Sajam 2019.VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupciVideoNagradeKalendar

Amorella

04.07.2008.
Mora da našao drugu, razmišljala je šjora Luce u kuhinji, dok je iz riba cipola čupala resaste crvene škrge. Jer, otkud bi to bilo da joj iz čista mira njen Ivo donese srcoliku kutiju punu čokoladnih bombonica? Sem ako nije htio da se zbog nečeg iskupi.

 Premiještala je sirota Luce uplakani pogled sa riba na pakovanje slatkiša: »Amorela«, pisalo je tamo. Sad je Ivo, i to pod stare dane izgleda odlučio da se okuša u onome u čemu tokom svih godina braka nije. U preljubi!

Znala sam, znala! – kršila je prste šjora Luce – a znala je i moja pokojna mater! Zato do smrti i nije prestajala s pričom o Ivu, i o njegovim susretima sa ženama, i o njegovim plavim bokeljskim očima: »Taj svaku suknju očima podiže i kad nema bure! Pročitala sam ga ja kao libro čim sam ga ugledala, a ti, Luce, pazi i gledaj!«...

            I Luce je pazila. Slušala je mater kako za života, tako i kasnije, uva prislonjenog uz mermernu ploču. Pokojnicu ni smrt nije spriječila da bude protiv zeta. Zato je šjora Luce vazda s kotorskog groblja dolazila kući bremenita novim sumnjama. Zagledala je ona u muževljeve sve košulje, da se kakva miomirisna nota ne bi osjetila ili, ne daj bože, ljeti kakav crveni trag karmina vidio. Ljeti je naročito bila na oprezu jer, znala je, o!, itekako šjora Luce kakve sve furešte žene dolaze u Boku. Eda zašto dolaze? Da baš pecaju muževe, bivše vaterpoliste, plavooke! Zašto bi drugo, u suve smokve, i dolazile?! – mislila je peglajući Ivove košulje. – Dolaze, te kurbetine da im ljeto urodi plodom.

            Dani su prolazili, godine, tempi belli. Šjor Ivo je, istina, bio uzoran domaćin i dobar muž, poštovao je ženu kao niko njegov dotad u familji, pa zbog toga pomalo i trpio porugusa strane vazda zlobnoga puka. Cvijeće, istina, rijetko da joj je donosio, ali je zato ribe bilo vazda na njihovoj kotorskoj trpezi.

Ide li to Ivo na ribanje, ilisamo odveže pa zaveže barku, a onda krene u posjetu kakvoj mlađoj? - pitale su Lucu, pune lažne brige, komšinice. I redovno su prevrtale šoljicu. – Danu, Luce, prevrni i ti tvoju, pa da vidimo gdje se to on skita. Ako u kafi bude suza, ili kakva bjonda žena plave kose, znaš što je...

            Ma, ne skita se – odgovarala je, sita svega – vengo ide da sa Jozom, Antom i Tripom zaigra na karte, dvije-tri ruke briškule. – Eee, tako je i moj Mato preksinoć pošao na dvije-tri ruke pa se vratio negdje u sitne ure. I znaš što, Luce? – Što, jadna...? – Nije mirisao po kartama nego po bibitama! Na piće se čuo! I rekla sam mome Matu: da više nisi promolio tvoj crveni nos iz kuće! Tako sam mu rekla!

            Ali moj Ivo – nemušto se skužavala šjora Luce – nije od te kartaške sorte. Oni možebiti igraju u dinar-dva, malo proćakulaju o politici, kao ljudi što u godinama čine, pa, nije grijeh, malo i o prostati, ali daleko bilo da mi u krevet dolazi u kasne ure. Ali, da miriše, miriše. Osjeća se po nekim mušćima kakva ni Rodrigo nije na sebe stavljao kad je naslijedio silne pare od pokojne žene Isabele, pa ni kad se zagledao u mladu Ronaldu, pa ni kad je s njom u petak u 305. epizodi začeo Enrikea...

            Eh, tako je šjora Luce govorila, ma šoljicu prevrtala nije, jer to ne čine uzorite hrišćanke, posebno ne zalivske katolkinje. A išla je šjora Luce nedjeljom redovito na misu, u Svetoga Tripuna, i tamo se molila, oh, još kako, da Bog sačuva njihovoga sina pomorca na moru okeanu, i da mu se Sveti Nikola nađe kad udari prestrašna okeanska bura...

            Ma, čekaj, računala je, koliko li će tome biti: ako mi je mali svršio Pomorsku školu tri godine prije papine smrti, a onda će imati više od 10 vreća soli što smo je do danas ja i moj Ivo za života pojeli...

            Izračunav račun po kome su ona i muž zajedno deboto proveli vijek, šjora Luce je nastavila da čisti one ribe cipole što ih je tog jutra ulovio bio sjedobradi Ivo. – Ma, kako mu samo, vragu, lijepo stoji ta bijela barba...! Ma, kako samo namiguje onim plavim očima kada samo treba kakvoj fureštoj šinjorini pomoći kako da nađe Trg od salate, ili Palatu Grgurina... Možda je pokojna mater i bila u pravu? Nikad se ne zna sa tim ribelima, sa tim bokeškim kažanovama... Ivo je znao da skine kombinet, a da ga i ne pogleda! Znao je, evo što zborim, riječima, kao Sezame otvori se, Bože prosti, raširiti svake noge, pa i moje, kad mu one godine ova bedra padoše šaka. Eto kakav je bio moj Ivo. Šipak, bio! Dobro zbore! Takav je i bio i ostao!

            A ja.., - i tu je šjora Luce pogledala sebe u zrcalo optočeno dobrotskom čipkom. – A ja...? Pogledaj se crna Luce, pogledaj u što si se pretvorila! Kosa, bore, ruke... oh, ruke, te nekad lijepe ruke što su maloga obdržale i koje se i dan-danas, eto, skupljaju na misi ne bi li mu Bog vazda na moru pomogao... Ali je mali – mali, a Ivo je Ivo. Donio mi je jutros čokoladne bomboncine. »Amorelle«!

            Šjora Luce je očistila ribu, zatim se još jednom pogledala u ogledalu, rekla »Oh!«, i nevoljno se uputila ka obali.

            Kamena kuća bila je blizu žalu, na 9 koraka, tako je brojao mali kad je još mali bio, a ne mornar, zapravo četiri i po šjor Lucina koraka. U hipu bi ih preskočila bila samo da je u toj nakani nije omelo policijsko auto. – Vidi crnogorskih ribela – gunđala je. – Ni vezali se nisu! Ma su juče svejedno Ivu oteli, hajduci brdsko-planinski, 15 evra! Orše di montanja! Međedi! Voze kao doma što su navikli, po čukama!

            Šjora je Luce prešla uski put do žala i u more prosula krljušti, škrge i iznutrice. Utoliko se oko ostataka riba okupiše ine ribice, obalni mnogi šparići, barbunčići, pokoji majušni cipol, cijelo sitno morsko životinjsko carstvo. – Vidi ih samo! Naučili oni. Kao dijete, da u istu uru ručavaju... – I tada se prenu. Sa buketom poljskog, ne bilo kakvog ili da šjora Luce reče – kupljenog, vengo baš s buketom ubranog cvijeća, k njoj je išao Ivo. Lijep, stasit, bijele štucovane brade, plavook. Vas bistar.

            A odakle ti sad, Ivo... – uspjela je da proslovi. - Evo me, taman sad sa brda Vrmca – zahuktalo reče Ivo. – Ovo sam – pokaza na cvijeće – ubrao samo za tebe. Pa prođoh preko cijelog Kotora, da baš vidim ako bi ko koga dotakao laktom što zakonitoj ženi doma nosim cvijeće!

Preko cijelog Kotora, sa tim poljskim cvijećem, Ivo? – Da, jer ne biva svakog dana da čovjek sa svojom ženom proslavi cijelih 27 i kusur godina zajedničkog života, u istoj kući i u istoj postelji! Neka nam je nazdravlje, Luce, izračunao sam, neka nam je baš danas nazdravlje 10 000 cijelih dana otkako smo se, uz Božju pomoć, ti i ja, Luce, u životu sreli...!

            Luce je..., oh, Luce je potrčala mužu i gospodinu svojemu u zagrljaj i, čas mirisala buket planinskog bilja u cvatu, čas Ivovu sijedu bradu, i njegovu košulju, i more, i alge sa tog istog žala gdje je Iva, njenoga, samo njenoga Iva, ma, ako mu je samo vjerovati! prije eto tačno 10 000 dana prvi put ugledala... I do smrti se u jednu ribarsku, premda berekinsku, mangupsku bokeljsku dušu, ona kao mlada, za cio život bila zaljubila.

 
Ostale kolumne autoraPogledajte sve
knjižara so  laguna knjige Knjižara „So“
16.07.2019.
Imam dovoljno godina da vjerujem kako mnogi ljudi ne lažu kada ponekad uz uzdah Ah! kažu da su odivijek maštali o tome da otvore klasičnu knjižaru i tu nađu idealan odnos izmeđ hleba koji se uvijek...više
više
dnevnik brade laguna knjige Dnevnik brade
11.01.2019.
Krajem ljeta 2018. počeo sam da puštam bradu da bih se kao pisac uživio u lik Bokelja koji je od peruanske luke Kaljao do prvog ostrva u Tuamotu arhipelagu na splavu od balze tokom 14 sedmica preplovio...više
više
velibor laguna knjige Velibor
17.12.2018.
Da Velibor nije ljubitelj knjiga, da ne zna da ih proda i da pritom ne govori engleski jezik, ne bi ni mogao da radi u jedinoj preostaloj klasičnoj zalivskoj knjižari. Knjižara je, istina, formatirana,...više
više
živinarski pakao laguna knjige Živinarski pakao
21.10.2018.
Osjećajan će Primorac kazati za životinju koja pati da je jadna beštija. Većina ljudi nije sklona, rekao bih, da se zapita kako je – dovraga! – moguće da kilo očišćene piletine...više
više
Knjige autora
Najnovije kolumnePogledajte sve
igor marojević roman o pijanstvima  laguna knjige Igor Marojević – „Roman o pijanstvima“
19.08.2019.
Uvodno poglavlje romana koji će izaći u Laguni pre ovogodišnjeg Sajma knjiga. Dok sam posle povratka u Beograd u maju 2009. razgovarao s poznanicima, bivšim prijateljima i majkom, slušali...više
više
spomenici laguna knjige Spomenici
25.07.2019.
KARAĐORĐU Prvi spomenik voždu Karađorđu u Beogradu podignut je pre više od jednog veka na Kalemegdanu, na mestu današnje Meštrovićeve „ode zahvalnosti“ Francuskoj. Na konkursu...više
više
šumski most laguna knjige Šumski most
31.05.2019.
Odlomak iz knjige „Bajka nad bajkama: Treća noć“ (roman u nastajanju) Kada se Žarko razbudio, prosto mu se nije polazilo dalje. Proteže se lenjo u mrklom mraku i priseti bogate gozbe...više
više
asanž kako se oseća pisac kada mu uhapse literarnog junaka iz romana  laguna knjige Asanž: Kako se oseća pisac kada mu uhapse literarnog junaka iz romana?
12.04.2019.
Ne događa se tako često da ličnost iz stvarnog života uskoči u roman da bi iz njega ponovo iskočio – i to pravo u zatvor . To se, na žalost, upravo dogodilo Džulijanu Asanžu , koga sam...više
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.