Mali

Kada mi je taj Mali ušao u knjižarsku butigu iščitao sam samo da je natprosječno visok.



Pustio sam ga da se otkriva tako što će sa polica da po vrstama ubira knjige koje ga zanimaju.

Kad me pitao da li imamo „Mein kampf“ čuo sam da govori bosanskim akcentom. I to da se za razliku od ostale balavurdije ovaj tinejdžer starijemu obraća besprekorno, na vi. Pokazao sam mu izdanje i kazao da su komentari Radomira Smiljanića možda vrednija od samog teksta Adolfa Hitlera. – Zašto te zanima ta knjiga? – pitao sam. – Zato što želim da saznam što više o ratovanju kao o umjetnosti – kazao je.

Jebo te, pomislio sam, ovaj može da bude i ludak i genije. Rekao sam mu da uzme knjigu i sjedne na stolicu, te počeo da ga očitavam bez gledanja: vrijeme koje neko provede u listanju knjige u knjižari informativno je po sebi.

Mali je izgledao nekonvencijalno. Sve je na tom 180 cm visokom 15-godišnjaku bilo jeftino no je izgledalo skupo. Sve je akademske premise počeo da lupa u paramparčad počev od tvrdnje da nema nikakve veze s Bosnom, ali da mnogo gleda bosanske serije, pa biće da zato priča nebokeljskim akcentima. Znao je sve autore koji su se potpisali u istoriji ratovanja, od Sun Cua naovamo. Aleksandra Makedonskog i Napoleona imao je u malom prstu, Nelsona – što će reći i pomorske bitke – takođe. Bez ikakvog opreza deklarisao se kao Srbin, pritom kazujući da se preziva po majci jer ga je otac ostavio. Iako iz nižih socijalnih slojeva, Mali je ukrasio domali prst desne ruke debelom zlatnom burmom, za koju je pak kazao, namjerno s moje strane sve vrijeme neupitan, da ju je dobio preko Ali Expressa kao jeftinu kopiju Frodovod prstena, graviranu vilinskim slovima naravno...

Očekivao sam da je Mali genijalac cijele škole princ – tako visok, lijep, s engleskom frizurom koju je stalno prstima popravljao. Ali nije bio. Opet obrt. Ljeto će provesti učeći za popravni. Niko od hercegnovskih profesora, to kažem ja, ne on, nije ustanovio da je Mali prozreo sistem, i da za razliku od profesora zna kako škola više ne postoji.

Nakon što sam saznao da neće upisati Vojnu akademiju u Beogradu zato što bi trebalo da ostari i da se, možda, tek kao general dokaže u umjetnosti ratovanja, postavio sam Malome ovo pitanje:

- A zašto ne obrneš perspektivu... – udahnuo sam svjestan da riječima možda postavljam tempiranu bombu u njegov um: - Zašto ne bi učio samostalno samo ono što te zanima, okupio jednog dana kompanju i kao Če Gevara udario na odrođenu vlast, pobijedio, zavladao, i uspostavio vlastiti poredak?

Nije Mali znao da stoji pred profesorom, ali su mu se zenice proširile na to što je čuo.

Uvjeren da se mlad čovjek po 300 puta može promijeniti u malo vremena, poklonio sam Malom „Krstaške ratove u očima Arapa“ Amina Malufa, sjajnu knjigu o bestijalnoj prirodi zapadnoevropskih osvajača Vizantije, arapskog svijeta i drevnog grada Jerusalima (s univerzalnom posvetom koja tek sutra dobija smisao: „Nakon jedne velike odluke, sve ostale su lake“).

Sreći toga Maloga nije bilo kraja, ali ni mom iznenađenju – kada je taj izuzetno visoki, lijepi i pametni mladić finalmente kazao da ljeto neće posvetiti traganju za putenim iskustvima sa djevojkama. Želi, naime, da apstinira sve do braka. Umjesto da izlazi po preglasnim obalnim klubovima, sa drugom iz Podgorice planinariće po hercegnovskom zaleđu.

Idi, bre, Mali. Ko te još može da protumači? Ko može da tvrdi da generacijama iza, ti pak nisi već danas mogući Junak novog doba?

Nikola Malović

Izvor: Nedeljnik