Laguna - Bukmarker - Patriša Hajsmit: Lovac na naše umove - Knjige o kojima se priča
Obaveštenje o radnom vremenu knjižara za praznike »
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Patriša Hajsmit: Lovac na naše umove

Dok se snima nova televizijska serija „Ripli“, a njeni dnevnici će konačno biti objavljeni sledeće godine, Patriša Hajsmit trenutno privlači dosad neviđenu pažnju. Evropa već dugo ceni njene antiheroje, ali je decenijama bila ignorisana u svojoj rodnoj zemlji, SAD. Hoće li ovaj put biti drugačije? Nadajmo se, ako ni zbog čega, onda zato što njena dela – često razorna, uvek nelagodna – nikada nisu bila relevantnija.



Oni koji se pitaju šta je razlog njene dugo očekivane renesanse će možda poželeti da razmisle o paralelama između naše trenutne socio-političke klime i one koja je vladala za vreme Hladnog rata, u čijem kontekstu su napisani njeni najpoznatiji romani. Jesmo li ponovo u kandžama paranoje i neuroze koja je bila karakteristična za 1950-te? Svakako smo napeti, polarizovani, u stanju nervoze i nestabilnosti. Naš osećaj pripadanja je erodirao, osećaj za pravdu pobesneo. Da je danas živa, Hajsmitova bi imala više posla nego ikad, jer je pisanje o ovim grozničavim nesigurnostima bio njen talenat i zadovoljstvo.

Kada se kritikuje Hajsmitova, smatra se modernim da se ukazuje na njene predrasude i loše ponašanje. Često je radila pogrešnu stvar, stalno je govorila pogrešnu stvar, čak je – ako se vodimo njenim dnevnicima – i sanjala pogrešnu stvar. Njen napor da razume ljude, koje je smatrala nerešivom zagonetkom, trajao je celog života.

„Život“, pisala je, „ to su brojni propali pokušaji razumevanja.“

A ipak nas niko ne poznaje bolje od Hajsmitove. Naše sujete i inhibicije, naše mane i kompleksnosti, sve što nas čini sposobnim da budemo veliki i dobri, ili pakosni i mali, nalaze se u njenim romanima. Ona ne drži propovedi. Nema mudre odgovore. Ona igra u senkama, poziva nas da joj se pridružimo i odamo priznanje ulozi koju igraju senke u našim životima.

Pre Hajsmitove, a zapravo i posle nje, mnogi kriminalistički romani ispunjavaju obećanje da će sve postati jasno na kraju. Kod Hajsmitove ne postaje sve jasno. Sve postaje mračnije. Zamršenije i zapetljanije, znatno dvosmislenije. Ona nas vodi do većih istina: u životu nema predvidivosti, pravda je retko kad zadovoljena, odgovori nisu dostupni. I to nas uznemiruje. Čak nas i šokira.

Tokom Hladnog rata, mnogi su smatrali da je posao kriminalističke fikcije da smanji uznemirenost ljudi, a ne da je poveća; ako pravde nedostaje u stvarnom životu, barem možemo računati na kriminalističku fikciju da nas zadovolji. Biograf Hajsmitove, Endru Vilson, naziva ovo neformalno poništavanje „ohrabrivanje moralnosti“, ali je nada da će se Hajsmitova uključiti u ovaj uzvišeni poduhvat brzo nestala. Lukavo se bavi ovom idejom u romanu „Deep Water“ čijeg junaka pred lice pravde izvodi, ni manje ni više, nego pisac kriminalističkih romana. Uprkos ovoj neprijatnosti, Vik Van Alen (svakako jedan od najpoznatijih psihopata u beletristici) sa zadovoljstvom pljuje po moralnim konvencijama, što je osobina koju svi njeni junaci steknu pre ili kasnije. Hajsmitova je imala sopstveno shvatanje uloge kriminalističke fikcije tokom Hladnog rata, a ohrabrivanje nije bilo na spisku.

Nesporno je Hajsmitova bila politički pisac. Godine 1980. otišla je na teško putovanje kući u Teksas, jer joj je uspon organizovane religije bio toliko odvratan i fascinantan da je o tome morala da piše, u romanu „People Who Knock on the Door“. Ovo joj nije bio prvi put da istražuje mračnu pozadinu nekog populističkog pokreta, niti će biti poslednji. Svako istraživanje njenog rada tokom perioda društvenih i političkih previranja otkriće koliko je precizno opipavala puls nacije. U „Editinom dnevniku“, na primer, osmislila je jedan od najkritičkijih fikcijskih portreta ženske servilnosti. Muškarci u njenim knjigama mogu da se izvuku, ali žene su okovima vezane za šporet ili sudoperu, a jedini izlaz im je opasna fantazija.

„Ona se bavila istinom“, rekao je Vilijam Trevor.

Ako nam danas većina njenih radova i dalje deluje savremeno, to je zato što su često njene priče nerazrešene; uredni zaključci su nam u 2020. podjednako nedostižni kao i 1950. Umesto toga, Hajsmitova nas uranja u psihologiju njenih likova dok čkiljimo i migoljimo se, i uživamo u brojnim perverzijama Toma Riplija, uključujući ubijanje, jer nam je poklonila dar upadanja u priču. Izgubljeni smo dok čitamo njene knjige, daleko smo od moralnog sidra, od političke korektnosti, čak i obične pristojnosti. Možda ćemo sebi reći da je naša definicija „obične pristojnosti“ liberalnija u odnosu na njene savremenike, ali teško će to izdržati podrobniju analizu u doba društvenih medija, kada se do osude dolazi tako brzo, a odmah posle osude sledi prezir. Iako je verovatno dobro što Hajsmitova nije doživela doba Tvitera, može se reći da je razumela ljudsku psihologiju jasnije od mnogih njenih savremenika.

Njen debitantski roman, „Strangers on a Train“ objavljen je 1950, dve godine pre nego što je Američka psihijatrijska asocijacija objavila prvi broj Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalna oboljenja. Vrsta detektivske priče ko-je-ubica se spremala da postane zašto-je-ubica, sa Hajsmitovom koja je vršila glavni uticaj ka toj promeni. Hladni rat joj je dao gotovo neograničen materijal; ne treba dugo tražiti da biste u njenim pričama našli aluzije na Crvenu opasnost, Strah boje lavande i sve druge nijanse panike koja je čvrsto držala SAD u to vreme. Umesto da otklanja ovakve strahove, Hajsmitova ih je rado koristila: zavrtala je šrafove, postavljala ogledala, izvlačila čitaocima tepih pod nogama.

U „Strangers on a Train“, Brunova opsesija detektivskim pričama se navodi kao mogući uzrok njegove latentne psihopatije, dok Gaj razmišlja: „Svaki čovek je samom sebi sudija i dovoljno sebe kažnjava“, što je razmišljanje koje nije u skladu sa sentimentom toga vremena. Ovo je jedan od prvih kriminalističkih romana koji su postavili ideju da je svako od nas sposoban da bude zao, što je ideja koja je toliko bliska modernim čitaocima da je teško zamisliti koliko je bila skandalozna kada ju je Hajsmitova izložila u „Strangers on a Train“. Kao da nam govori: Prevrnite kamen naših uobičajenih života i ispod ćete naći trulu masu koja se migolji. Ovde je, kao i u svim njenim knjigama, mit o normalnom životu potučen do nogu, toliko temeljno da se jedva sećamo kako i zašto smo ga živeli.



Do trenutka kada ćemo sresti Toma Riplija, njen recept za saopštavanje bolnih istina je usavršen. Ne treba nam više od desetak strana da stanemo na stranu nekih od najrazuzdanijih antiheroja u istoriji književnosti. Zato što Tom nije fin čovek. On je neumorni snob sklon momentima grube sentimentalnosti i sujeverja, opsednut popravljanjem sebe i sticanjem materijalnih dobara (u koje spada i njegova žena). Konstantno laže sebe i redovno se ponaša kao nitkov i kukavica. A ipak navijamo za njega, čak nam se i dopada.

Godine 1955, kada je knjiga prvi put objavljena, Tom je bio suprotnost tvrdokornom heroju, pa i zlikovcu iz većine kriminalističkih romana toga vremena. Kao mladić koji se inače lako rasplače, ali retko dok ubija ili baca svoje žrtve (najbliži je bio suzama kada mu se činilo da će zaplakati dok je morao da vuče Fredija Majlsa držeći ga za đonove njegovih groznih cipela) i koga neprijatnosti lako uznemire, Tom je neobičan ubica, kome je ubijanje ljudi teško koliko i čišćenje mahovine sa baštenskih stepenica. Ovako Hajsmitova lukavo izbegava sve grube optužbe da je stvorila čudovište. Ali u suštini, najstrašnije u knjigama o Ripliju je koliko brzo stajemo na stranu nemilosrdnog mladog ubice.

Redefinišući psihopatu kao „prosečnog čoveka koji živi jasnije nego što mu svet dozvoljava“, stvoriteljka Riplija je pokazala dublje razumevanje psihopatije nego što je to učinila većina pisaca kriminalističkih romana, uključujući senzacionalnog Tomasa Harisa, koji nam je u Hanibalu Lektoru dao suprotnost prosečnog, utvrđujući u žanru na narednih nekoliko decenija ideju da psihopati ne nedostaje nikakva ključna ljudska komponenta, već ima nešto što mi, ostali, nemamo – glamur, opasnost, hiperinteligenciju, možda i opsesivnu ljubav prema slikarstvu i muzici, i jede kordon blu.

Retko Patrišine likove opterećuje prefinjenost. Najčešće žive običnim životom. Ponašanje im nije dosledno, što može da iznervira čitaoce koji od kriminalističke fikcije očekuju zdravu dozu uređenosti i objašnjenja. Grejem Grin je rekao da tek kada čitate Patrišu Hajsmit shvatite koliko je „neverovatno racionalna“ većina fiktivnih junaka. Za Hajsmitovu, ako je istina čudnija od fikcije, zašto se pretvarati da je drugačije?

Što nas vraća na vaskrsnuće njenog dela danas. Hajsmitova je među prvim američkim piscima shvatila da odlična kriminalistička fikcija drži ogledalo pred preovlađujućim načelima i sistemima ponašanja. Njeni amoralni likovi nisu samo zabavni za čitanje, oni su divlji komentar na dvostruke standarde društva. Hladni rat je razotkrio ovu dvoličnost, kao što #MeToo i drugi pokreti razotkrivaju današnje licemere i licemerje.

Moramo sačekati da vidimo kako će televizijska serija „Ripli“ pronaći uporište u sadašnjem vremenu. Hoćemo li ponovo pasti na Patrišine antiheroje? I ako bude tako, šta će to otkriti o našoj sposobnosti da nas zavedu oni kojima je u srcu samo sopstveni interes?

Kažu da će serija biti zasnovana na svih pet knjiga o Ripliju (poznatim pod zajedničkim imenom Riplijada), i emitovaće se na američkoj TV mreži Showtime. Vreme je da Amerika prihvati svog domaćeg antiheroja.

Jedan kritičar je za nedostatak popularnosti Patriše Hajsmit 1950-ih okrivio američki „nemilosrdni etos traganja za srećom“.  Svakako da je njena opredeljenost za priče o nedostatku porekla i reinvenciji privukla mali broj otvorenih fanova tokom vremena Makartija. Drugi oštroumni kritičar pretpostavlja da je u korenu problema američko opiranje da direktno pogleda istinu; Patrišine ideje o krivici su previše osetljive, previše iznijansirane i previše riskantne. A tu je i nekažnjenost njenih zlikovaca koji uvek izmiču pravdi. Utiranje puta likovima poput Dekstera, Patrika Bejtmena, i, naravno, Hanibala Lektora. Ona nam je dozvolila – čak nas i ohrabrila – da saosećamo sa njenim ubicama. Taj legat nalazimo u Kapoteovom romanu „Hladnokrvno“ kao i u mnogim verzijama priče o Leopoldu i Loebu, a i u našoj trenutnoj opsesiji istinitim zločinima.

„Suština života“, rekla je ona, „čine bes, i osećaj nepravde.“

Ako ništa drugo, ovo će sigurno pogoditi današnje čitaoce.

Autor: Sara Hilari
Izvor: crimereads.com
Prevod: Borivoje Dožudić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
obaveštenje o radnom vremenu delfi knjižara i isporuci pošiljaka tokom predstojećih praznika laguna knjige Obaveštenje o radnom vremenu Delfi knjižara i isporuci pošiljaka tokom predstojećih praznika
29.04.2024.
Obaveštavamo vas da od 1. do 6. maja nećemo vršiti obradu i slanje porudžbina, već prvog sledećeg radnog dana. Porudžbine napravljene od 7. maja biće obrađivane po redovnoj proceduri i važiće standard...
više
francuski akademik andrej makin gost 111 laguninog književnog kluba laguna knjige Francuski akademik Andrej Makin gost 111. Laguninog književnog kluba
30.04.2024.
Nova tribina Laguninog književnog kluba biće održana u petak, 10. maja. Specijalni gost našeg druženja biće ugledni svetski pisac i francuski akademik Andrej Makin koji će od 17 sati potpisivati svoje...
više
5 književnih preporuka šta smo čitali u aprilu 2024 godine laguna knjige 5 književnih preporuka: Šta smo čitali u aprilu 2024. godine
30.04.2024.
Danas vam preporučujemo pet knjiga koje su objavljene tokom aprila, a koje prosto morate imati na svom radaru! Ovi naslovi su sve što vam je potrebno da osvežite svoju biblioteku, bilo da ste ljubitel...
više
knjiga meseca đavo u belom gradu  laguna knjige Knjiga meseca – „Đavo u Belom gradu“
30.04.2024.
Za ljubitelje knjige Laguna uvek ima dobre vesti! Svakog meseca jedan od aktuelnijih naslova proglašavamo za Knjigu meseca. To znači da će od 1. do 31. maja Knjiga meseca moći da se kupi na specijalno...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.