Laguna - Bukmarker - Novica Milić o romanu „Dugovečnost“ Svetislava Basare - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Novica Milić o romanu „Dugovečnost“ Svetislava Basare

„Dugovečnost“ je neobično ukrštanje – ako treba da navedem nekoliko referenci na početku kao orijentire za one koji će je tek čitati – Tomasa Bernharda (od koga Basara i ovde, kao i u „Mein Kampfu“, zajmi nešto od stila i kritičke žestine) i Garsije Markesa (sto godina samoće u Makondu je i sto godina samoće u Bajinoj Bašti), ili Andrića (Andrićevo istraživanje istorije sredstvima romana) i Crnjanskog (istraživanje sudbine jednog naroda takođe sredstvima literature), ili hronike našeg doba sa ahronologijom u priči kako bi se jasnije pokazala irealnost naše realnosti, ukrštanje ličnog i kolektivnog, porodičnog ili intimnog sa globalnim ili svetskoistorijskim, fantazije i dokumenta, domaćeg i stranog, sakralnog i profanog, itd.

Sva ta – i razna druga – ukrštanja, orijentire, slojeve naći ćete kad budete čitali roman. Želim da odmah skrenem pažnju na samo jednu stranicu, negde oko sredine knjige, koja je za mene od takve važnosti da tu važnost jedva da mogu prenaglasiti jer nam ona, ta stranica, otkriva nešto od suštine i Basarine i sve druge literature, literature „kao takve“:

„Preteruješ kao i obično, tako je rekao Maslać. (...). U ovom vozu, osim moje i (samo delimično) tvoje, nećeš pronaći ni jednu drugu poštenu nameru. Tu je Maslać bio delimično u pravu; u vozovima su poštene namere zaista retkost. Ali to ne znači, rekao sam, da Savezni Kuplermajstor, tvoj vrhovni nacionalni idol, ima pravo da novac namenjen obnovi srpskih pruga strave i užasa besramno troši na podmićivanje ciganlijskih krdžalija koji mu zauzvrat obezbeđuju skupštinsku većinu i daju političku podršku za projekat apsolutnog uništavanja Srbije i drugih srpskih zemalja. To je govor mržnje! Ti patološki mrziš tog velikog, samozatajnog, nacionalno svesnog čoveka, velikana srpske misli, procedio je Maslać, spreman da munjevito pređe na drugu temu. Što mu nisam dozvolio. Patološke tipove treba patološki mrzeti, rekao sam. I to treba javno reći. I to ću ubuduće javno govoriti. Mrzeći Saveznog Kuplermajstora, da kažem – platonski, ja se oslobađam naslaga mržnje koje su se u meni nataložile tokom dugih godina prividnog života u Srbiji. Pun sam, rekao sam povišenim tonom, naslaga viševekovne mržnje koju su u mene združenim snagama i pod visokim pritiskom sabili srpska porodica, srpska škola, srpska dramska sekcija, srpski Savez omladine, srpski Ferijalni savez, srpska JNA, srpska dnevna i srpska nedeljna štampa i srpski savezni i republički kuplermajstori svih vremena. Ja više, rekao sam još povišenijim tonom, ne želim da trpim psihološki teror čuvara vekovne srpske mržnje, počev od usko profesionalnih – pripadnika narodnih milicija i vojski Srbije – preko čuvara po pozivu, članova KUD SANU i njihovih vazala – zaključno sa čuvarima amaterima poput tebe i tebi sličnih! Što ti je, povikao je Maslać! Zvaću policiju, zapretio je Maslać! Kuš, povikao sam i Maslać je savio rep. Ja više, nastavio sam, neću da živim u lancima mrtvih patriotskih reči i raspadnutih patriotskih rečenica. Više se uopšte ne obazirem na vekovni spisak prećutno zabranjenih srpskih reči i društveno neprihvatljivih srpskih rečenica. Otkako znam za sebe, ista priča! Jednom se ne sme govoriti o ovome, drugi put o onome, pa onda ne samo da se sme govoriti o onome o čemu se jednom nije smelo govoriti, nego je poželjno, pa čak i obavezno govoriti o tome, dok je potpuno zabranjeno govoriti o onome o čemu je drugi put bilo društveno poželjno i probitačno govoriti. Ja više, rekao sam, ne učestvujem u tome. Vaše me priče više ne zanimaju! Na vašu istoriju ne dam ni pet para. Više sa vama ne delim kolektivne ljubavi i mržnje. I ne samo da ih ne delim, nego javno poručujem svima vama, profesionalcima i amaterima rodoljublja, da se nosite u sedamsto pedeset pizdi materina. Vaša sabornost je sabornost u mržnji, vaše zajedništvo je zajedništvo u pokvarenjaštvu, vaš kolektivizam je kolektivizam sovjetskog kolhoza. To me više ne interesuje. Nameravam da potpuno slobodno govorim. I tačka. Javno izjavljujem da iznad svega volim Turke, naše vekovne porobljivače, da prosto obožavam sve naše okupatore, da štaviše ljubim u dupe sve naše okupatore, počev od najstarijih – Huna, Avara, Vizigota i starih varalica, Latina, zaključno sa najnovijim okupatorima, Nemcima, Mađarima, Bugarima, Italijanima i mnogim drugim vekovnim neprijateljima Srba, Srbije i drugih srpskih zemalja. Iako ostajem čvrst u pravoslavlju, prosto sam lud za katoličkom crkvom, nadasve su mi dragi Jehovini svedoci, budisti, sajentolozi i rastafarijanci i veoma mi se dopada islam. Govorim ti to pri čistoj svesti. I nastaviću da govorim apsolutno slobodno sve dok ne zbacim vekovni jaram imbecilnih patriotskih zapomaganja i govoriću do konačnog oslobođenja porobljenog srpskog jezika koji već decenijama grca pod vekovnim jarmom Javnog pravobranioca Srbije i drugih srpskih zemalja, zloglasnog Javnog beležnika koji sa svojim pomoćnim radnicima, pod visokim pokroviteljstvom srpskih kuplermajstora, već decenijama sprovodi genocid nad srpskim jezikom. Tako sam rekao Maslaću.“

Zašto ističem ovo mesto? Zašto je ono amblematsko?

„Dugovečnost“ – koja nastavlja liniju započetu u „Mein Kampfu“ – nije politički roman, već roman koji se bavi i politikom, makar politika u ovom romanu bila jedna od presudnih tema. To je možda previše suptilna distinkcija za mnoge uši, ali ono što njome hoće da kažem jeste ovo:

Postoji, naime, opasnost da se se za ovakva dela zaboravi da pripadaju literaturi, i da ih politika – u značenju određene interesne, ideološke, stranačke ili medijske propagande – iskoristi za ciljeve koji nisu ciljevi književnosti.

Ciljevi književnosti su ciljevi jedne umetnosti koja se ne potčinjava drugim pravilima ni svrhama do svojim. Šta je svrha književne umetnosti? Da kaže sve. A to znači: da kaže sve što još nije rečeno. Iz te svoje svrhe, iz tog telosa književna umetnost crpi vlastita pravila.

Ne postoji nijedna druga oblast govora koja hoće, može i nastoji da kaže sve, tj. ono što još nije rečeno. Nauka govori ono što sme, omeđena pravilima svojih metoda, sticanjem i distribucijom znanja na način svoje sistematike. Filozofija govori ono što sme, omeđena konceptualnim tipovima svoje racionalnosti. Politika govori u granicama istorijskog ili socijalnog horizonta kojem pripada. Mediji govore onako kako im nalažu pravila posredovanja, medijacije događaja (a ne njegovog prenošenja ili predstavljanja, odnosno transfera ili reprezentovanja, kako sami vole da kažu). Istorija (kao istoriografija) govori onako kako joj određuje vrsta temporalnosti koju sledi. I tako dalje.

Jedino literatura ima tu sposobnost – ili zadatak, ako hoćete – da kaže sve, tu slobodu da kaže sve. To „sve” ne označava sve što je rečeno, pa da onda književnost treba da to sakupi, ponovi ili uredi. To u jeziku rade upravo oblasti koje sam maločas nabrojao. Ne. „Sve” za literaturu znači upravo ono što još nije rečeno, što je polje uvek i zauvek – načelno – šire, veće ili dublje od polja onoga što je već rečeno (ovo poslednje polje je svakako veliko, ali nemojmo podlegati iluziji da je obimnije od onog vezanog za literaturu). Pri tom, u „sve” literature spada i to da ona može ponovo reći, na drugačiji način, i ono što je već rečeno.

I za taj svoj telos literatura je iznašla – i još će iznaći – pravila koja su samo njena (a ne pravila nauke, filozofije, politike, medija ili istoriografije). Kako bi rekla, na drugačiji način, ono što je već bilo rečeno literatura ima na raspolaganju mehanizme ironije. A kako bi rekla ono što još nije rečeno, ima – jer je sebi stvorila, i stvara ih još – procedure vezane za tzv. fikciju. Ima na raspolaganju i tehnike distance, otklona, indirektnog govora, alegorizacije, metafore, metonimije, simbolizacija raznih vrsta itd.

Platona je, recimo, izluđivalo što pesnici – posebno dramski, tragički, kao i narativni, na nešto drugačiji način od ovih prvih – ne govore u svoje ime. Da govore u svoje ime, onda bi ih Platon – tvorac prvog velikog tribunala, suda u istoriji mišljenja, a to je sud Ideje, sud metafizike – lako mogao pozvati na ročište. Ali kako pesnici ne govore, ne moraju govoriti direktno – već preko junaka, kao u dramama, ili preko slika, kao u lirici, odnosno preko naracije, kao u pričama – onda se takvo ročište ne može zakazati. Stoga jer se ne mogu uterati u tzv. direktan govor, stoga što njihov izraz vrluda, vrca od dvosmisla, što izmiče tribunalu metafizike koja hoće sve da podvrgne jednoznačnosti Ideje – pesnici su, za Platona, „neodgovorni”.

Da li su zaista pesnici „neodgovorni” ili su takvi samo za one koji misle da je u jednoznačnostima rešenje enigme života? Ili su pesnici odgovorni, i literatura odgovorna, ali ne zato što treba da se odazove tribunalu jednoznačnosti (onako kako to metafizika zamišlja), već zato što odbija da odgovor, da odgovornost zamisli po modelu jednog značenja, jedne zamisli, jednog uma, po modelu nečeg već rečenog, pa na sebe preuzima rizik višeznačnosti, dvosmislenosti, ili višesmislenosti, odnosno rizik za sve – sve druge ili sve ostale – koji su ostali bez reči, koji su sklonjeni iz jezika, ili stavljeni na marginu jezika, za sve druge ili sve ostale kojima je reč, ovako ili onako, oduzeta, ućutkana, prećutana, odnosno još nije pronađena, nije skovana, nije došla u govor? Cilj literature je da život dospe u govor. Ne samo prošli, već mrtvi život, niti samo tekući život – život između života i smrti, ako tako mogu reći – već život koji se nastavlja i posle jednog, nečijeg života, život drugih i život ostalih. Život koji će doći i koji će takođe tražiti svoju reč.

To je fundament govora koji nosi ime literature. Reći sve, reći ono što nije rečeno. Sloboda pisca je sloboda tog imena. Ako se ona ukršta sa politikom, onda je to ukrštanje – ili taj krst – na jednom nivou dubljem od svakog tekućeg bistrenja političkih dnevnih, ili nedeljnih, ili mesečnih, pa čak i godišnjih ili decenijskih tema. Ta sloboda da se kaže „sve”, odnosno sloboda da se kaže i ono što nije rečeno, za koju je potrebno poneti odgovornost svojim životom, svojim darom, rizikovati sve što neko ima – ne u smisli materijalnog imanja, već duhovnog, ličnog, onog što nosiš među ljudima noseći vlastito ime – najizvornija je sloboda i literature i politike. Najdublja tačka njihovog susreta.

I u isti mah, to je najdublja tačka njihovog razlaza. Politika – kao veština vladanja drugima, umeće upravljanja ljudima – napušta ovu prvobitnu tačku slobode kako bi je menjala za ograničenja, za pravila i za zakone socijalnog vladanja. Literatura se vraća, uvek se vraća ovoj tački jer je u njoj njena moć da kaže sve, ono što nije rečeno. Otuda je „Dugovečnost“ literatura koja ima za temu i politiku, a nikako obrnuto.

Autor: Novica Milić
 


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
27.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu! Dečji dani kul...
više
aleksandra filipović i zoran penevski gostovali u oš branko radičević u pančevu povodom jubileja brankovi dani  laguna knjige Aleksandra Filipović i Zoran Penevski gostovali u OŠ „Branko Radičević“ u Pančevu povodom jubileja „Brankovi dani“
28.03.2024.
U okviru obeležavanja jubileja 200 godina od rođenja Branka Radičevića, pisci Aleksandra Filipović i Zoran Penevski družili su se sa učenicima Osnovne škole „Branko Radičević“ u Pančevu. U okviru mani...
više
prikaz romana sutra je novi dan savršen primer (pogrešno shvaćenog) klasika laguna knjige Prikaz romana „Sutra je novi dan“: Savršen primer (pogrešno shvaćenog) klasika
28.03.2024.
Niste se prevarili, to jeste ta knjiga: a zašto je dosadašnji, doslovni prevod originala, „Prohujalo sa vihorom“ (Gone With the Wind), zamenjen prvobitnim naslovom i svojevrsnom parolom glavne junakin...
više
prikaz romana zavedi me knjigama prva ljubav zaborava nema laguna knjige Prikaz romana „Zavedi me knjigama“: Prva ljubav zaborava nema
28.03.2024.
Cveće, čokolade, večere, putovanja – sredstava zavođenja zaista je mnogo, ali se Kejt Bromli u knjizi godine lista USA Today „Zavedi me knjigama“ odlučila za štampanu reč. U ovom je delu rešila da obr...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.