Laguna - Bukmarker - Usporavanje metabolizma - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Usporavanje metabolizma

Dragan Velikić, „Bonavia“, Laguna, Beograd, 2012.

„Hroničar međunarodne pruge obilazi svoju deonicu.“ Ovo jeste citat iz najnovijeg romana Dragana Velikića, ali to jeste i svojevrsni trejler istoga. Da, to je sveobuhvatajuća metaforizacija ličnosti i dela pisca za kojeg su romani, pripovetke i eseji čija je radnja smeštna širom Evrope, samo deonice jedne duge i složene putanje sa pokojim presedanjem, zaustavljanjem, iskakanjem iz šina raznih međunarodnih putničkih, teretnih vozova, vlakova, vonata, ajzlibana. Jednako kao što voz na svojoj trasi hvata određeni ritam, tako i romani Dragana Velikića dišu ravnomerno, ujednačeno, medicinski korektno. B.O., na prvi pogled.

Na prvi. Jer, jednako koliko i o saobraćaju, pre svega železničkom, koji više od svih modernih prevoznih sredstava čuva ono vreme potrebno da se ispriča jedan roman, ima smisla govoriti i o medicini – patološkoj, obdukcionoj, internoj, psihijatrijskoj. O kurativi nužnoj njihovim protagonistima, zatečenim i zakačenim složenim tranzicionim vremenima, vazda neuklopljenim, nesnađenim, nepronađenim. O preventivi, koja je u isti mah i analiza načina života, sredine, porekla, genetske predisponiranosti ali i sprege svih ovih faktora sa boljkama od kojih se u prozi Dragana Velikića po pravilu dugo leči, ali i sporo, rečito umire.

Brevijar njegovih likova – od jakih, muževnih, autoritativnih figura ispod kojih katkad čuče kompleksaši i perverznjaci – preko intelektualaca ozbiljno uzdrmanih socijalno-političkim prilikama kojima se ne mogu (ili ne smeju) suprotstaviti, zatim raznih histeričnih, temperamentnih, raspomamljenih bludnica, te anemično-ustajalih lepotica što mirišu otužno na šifonjere negdašnjih viših klasa –sinegdoha je jednog istog, demilitarizovanog, ali i nanovo zavojačenog naciona, koji se u sudaru sa drugima često rastače, gubi, uzmiče, ili pak brani agresivnošću.

Sve kaljuge, stranputice, ćorsokaci, budžaci i pomračine koje hvataju njegove glavne, kontemplativnošću obdarene junake-putnike, goste sumnjivih bircuza i hotela prašnjavih draperija gde se vekovima odvijaju bizarnosti, ubistva, preljube – nisu tako jasno konturisane da se ne bi moglo, baš kao iz Beograda u Budim, ili iz Pešte u Beč – iz njih očas skoknuti u drugi neki hronotop, neku novu priču. Nije, stoga, šav koji spaja roman „Bonavia“ sa „Ruskim prozorom“ nešto što iznenađuje: Marko, Marija, Kristina, Miljan i ostali bračni, ljubavni, moralni i ini dezerteri lako se očitavaju kao – pritom nikako ne podrazumevam negativnu vrednosnu konotaciju – reciklaže već opisanih likova Dragana Velikića. Dopola apatridi, otpola gastarbajteri, neretko tek vagabundi bez jasnog pravca, umetnici u bežanju – tek, uvek se putuje i putovanjem menja, ukida staro mesto boravka, bez garancije da će se novo tako lako naći, da će se junak stacionirati, jer stajanje, zaustavljanje – nije li to smrt?

Nema u nas, posle Miloša Crnjanskog, pisca-putnika, nema romandžije koji je toliko putopisac, koji sa toliko mara za urbano, sa toliko senzibiliteta za čitanje identiteta i anatomije gradova – kao što je to Dragan Velikić. „Bonavia“ to samo potvrđuje – njeni likovi, smešteni (privremeno, naravno) u bukingovane hotele sa tradicijom, u naručene živote koji od iste tradicije beže – jesu upravo oni besciljni i bezvoljni tragaoci za sopstvenim ljubavima, domovima, državama. Sve je to jedna vrteška, obmana i varka, pokušaj materijalizacije nemogućeg, dalekog, stranog u sebi sa kojim se život valja odživeti. Stoga, hotel u Beču, ta znana „Uranija“ koja vekuje kao kakva olinjala metafora kupleraja i skandala, ali i tihih, skrivenih, diskretnih smrti, koje kao da se povinuju pravilu o nenarušavanju ritma, biva stecište susreta (koji to, u stvari, i nije) prijatelja (koji to, više, nisu), ljubavnika (razdvojenih), oca i sina (emotivno distanciranih). Ostala mesta zbivanja, kafanice i servisi dostave hrane – popularni keterinzi koji, sa silinom novog i in kreću sa periferija prestonice u pohod na centar – bivaju takođe semantički obremenjeni: oni su ne samo hronotopi i indikatori vremena sadašnjeg, nego i poprišta borbe i odmeravanja snaga – jedne nekada potentne, beskompromisne muškosti koja se silom prilika zaustavlja i jedne umerene snage koja se neprestano suspreže, čuva, prolongira. Reč je, dakako, o ocu, Miljanu (allegro, ako ne i scherzo), specijalisti za uslužne delatnosti u širem smislu, vlasniku ugostiteljskih objekata „Morava“ i „Sonata“, kao i o sinu Marku (adagio), piscu i boemu, autoru „Priručnika za kretanje Istočnom Evropom“, koji oprezno i tiho troši život, emocije, ljubavi, nespreman da se do kraja da, da se ostvari, da se skrasi. S druge strane, Marija i Kristina, sonatni stavovi u ženskom kontrapunktu, u fazi su pojačanog traženja sebe – jedna, čiji je odlazak neuspeo, koja je – u svom bekstvu od bekstva – posustala, fatalizovala svoj život, i druga, zaglavljena u sopstvenim emocijama i navikama, no čiji koraci nisu u dovoljnoj meri odlučni niti smeli. Prevashodno okrenuta ka Marku – ona, i njena osećanja, čini se, bivaju jedini stabilni, jedini oplemenjeni i topli kutak romana. I jedina postojana veza u romanu punom razvoda, razilaženja, opraštanja, nesporazuma.

S druge strane, kao kohezioni elemenat (a da toga nije svesna), kao inicijator susreta Marka i Marije u Budimpešti, kao i početka njihove veze i njenog obnavljanja, tj. „odglavljivanja“, jeste Kristina. Njena dva odlaska – u Ameriku i u smrt – tako nehotice stabilizuju ljubavnike okrenute samoanalizi, introspekciji, samoobmanama. Možda je upravo momenat Markove komparacije, ogledanja i zagledanja u drugima – u Miljanu, Kristini, majci, u sinu konačno – veoma važan za onu regenerišuću energiju veze.

„Da se više nikada ne sretnem sa sobom ovakvim kakav jesam. Kakvo se to čudovište u meni stvorilo? Kada bih mogao da iskočim iz šina, kao voz! Da se nađem u nepoznatom predelu, na početku, čist, bez pamćenja. Sposoban da kažem sve. Baš sve. Tebi, ljubavi. Znaš li šta to znači? Da kažeš sve? A ništa da ne izgubiš.“

I ko je, na kraju, poražen? Miljan, kome ističu poslednji sati na klinici i čiji ritam diktiraju kapi infuzije, a svet, nekada prostran, svodi se na staklo odakle posmatra svoje najbliže – sina, unuka, ljubavnicu? Marko, koji je – uskraćen za majčinsku, ali i, uopšte žensku ljubav – konačno, možda, promenio kurs, preseo iz jednog vagona u drugi? Kristina, koja do kraja, iako najperspektivnija od svih junaka, ne uspeva da se egzistencijalistički opredeli? Oni kojih nema, poput Markove majke i Raše, ili oni kojih na kraju romana neće biti?

Da, ostaju Marko i Marija, i ostaje priča koja kupi u sebe kako matricu, genetski zapis koji prima rođenjem, tako i delom uticaj sredine, društva, okolnosti, najposle, famozne tranzicije i političke dezorijentacije i pesimizma kojima je, čini se, predat prevelik značaj pri interpretaciji dela Dragana Velikića; ostaje ono individualno, ono raspojasano, ona sfumatična, maraijevska opijenost snovima, fantazijom, dalekim predelima i usputnim ženama. Ono što Velikića čini, nesumnjivo i nesporno, i evropskim i srpskim piscem.

Jer je on upravo ovim romanom u savremenu srpsku književnost, ma kako se ona zvala i poetički određivala, uneo mogućni „Nastanak Doktora Faustusa“, autobiografsko razobličavanje, dnevničku građu koja se suprotstavlja fikciji, ali koja je i podrazumeva, motiviše, inicira. Konkurišući naraciji, koja kod Velikića, očito je na primeru Raše, polazi od poznatih, prustovskih formula sklapanja likova od realnih ili literarnih predložaka, ovo vrsno autobiografsko štivo krajnje lično ali u isti mah i arhetipsko – takoreći poklon konzumatorima Velikićevih romana, Velikićevog umerenog ritma – ogoljenošću i neporecivošću istine, potkrepljene mnogobrojnim faktima, gotovo ledi krv u žilama. Da li je iskorak u tzv. stvarnost i piščevo otkrivanje potreba da se isključi svaka veza zasnovana na analogiji fikcije i zbilje, lirski otklon od nepristrasnog pripovedanja ili tek još jedan nesvršeni priručnik za snalaženje u bekstvu, za prolongoranje kraja usporavanjem metabolizma koje, beleži Velikić, proishodi upravo iz putovanja vozom?

Autor: Dragana Beleslijin
 


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandra filipović i zoran penevski gostovali u oš branko radičević u pančevu povodom jubileja brankovi dani  laguna knjige Aleksandra Filipović i Zoran Penevski gostovali u OŠ „Branko Radičević“ u Pančevu povodom jubileja „Brankovi dani“
28.03.2024.
U okviru obeležavanja jubileja 200 godina od rođenja Branka Radičevića, pisci Aleksandra Filipović i Zoran Penevski družili su se sa učenicima Osnovne škole „Branko Radičević“ u Pančevu. U okviru mani...
više
prikaz romana sutra je novi dan savršen primer (pogrešno shvaćenog) klasika laguna knjige Prikaz romana „Sutra je novi dan“: Savršen primer (pogrešno shvaćenog) klasika
28.03.2024.
Niste se prevarili, to jeste ta knjiga: a zašto je dosadašnji, doslovni prevod originala, „Prohujalo sa vihorom“ (Gone With the Wind), zamenjen prvobitnim naslovom i svojevrsnom parolom glavne junakin...
više
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
27.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu! Dečji dani kul...
više
prikaz romana zavedi me knjigama prva ljubav zaborava nema laguna knjige Prikaz romana „Zavedi me knjigama“: Prva ljubav zaborava nema
28.03.2024.
Cveće, čokolade, večere, putovanja – sredstava zavođenja zaista je mnogo, ali se Kejt Bromli u knjizi godine lista USA Today „Zavedi me knjigama“ odlučila za štampanu reč. U ovom je delu rešila da obr...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.