim drugo. Onda rastu...više
više
kraj zmajeva neispričani prolog bajke nad bajkama  laguna knjige Kraj zmajeva: Neispričani prolog „Bajke nad bajkama“
27.12.2022.
Kao praznični dar čitaocima, poželeo sam da konačno objavim i ovaj neispričani prolog trilogije Bajka nad bajkama. Sve se dešava dugo pre događaja opisanih u pripovesti koju ste čitali ili ćete...više
više
u vrhovima top lista laguna knjige U vrhovima top-lista
19.08.2022.
U subotu se navršava godinu dana od izlaska objedinjenog izdanja „Bajke nad bajkama“, štampanog ćirilicom, sa tvrdim koricama i mapom u boji. Veći deo tog vremena knjiga je provela na...više
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.