Laguna - Bukmarker - Povodom romana „Astragan“ - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Povodom romana „Astragan“

Prvo što mogu sebi priznati jest da „Astragan“ neočekivano dobro stari. Sudbina teksta, njegova transformacija u vremenu, dovršavanje, dopisivanje, sazrijevanje, rastvaranje, značenjsko umnogostručavanje romanesknog, pripovjednog ili općenito proznog teksta, ne tiču se nužno i samo njegovih stilskih i estetskih karakteristika, niti se po tome da izmjeriti veličina nekog pisca. Sve to često i ne zavisi od književnosti, niti se tiče književnih ili jezičnih mijena. Preobrazba književnog teksta u vremenu zavisi, naime, od toga kako je vrijeme poteklo, u kojem smjeru, kakvim ritmom i u kojoj vjeri. Čak i besmrtnost u književnosti, ono što se smatra dijelom europskoga ili nacionalnog proznog kanona, tiče se izvanknjiževnih okolnosti u vremenu.

„Astragan“ je savršeno montirana pripovjedna formacija, u kojoj je sporedno pitanje glavnoga lika, kao i pitanje romaneskne radnje. Osnova je u brzoj i vrlo preciznoj izmjeni mjesta i vremena događanja, koja se uglavnom odvija izvan dramaturške logike, ali prema vrlo čvrstoj asocijativnoj logici. Nikada više, kao u „Astraganu“, Velikić neće biti tako predan u opisivanju, opijen njime, i gotovo opsjednut da svaku stvar i svaku situaciju ispriča do krajnjih granica priče. To mi je, slutim, premda nisam siguran da se sjećam, prije trideset godina moralo smetati. Danas mi se čarobnjački uvlači u imaginaciju. U događajnom smislu, pogledom na svijet i esejiziranjem, Velikić tu jest Kišov srodnik, ali to insistiranje na preciznosti opisa odaje Handkeova čitatelja.

Priča „Astragana“ ili priče „Astragana“ svoje okvire nalaze u dvadesetom vijeku. Mjesto događanja je Beograd, oko kojeg se zatim, kao oko kamenčića bačenog u mirnu vodu, šire priče prema Rijeci, Zagrebu, Puli, Trstu, Moskvi i Rusiji, svijetu dalekom, svijetu blizom… Možda je „Astragan“ roman o dvojništvu, možda je to lažni špijunski roman, roman o kraju komunizma, ali prije svega je, kao i većina Velikićevih kasnijih knjiga, roman o građanstvu i građanski roman. „Astragan“ je, premda na samom kraju epohe, tekst iz onoga u osnovi nedostajućeg žanra, ne samo unutar srpske, nego unutar južnoslavenskih književnosti općenito: građanski roman iz epohe socijalizma. Pritom, sagrađen mnogo manje iz socijalnih situacija i u odnosu među likovima, a više u tim opsesioniranim opisima, u dokumentima i sitnim bilješkama o izmičućim vremenu i prostoru.

„Astragan“ otvara persiflirano opće mjesto, koje se zatim pretvara u filmski kadar: „Svi srećni komunisti liče jedni na druge, svaki nesrećni komunista nesrećan je na svoj način, zapisao je na početku romana Marko Delić i odsutno se zagledao u usijane betonske nakaze Novog Beograda.“ Slijede fantastično dobre, po čitatelja obuzimajuće stranice studije o Novom Beogradu i Beogradu, koje trideset godina kasnije otvaraju jednu sasma novu perspektivu. Grad, koji je u ovom romanu opisan nekoliko trenutaka pred rat iz devedesetih, koji će ga trajno, ovaj grad, izdvojiti i odcijepiti od njegova prirodnog društveno-povijesnog konteksta, Velikić iz sličnih rakursa opisuje u svojim romanima sve do posljednjih objavljenih. I premda su prizori slični, isti je to grad, isti beton, nešto se u atmosferi dramatično mijenja. Beograd u poslijeratnim Velikićevim romanima postaje ranjiv, urušava se, ali ne u materijalnom već u emocionalnom smislu. U „Astraganu“ pisac je prema gradu katkad gotovo nekontrolirano grub. Onakav kakav nikad više neće biti. Evo jedne vrlo upečatljive slike tog grada:

„U parku ispred Železničke stanice žene u dimijama.

Pište zurle.

Beograd ili Damask?

Na uglu kod hotela Astoria prostitutke nižih kategorija, iznajmljivači soba na sat, šverceri, sitni kriminalci, potkazivači i makroi.

Početkom dvadesetog veka na prostoru oko Železničke stanice bile su razne gostionice, aščinice, dućani, ali bilo je i mnogo agencija prekookeanskih parobrodskih društava koja su prevozila iseljenike u Ameriku.

Amerike su iščezle.

Vozovi putuju na istok i zapad. Sa velikim zakašnjenjima stižu na beogradsku stanicu.

U izlozima staničnih kioska gomile bajatog keksa, konzerve sardina i mlako pivo. Peronima lutaju preplašene zabrađene žene u nošnjama, vojnici, starine sa ordenjem i gastarbajteri razdrljenih košulja od svile.

Stoje kazaljke peronskih časovnika.“

U ovom opisu, kojem će cendavci zamjeriti orijentalizam, dok će mu pundravci prigovoriti autošovinizam, a čitatelj će osjetiti nešto krležinsko, postoji taj dirljiv detalj čovjekove nemoći pred ćudima vremena i manijaštvima povijesti. Pisac ne sluti, pišući „Astragan“, da će se u sljedećem trenutku kazaljke peronskih satova pokrenuti i da će se tada za cijeli jedan naraštaj, kojem i sam makar i rubno pripada, Amerike pojaviti iznova. Ali umjesto prekomokrskih parobrodskih društava iseljenike će prevoziti zrakoplovi sa Surčina, a uskoro i autobusi, koji će iz hermetički zatvorene zemlje posljednju njenu mladost preko Madžarske eksportirati na Zapad. Nestat će prostitutki i žena u dimijama, a pojavit će se neobrijani pijani muškarci u rezervističkim uniformama i s poluautomatskim puškama papovkama preko ramena. Bit će to trenutak u kojem će zbilja poništiti svaku romanesknu dramaturgiju, društvena svijest će među našim narodima pasti niže nego što je bila u onih žena ispred Astorije, a s njom će se, s tom sviješću, urušiti i struktura našeg romana. Tako će i Dragan Velikić od osporavatelja jučerašnjeg svijeta postati njegov branitelj.

Jedna od piščevih opsesija – u vremena Crnkovićeva „Astragana“ reklo bi se antikomunističkih – do danas su ostale jame u krasu, fojbe, u kojima je skončavao i građanski svijet Istre i Trsta, ali u kojima je skončala i sama ideja komunizma. O tome u ovoj knjizi iz 1991. ima zanimljivih redaka, upečatljivih slutnji:

„Na jednom mesto u rukopisu Stanimir je otkrio kamenjar, usamljene borove, a dole, uz tamnu ivicu zaliva, žmirkava svetla Trsta. Pred zoru se osvetnici vraćaju tajnim prolazima u Jugoslaviju. U sluhu nose krkljanje zaklanih, tupe udarce i krikove onih što polumrtvi poleteše ka dubinama kraških jama.

Imali su precizne mape dok su se noću šunjali goletima Krasa. Dole, uz more, blistao je Trst. Sanjali su tople kuće i porcelanske žene. Još uvek je u njihovom sluhu odjekivao pobednički govor partizanskog generala na belom konju. U pustoši Pjace dela Unita, gde sem vojnika i golubova nikoga nije bilo, gorštačkim glasom pretio je tršćanskoj gospodi.“

Vjerujem da ovu snažnu knjigu 1991. u Hrvatskoj skoro nitko nije pročitao i da je sad vrijeme da je otkrivaju oni kojima će mijenjati pogled na svijet i na književnost.

Autor: Miljenko Jergović
Izvor: Express
Napomena: intergralnu verziju teksta možete pročitati ovde.


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
vedrana rudan ja sam carica  laguna knjige Vedrana Rudan: JA SAM CARICA!
29.11.2021.
Povodom izlaska srpskog izdanja romana „Ljubav na posljednji pogled“, autorka Vedrana Rudan u svom današnjem blog-postu piše: Danas je u Srbiji izašla meni moja najdraža knjiga „Ljubav na posljednj...
više
grešnik i svetac laguna knjige Grešnik i svetac
29.11.2021.
Da li ste znali da je lik Raskoljnikova u „Zločinu i kazni“ F. M. Dostojevskog inspirisan stvarnim ubicom? Pjer Fransoaz Lasener bio je vojni dezerter, osiromašeni buržuj, sitni kriminalac i kockar či...
više
druga strana tesline prirode moja ljubav nikola tesla ane atanasković u prodaji od 3 decembra laguna knjige Druga strana Tesline prirode – „Moja ljubav Nikola Tesla“ Ane Atanasković u prodaji od 3. decembra
29.11.2021.
Spisateljica i novinarka Ana Atanasković napisala je romansiranu biografiju Ketrin Mekmehon Džonson, dame koja je neizmerno volela velikog naučnika Nikolu Teslu, najboljeg prijatelja svog supruga. Tak...
više
nadija hašimi rastemo samo izvan zona komfora laguna knjige Nadija Hašimi: Rastemo samo izvan zona komfora
29.11.2021.
Nadija Hašimi, autorka romana „Biser koji je slomio školjku“ i „Kad je mesec nisko“, u intervjuu za Bukmarker govori o tome kako je postala pisac, šta joj je pomoglo da razume junake o kojima piše i z...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.