Laguna - Bukmarker - Nataša Mataušić: U potrazi za istinom o Diani Budisavljević - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Nataša Mataušić: U potrazi za istinom o Diani Budisavljević

Nedavno je objavljena opsežna knjiga „Diana Budisavljević. Prešućena heroina Drugog svjetskog rata“, posvećena ovoj Zagrepčanki austrijskih korijena koja je organizirala izrazito uspješnu akciju spašavanja djece iz ustaških logora u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Foto: Lucie Steinzova / Radio Slobodna Evropa

Knjiga je rezultat višegodišnjeg istraživačkog rada povjesničarke Nataše Mataušić, muzejske savjetnice u Hrvatskom povijesnom muzeju. Mataušić je, između ostalog, suautorica stalnog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu i članica međunarodne ekspertne grupe za izradu novog združenog postava republika bivše Jugoslavije u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau, i upravo je ona, zajedno s Natašom Jovičić (tadašnjom ravnateljicom JUSP Jasenovac), ukazala redateljici Dani Budisavljević na Dianin život i djelo.

Razgovarale smo o procesu istraživanja, ideologiji i historiografiji, pothvatu Diane Budisavljević i zatim njezinu brisanju iz povijesti.

Vaša motivacija za rad na temi angažmana Diane Budisavljević potiče iz sredine 1990-ih, kada ste u zaduženje dobili i sudjelovanje u novom postavu jasenovačkog Muzeja. Što vas je poticalo da istrajete u tom radu četvrt stoljeća?

Za Dianu Budisavljević i njezin angažman na spašavanju srpske djece saznala sam 2002. godine. Zaboravljene albume u depou Hrvatskog povijesnog muzeja koji su bili baština Muzeja revolucije naroda Hrvatske počela sam stručno obrađivati i upisivati u muzejsku knjigu inventara gotovo bez ikakvih podataka o njima. Kako i od kuda su došli, tko je snimao fotografije mršave, gole, izgladnjele djece velikih trbuščića i tužnih očiju i tko je uostalom, izradio te albume i u koju svrhu?

Na poleđini fotografija za neveliki broj djece pisali su podaci o imenu i prezimenu, imenu oca i majke, mjesta iz kojeg su došli, te kod koga se nalaze. Na velikom pak broju fotografija na poleđini je bio stavljen križić s datumom i mjestom smrti. Na albumima su velikim slovima bili napisani i naslovi: Djeca iz kolovoza i srpnja 1942, Dječji dom Josipovac… Djevojčice i dječaci iz srpnja i kolovoza 1942. Literatura o akciji spašavanja „kozaračke djece“ 1942. godine množila se u mojoj sobi, ali odgovore na pitanja nisam našla. Bilo je to jedno od najtežih razdoblja moga rada u Muzeju. Ljutnja na one koji su bili krivi za tako strašnu sudbinu djece, suze zbog svakog križića… ali sam ustrajala i iz prkosa u knjigu inventara upisala svaku fotografiju zasebno i sve poznate podatke za svako dijete.

I onda, igrom slučaja, a posredstvom Branka Petrine, tada člana Savjeta JUSP Jasenovac, upoznala sam za Silviju Szabo, unuku Diane Budisavljević. Petrina je prošao kroz ustaške logore u Lepoglavi, Jasenovcu i Staroj Gradiški, a uspio se spasiti bijegom iz vlaka koji ga je vozio s grupom drugih zatočenika na likvidaciju u Jasenovac. Szabo je upravo u to vrijeme pripremala u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom tiskanje „Dnevnika“ njene bake. Došla je k meni u Muzej noseći sa sobom nekoliko stranica albuma iste veličine, iste strukture papira, istih veličina fotografija i istog rukopisa na poleđini fotografija. Ne moram opisivati našu ushićenost i radost – njenu što je pronašla albume koji su Diani oduzeti 25. svibnja 1945. godine i za koje nitko nije zno gdje su završili, i moju što sam konačno utvrdila porijeklo albuma.

Sljedeće, 2003. godine objavljen je „Dnevnik“ Diane Budisavljević koji je razotkrio mnoge tajne povezane s akcijom spašavanja srpske djece u vremenu Drugoga svjetskoga rata. „Dnevnik“ je izuzetan povijesni dokument o jednom kratkom, ali surovom razdoblju hrvatske povijesti pisan iz perspektive žene koja je u izuzetno teškim ratnim uvjetima pronašla snage i hrabrosti slobodno misliti, slobodno djelovati i pružati aktivan građanski otpor ustaškom režimu. Po postignutim rezultatima njezin je otpor imao sve karakteristike herojskog i progresivnog djela koje je trebalo imati svoje mjesto u pozitivnom povijesnom nasljeđu.

Ali, dogodilo se upravo suprotno. Prešućena istina o ovoj hrabroj ženi iznenadila je i ogorčila ne samo stručnu, već i širu društvenu javnost. „Akcija Diana Budisavljević“ nema analogija u europskoj povijesti Drugoga svjetskoga rata. Jedinstvena je po broju suradnika i učesnika, po ostvarenim rezultatima i broju spašene djece, po tome što se odvijala u Zagrebu u kojem su se u to vrijeme nalazila najznačajnija njemačka nadleštva i upravni aparat Nezavisne Države Hrvatske. I po tome što je njena osnivačica i organizatorica ostala prešućena.

Usprkos objavljenom „Dnevniku“ mnoga pitanja oko njenog djelovanja ostala su i dalje otvorena. Tko je bila ta žena? Kako je dobivena dozvola za preuzimanje djece iz logora? Koliko je djece spašeno iz ustaških logora? Kakva je ulogu u spašavanju djece imao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac? Zašto joj je oduzeta sva kartoteka s podacima o djeci i gdje je naposljetku završila? Zašto su drugi preuzeli zasluge za njezin rad?

Traženje odgovora trajala je prilično dugo, ali nije bilo kontinuirano zbog drugih obaveza, ponekad prekinuto i zbog previše emocija koje su me iscrpljivale. Svakako bi željela naglasiti da su neka otkrića Silvestra Milete, glavnog istraživača za film „Dnevnik Diane Budisavljević“, znatno doprinijela odgonetanju nekih bitnih pitanja. Pri tome mislim na ulogu Tatjane Marinić u potiranju istine o glavnim organizatorima akcije i utvrđivanje točnog identiteta ključne osobe u ishođenju dozvole za preuzimane djece iz logora. Neki su odgovori bili sasvim neočekivani, ali tim više zanimljiviji.

Kako je iz vaše opsežne disertacije, koju ste obranili ove godine, izderivirana publikacija, tj. kojom idejom ste se vi i kolega Maroje Mihovilović vodili određujući buduću publiku? Tko je po vašem mišljenju idealan čitatelj/ica ove knjige?

Još prije obrane doktorata nazvao me Maroje Mihovilović, urednik u izdavačkoj kući Profil, i zamolio da mu pošaljem tekst. Nakon prvog čitanja rekao mi je da je rad izvanredan i da će zasigurno „dobiti mnoge pohvale od stručne javnosti, ali i osporavanja od onih koji sve osporavaju“. Dao mi je nekoliko uredničkih prijedloga kako da tekst manje izgleda kao doktorska disertacija, a više kao knjiga za malo širi krug čitatelja. I tako je sve krenulo. Odlučili smo skratiti tekst, osloboditi ga ogromnog znanstvenog aparata i posložiti kronološki. Biografije suradnika koje donosim na kraju disertacije kao poseban prilog razdijelili smo prema vremenskim odrednicama te smanjili broj kazivača. Pojedine cjeline iz teksta izdvojene su i objavljene kao prilozi. Uvrstili smo i veći broj citata iz „Dnevnika“. Gotovo pred samo objavljivanje knjige dodali smo poglavlje kojeg nema u doktoratu, pod nazivom Tito i Diana Budisavljević. Povod za to bila je fotografija koju je na Facebooku objavila povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, a prikazuje susret Josip Broza Tita i Jovanke s Dianom i Julijem Budisavljevićem na Pantovčaku 1969. godine.

Knjga je namijenjena širkom krugu čitateljstva, zato je i posložena na ovakav način. Sudeći prema broju prodanih primjeraka, našla je svoje čitatelje. Idealan čitatelj? Svaki onaj koji traži istinu.

Deveto desetljeće 20. stoljeća, odnosno 1980-e, danas sve jasnije vidimo kao dugo desetljeće raspada SFRJ-a. Na to ukazuju brojne studije, naročito ona o tvornici Borovo kraj Vukovara, koja opisuje postepeno ukidanje radničkih prava, jačanje oligarhijskog modela klase socijalističkih funkcionera te transformaciju radnika u Hrvata ili Srbina. Možete li se osvrnuti na svoje iskustvo mlade kustosice u Muzeju revolucije sredinom tih prijelomnih 1980-ih?

U Muzeju revolucije naroda Hrvatske počela sam raditi kao kustosica-pripravnica 1. veljače 1984. godine. Neke su predrasude o ovom Muzeju sasvim neosnovane, npr. prilikom zapošljavanja nije se tražilo da budemo članovi/članice Partije (mada su nas kasnije pokušavali „organizirati“), ali je Partija krojila izložbenu politiku Muzeja. Iako ustanova od republičkog značaja, imali smo manje plaće od muzeja pod okriljem grada (što i danas vrijedi). Izložbe koje smo radili bile su tematske, obljetničke, povezane s raznim događajima iz „revolucionarnog radničkog pokreta i socijalističke izgradnje“. Imale su svoje supervizore koji su pregledavali i eventualno cenzurirali izloške. Sjećam se problema s fotografijom na kojoj su trebale biti i hrvatska i srpska trobojnica. Autor izložbe nije nikako mogao pronaći baš takvu, a cenzori su stalno prigovarali. Na kraju je odlučio: „Ako žele da budemo šusteri, biti ćemo“. I sam napravio takvu fotku.

No situacija se ipak mijenjala i stega je postupno popuštala. Tome najbolje svjedoči izložba o Španjolskom građanskom ratu iz 1986. kojoj su autorice bile Snježana Pavičić i Đurđa Knežević. Bio je to prvi veliki iskorak u načinu prezentacije jedne povijesne teme u kojoj su simbolika izloženih artefakata i ambijentalne rekonstrukcije zamijenile plošno i linearno nizanja fotografija, dokumenata i popratnih legendi. Mogu reći da smo se tom izložbom približili tadašnjim suvremenim metodama muzeološke prezentacije prisutne u zemljama u okruženju. Ali… ipak je bilo problema. Crveni kukasti križ stavljen na teritorij Španjolske doveo je do nečije prijave općinskoj partijskoj organizaciji, na svu sreću bez posljedica po autorice izložbe, od kojih je jedna bila članicom Saveza komunista.

Ideološki obrasci nesumnjivo formatiraju i historiografske modele. Dapače, povijest često od „učiteljice života“ postaje oruđem dnevne politike pa se povijesne činjenice distorziraju i unutar ozbiljnih institucija poput Instituta za povijest. Kako vam se iz današnje perspektive čini socijalistička historiografija, što joj zamjerate, te koje su razlike u odnosu na historiografiju koja nastaje u tzv. novoj državi, koja ipak, tek na papiru, slijedi zasade ZAVNOH-a, a zapravo često propagira rehabilitaciju ustaštva? U svojoj knjizi o Diani Budisavljević spominjete sintagmu „manihejske shematizacije“ povijesnih ličnosti: kako ista funkcionira danas, a kako je funkcionirala u socijalizmu?

Istinu o akciji spašavanja djece tzv. „kozaračke djece“ etablirala je sredinom 50-tih godina Tatjana Marinić. Njena „istina“ postala je javno prihvaćen narativ koji se nije mijenjao sve do objavljivanja Dnevnika. Sva historiografska djela nastala do objavljivanja Dnevnika, a koja su se referirala na tu temu, slijedila su taj „historiografski model“. No, kroz finu šutnju, kroz godine, ipak je postupno probijao glas istine.

Dežurni „državni“ pisci o predmetnoj temi bile su Slava Ogrizović, Jana Koch i Narcisa Lengel Krizman, čiji se prilozi uvrštavaju u gotovo sve zbornike, knjige, pa i memoarske zapise. Kao članice KP-a, one su svojim natpisima, poštujući etabliranu istinu, dokazivale pripadnost svojoj ideološkoj zajednici. Slava Ogrizović nije sudjelovala u akciji i njene romansirane opise, koji odišu senzibilitetom, ali i ideološkim predrasudama, drugi autori koriste kao prvorazredne povijesne izvore. Jana Koch, neposredna i aktivna sudionica u akciji spašavanja djece koja je i osobno poznavala Dianu, u svojim opisima oslanja se na vlastito doživljeno iskustvo, ali ga konstruira u skladu s poželjnim stavovima grupacije ljudi kojoj je pripadala i koji su u to vrijeme bili na vlasti. Narcisa Lengel Krizman, doktorica povijesnih znanosti, vrijedna istraživačica izvornog arhivskog gradiva, svoje će radove uvijek proširivati novim saznanjima, ali će joj redovito nedostajati hrabrosti da poruši okove nametnutih povijesnih dogmi. Literatura napisana u razdoblju socijalističke Jugoslavije više je skrivala nego otkrivala, dajući sukladno vremenu nastanka glavnu ulogu u akciji spašavanja djece Komunističkoj pariji i njenim bezuvjetnim pristašama i uvjetnim simpatizerima.

No, nakon 1991. godine u historiografskim radovima sve je češća pojava rehabilitacije proustaških snaga i novo izokretanje povijesnih činjenica, negiranje i omalovažavanje antifašizma. Tako će i akcija spašavanja djece postati tek dio humanitarne politike ustaškog režima, a ustaška država jedna uljuđena država koja se brinula za sve svoje stanovnike, pa tako i srpsku djecu, koju je kao državne neprijatelje i „nepoćudne“ elemente najprije strpala u logore, a onda ih „humano“ iz njih spašavala.

Tendencija rehabilitiranja ustaštva danas je sve više prisutna u hrvatskoj historiografiji, a odvija se na fini, gotovo prikriveni, zakamufliran način. Tako je sve učestalija upotreba riječi „banditi“ za pripadnike partizanskih jedinica, dakle onih jedinica koje su svojom oružanom borbom na strani antifašističke koalicije doprinijele pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ako je moja generacija odrasla na socijalističkoj historiografiji koja je bez svake sumnje bila ideološki obojena, današnji naraštaji bombardirani različitim natpisima u medijima, na internetu, pa i udžbenicima povijesti teško da mogu pojmiti svu veličinu hrvatskoga antifašističkog pokreta i njegovih postignuća u borbi sa zlom koje su donosili fašizam i nacizam.

Politika je pak nevjerodostojna. I ima barem dva lica. U Jasenovcu će na komemoraciji javno osuditi počinjene ustaške zločine, a potom, na nekom drugom mjestu, zapjevati s Thompsonom ustaške pjesme. A napisi nekih povjesničara i kvazi-povjesničara bez svake sumnje mogu biti okarakterizirani kao negiranje počinjenih zločina genocida i holokausta u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Ali na to nitko ne reagira. Nitko ih iz vlasti nije prozvao, a još manje osudio.

Diana Budisavljević je za Antifašistički front žena, odnosno na zahtjev uličnog odbora AFŽ-a, 1947. godine napisala Prikaz rada „Akcije Diane Budisavljević“ za doba okupacije od oktobra 1941. do juna 1945. kao „sažeti izvještaj o svemu što su Diana i njezini suradnici učinili tijekom rata za spas srpske djece i žena, žrtava ustaškog režima“. Možete li nam pobliže objasniti o kakvom je dokumentu riječ? Je li brisanju tog dokumenta iz službene historiografije pomoglo i (samo)ukidanje AFŽ-a, odnosno prepravljanje povijesne uloge žena u NOB-u?

Nadnevak 7. veljače 1947. zadnji je zapis Diane u Dnevniku. Tada je zapisala: „Na traženje AFŽ-a Ulični odbor preko rajona dobiva nalog da od mene traži pismeni izvještaj o radu Akcije. Nakon što me je dr. Štampar (Desanka Ristović-Štampar, supruga Andrije Štampara, op.a.) potvrdila istinitost naloga, predala sam izvještaj o radu svoje Akcije datiran 12. veljače 1947. koji sam izradila uz suglasnost prof. Breslera.“ Na stranici 259. „Dnevnika“ objavljena je i Potvrda o predaji izvještaja o radu koji je potpisao tajnik Uličnog odbora Pavao (prezime nečitko). Tim je zanimljivija činjenica da se među dokumentima u fondu Republičke konferencije za društvenu aktivnost žena u Hrvatskom državnom arhivu – koji sadrži znatan broj izvornih dokumenata o akciji spašavanja djece pripremljenih za objavljivanje u knjizi Žene Hrvatske u NOB-u – Dianin izvještaj ne nalazi.

Pokušala sam pronaći izvornik i u fondovima AFŽ-a i ZAVNOH-a, ali potpuno bezuspješno. Prikaz rada „Akcije Diane Budisavljević“ ustupila mi je Silvija Szabo i on je komprimirani prikaz svega onoga što su Diana i njeni suradnici učinili tijekom rata za spas srpske djece i žena žrtava ustaškog režima. U izvještaju Diana piše kako su „Židovi putem svoje Bogoštovne općine odmah organizirali pomoć svojim ljudima u konclogorima nastojeći da im bilo kojim načinom olakšaju sudbinu, dok se od strane Srba do tada nije pokretala nikakva akcija slične vrste.“ Stoga je ona preko ove akcije odlučila organizirati pomoć srpskim porodicama u konclogorima Loborgrad i Gornja Rijeka, koja je pokrenuta u listopadu 1941. godine. Kada je saznala da se u logorima Stara Gradiška i Jasenovac nalazi veliki broj srpske djece lošeg zdravstvenog stanja, bez hrane i njege, Diana je zatražila pomoć od prof. Breslera koji je radio u socijalnoj politici na zaštiti djece. „Tako je uz ovu podršku, a pod okriljem sestara Crvenog križa, medju kojima je bilo više prijatelja NOP-a, započeo rad na spašavanju kozaračke djece u St. Gradiški i Jasenovcu“, stoji u izvješću. Osim toga, organizirala je pomoć dječjim domovima na Josipovcu, u Kukuljevićevoj ul. 19, na Vrhovcu, Kužnoj bolnici, domu u Jeronimskoj dvorani, Gluhonijemom zavodu, Jastrebarskom i Sisku, gdje su se nalazila kozaračka djeca. „Davane su i pojedinačne pomoći željezničarskim obiteljima, čije su hranitelje ustaše odveli i poubijali i to u Karlovcu i Srp. Moravicama. Kada su prilike dopuštale, slali smo na Kordun tajnim kanalima odjeću za djecu i majke. Pomagali smo ženama, koje su se vratile bolesne sa prisilnog rada iz Njemačke“, nabraja Diana.

Ne bih znala odgovoriti na pitanje da li je brisanju tog dokumenta pomoglo (samo)ukidanje AFŽ-a… U svakom slučaju je to malo prenategnuto.

U našoj prepisci koja je prethodila ovom intervjuu o dvjema ženama koje nose narativ vaše knjige, a to su Diana Budisavljević i Tatjana Marinić, kažete: „Zasigurno su ove dvije hrabre žene morale znati jedna za drugu radeći na istoj stvari: spašavanju djece. Diana je u 'Dnevniku' ne spominje niti jednom riječju, a Tatjana opet Dianu navodi tek kao jednu od dobrovoljnih sestara Crvenog križa, što Diana nikada nije bila“. Što se događa s ove dvije žene nakon rata?

Diana se povlači iz javnog života. O Akciji i onome što je radila za vrijeme rata ne govori se ni u najbližoj obitelji. Uvijek sklona pomoći ljudima, i poslije rata nastavila je s humanitarnim radom. Kada je u okolici Innsbrucka osnovano prvo S.O.S. dječje selo Diana ga je, iako nije posjedovala veća materijalna sredstva, svake godine novčano podupirala. Od kraja rata pa do trajnog preseljenja u Austriju živjela je sa suprugom na relaciji Zagreb – Innsbruck. Razdoblje od proljeća do jeseni provodili su u Austriji, a zimu u Zagrebu. Godine 1972. trajno se preselila u svoj rodni Innsbruck, gdje su ona i suprug najprije živjeli u stanu njenog oca, a kasnije u maloj obiteljskoj kući koju su sagradili. Tu im se pridružila i Silvijina majka, mlađa kćer Ilse. Diana je umrla u Innsbrucku 20. kolovoza 1978. godine i sahranjena u obiteljskoj grobnici.

Po dolasku u partizane Tatjana je radila na zaštiti djece i organizirala dječje domove. Provodila je evakuaciju djece u vrijeme VII. ofanzive na području Like, Banije, Korduna i Pokuplja, te organizirala prebacivanje i prihvat djece iz Italije. Vodila je tečajeve, seminare i savjetovanja za djelatnike u dječjim domovima na oslobođenom teritoriju. U suradnji sa Stjepanom Šalamunom i Jerkom Radmilovićem provela je cjelokupnu organizaciju socijalnog odjela ZAVNOH-a, kasnije i organizaciju resora Ministarstva socijalnog staranja Narodne republike Hrvatske, a po oslobođenju i dolasku u Zagreb i sve organizacijske pripreme za preuzimanje Ministarstva socijalnog staranja i područnih ustanova.

Tatjana je isključena iz Partije 1939. godine, prvenstveno zbog njezinog nevjenčanog supruga, istaknutog komuniste Đuke Cvijića. Isključenje ju je teško pogodilo, ali se nije pokolebala, već je nastavila svoj aktivan rad kao vanpartijska komunistkinja. Godine 1945. ponovo je primljena u Partiju. Do kraja života obnašala je čitav niz važnih društveno-političkih funkcija te radila na organizaciji socijalne službe u Hrvatskoj i obrazovanju mladih kadrova. Osnovala je u jugoslavenskim okvirima prve škole za odgajatelje, organizirala dječje domove, socijalne službe, radila na širokom planu društvenih aktivnosti kao članica Centralnog odbora AFŽ-a. Bila je i dugogodišnja predsjednica Udruženja vaspitača Jugoslavije, jedna od osnivačica Saveta društava za staranje o deci Jugoslavije, Predsjednica Nacionalnog komiteta za predškolski odgoj i počasna članica Svjetske organizacije za predškolski odgoj. Bila je dugogodišnja članica Saveta za prosvetu Hrvatske i predsjednica Savjeta za socijalnu zaštitu općine Gornji Grad, a kasnije općine Centar. Između ostalog, osnovala je prvi centar za vanškolske aktivnosti u Tkalčićevoj ulici i prvi klub staraca na Gornjem gradu.

Godine 1955. bila je jedna od redaktorica knjige Žene Hrvatske u NOB-u. Dianu Budisavljević spomenula je samo jednom, i to kao jednu od „drugarica“ koje su aktivno radile na spašavanju djece. Tatjani pripadaju neupitne zasluge za osnivanje škole u Rudama, radu s djecom u Jastrebarskom i Donjoj Reci, te za kasniji doprinos socijalnom radu u Hrvatskoj. Bila je izuzetna socijalna i obrazovna radnica, pogotovo kada je u pitanju zaštita djece. Iako je zbog svog političkog komunističkog opredjeljenja u predratnoj Jugoslaviji često bila u zatvorima i tamo mučena, ostala je odlučna u ostvarivanju ciljevima koju je pred nju postavljala Partija. Umrla je u Zagrebu 8. veljače 1966.

Mediji su dodatno „manihejski shematizirali“ likove Diane i Tatjane, koje su kompleksne povijesne ličnosti. Čini mi se da bi i Tatjana Marinić mogla biti protagonisticom vrlo zanimljivog filma, koji bi nam otkrio detalje iz i inače vrlo zanimljivog jugoslavenskog međuraća. Što mislite o tome?

Tatjana Marinić bez svake je sumnje bila izuzetna ličnost. O tome svjedoče mnogi njeni suvremenici. Njezin život bio je poput romana idealnog za filmsko uprizorenje. Ako se pak referiramo na pitanje slobodne ljubavi koje su pokrenule žene Oktobarske revolucije i o čemu piše Jelena Petrović za VoxFeminae, Tatjanu možemo smatrati osobom koja je dosljedno živjela slobodnu ljubav. Da li je to ona doživljavala kao svoju emancipaciju, odnosno kao javno iskazan otpor ustaljenim normama društvenog ponašanja u jugoslavenskom međuraću u kojima je brak bio normativna zajednica dvoje ljudi, ne mogu procijeniti. S Antunom Brankom Šimićem, mladim i već poznatim pjesnikom, svojom prvom velikom ljubavi, upoznala se 1919. godine i s njim nevjenčano živjela u stanu na zagrebačkoj Opatovini sve do njegove smrti od tuberkuloze u proljeće 1925. godine. Pjesnik je svojoj ljubavi posvetio jednu od najljepših hrvatskih zbirki pjesama, „Preobraženja“.

Razgovarala: Sonja Leboš
Izvor: voxfeminae.net


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
promocija romana zidanje ambisa u vranju laguna knjige Promocija romana „Zidanje ambisa“ u Vranju
06.12.2021.
Pisac Branislav Janković predstaviće svoj poslednji roman „Zidanje ambisa“ čitaocima u Vranju. U sredu 8. decembra u Svečanoj sali Gimnazije „Bora Stanković“, u okviru Književne kolonije, autor će ...
više
nova izdanja laguninih autora laguna knjige Nova izdanja Laguninih autora
06.12.2021.
Uskoro će se na knjižarskim policama naći jedanaesto izdanje prvog toma knjige „Vladari iz senke“ Dejana Lučića. Slobodno se može tvrditi da ne postoji knjiga koja iznosi toliko svetskih tajni i zaver...
više
na konferenciji za novinare predstavljena noć knjige laguna knjige Na konferenciji za novinare predstavljena Noć knjige
06.12.2021.
Laguna i Delfi knjižare nastavljaju da promovišu književnost i čitanje organizujući 25. Noć knjige, koja će se ovoga puta održati od 10. do 12. decembra na čak 63 lokacije u knjižarama Delfi i Lagunin...
više
seks, taština i gliter laguna knjige Seks, taština i gliter
06.12.2021.
Seksi venčanje na Kapriju. Azijska sklonost ka megalomaniji i luksuzu. Vašar taštine na kineski način sa italijanskim đakonijama i pogledom od kojih će vam krenuti dijamantske suze – od dirnutosti ili...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.