Laguna - Bukmarker - Miomir Petrović: Zapad razume samo arapski novac - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Miomir Petrović: Zapad razume samo arapski novac

Beogradski prijatelji profesora filmske umetnosti na privremenom radu u jednom od emirata zamišljaju da je njegov život kao sa razglednice. On predaje na elitnom koledžu, ispija skupa pića po damping cenama u raskošnim enterijerima, kampuje pod zvezdama u pustinji, ide na zabave sa grupom prijatelja koji potiču iz bivše Jugoslavije…



Ovako bi u nekoliko rečenica mogao da se opiše novi roman Miomira PetrovićaSredišnja pustinja“.

Međutim, kakvo je naličje života daleko od kuće, kakav je odnos između zapadnog i evropskog sveta pisac Miomir Petrović govori za Danas.

So je čest motiv u Vašim romanima, pa i u „Središnjoj pustinji“. Zašto?

Tri prostorno-čulna motiva kojima se u romanima često koristim su ostrvo, pustinja i, kao što primećujete, so. Reč je o kvintesencijama mojih romanesknih junaka koja najbliže određuju njihovu usamljenost, izolovanost od uzavrelog sveta, te paklene košnice civilizacije. „Središnja pustinja“ je roman o našem čoveku koji živi i radi na Arabijskom poluostrvu, ali i priča o usamljenosti pojedinca u globalnom svetu potrošnje, ratova, demonokratije, korporativnog fašizma. To je ta unutarnja njegova pustinja. A mekana postelja od uzavrelog pustinjskog peska, ta čistoća peska, njegova abrazivnost, neplodnost, to izlaganje sebi i svojim strahovima kada se nalazite u pustinji, to je scena na kojoj glavni junak pokušava da dođe do sebe. Fascinacija pustinjom kao motivom za mene je počela već prilikom prvih putovanja u Alžir i Tunis, kasnije Egipat pa se, kada sam se preselio u Emirate, opredmetila u potpunosti. Moja vizuelna realnost nekoliko godina je bila igra svetloplavog i svetložutog. Najčešće samo te dve boje. Kao u filmu „Pariz, Teksas“ ili „Čaj u Sahari“. Pustinja je najčistiji teren, lišen organskog, nešto poput filmske scenografije.

Vaš glavni junak se susreće sa potpuno drugačijom kulturom, poput arapske. Budući da ste i sami živeli u UAE, kako je izgledao susret sa drugim i drugačijim?

Porodica i ja nismo nespremni došli u Emirate. Imali smo kontakte sa Bliskim istokom i Arapima. Prihvatio sam mesto profesora na njihovom najstarijem, državnom univerzitetu i uputili smo se u novi oblik postojanja. Tamo sam predavao filmsku estetiku, kreativno pisanje i filmsku naraciju. Dočekale su nas dve sasvim nove osovine za nekoga ko dolazi sa ovih prostora: emiratski šerijat ali i neokolonijalna, potrošačka, ekstremno materijalistička psihologija. Emirati su ne tako voljni saveznik Amerike, najbogatija država regiona u kojoj Emiraćani čak i ne moraju da rade, ali u svemu imitiraju američki način života. Nažalost bez ideje o nekakvom kontekstu svakog, pa i dotičnog „američkog sna“. Zbog toga prisustvujete slikama koje su nadrealističke. Spoj tog mentaliteta i lokalnog islama prilično rastegljivih vrednosti, digitalnog 21. veka i srednjovekovlja – naročito meni spoznajnim budući da sam predavao u ženskom kampusu, samo studentkinjama medija dok je moj sin pohađao mušku srednju školu – ono je što tu sredinu čini potpuno osobenom. Ali, ruku na srce, Evropljani se mnogo više u svakodnevnom životu sreću sa kolopletom nesrećnih azijskih naroda (Indijcima, Pakistancima, Nepalcima, Filipincima…) nego sa starosedeocima. Imao sam tu kognitivnu sreću da živim u manjem gradu, Fudžeiri na istočnoj obali poluostrva gde se sve to mnogo bolje vidi nego u Dubaiju. A Dubai, taj grad/foto-tapet je interesantna, kičasta i novobogataška razglednica koja svuda ima svoje male pukotine. Ukoliko povučete jače ivicu te pukotine, pred vama se lako stvori naličje slike: mravinjak siromašnih azijskih radnika koji žive u groznim uslovima.

S obzirom na to da je Vaš glavni junak profesor koledža, na nekoliko mesta u knjizi govorite o obrazovanju. Možete li povući paralele između obrazovanja u svetu i kod nas?

Kao profesor koji nije bez otpora prihvatio Bolonjsku reformu obrazovanja, jer svoju sam pedagošku karijeru počeo pre te famozne i nepotrebne reforme, mislio sam da neću doživeti veće omalovažavanje intelekta. Ipak, radeći u UAE po britanskom obrazovnom kurikulumu, sagledao sam šta je obrazovanje budućnosti: „educational industry“. Student novog doba bavi se veštinama a ne poljem saznanja. Apstraktni prostor misli, neophodan posebno u društveno-humanističkim naukama, dobrim delom je skoro pa dimom isteran. To će u budućnosti od potencijalnog mislioca napraviti poslušnog potrošača. A poslušan potrošač je i poslušan glasač. To naše preterivanje u vrednovanju zapadnog sistema školovanja staje pod onu gorku ali realnu definiciju: problem srpskih mondijalista je što nigde ne putuju i slabo govore strane jezike.

Glavni junak knjige se druži sa zemljacima koji su poput njega u tuđini, što ostavlja prostor za nostalgiju. Nije li shvatanje i razumevanje nostalgije pomalo izvitopereno?

Iako po nekim narativnim tokovima deluje da je „Središnja pustinja“ jugonostalgičarski roman, ona je zapravo nostalgičarski roman. U pustinji, pet hiljada kilometara daleko od Evrope, naši ljudi su pet hiljada kilometara daleko od bivšeg Ja pa se sve, pa i bivše ja, čini mnogo idealnijim. To je nostalgija za bivšim Ja, za odnosima, obliku komunikacije, emocijama, ukusima i mirisima. Nekako više na čulnom nego političkom nivou.

Razume li zapadni svet kome i mi pripadamo Arape, odnosno koliko je moguć dijalog arapske i zapadne kulture bez predrasuda?

Ne, ne razume i ne želi da razume. Zapadni čovek samo razume arapski novac. U svakom drugom smislu, on u Arapima vidi musave teroriste, fundamentaliste bez ikakve unutarnje poezije, bez znanja jer, zaboga, oni nemaju jasne predstave o demokratiji. S druge strane, Arapi ne preziru Evropljane zbog toga što potonji ne veruju u njihovog boga, već zato što ne veruju ni u svog. Jer savremeni beli potrošač veruje samo u svoj skup novac, jeftin alkohol i jeftin seks. Predrasude dolaze mnogo više sa zapada nego što delaju sa istoka. Iako se evropski mediji iz sve snage upinju da svoje konzumente ubede u suprotno.

Autor: Vladimir Matković
Izvor: Danas


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
27.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu! Dečji dani kul...
više
infuzija čoveku koji posustaje predstavljene canetove ukrštene reči  laguna knjige Infuzija čoveku koji posustaje – predstavljene Canetove „Ukrštene reči“
27.03.2024.
Da je poezija u modi potvrdila je promocija prve poetske zbirke Zorana Kostića Caneta „Ukrštene reči“, koja je održana u Velikoj sali SKC-a 26. marta. Pored autora, učestvovale su književnica Ivana Di...
više
promocija romana vaskrsenje vukašina milićevića laguna knjige Promocija romana „Vaskrsenje“ Vukašina Milićevića
20.03.2024.
U četvrtak 28. marta od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljen roman Vukašina Milićevića „Vaskrsenje“.   O knjizi će, osim autora, govoriti i Igor Perišić, knji...
više
nedeljnik u knjižarama delfi laguna knjige Nedeljnik u knjižarama Delfi
27.02.2024.
Novi broj lista Nedeljnik je na kioscima, a od petka ga možete kupiti za samo 29 dinara u svim knjižarama Delfi širom Srbije uz kupovinu bilo koje Lagunine knjige, knjige drugih izdavača ili proizvoda...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.