Laguna - Bukmarker - Zahvalnica Gorana Petrovića povodom nagrade „Vladan Desnica“ - Knjige o kojima se priča
Obaveštenje o radnom vremenu knjižara za praznike »
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Zahvalnica Gorana Petrovića povodom nagrade „Vladan Desnica“

Goran Petrović dobitnik je Nagrade Narodne biblioteke Srbije „Vladan Desnica“ za najbolji roman 2022. godine za roman „Ikonostas“. Nagrada je Petroviću uručena 21. juna, na lokalitetu nekadašnje zgrade Narodne biblioteke na Kosančićevom vencu.



Zahvalnicu Gorana Petrovića prilikom uručenja nagrade prenosimo u celosti.
 
GORE I DOLE

Znao sam da je Vladan Desnica negde iznad. Doneo sam aluminijumske merdevine iz garderobera. Koristim ih samo kada menjam sijalicu ili želim da nađem knjigu koja je na najvišim policama kućne biblioteke. Iste ove merdevine mojoj supruzi služe prilikom promena rasporeda odeće, nedavno je onu jesenju i zimsku smestila gore, a prolećnu i letnju spustila nadohvat ruke. Tako moja supruga brižno obrće doba, makar dva puta godišnje uvodi red, bez obzira na prirodu koja nas sve više zbunjuje.

Vratimo se merdevinama. Lake su. Već rekoh: aluminijumske. I imaju bezbednosnu čeličnu sajlu, kako se ne bi previše rastvorile i uzrokovale pad onoga koji se na njih penje. Zato sam ih i kupio, još pre nekoliko godina shvativši: u onom sam životnom dobu kada nije dobro da se omaknem sa stolice dok menjam sijalicu ili tražim neku knjigu na najvišim policama kućne biblioteke. Svašta, imati tako dobre, profesionalne merdevine, a samo zbog sijalice ili knjige, podsmehnuo bi mi se neki moler, verovatno smatrajući moje poslove nedostojnim, svakako zaludnim.

Razmakao sam merdevine na mestu za koje sam mislio da je negde ispod Vladana Desnice, tačnije ispod romana „Proljeća Ivana Galeba“.

Sigurnosti radi sam ih prodrmao, ne bih li se uverio da su stamene. I počeo sam da se penjem. Lagano, veoma lagano, jer sam sve manje siguran u sopstvene korake. Tako je iza mene ostalo podnožje police, ono u kojem su poput temelja smeštene najteže knjige, enciklopedije, atlasi, leksikoni, rečnici, monografije manastira, muzeja, slikara, ali i arheoloških lokaliteta, jer je arheologija struka mojih najbližih. Ispod mene su ostali važni pojmovi i termini, geografija, kopno, reke i mora, građevine, istorija umetnosti... I, posebno naglašavam, otkosi reči zdenuti u „Rečnik SANU“, „Rečnik Matice srpske“, Klajnov „Rečnik“, Vujaklijin, Kuperov „Rečnik simbola“, „Rečnik žargona“, započeti „Etimološki rečnik“, Rečnik prezimena, „Srpski imenoslov“, „Azbučnik“ profesora Đorđa Trifunovića, „Rečnik turcizama“, Vlajinčev četvorotomni „Rečnik starih mera“, „Rečnik slavenosrpskog jezika“, ne bih mogao da nabrojim baš sve stogove u podnožju merdevina, složene u nizini...

U tom uspinjanju sam prošao pored istoriografije, svrstanih epoha počevši od antičke Grčke, zatim carstava od Rima i Vizantije, u onim drugim knjigama se pak zibaju mletačke galije, Otomanska imperija se širi na više od devet stotina stranica, prošao sam i pored tomova u kojima je opisan tok naše sudbine... Tu su zbrani ratovi, znameniti vladari, pa i njihovi grbovi... Jedan pored drugog stoje nemilosrdni i ugnjeteni, samodršci i ustanici, trgovci i pokradeni...

Zatim sam, sve napredujući nagore, prominuo kraj vodiča gradova u kojima sam bio, tek letimično osmotrivši njihove hrbate, ne želeći da se zadržavam. Jer nisam znao koliko će potrajati moj hod uz merdevine. Dabome, mimoilazio sam se sa sabranim delima, prozom, pa i raštrkanim knjigama onih zahvaljujući kojima sam se otisnuo na ovo uzvisito putovanje; ređali su se naslovi Dušana Kovačevića, Vladana Matijevića, Vladimira Tabaševića, Ljubice Arsić, Milisava Savića, Mirjane Mitrović, Enesa Halilovića, Vuleta Žurića, Dejana Stojiljkovića, kao i Vladimira Pištala, upravnika Narodne biblioteke Srbije, on se stara o ovoj zbilja posebnoj književnoj nagradi. Razmišljao sam, velika je počast kada pisci odluče da pozdrave pisca. I razmišljao sam, neću valjda sada da se omaknem sa merdevina. Kako ću da napišem tekst zahvalnosti ako iščašim zglob ruke? Kako ću da odem do Kosančićevog venca ako uganem nogu? Zato sam još više usporio, stupao sam najpažljivije moguće. Pogotovo kada sam se našao u visini poezije, ona je najosetljivija, sušti je nemir.

Trajalo je. Već sam žalio što na ovo svoje putovanje ne ponesoh vodu, cigarete. Da, bilo bi lepo da sam uz sebe imao cigarete, pa da zapalim jednu stojeći na prečki merdevina, kao što se čovek odmara na nekom ćuviku, pućka i posmatra dolinu ispod sebe. U ovom mom slučaju, posmatra niziju sobe, sve te uobičajene stvari, radni sto i sitnice, pa i kutijice sa lekovima... Smisao svega ovoga sada se promenio. Iz druge perspektive osećao sam se nekako slobodnije, poput ptice. Opet, ne bi bilo dobro da umislim da jesam ptica, bio bi to kratak let, a moj pad ne bi ublažile ni sobne biljke u saksijama, njihove krunice nisu gustiš krošnje.

Ipak, bilo bi dobro da sam poneo cigarete. I slušalice. Kabl je valjda dovoljno dugačak, on je pupčana vrpca muzike, pa bih mogao da negde gore, na merdevinama, stojeći slušam, recimo, Šuberta, Čajkovskog, Mocarta, a najbolje bi bilo Vivaldijevim notama ovenčan psalm „Nisi Dominus – Cum Dederit“. Malo je takvih ljudskih dela, ono kao da lebdi iznad ukupnog sveta, bio taj svet i soba sa bibliotekom jednog pisca. I ptica kad-tad mora da se spusti, a ova muzika kao da je večna, kao da je postala deo neba. Možda bi se sa ovim složio i Vladan Desnica. Uostalom, on je i komponovao. Ko će, međutim, u poslednjoj trećini puta da silazi po slušalice? Bilo bi bolje da nastavim, do „Proljeća Ivana Galeba“ mi je ostalo još malo, svila su se negde gore, uz Andrićevu avliju, zvezdu Crnjanskog, Kišovu mansardu, Pavićeva snoviđenja, podzemlje Dostojevskog, Gogoljeve spahiluke duša... Svila su se uz Čajkanovića i hispanoamerički magijski realizam... Gle, tu je i jedna knjiga o železnici, zalutala, kao da prkosi zemljinoj teži... A onda i još malo, propinjem se do Vuka, Dositeja, Njegoša...

Priznajem, nisam ni znao da je svod sobe toliko visok. Odozdo posmatrano, sva ta dela se čine kao nadohvat ruke. Varka je to. I planina nam se čini, pogotovo što je viša, kao tu je, a do nje ima i ima, većina za toliki uspon nema snage. A odozgo posmatrano, malo sam se lecnuo, i moje knjige, pa i „Papir“ i „Ikonostas“, izgledaju kao knjižice.

Popevši se najzad toliko da sam temenom dodirivao tavanicu, gledao sam u naslove na hrbatima, voljan da što pre nađem ono što mi treba, jer mi se malo i vrtelo u glavi u času kada sam se suočio sa imenima pisaca, ne zna se ko je od koga značajniji, osetio sam grižu savesti što je prošlo dosta vremena otkada sam ih poslednji put čitao. I ovaj deo moje potrage je potrajao, ali ga neću opisivati do u detalje, ne bih da i vi dobijete vrtoglavicu. Samo skraćeno prepričavam ‒ „Proljeća Ivana Galeba“ nisam našao. Ko zna kome sam roman i kada pozajmio. Ali se između jednog Čehova i jednog Kafke, ne slučajno, nalazilo „Proljeće u Badrovcu“, zbirka priča koje je Desnica lično izabrao.

Ni o svemu što je potom sledilo neću da dužim. Mada sam dugo silazio sa merdevina, onako kako, a to je obrnuta slika, ronilac polako izranja iz dubine mora. U suprotnom može da se teško razboli, a i smrtno da strada od nagle promene pritiska. Najzad osetivši parket pod nogama, odahnuh, sve ovo što nas i inače okružuje nije me smoždilo, dišem, pod kažiprstom prislonjenim na bilo osećam otkucaje srca...

Sklopio sam merdevine i vratio ih u garderober, u nadi da će sijalice ređe gasnuti, ili bar ne tom brzinom da neću stići da ih promenim. I čitao sam priče Vladana Desnice. Podsećao sam se... Kakav jezik! Kakva poređenja! Kakav osećaj opažanja! Kakve slike! Kakva prodornost! Kakav bol! I samim tim: kakav lek! Jer ako ne umemo da opišemo bol, šta nas i kako boli, možemo li da očekujemo da koristimo pravi lek, da budemo izlečeni? Književnost i tome služi.

Čitao sam Desnicu, ali se nisam usudio da o njemu pišem, već sam tekst za svečanu priliku naslovio „Gore i dole“, započevši ga rečenicom: „Znao sam da je Vladan Desnica negde iznad.“ Završivši ovaj svojevrsni putopis rečima: „Hvala vam.“ Dočim poslednji red glasi: „Na Kosančićevom vencu, 21. juna 2023. godine.“

Goran Petrović


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
obaveštenje o radnom vremenu delfi knjižara i isporuci pošiljaka tokom predstojećih praznika laguna knjige Obaveštenje o radnom vremenu Delfi knjižara i isporuci pošiljaka tokom predstojećih praznika
29.04.2024.
Obaveštavamo vas da od 1. do 6. maja nećemo vršiti obradu i slanje porudžbina, već prvog sledećeg radnog dana. Porudžbine napravljene od 7. maja biće obrađivane po redovnoj proceduri i važiće standard...
više
francuski akademik andrej makin gost 111 laguninog književnog kluba laguna knjige Francuski akademik Andrej Makin gost 111. Laguninog književnog kluba
30.04.2024.
Nova tribina Laguninog književnog kluba biće održana u petak, 10. maja. Specijalni gost našeg druženja biće ugledni svetski pisac i francuski akademik Andrej Makin koji će od 17 sati potpisivati svoje...
više
5 književnih preporuka šta smo čitali u aprilu 2024 godine laguna knjige 5 književnih preporuka: Šta smo čitali u aprilu 2024. godine
30.04.2024.
Danas vam preporučujemo pet knjiga koje su objavljene tokom aprila, a koje prosto morate imati na svom radaru! Ovi naslovi su sve što vam je potrebno da osvežite svoju biblioteku, bilo da ste ljubitel...
više
knjiga meseca đavo u belom gradu  laguna knjige Knjiga meseca – „Đavo u Belom gradu“
30.04.2024.
Za ljubitelje knjige Laguna uvek ima dobre vesti! Svakog meseca jedan od aktuelnijih naslova proglašavamo za Knjigu meseca. To znači da će od 1. do 31. maja Knjiga meseca moći da se kupi na specijalno...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.