Laguna - Bukmarker - Vedrana Rudan: Korona je nešto najbolje što se meni moglo dogoditi! Ljudskoj rasi ističe rok - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Vedrana Rudan: Korona je nešto najbolje što se meni moglo dogoditi! Ljudskoj rasi ističe rok

„Mi Primorci i Primorke oduvek smo bili zloguke ptice. Postoji poslovica uklesama u naše gene, ko se petkom smeje, nedeljom plače. Primorcima je smeh zabranjen jer donosi nesreću. Koje sranje. Koja laž. Živi sam primer da to ne drži vodu jer se već trideset godina smejem svakog petka, pa se smejem i nedeljom i ponedeljkom.

Jasno mi je, ova intimna pričica nikome ništa ne znači. Ne bih je napisala da mi kći nije poslala staru fotku i uz nju smešak. Petkom se ne smejem samo ja, petkom se smeje i moja kći. Nemate pojma, ma nemate pojma kako je teško ubiti Primorku u sebi. A ja… Ja! Ubila sam čak dve veštice. Jednu u sebi, drugu u svojoj kćeri. Ma, ja sam ženska zmaj“, ovako je Vedrana Rudan, riječka spisateljica koja je postala bestseler autorka u regionu koji se nakad zvao SFRJ, u jednoj od svojih kolumni s osvrtom na mladost.

U knjizi sa duplim naslovom „Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder“, koju je upravo objavila beogradska Laguna, Vedrana se uhvatila ukoštac sa najčuvenijim ovdašnjim mitovima kad je u pitanju pogrdna kategorizacija ljudi. Reč je o zbirci njenih kolumni uz koje se čitaoci/čitateljke mogu naizmenično smejati do suza i plakati od smeha.

Autorka je pronašla vremena da za portal espreso.rs odgovori na par pitanja vezanih za knjigu, ali i da nam otkrije kako provodi dane tokom pandemije koronavirusa.

Knjiga koja je sada aktuelna u našim knjižarama „Kad je žena kurva – Kad je muškarac peder“ zapravo je prvobitno objavljena pre 12 godina. Da li se nešto promenilo u međuvremenu kad su u pitanju „kurve“ i „pederi“?

Nedavno sam po ko zna koji put pročitala knjigu „Dnevnik besne domaćice“, meni jednu od najdražih. Izdala ju je Laguna. Knjiga je stara četrdeset ili pedeset godina, govori o odnosu muškarca i žene. Kao da je napisana danas. Ljudska rasa se ne menja jer se ne može menjati. Ni mačke se u poslednjih dvanaest godina nisu promenile. Ja pišem o ljudima kao što pišu i ostali pisci. Koliko će knjiga držati vodu zavisi o kvaliteti pisca. Ako si Tolstoj, „Ana Karenjina“ će živjeti doveka. Nažalost, nisam Tolstoj ali moje „kurve“ i moji „pederi“ življi su nego ikad.

Reč je o zbirci vaših kolumni, da li volite da čitate svoje stare tekstove i, ako to činite, do kakvog zaključka dolazite – da ste sjajno pisali ili da treba da revidirate određene stavove u njima?

Ne volim čitati svoje stare tekstove, da ponekad i dođem do zaključka da „sjajno pišem“ nikad vam to ne bih priznala jer se furam na skromnu, samozatajnu osobu koja pojma nema koliko je velika. Teško ili gotovo nikad ne revidiram svoje stavove u odnosu na zlostavljače, mrzitelje drugih i drugačijih, političare manipulatore, lopove i lažljivce, prodane novinare, prodane lekare, popove lopove i decojepce... Ponekad sam previše milosti puna prema svojoj deci i unuku. Kad sam s njima menjam se iz trenutka u trenutak jer ja njih volim više nego oni mene.

Kakva je suštinska razlika između vašeg pisanja za novine i portale, te pisanja proznih dela? Šta je glavni začin jedne kolumne, a koji su (mentalni) sastojci potrebni da bi se pripremio jedan roman?

Pisanje za blog i pisanje knjige su potpuno različite nekad muke, nekad užici. Blog moraš napisati u trenu jer je najčešće vezan uz neku „vruću“ temu, mora biti kratak i ubojit, inače ga niko neće čitati. Knjige se pišu na duge staze. Kroji, paraj, kroji paraj. Knjiga se piše godinama, više u glavi nego za kompjuterom. Treba izmisliti likove, dati im neki posao, uplesti ih u neki zaplet, rasplesti frku u koju si ih uvalio. To traje mjesecima i godinama. To je posao za ljude koji vole biti sami, na sreću, ta sam. Da skratim, blog je seks s ljubavnikom u nekoj hotelskoj sobi, traje kratko, orgazam je posebno jak kad vidiš da je tekst pročitan sto pedeset hiljada puta. Pisanje knjige je tucanje s mužem s kojim si u braku dvadeset godina. Trebaš uložiti vraški napor da bi sve ono u što gledaš godinama pretvorio u neviđeni vatromet.

Ova knjiga obiluje velikom upotrebom polnih organa i, naizgled, vulgarnih žargonizama, mada neki kažu da je to slučaj i sa vašim romanima. Zanima me, kako bi izgledala vaša knjiga bez upotrebe ovih reči, jeste li nekad razmišljali o tome?

Ovo glupo pitanje čula sam hiljadu puta. „Polni organi“, „vulgarni žargonizmi“... Moji su junaci i junakinje obični ljudi poput vas koji, sigurna sam, nekoliko puta dnevno iz usta izbacite „polni organ“, ako ne i dva u istoj rečenici. Jeste li ikad razmišljali o tome da se cenzurišete i postanete „normalni“ i „fini“? Naravno da niste jer je spominjanje “polnih organa” u normalnoj komunikaciji uobičajeno na našim prostorima. Kad budem pisala o životu časnih sestara koje su se zavetovale na vječnu ćutnju, izbaciću „organe“ iz svojih knjiga.



Da li se za ovih 12 godina ovaj naš prostor malo promenio, pa većina muškaraca ne doživljava žene kao kurve i druge muškarce kao pedere, ili se u tom pogledu otišlo u još veći ekstrem, odnosno da li je sve više potencijalnih kurvi i pedera koje vladajuća manjina tako etiketira?

Na ovim se našim prostorima nikad ništa ne menja. Svi su Srbi „četnici“, svi su Hrvati „ustaše“, sve su žene kurve, a pristojni muškarci „pederi“. To možemo zahvaliti našim političarima i medijima koji uporno, po nalogu svojih gospodara, šire mržnju među ljudima. Žene nemaju status kurve samo na ovim prostorima, u poslednjih nekoliko godina to je svetski trend. Žena je prihvatljiva samo ako je rupa. Može se „uklopiti“ ako ima napuhana usta, umetne sise, guzicu veliku „poput garsonijere“, to sam ukrala jednoj našoj mladoj blogerici, nažalost zaboravila sam joj ime. Muškarci moraju biti depilirani, vitki. Najpoželjniji su nabildani, gelirani tupsoni koji guraju loptu i koji nose tri broja preuska odela da bi mogli istaknuti svoj „polni organ“. Živim u svetu koji mi se gadi, pokušavam svojim tekstovima pomoći nekim ženama da progledaju. Koliko sam u tome uspešna ne znam.

Šta uopšte danas znači biti kurva?

Danas je kurva svaka žena koja misli svojom glavom. Žene koje misle svojim plastičnim sisurinama su nešto što se traži, nešto, kako bi rekli Dalmatinci, „za pod jaja“. Žene danas u svijetu, većina njih, imaju status papirnate maramice. Sigurna sam da su za to same krive. Ne žele biti ljudska bića, više im odgovara biti predmet. Mi smo se nekad borile za svoja prava. Naše se unuke pretvaraju u karikature svojih baka. Očajna sam.

Koje knjige bi kurve trebale da čitaju?

Ne znam jeste li namerno izostavili navodnike ili i vi sve žene držite kurvama? Sve žene danas trebale bi čitati priručnik: Kako ubiti mužjaka bez hiljadu zašto?

Ovaj virus nas je sve, bili kurve ili pederi, potrpao u stanove i kuće, onemogućio nas je u komunikaciji na kakvu smo navikli. Da li će svet ikada biti isti ili treba da se navikavamo na novu stvarnost, kako kažu, onu gde se čovek s razlogom plaši drugog čoveka jer ga može zaraziti i nehotice ubiti?

Čovek se otkad postoji, s pravom, boji drugog ljudskog bića. Nekad se bojao toljage, danas se boji korone. Ništa se bitno nije promenilo. Vrlo retko čovek čoveka ubije „nehotice“, kako vi to kažete.

Kako vama protiče ova izolacija, o čemu ste najviše razmišljali i da li ste imali vremena da pišete?

Živim u izolaciji čitav život, ne volim gužve ni druženja tako da sam se u onoj formalnoj izolaciji osećala kao riba u vodi. Sva moja putovanja u inostranstvo su otkazana, jedna premijera, jedna promocija, nekoliko festivala, godišnji odmor. Osuđena sam na pisanje knjige i bloga i čitanje dobrih knjiga. Živim u kući s vrtom, ne vidim susede, niko ne vidi mene, prijatelje čujem. Ne bojim se smrti od korone jer mi je jasno da sam dovoljno živela i da su sve smrti, najvjerojatnije, slične jedna drugoj. Korona je nešto najbolje što se meni moglo dogoditi.

Neki kažu da smo žrtve biološkog rata koji je manjina iz senke povela protiv čovečanstva u želji da ga definitivno stavi pod kontrolu čipovima i vakcinama, istovremeno smanjujući brojnost populacije na planeti. Da li verujete u ovakve teorije ili ste bliži ideji da je zaista reč o virusu koji je slučajno sa slepog miša prenesen na čoveka u okolini Vuhana?

Moj je veliki problem što sam duboko svesna činjenice da čitav svet u rukama drži nekolicina zastrašujuće bogatih muškaraca. Kad imaš hiljade milijardi dolara čime bi se mogao zabaviti? Jahtu već imaš, i nekoliko dvoraca, i nekoliko zemalja, ne zanimaju te ni kurve ni dečkići ni sitna deca. O čemu ta ekipa može sanjati? Logično je da ima samo jedan san, zavladati svetom, milijarde zaključati pa onda razmisliti kako dalje. Jebeš lovu ako ne uključuje moć. Previše nas je. Neko mora Zemlju očistiti od „viška“. Hoće li to naši gospodari učiniti ili čine koronom ili će nas, kako nam najavljuje Bil Gejts, uskoro pohoditi novi virus, „još strašniji“, „još žešći“, ne znam. Sigurna sam da ljudskoj rasi ističe rok trajanja onako kako je istekao kobasicama koje kupujemo u nekim marketima. Da li će Prirodi pomoći ona šestorica ili će ih Priroda preteći pa će očistiti i nas i njih prije nego oni krenu na sirotinju najnovijim modelom virusa, ne znam. Žao mi je, ne verujem u šišmiše. Navijam za Prirodu.

Za vas kažu da ste uvek bili negativni u svom pisanju, da li to znači da je konačno došao vaš trenutak, odnosno vreme kada je – pozitivno biti negativan?

Ne znam šta ljudi o meni govore pa tako nisam čula da se priča kako sam „negativna“. Nikad nisam bila „negativna“, realna sam. Ljudima se broje krvna zrnca i brojiće im se jer su ljudi uglavnom glupi. Ako danas nezaposlenom Srbinu ili Srpkinji koji živi u centru Beograda i umire od gladi ili korone ili od jednog i drugog možeš prodati priču da su za to krive „ustaše“, onda to više govori o tim Srbima nego o „ustašama“. Potpuno je isto u Hrvatskoj. Neki ljudi oko mene zaista misle da su za sve ovo što se nama dešava krivi „četnici“. Ako mi sa ovih prostora sa neviđenom lakoćom već trideset godina pušimo tu ogavnu priču koju nam prodaju gadovi koji su nas oglodali do kosti, nema nam spasa. Spasa ljudskoj rasi ionako nema, ali bismo, da smo pametniji, život koji nam je još preostao mogli učiniti boljim. Da sam, kako vi kažete „negativna“, mislila bih da za Hrvate i Srbe nade nema. Ne mogu se s tim pomiriti i sigurna sam da će doći neka bolja vremena kad će “obični” ljudi izabrati neobične da bi zastupali njihove interese. Naši i vaši političari namerno nas tove mržnjom jer su gangsteri kojima je jedino na umu kako sebe i generacije svojih osigurati da mogu bezbrižno živeti od krvi koju su isisali iz sirotinje. Ne mogu verovati da ćemo doveka ostati budale. Nadam se, baš se nadam da će se vrlo brzo pronaći vakcina protiv srpske i hrvatske ljudske gluposti.

I na kraju, kako ste gospođo Rudan, da li se brinete za svoje zdravlje i o čemu mislite noću ukoliko budni ležite ispred upaljenog televizora?

Još jedno glupo pitanje. Kako možete i pomisliti da ja noću razmišljam uz upaljen televizor? Verovali vi meni ili ne, ja ne znam uključiti televizor. Moj muž zna koji daljinski treba uzeti u ruke. Nikad ne uzimam ni jedan. Noću u krevetu spavam i ne budim se do jutra. Trenutno lepe, riječke večeri moj muž i ja provodimo u društvu naših dragih prijatelja iz Beograda Tanje Mandić-Rigonat i Flavija Rigonata. Flavijo kuva, mi jedemo. Tanja je u Rijeci režirala „Gospođu ministarku“, igra je Olivera Baljak. Predstava je postigla ogroman uspeh. Toliko od mene o „četnicima“ i „ustašama“. I da, ovo moram reći, jako, jako mi nedostaje Beograd. Nadam se da će jebena korona do septembra nestati i da ću biti na premijeri predstave „Dabogda te majka rodila“ u Ateljeu 212. S vremena na vreme izolacija dopizdi i onima koji je vole.

Razgovarao: Dejan Katalina
Izvor: espreso.rs


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
27.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu! Dečji dani kul...
više
aleksandra filipović i zoran penevski gostovali u oš branko radičević u pančevu povodom jubileja brankovi dani  laguna knjige Aleksandra Filipović i Zoran Penevski gostovali u OŠ „Branko Radičević“ u Pančevu povodom jubileja „Brankovi dani“
28.03.2024.
U okviru obeležavanja jubileja 200 godina od rođenja Branka Radičevića, pisci Aleksandra Filipović i Zoran Penevski družili su se sa učenicima Osnovne škole „Branko Radičević“ u Pančevu. U okviru mani...
više
prikaz romana sutra je novi dan savršen primer (pogrešno shvaćenog) klasika laguna knjige Prikaz romana „Sutra je novi dan“: Savršen primer (pogrešno shvaćenog) klasika
28.03.2024.
Niste se prevarili, to jeste ta knjiga: a zašto je dosadašnji, doslovni prevod originala, „Prohujalo sa vihorom“ (Gone With the Wind), zamenjen prvobitnim naslovom i svojevrsnom parolom glavne junakin...
više
prikaz romana zavedi me knjigama prva ljubav zaborava nema laguna knjige Prikaz romana „Zavedi me knjigama“: Prva ljubav zaborava nema
28.03.2024.
Cveće, čokolade, večere, putovanja – sredstava zavođenja zaista je mnogo, ali se Kejt Bromli u knjizi godine lista USA Today „Zavedi me knjigama“ odlučila za štampanu reč. U ovom je delu rešila da obr...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.