Laguna - Bukmarker - Prikaz romana Ivana Ivačkovića „Bezverje“ - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Prikaz romana Ivana Ivačkovića „Bezverje“

„Molio sam se potajno njemu; i on me je utešio i spasao me da mi ne slome duh u ovome domu detinjih suza“, kaže Ričard Dadžon u Šoovoj drami Đavolov učenik. Molitva, dakle, ide zlom duhu koji odgovara utehom i spasenjem. Ovaj motiv javiće se u literaturi još mnogo puta posle Šoa. Može biti da ga je poslednji put promislio Ivan Ivačković u svom prvom romanu Bezverje, izašlom pre samo dve nedelje u izdanju beogradske Lagune.

Ko je, zapravo, đavo? „Kanonski“ odgovor je opštepoznat i dosadan: otelotvorenje zla. Potražimo li, međutim, odgovor na drugoj strani, kod pisaca, ukazaće nam se obilje maštovitih, filozofski manje ili više utemeljenih, pokušaja da se ta definicija dovede u pitanje, relativizuje, pa čak i ospori. Roman koji je pred nama, kratak ali uzavreo od ideja i slika, čini sve to.

Ivačkovićev đavo se menja pred našim očima. On je čas harizmatični, samouvereni, „miltonovski“ pali anđeo, čas vispreni božji rival, poput Mefista, čas pristojni gospodin iz sobe Ivana Karamazova. Na početku šestog poglavlja saznaćemo i da planira da organizuje bal, baš kao i Voland u Majstoru i Margariti. Taj bal nećemo dočekati, ali ćemo prisustvovati upečatljivom preobražaju onoga koji se jednom zvao Lucifer, i čije je non serviam označilo početak pobune, u umornog i ispošćenog, zarđalog đavola sklonog nadanjima i kompromislima koji jedva čeka kraj sveta.

Kao protagonista, on posredno ili neposredno interaguje sa ostalim, bezimenim likovima: muškarac, žena, lekar, sveštenik. Zašto, do samog kraja knjige, Ivačković ne daje imena svojim junacima? Ili im ih je oduzeo pre početka? Kod nas se đavo zove i nepomenik, jer mu se ime ne pominje. Nije li autor ovim postupkom hteo da ukaže na njegovu bliskost sa ljudima? Možda. A možda postoji i drugi, skriveniji razlog. Događaji u romanu prikazani su iz drugog plana: kroz dijaloge, ispovest i pismo. Izbor ovakve narativne strategije nije nimalo slučajan: ideje su razobručene, a mesta i datumi prepoznati kao suvišnost, sve u težnji da se ispriča što univerzalnija priča, oslonjena na snagu praslika.

U šest poglavlja posredno saznajemo nekoliko činjenica: da je muškarac u ludnici u koju je dospeo pošto je izvršio ubistvo na koje ga je, kako tvrdi, đavo nagovorio; da je žena, ljubav njegovog života, jednom u prošlosti bila zverski mučena i da je posle tog događaja skrenula pameću, napustila svog čoveka i lutala iz mesta u mesto; da ih je đavo oboje posetio. Suprotstavljajući ideje večnog života stečenog kroz samoponištavanje i slobode ostvarene kroz pobunu, Ivačković postavlja temelje filozofije svog glavnog junaka: krajnji ljudski ideal je sreća, sreća nije moguća u strahu, a strah nestaje kada se dosegne sloboda. I još nešto: da bi se dosegla sloboda, treba biti delatan. Tako će linija između vrednih i lenjih izrasti u zid koji odvaja hrabre i samosvesne od uplašenog stada. I sam đavo je raspolućen. S jedne strane, on iz naklonosti prema čoveku crpi demijuršku energiju kojom, u skladu sa jednim od svojih imena, milosrdno obasjava ljudsku stazu do slobode. Tome se suprotstavlja teško razočaranje u ljudski rod, sopstvenom krivicom i glupošću zarobljen u večnosti kružne istorije. Njegov san naslućen na stranicama Bezverja mogao bi se sažeti kroz reči Velikog Inkvizitora upućene Hristu: „mi nismo s tobom, mi smo s njim, i to je naša tajna“. Umesto toga, doživeo je, kažu, da ga sam Luter gađa mastionicom.

Spretno kolažirajući složenu predstavu svog nečastivog, Ivačković postiže gotovo filmski efekat. Umesto zamrznutog portreta imamo junaka koji evoluira. Tačnije, stari i slabi. Slika se menja. Ako bismo izmislili odgovarajuću organsku vezu između izmišljenog i stvarnog lika na način na koji je to učinio Vajld u Slici Dorijana Greja, mogli bismo pretpostaviti da u ovom slučaju autor dobija na spisateljskoj snazi i kreativnom zamahu onako kako njegov đavo kopni. Pošto pročitamo završnu rečenicu šestog poglavlja u kojoj se kaže da je nastavak agonije postojanja sveta i čoveka jedino čega bi trebalo da se bojimo, očekuje nas novo iznenađenje.

Poslednja celina romana je indeks pojmova i imena važnih za pripovest. To je ujedno i kreativni vrhunac dela. Naracija kakvu smo do sada pratili prekida se i ustupa mesto sasvim drugačijem književnom postupku. U maniru iskusnog pisca, Ivačković vešto spaja dokumentarno i pseudodokumentarno, stvarajući neobičan popis odrednica koji valjano zaokružuje ovu zanimljivu knjigu. Najzad otkrivajući identitete bezimenih ili razimenovanih likova koje je upoznao, čitalac je doveden u novu dilemu: jesu li to zaista ti ljudi ili neki drugi, čije sudbine samo liče jedna na drugu? Ima li, dalje, ičeg autobiografskog u čitavom delu? Autor ne nudi odgovore i smeška se iz prikrajka, koliko se da naslutiti. Dalje zagonetajući i uspostavljajući fine intertekstualne veze, na sam kraj spiska dodaje lažne škorpije i rđu. Pažljivi čitalac će se odmah setiti likovno upečatljivog opisa (hronološki) prve pojave đavola u trećoj glavi. Na trenutak je zaličio na škorpiju i imao je ogrtač boje rđe. Još je imao i mršavo lice, ravnu crvenu kosu, oči različite boje i srebrne čizme. Zaključiti se može samo jedno: autor je namerno izostavio Dejvida Bouvija iz spiska odrednica. A čitaoci koji su voleli ovog velikog umetika mogu da se naslađuju jos jednim od hiljadu oblika njegove besmrtnosti. Đavo koji oponaša Bouvija. Ništa manje.

Kad pročitamo knjigu, ostaje da sačekamo da svi svima sve oproste. Zaključno sa nečastivim koji o tome, otkriva nam Ivačković, ozbiljno razmišlja. Onda će sve doći na svoje a on će, kako o tome u Sataninom kraju dirljivo peva Viktor Igo, biti pozvan da ustane iz senke sa zorom na obrvi.
 
Izvor: Danas
Autor: Nemanja Vujić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
27.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu! Dečji dani kul...
više
aleksandra filipović i zoran penevski gostovali u oš branko radičević u pančevu povodom jubileja brankovi dani  laguna knjige Aleksandra Filipović i Zoran Penevski gostovali u OŠ „Branko Radičević“ u Pančevu povodom jubileja „Brankovi dani“
28.03.2024.
U okviru obeležavanja jubileja 200 godina od rođenja Branka Radičevića, pisci Aleksandra Filipović i Zoran Penevski družili su se sa učenicima Osnovne škole „Branko Radičević“ u Pančevu. U okviru mani...
više
prikaz romana sutra je novi dan savršen primer (pogrešno shvaćenog) klasika laguna knjige Prikaz romana „Sutra je novi dan“: Savršen primer (pogrešno shvaćenog) klasika
28.03.2024.
Niste se prevarili, to jeste ta knjiga: a zašto je dosadašnji, doslovni prevod originala, „Prohujalo sa vihorom“ (Gone With the Wind), zamenjen prvobitnim naslovom i svojevrsnom parolom glavne junakin...
više
prikaz romana zavedi me knjigama prva ljubav zaborava nema laguna knjige Prikaz romana „Zavedi me knjigama“: Prva ljubav zaborava nema
28.03.2024.
Cveće, čokolade, večere, putovanja – sredstava zavođenja zaista je mnogo, ali se Kejt Bromli u knjizi godine lista USA Today „Zavedi me knjigama“ odlučila za štampanu reč. U ovom je delu rešila da obr...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.