VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupciVideoKolumneNagradeKalendar

Prikaz romana „Zabluda Svetog Sebastijana“ Vladimira Tabaševića: Mama, poludio sam ti napokon

Nakon romana „Tiho teče Misisipi“ pisac Vladimiri Tabašević je u postjugoslovensku književnost, ufam se uporno da takvo što postoji, ušao razvalivši nogom baglame na vratima koja na pragu ove literature stoje. Ne želim ulaziti sada u podrobnije tumačenje estetike tog poduhvata, da li je bilo direktnim udarcem ili je prepad maj gerijem bio, ali ne mogu se oteti utisku da je galama koja se oko Tabaševića digla, ili je sam autor svjesno pokrenuo tu dževu, bila zanimljiva i drugačija u odnosu na mnoge druge događaje u maloj našoj knjiškoj bari. Unekoliko, podsjetilo me je to na onu epizodu sa mladim Hamsunom, koji nakon objavljivanja romana „Glad“ u centralnom pozorištu u Oslu drži predavanje o svom postupku, koji mijenja povijest evropskog romana, na koje je pozvao i samog boga skandinavske književnosti – Henrika Ibzena. Stari pisac i dramatičar, obradovan pozivom mladog i nadobudnog pisca dolazi na predavanje, ali Hamsun se, priča se, u prvim minutama svog obraćanja silovito ustremljuje baš na Ibzenovu poetiku i rasparčava je pred njim samim.

Žestoki momak

Dakako da taj Hamsunov vehementni napad na Ibzena vjerovatno nije značio poništiti ga kao pisca, ali je za mladog pisca značio ući u literaturu sukobljavajući se sa oličenjem poetike koju svojim djelom želi mijenjati i pomjeriti. Hrabro i domišljato to zvuči. Već godinama tako čekamo da iz generacije, kako je označi moj ahbab E. S. „djeca devedesetih“, dođe neki književni glas koji će bar pokušati poremetiti učmalost ovdašnjeg timenivojvodojatebiserdaru draškanja i njegovih pogubnih klanovskih pipaka. Sa Tabaševićem, bar u onoj javnoj manifestaciji, doimalo se da na izvjestan način on jeste taj kojeg prati glas „žestokog momka“ domaće recentne spisateljske družine. Koliko je to istina i koliko je zaista ova analogija sa mladim Hamsunom uspjela, pokazaće možda vrijeme, a možda i neće. No, ipak, u prvom susretu sa romanom „Tiho teče Misisipi“ moj utisak je bio, iako pomjerenost književnu jako volim, da je posrijedi knjiga teško prohodna, sa iskrivljenjima koja zbunjuju, sa nejasnom linijom ko priču i zašto priča. To je, opet, jedan posve subjektivan utisak, i može biti trenutak moje nesposobnosti da uhvatim onu unutrašnju nit ovog romana. Kako god da bilo, na neko sam vrijeme Tabaševića kao pisca stavio izvan kruga svog književnog interesovanja. Jedino bih povremeno načuo šta knjiška javnost regionalne provenijencije zbori o djelu i piscu, ali ni to nije bio poziv da se njime podrobnije bavim.

Tabašević je potom, nakon što je za „Misisipi“ ovjenčan regionalnom književnom nagradom „Mirko Kovač“, objavio roman „Zabluda Svetog Sebastijana“ (Laguna, 2018.) te postao za njega jedan od najmlađih dobitnika NIN-ove nagrade. To me jeste, istina, već ponovo vratilo izvjesnom interesovanju za književnost ovog autora, pročitao sam nekoliko kritika i razgovora, zraknuo tu i tamo u odluku žirija, iako žirijima u suštini nisam pretjerano sklon vjerovati. I ponovo, pričalo se o tom romanu od Triglava do Đevđelije. Konačno, bilo je vrijeme da vidim da li se ja kao čitalac mogu izboriti sa drugim Tabaševićevim romanom. Drugačije, bilo bi odveć ignorantski biti neupućen u djelo pisca o kojem se toliko priča. Istina, pričalo se ovdje o mnogima, mnogima su se na steroidima apologetskih recenzija i hvala bildali bicepsi i tricepsi, pa su onda te autorice ili autori, prethodno nahvaljeni i nagrađeni, nestali sa horizonta. Prosto, bili su pisci jednog šlagera sezone, knjige su se lijepo prodale, ali malo ko ih je zapravo upamtio od onih koji bi, držim, trebali pamtiti uspješne knjige.

Tabaševićev roman „Zabluda Svetog Sebastijana“ uprkos svim mojim, gore iznesenim, vantekstualnim pretpostavkama i nećkanjima da se sa književnošću ovog autora iznova pokušam suočiti, djelo je koje na dojmljiv način poništava sve ono sa čime se ovom piscu pristupa, a da nema veze sa tekstom samim. Već na prvih desetak stranica „Zabluda“ zaboravio sam sve što sam o Tabaševiću kao piscu čuo, prije svega jer njegov tekst, postupak gradnje ovog narativa, itekako ima smisla, ili kako bi se to opštenarodski reklo - pije vode. Sa čitanjem ovog romana i postupak „Misisipija“ postaje unekoliko razumljiviji. Naime, Tabašević ono što je u prethodnom njegovom romanu bilo za mene neprohodno, zamršeno, nekakvo klupko iz kojeg se neprestano glasa nekakva kakofonija glasova, koja jeste pomjerena, ali do granice zaglušenja, sada u „Zabludi Svetog Sebastijana“ diže na mnogo veći nivo. Dakle, riječ je o romanu koji je također pisan zgusnuto, na nekim mjestima pomjeren do granica razumljivosti, ali sada mnogo pažljivije kompozicijski planiran i izveden. Sve ono što se doimalo nejasnim, sada se slaže u jednu paklenu vrtešku pocijepane duše, koja nam pokazuje da autor sa opsesivnom furioznošću pristupa svom tekstu. Međutim, nesumnjivim se pokazuje da je između dva svoja romana Tabašević radio na artikulaciji svog stilskog postupka, da je ono što je bilo u neku ruku mladalačka eksplozija „Misisipija“, sada u „Svetom Sebastijanu“ postaje već mirnija ruka pisca koji u potpunosti zna kakav efekat želi postići svojim romanom.

Generacijska determinacija

Tematski okvir Tabaševićevog romana generacijski je determinisan. U tom smislu on se neizostavno dotiče devedesetih godina 20. vijeka, ili kako to sam protagonist romana zanimljivo označava kada kaže: bila je godina mrtvodevedeseta. Crpeći građu za svoj roman iz te haotične stvarnosti mrtvodevedesetih, Tabašević pak ne pravi grešku kojoj su bili skloni mnogi njemu generacijski bliski autori prije njega. Uobičajilo se ovdje da se o užasima rata, poraća, ali i onoga prije toga piše kao u spomenaru u trećem razredu osnovne škole. Stoga je štampano omanje more književnosti koja deskriptivno opisuje jedno vrijeme i koja neinventivno zapada u patetiku autobiografskih ispovijedi pod krinkom autobiografske fikcije. U tim romanima se, mahom, vidi kako su se autori upućivali u književnost ne da jezičkim i stilskim rješenjima pokušaju domisliti nešto više od puke faktografije jednog vremena, nego da olakšaju sebi dušu od trauma. I to je, dakako, sasvim legitimno, ali za uspjelu književnost potpuno nedovoljno. To kakva je autorova lična trauma, koliko god bilo bolno, sa književnošću nema baš pretjerano veze ukoliko nije u književnosti kao umjetnosti izvedeno na način uspostave literarne distance od događaja. Ili, drugim riječima, svaka trauma je za svakog čovjeka njemu najveća, ali to je ne čini ni na koji način književno privlačnom ukoliko joj se nije pristupilo književnim sredstvima. Autor „Zabluda Svetog Sebasijana“ uspijeva prevazići tu generacijsku stilsku malignost, te iako dotiče često opšta mjesta odrastanja djece devedesetih, ne pada u zamku ispovjednosti. Naprotiv, Tabašević se odlučuje tražiti odgovore u jeziku samom što njegov roman čini drugačijim u odnosu na mnoge slične pokušaje.

Izuzetnom pomjerenošću, svojevrsnom bipolarnošću ovog romana, kroz dva njegova pripovjedna lica, umnogome se mijenja paradigma pripovijedanja o jednom istorijski prošlom trenutku koji nas je obilježio. U tom smislu Tabaševićev roman je sastavljen od krhotina, oniričnih polifonija, hronotop mu je hirovit, karakter junaka pjesnički salomljen u psihičkoj destruiranosti koja priču o stradanju, žrtvi, njenoj autokoncepcijskoj perspektivi gledanja na svijet, donosi kao dnevnički zapis pacijenta ustanove za one sa uma sišavše. Zar, konačno, sve to što se ovdje u decenijama iza nas dogodilo, ali i ono što se baš sada, u aktuelnom trenutku događa, nije izgledalo i ne izgleda upravo tako, kao tekst upisan u našu kožu nervoznom i samodestrukcijom opijenom rukom, koja umjesto olovke drži skalpel. Ili riječima iz romana, koje pokazuju i pjesnički uspjelo artikulisanu sintaksu Vladimira Tabaševića: „Od rata su bežali da bi se kroz rat vraćali nazad u rat, jer u ratu uvek ima neka sila koja te vuče nazad, kao da se nadaš da rata nema. Pa prolaziš nazad i zavlačiš svoju dušu u njega. Prođeš, prošetaš, propešačiš, ili naprosto automobilom mineš kao staklenim nožem da odsecaš nečiji pramen, pa gledaš kako dlake umiru. A jedna seda dlaka, ako nastupi mir, ličiće na taj put koji možemo zvati put nade, put strnjišta, put zablude, ako mora taj put imati ime. Ali teško je u ratu uhvatiti paradajz iz prve. Uglavnom ispada. Neko kad soli krastavac u ratu, pada slana kiša po zelenoj reci“.

Roman „Zabluda Svetog Sebastijana“ Vladimira Tabaševića čitalački je izazovan tekst, za koji treba strpljenja, ali koji svakako na jedan način može biti shvaćen kao onaj spočetka pomenuti udarac u vrata ovdašnje književnosti. Šta će dalje biti, to znaju bogovi i muze.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
produžavamo noć knjige  laguna knjige Produžavamo Noć knjige!
13.12.2019.
Za sve ljubitelje knjiga imamo odličnu vest – manifestacija Noć knjige nastavlja se i za vikend!   Samo na sajtovima www.laguna.rs i www.delfi.rs akciju produžavamo do subote u 17 sati...
više
ma, sve je sje ano intervju o nadi, sa autorom markom mansonom laguna knjige Ma, sve je sje*ano: Intervju o nadi, sa autorom Markom Mansonom
13.12.2019.
Prvi put smo razgovrali sa Markom Mansonom 2016. godine o njegovoj, pomalo neočekivanoj, filozofskoj knjizi „E, ma zabole me: Suptilna umetnost življenja“. Ta knjiga se prodala u milionima primeraka š...
više
možete li da utvrdite o kom je autoru reč samo na osnovu interpunkcije  laguna knjige Možete li da utvrdite o kom je autoru reč samo na osnovu interpunkcije?
13.12.2019.
Neurolog Adam Dž. Kalhon je 2016. godine odlučio da pogleda kako bi neke od njegovih omiljenih knjiga izgledale kada bi iz njih izbacio sve reči i ostavio samo znakove interpukcije. Rezultat je bio ne...
više
nevaljalci iz knjiga miki sabat oličenje greha iz pera filipa rota laguna knjige Nevaljalci iz knjiga: Miki Sabat – oličenje greha iz pera Filipa Rota
13.12.2019.
Antiheroj iz Rotovog romana „Sabatovo pozorište“ (1995), zaslepiće vas svojom zaprepašćujućom mizoginijom, nečuvenom mizantropijom i bezočnim nihilizmom – pa ipak, uvući će vam pod kožu. Čitaoci su...
više