Laguna - Bukmarker - Marina Vujčić: „Da se mene pita, ukinula bih kategoriju ženskog pisma“ - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Marina Vujčić: „Da se mene pita, ukinula bih kategoriju ženskog pisma“

Nagrađivana književnica Marina Vujčić, koja je u 2015. objavila dva romana, govori kako joj je pisanje pomoglo da preboli smrt oca, o buntu protiv ‘spolne ladice’, o tome kako je postala najčitanija domaća autorica...

Pisala je i knjige za djecu i drame i scenarije, ali u romanima se, tvrdi, napokon pronašla. To objašnjava zašto ih je Marina Vujčić prošle godine objavila čak dva. Prvo „Mogla sam to biti ja“, a potom i „Susjeda“, nakon što je za njegov neobjavljeni rukopis (poslan na natječaj pod šifrom „Mirakul“) osvojila prvo mjesto i nagradu od 100.000 kuna.  Za knjigu pak „A onda je Božo krenuo ispočetka“, objavljenu 2014, u kojoj glavni junak jedan dan izađe po cigare i napusti obitelj, spisateljica rodom iz Trogira, koja živi i radi u Zagrebu (i kao književna urednica) ušla je među četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost. Iako je definitnivna miljenica i književne kritike i jedna od trenutno najčitanijih domaćih autor(ic)a, Vujčić, kako je primijetio jedan od njenih obožavatelja Miljenko Jergović, ni karakterno ni pripovjedački nema nikakve veze s ikakvom vrstom pompoznosti, što je uspjeh posebne vrste.

U slučaju vaših romana, konkretnije s „Božom“ i „Susjedom“, često nailazim na komentare čitatelja da žele saznati što je s junacima bilo dalje, žele nastavak priče. Što kažete na to?

Uopće ne razmišljam o nastavcima. Kad neka priča meni dođe do kraja i kad te junake pošaljem „među ljude“, više im se nemam potrebu vraćati. U dva romana koja ste spomenuli kraj je zapravo otvoren i čitatelj sa znatiželjom „što je bilo poslije“ može vjerovati u vlastitu verziju naknadnog života nekog lika – ako mu je do toga. Niti je u „Susjedu“ zajamčen happy end niti u „Boži“ na posljednjoj stranici mora završiti njegov život. Julian Barnes je u „Flaubertovoj papigi“ napisao da bi romanopisci, kad bi zaista htjeli simulirati deltu životnih mogućnosti, na kraju svake knjige ostavili više zapečaćenih kuverti s različitim završecima romana, s naznakom kakva je vrsta kraja u pitanju. Čitatelj bi imao pravo samo na jednu kuvertu, a sve ostale morao bi uništiti. Kad bismo to morali raditi, ja bih vjerojatno u sve kuverte podvalila isti kraj jer o njemu nikad ne dvojim. Likovi me prirodno vode do završetka, koji je utemeljen u njihovu karakteru i svaki mi se drugi kraj čini pogrešnim.

Još nešto na što često nailazim kad čitam o vašim romanima - da se bavite ‘običnim’, ‘malim’ čovjekom. Kakav je vaš stav prema toj etiketi, toj ‘običnosti’ vaših likova?

Kad kažem „mali čovjek“, ja mislim „jedan od nas“. Ne bih rekla da su moji likovi obični, prije bih rekla da ne „strše“ u svojoj okolini. To su ljudi oko nas, koje susrećemo na ulici i čiji su nam unutrašnji svjetovi nedostupni. Mene u književnosti intrigira baš to – zamišljati što se događa iza zavjesa tuđih osvijetljenih prozora, u glavama i životima neznanaca. I mi smo drugima na isti način neznanci, sve dok nekome ne kažemo oko čega nam se vrti svijet. Biti „običan čovjek“ postaje privilegij u svijetu u kojem je sve transparentno, u kojem zahvaljujući društvenim mrežama znamo što je netko večerao ili kako se osjeća. Moji su likovi ljudi koji se skrivaju u svom mikrokozmosu – što ne znači niti da su „mali“ niti da su „obični“. Štoviše, oni su uvijek osobenjaci.

U „Susjedu“ Katarina, junakinja romana, u kasnim je tridesetim i još neudana. Možete li se u tome smislu osvrnuti na samački status žene, bilo tu, ‘kod nas’, bilo inače?

Katarinu sam smjestila u okolnosti „otkucavanja biološkog sata“ zato da pojačam dramu, da joj dam i dodatni motiv za opsesivno ponašanje – jer ona spada u kategoriju žena kojima je važno da u određenim godinama budu u braku i imaju djecu, a važno joj je najviše zbog pritiska okoline. U konzervativnim sredinama po tome se sudi je li žena „ispunila društvenu i biološku funkciju“ – ali konzervativne sredine, kao što je slučaj i u „Susjedu“, opstaju i usred velegrada. I sama sam puno puta čula kako ženama u tridesetima postavljaju neugodna pitanja poput „Što čekaš?“ ili ih podsjećaju da im je „vrijeme“. To jest univerzalni ženski problem, posvuda, jer društvo ženama nameće tu ulogu. Muškarca samca društvo tretira kao „frajera“, a ženu koja je sama kao „robu s greškom“ ili goropadnicu koja se usudila skrenuti s kolosijeka društvenih normi. U teoriji je legitimno da žena odluči biti sama ili ne postati majka, ali nema okoline koja će tome zapljeskati.

Također, vezano za Katarinu i njezinu fiksaciju na susjeda i analiziranje (željenog) odnosa, kao i silno samoanaliziranje pri tome, pojedini su zaključili kako je to ‘tipično ženski oblik samoiscrpljivanja’. Kako to komentirate?

Postoje samosvjesne žene koje ne moraju biti u paru ili zaslužiti naklonost nekog muškarca da bi se osjećale vrijednima, ali postoje i „Katarine“. Ove prve neće se upuštati u iscrpljujuću samoanalizu zato što ih neki muškarac nije primijetio niti će o tome ovisiti njihovo samopoštovanje, a žene poput Katarine hoće, i pritom će tražiti problem u sebi. I to je posljedica uvriježenih društvenih normi prema kojima žena bodove vrijednosti mora zaslužiti kao supruga i majka. Svaka žena koja podlegne tim nepisanim pravilima samoiscrpljivat će se nastojanjima da se uklopi u društvenu „reklamu“ savršene žene.

Na sličnome tragu, ništa čudno onda da vas svrstavaju u kategoriju „ženskog pisma“. Što mislite o tome, smeta li vam taj „pretinac“?

Ne mislim o tome ništa dobro. Da se mene pita, ukinula bih postojanje kategorije „ženskog pisma“ jer mislim da minorizira autorstvo žena. I ono što pišu žene je književnost – jednako koliko i ono što pišu muškarci. Radi se o tome da se ta formulacija dodjeljuje knjigama samo zato što je na koricama žensko ime, a ne zbog sadržaja. I muškarci pišu o ženama, i njihove junakinje proživljavaju sve ono o čemu pišu i njihove kolegice – pa se to ne zove ženskim pismom. Sam koncept „ženskog pisma“ jednostavno ne drži vodu.

Krije li se u tome - makar donekle - vaš Božo, odnosno, činjenica da ste u tome romanu progovorili „muškim“ glasom? Kako je bilo „zauzeti drugi spol“?

„Božo“ je dijelom i nastao zbog bunta protiv svrstavanja književnosti u spolne ladice. No čak je i za taj roman – u kojem nema ničega „ženskog“ – u jednim novinama pisalo da je “napisan u maniri pravog ženskog pisma“. Zašto? Samo zato što ga je napisala žena. Pisati iz perspektive drugog spola bio je sjajan autorski trening. „Božo“ me ohrabrio, pomogao mi da sebe počnem doživljavati kao pisca. Kao da sam morala izaći iz svoje kože, pa i iz svog spola, da povjerujem u vlastitu sposobnost za fikciju. Možda sam se zbog toga posebno vezala za tog junaka – jer on me u autorskom smislu postavio na noge. Vjerujem da nijedan moj budući junak neće nadmašiti kemiju koju sam imala s Božom.

Odakle se rodila ideja da posljednji roman, „Mogla sam to biti ja“, zavrtite oko psihoterapije? Podsjeća me na koncept serijala „In Treatment“, koji ne znam jeste li gledali.

Nisam gledala „In Treatment“. Ideja psihoterapije u romanu došla je iz potrebe za ispovijedanjem i nametnula se kao logičan koncept za priču koju sam htjela ispričati. U tome je najveća draž pisanja: Kad ti zatreba paralelni svijet – izmisliš ga, po svojoj mjeri i prema svojim potrebama.

Kroz knjigu nas suočavate i s ograničenjima psihoterapije. Možete li se osvrnuti na to, odnosno, pojasniti svoj stav prema psihoterapiji? Koliko su, što vam se čini, Hrvati otvoreni prema njoj?

Psihoterapija je kod nas još jedna od onih tema koje izazivaju nelagodu. Oni koji idu na psihoterapiju priznat će to samo bliskim ljudima od povjerenja, inače riskiraju da ih počnu smatrati „sumnjivima“. To je razlog zbog kojeg na psihoterapiju ne idu ljudi kojima je doista potrebna – zlostavljači, silovatelji, agresivci ili ljudi koji se bore s ovisnostima. Kad nas zaboli zub, idemo zubaru; kad nas zaboli noga, idemo fizijatru – a kad nas zaboli duša, ne idemo nikamo. Odgovorniji smo prema svom autu nego prema vlastitome mentalnom zdravlju. Njega ćemo odvesti mehaničaru kad stane nasred ceste, sebe nećemo. No ne mogu reći da vjerujem da psihoterapija može riješiti bilo koji problem umjesto nas. U tome smo ipak sami. Ne mislim da sam mjerodavna procjenjivati učinkovitost psihoterapije, ali mogu barem reći kako vjerujem da psihoterapija može pomoći samo ljudima koji imaju kapacitet da pomognu sami sebi.

Rekli ste da je „Mogla sam to biti ja“ jako autobiografska. Koliko vam je samoj služila kao terapija, posebno nakon smrti oca?

Pisanje na mene ima terapijski učinak bez obzira o čemu pišem, ali ovaj je roman ipak bio terapija u svakom smislu jer sam u njemu verbalizirala težinu gubitka. To je bio moj način da odam počast dvama muškarcima koji su obilježili moj život. Umjesto spomenika od mramora, ja sam im mogla dignuti jedino spomenik od riječi. Nije to bila ideja jer na početku nisam ni mislila da će to biti roman niti da ću ga objaviti. Jednostavno sam iskrcavala svoj teret na ekran i intuitivno slijedila nit teksta koju sam počela odmotavati nakon očeve smrti.

I vaš sin se bavi pisanjem, a prvijenac su mu usporedili s „Kućom od karata“, što je, ako se vole usporedbe, golem kompliment. Što vi kažete na sve to?

Da, jedni su ga usporedili s „Kućom od karata“, a drugi nazvali mješavinom Orwellove „Životinjske farme“ i Goldingova „Gospodara muha“. Sve su to veliki komplimenti koje je Borna zaslužio jer u romanu za mlade, smještenom u izmišljenu zagrebačku gimnaziju, preispituje društvene odnose na državnoj i globalnoj razini. To je njegov rukopis i to je ono što njega autorski intrigira. Zato u njegovom romanu čak i poredbe imaju političku konotaciju – recimo: „Njezin se osmijeh viđao rjeđe od gužve u Saboru“. On je, za razliku od mene, angažiran pisac koji problematizira pitanja društvene pravde, političkih odnosa i utjecaja tih odnosa na pojedinca. Moji bi likovi mogli živjeti bilo gdje, čak i kad žive u Hrvatskoj. Nedavno smo Borna i ja u razgovoru o svome pisanju zaključili da njega zanima čovjek u društvu a mene društvo u čovjeku.

Što vi najradije tematizirate kroz romane. To je, dakle, vaša omiljena forma?

Sasvim sigurno je roman moj najdraži izbor – i kao čitateljice i kao spisateljice. Ne znam zašto, niti to preispitujem. Jednostavno mi treba puno prostora kad mi se čini da imam što reći. U romanu se mogu razmahati i ući u svaki zakutak glave svojih junaka, a nije da im ne volim čeprkati po mislima.

I književna ste urednica, što je zaista zahtjevan posao. Što su vam najveći izazovi a što najveće radosti?

Mislim da ni jedan posao koji čovjek radi s ljubavlju nije zahtjevan, a ja urednički posao zbilja volim. Najljepši dio tog posla je zadovoljstvo autora knjigom, i one završne pripreme koje do toga vode. I kad se pojave izazovi, ja uvijek imam na umu taj rezultat prema kojem idemo. No izazovi su, barem u mom dosadašnjem iskustvu, vrlo benigni. Pregovori o rasporedu riječi u nekoj rečenici ili o naslovu nisu razlog za ozbiljno uzrujavanje. Zna biti stresno kad se bliže rokovi a nešto nedostaje, ali opet se sve dogodi na vrijeme. Još mi je najteže odbiti rukopis.

Koja je vaša filozofija, prvo kao čitateljice, a potom i kao spisateljice?

Jezik je prvi razlog zbog kojeg i čitam i pišem. Nikad me neće prestati fascinirati njegove mogućnosti i činjenica da koristeći isti rječnik uvijek možemo reći nešto novo, na način na koji nitko prije nas to nije učinio. Dobra priča može biti bonus, ali o njoj ne ovisi moj čitateljski užitak. Dajte mi jezik koji zvuči kao melodija, jezik koji me dira i fascinira, koji me tjera da zastajem nad svakom rečenicom, i ja ću pobožno čitati knjigu u kojoj se ne mora „događati“ ništa. Jezik je moja religija. Knjige u kojima osjetim tu brigu o jeziku uvijek me potaknu i na pisanje. Ako u mojim romanima postoji priča, ona je ionako u službi jezika jer je nastala zbog njega. Zapravo mi se čini da priču ne pričam ja nego moji junaci, a na meni je samo da im omogućim da se izraze i da pritom baratam jezikom.

Namjeravate li objaviti još koju knjigu za djecu, s čime ste i počeli svoj spisateljski put?

Knjiga za djecu nastala je u vrijeme kad je moj sin bio mali i napisana je za njega. Ne znam hoću li još pisati za djecu. Nisam planirala ni ovoliko pisati za odrasle pa se dogodilo. Možda me novi val književnosti za djecu zahvati kada dobijem unuke.


Autor: Tina Barbarić
Izvor: express.24sata.hr
Foto: Siniša Sunara


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
prošireno i dopunjeno izdanje kultne knjige ivana ivačkovića umetnost pobune the rolling stones u prodaji od 7 avgusta laguna knjige Prošireno i dopunjeno izdanje kultne knjige Ivana Ivačkovića – „Umetnost pobune – The Rolling Stones“ u prodaji od 7. avgusta
05.08.2020.
Prošireno i dopunjeno izdanje kultne knjige Ivana Ivačkovića – „Umetnost pobune – The Rolling Stones“ u prodaji od 7. avgusta Svojevrsna rok biblija, kultna knjiga Ivana Ivačkovića „Umetnost pobune...
više
svetski hit drski saputnik penelopi vord i vaj kiland u prodaji od 11 avgusta laguna knjige Svetski hit „Drski saputnik“ Penelopi Vord i Vaj Kiland u prodaji od 11. avgusta
05.08.2020.
Penelopi Vord i Vaj Kiland, bestseler autorke Njujork tajmsa koje su prodale milionske tiraže svojih knjiga, ponovo su udružile snage i napisale savremeni roman „Drski saputnik“, seksi romansu sa izva...
više
prikaz knjige izgubljene veze johana harija laguna knjige Prikaz knjige: „Izgubljene veze“ Johana Harija
05.08.2020.
Mnogo toga mogu da kažem o ovoj knjizi. Toplo bih je preporučila. Ono što ovu knjigu izdvaja od ostalih jeste sjajno umeće autora da preplete različite informacije koje se dopunjuju u generalnoj slici...
više
prikaz mladih kritičara ti si čudo  laguna knjige Prikaz mladih kritičara: „Ti si čudo“
05.08.2020.
Devetogodišja Inga, iskusni čitalac, pročitala je knjigu koju smo joj predložili. Zanimalo nas je kako deca reaguju na ovakav priručnik, jer se nama, odraslima, čini da su i deci ponekad potrebne knji...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.