Laguna - Bukmarker - Poslednji tekst Peđe Obradovića u iščekivanju romana „Srž“: Bijenala ironije - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Poslednji tekst Peđe Obradovića u iščekivanju romana „Srž“: Bijenala ironije

Skrolujem mišem kroz svoj mozak na kompjuterskom ekranu. Oblici se prepliću, pupe i nestaju kako okrećem točkić na mišu, iscrtavaju se i poigravaju šare, menjam uglove i generalno sam fasciniran unutrašnjošću sopstvene lobanje čiju sam sliku doneo kući posle snimanja na magnetnoj rezonanci zbog sumnje da mi mozak otiče. Pokušavam da povežem to što vidim sa činjenicom da to vidim, odnosno, da razumem da je u pitanju jedno ogledalo pred kojim se nalazim i da sliku koju imam pred sobom vežem za ideju da sve što mislim, osećam i radim, počevši od te trenutne udubljenosti u sadržaj ekrana, dolazi odatle, iz te sive forme talasastih oblika koja mi igra pred očima. Negde unutar nje putuju signali koji, dešifrovani, otkrivaju moj doživljaj svakojake sjađenosti i opšteg klonuća duha & tela pred činjenicom da krvni sudovi propuštaju tečnosti u prostore između tkiva u telu sa kojim se nosim, čineći od njega nabreklu mešinu koja se sa mukom kreće na stopalima koja bole stešnjena poput šunke i u najširoj obući koju imam. To je ponovo rasplamsali cGvHD, hronični oblik bolesti kalema protiv domaćina, česta komplikacija transplantacije matičnih ćelija. Telo mi je oteklo i omalelo mi dva konfekcijska broja praktično pred očima; za svega petnaest dana nestao je sav dvogodišnji napredak koji sam napravio od trenutka kada sam počeo da pišem ovaj blog, šokiran i traumatizovan činjenicom da sam, posle dvogodišnjih muka sa leukemijom i oporavka od terapija, završio na ortopedskom odeljenju VMA u Beogradu pošto mi je automobil na pešačkom prelazu u Belom potoku prošao kroz noge, i to tek nedelju dana pred očekivani povratak na posao. Posle toga sam ubrzo nabrekao, baš kao i sada, to nisu bile i jedine muke, ali da ne nabrajam, ovde je bitno da su mi bile potrebne skoro dve godine da prohodam, pa da se izborim sa viškom tečnosti, a onda i fibroznim i sklerotičnim tkivom koje se posle upala naselilo po rukama, nogama i trupu, a to tek do one mere u kojoj je mehanika mog tela ponovo počela da liči na ljudsku. Sada sam ponovo na početku, samo odrtaveliji, umorniji i stariji, mada i iskusniji. I živ, što tim iskustvom cenim da nije mala stvar i što kao činjenicu izuzetno cenim i poštujem. Ono što se glave tiče, ona je na ramenima i nalaz je za sada dobar, iako me čekaju još neka snimanja. Ali višak vode u organizmu koju teglim okolo nije naivna pojava – on obara krvni pritisak, srce je pod stresom, krv ne stiže svuda gde je potrebna, a kapilarno oticanje tečnosti iz njega ispira elektrolite i proteine, uključujući i albumin bez koga telo ne može ni da prikupi taj višak vode kako bi ga izbacio, čime se krug zatvara. To je mnogo kvarova „na mreži“ koje treba držati pod kontrolom i nisu ni svi na broju.

A onda su stigle – korice. Bijenala ironije se nastavljaju.

Bio je taj jedan trenutak kada sam odlučio da zatvorim ciklus svojih hronika, nadajući se naivan u opštoj iscrpljenosti, da bih tako, na jedan simboličan način, možda mogao da pokrenem i zatvaranje kruga svojih muka. Lepa misao, ali čista metafitizika, nada bez ikakvog osnova što hoće u čoveka na iskušenjima. Ona je došla uzgred, u trenutku kada mi je bilo jasno da blog gubi smisao i da mi, zbog toga, rad na njemu, u toj formi, više ne prija; sam sebi kao svrha, za mene više nije imao značaj, a ispostavljao se emotivno iscrpljujućim. Jednostavno, skupilo se tu i previše, taj popis nevolja kome se nije nazirao kraj, u kakvoj god formi bio, više nije vodio nikuda, niti su ti postovi više bilo čemu služili i bili korisni, čak ni kao ravan mojih literarnih potreba. Već je sve najvažnije bilo rečeno, putokaz je bio postavljen. Bio sam svestan da svaki novi post preti da bude taj koji će konačno prevazići granicu pristojnosti i dobrog ukusa i da se nad tom pričom nadvija opasnost trivijalizacije jednog, u osnovi, duboko ličnog iskustva iz koga je proizašla potreba da neke od svojih najtežih i najintimnijih trenutaka podelim javno, kako bi o tome ostali tragovi koje će neko, kada mu budu potrebni u nevolji, jednom moći da nađe. To nisam mogao da dozvolim, vodeći računa da u svemu sačuvam i onoliko dostojanstva koliko je to, s obzirom na karakter bloga, bilo moguće. Jer suočio sam se i sa činjenicom da sam ja ipak samo hroničar, da iako akter, nemam nikakvog uticaja na tok priče, a pogotovo na to kada će i kakav biti njen kraj. To je sve pretilo da se pretvori u beskrajno jadikovanje. Na kraju, svega je bilo toliko da je pretila opasnost da se postavi i pitanje autentičnosti cele priče, toliko da sam i sam počeo da sumnjam u ono što mi se, opet sasvim očigledno, dešava.

Zato sam odlučio da preuzmem ono kontrole što sam mogao da ugrabim i uradim koliko je bilo u dometu mojih moći – da u jednom dosta dobrom trenutku stavim tačku na blog koji je govorio o mom lečenju od leukemije i oporavku od posledica terapije i da na taj način, istovremeno, probam da napravim otklon od tog identiteta u koji me je upakovala dijagnoza, bez obzira na to kako se ta (moja) priča bude dalje odvijala. Nadajući se da ću, kažem, možda zatvoriti i krug tih muka, što je bila utešna misao, ali jednako neutemeljena u realnosti. Taj je životni krug otvoren i danas, priča ide kako je piše ono što meni ostaje nedokučivo i što zovem životom, ali se neki drugi krugovi, meni sada važniji, ipak polako zatvaraju.

Ovde je mesto u ovom tekstu u kome bi na red trebalo da dođe deo u kome me prijatelji i čitaoci bloga, kao, nagovaraju da napišem knjigu, a ja se, kao, nađem iznenađen idejom u koju prvo sumnjam, a onda je prihvatam u prosvetljenju. Malo sutra, ovo nije taj tekst jer nije tako bilo. Istina, dok sam pisao blog bilo je takvih ideja, ali sam to pre video kao vid prijateljske podrške da nastavim da objavljujem nego kao potvrdu da ti tekstovi imaju neki iole ozbiljniji značaj. Prošlo je neko vreme pre nego što sam o postovima na blogu razmišljao u kontekstu njihove realne literarne vrednosti. Ono me jesu kolege sa Nova.rs još posle prvog ili drugog posta proglasili piscem, mislim, hvala, ali to me je samo zabavilo; i danas umemo u nekim forumima da se nazdravljamo piscem i podjebavamo. Biti pisac, to je jedna ipak ozbiljna stvar. Kada razmišljam o „Srži“ i sebi kao autoru te knjige, to pre vidim kao sasvim posebno, sigurno jedno od najvećih ličnih dostignuća i pažljivo vodim računa da se ne uznesem, a hoće čovek kada ga priznaju, kao što su Marjan Čakarević, moj prvi literarni „učitelj“, pa onda i Janja Stjepanović, urednica „Srži“ i Laguna mene na neki način priznali, smatrajući da su tekstovi koje sam napisao vredni štampanja u formi knjige. Kao i svako takav, što je mlad prvo ušao u štampano novinarstvo i karijeru počeo sa gradskih pijaca gledajući ka literarnim visinama, veštini u pričanju priča i autorskom priznanju, ostvario sam svoj veliki san. Jedino mi je malo žao što je u pitanju tako lična i teška priča, možda su mogla da mi se dese i neka druga uzbuđenja, ali nisu. A možda sam mogao da pišem i u prethodnom identitetu, nešto sasvim drugo, ali nisam i to je sada tako i možda to svemu kroz šta sam prošao daje smisao i svrhu, ali ne mogu o tome, nije ni važno jer u to i ne verujem. Odavno sam prestao da razmišljam o tome zašto sve desilo kako se desilo i zašto se to desilo baš meni. Sasvim je realno da razlog uopšte i ne postoji.

Postove sam jednog poslepodneva skinuo sa bloga, prošao kroz njih, sredio ih, dopunio i poslao i Slobi Georgievu, Tanji Aleksić i kumu Bojanu Mitroviću, sa pitanjem da li su takvi, na gomili, knjiga. Tekstovi su potom prešli u Janjine ruke. Duže od petnaest godina sam urednik i producent, drugima ispravljam tekstove i televizijske priloge, opet, to je za mene bilo jedno sasvim novo iskustvo, imao sam i tremu. Janja je iz teksta „otresla“ ono što je smatrala da ne pripada tom žbunu prepunom digresija, meandara, bočnih priča i nevezanih eseja i tu su otpali i neki tekstovi koji su meni bili važni, ali nije mi žao jer sam bio svestan da ona ima jednu važnu prednost nada mnom – ona je bila u poziciji da „cijelu stvar“ (što bi rekao Zdravko Čolić u reklami za ondašnji JAT, mislim… „ja tu ništa ne b’ dirô…) osmotri sa strane, neopterećena poznanstvom sa mnom i onim kroz šta sam prošao. Tako je „Srž“ dobila svoj konačan oblik i ja sada kao dete pratim svaki sledeći korak, mislim da je knjiga već ili će uskoro biti u štampi, svakako, njeno pojavljivanje, na sajtu Lagune, najavljeno je za maj. I dalje sam pomalo u neverici da je to dotle stiglo. To, međutim, svakako neće biti knjiga nad kojom ću se mnogo u ponosu osmehivati i sa kojom bih se okolo razmetao na fotografijama, nije to takva knjiga. Na tim stranicama su najbolniji momenti kroz koje smo zajedno prošli moja porodica i ja i njen me sadržaj često zastrašuje, izazivajući iznenadna (pod)sećanja na neke dane koje bih želeo da zaboravim. Pritom, ovde hoću da budem potpuno iskren i kažem i to da nikada nisam napisao ni reč o nekoliko zaista najtežih momenata. Jednostavno nisam mogao i mislim da nikada ni neću. Ali u toj je knjizi sasvim dovoljno, među te korice stali su silni usponi, padovi, strahovi i traume koje nikada neće proći, moj drug Koča, kardiohirurg (ah, kao da ga to ovde ikako određuje, al’ ’ajde…) rekao mi je da ima i previše. Ona je, takva, moj dug, pre svega saborcima iz bolničkih soba, zatim ljudima koji su mi pomogli kada mi je bilo najteže, onima koji su me zadržali da ne iscurim iz živog sveta i konačno, društvu koje je stalo iza mene kada je bilo gusto, kao trag jednog iskustva koje može biti korisno, a voleo bih da bude i ohrabrenje za one koji su se u tom vrtlogu već našli ili će se tek suočiti sa leukemijom, ne nužno samo kao oboleli… I ne samo njom, već i bilo kakvom pošašću ili nevoljom koja vuče ka ivici i koja izaziva očajanje. To je svrha „Srži“.

Na naslovnoj strani su moje ime, naslov i u njemu vrhovi pod snegom. Nisam znao da je to moguće, pred koricama sam uvek bio sasvim ravnodušan, tek ova me je potresla. Ti vrhovi izgledaju tako daleko, tako nedostižno, za mene konačni u svojoj nedostupnosti, obasjani kasnim suncem kao dan u kom pišem ovaj tekst*. U ovom trenutku i vrh Terazijskog grebena mi je dalek, moje noge su od betona, a staze mi strašno nedostaju. Imao sam velika očekivanja od ovog proleća, radovao sam mu se, imao sam planove… Trt! Ali tu je „Srž“ i to je jedna baš velika stvar, pa ne bih da se mnogo žalim.

U ovom periodu do izlaska knjige tu siročad za koju nije ostalo mesta u knjizi vratiću ili ću prvi put da objavim na blogu, pa neka tu i ostanu. Knjigom „Srž“ zatvaram krug hronike svog (ovog?) iskustva, koja je u jednom trenutku bila lekovita i koja mi je pomogla da se psihološki izborim sa onim što sam doživeo. Ko zna, možda onda naiđu i neke nove, sasvim drugačije priče da ih ispričam…
* tek pred samo objavljivanje ovog teksta ukapirao sam da se sunčan dan u kome sam ga pisao pretvorio u aprilski sneg u kome i inače ne uživam mnogo, čak i kada mu je vreme, a ne sad… tako, stalno neka dinamika

Autor: Peđa Obradović
Izvor: pedjaobradovic.wordpress.com
Foto: Aleksandar Gazibara


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
branko anđić ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje laguna knjige Branko Anđić: Ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje
17.05.2024.
Ovogodišnji dobitnik Nagrade grada Beograda „Despot Stefan Lazarević“ u oblasti književnosti i prevodnog stvaralaštva u razgovoru za Danas govori o značaju ove nagrade, ali i o dve poslednje knjige na...
više
prikaz presfildovog romana ratnik kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva laguna knjige Prikaz Presfildovog romana „Ratnik“: Kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva
17.05.2024.
Vratio se Stiven Presfild. Autor bestselera o staroj Grčkoj – „Ognjena kapija“ i „Plime rata“ – u novom, uzbudljivom romanu „Ratnik“, pažnju je posvetio Starom Rimu. Zaplet romana je smešten u dve ...
više
prikaz knjige tajni život drveća zaljubljen u šumu laguna knjige Prikaz knjige „Tajni život drveća“: Zaljubljen u šumu
17.05.2024.
Retko je koja knjiga o prirodi privukla pažnju svetskih razmera i postala bestseler kao što je to slučaj sa naslovom „Tajni život drveća“ Petera Volebena. Zašto noćas tako šume jablanovi, tako stra...
više
ekskluzivno stiven erikson u beogradu 20 maja  laguna knjige Ekskluzivno: Stiven Erikson u Beogradu 20. maja!
17.05.2024.
Jedan od najznačajnijih svetskih autora žanra epske fantastike, Stiven Erikson, družiće se sa čitaocima u Beogradu u ponedeljak 20. maja od 17 sati u knjižari Delfi SKC. On će potpisivati svoje knjige...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.