Laguna - Bukmarker - Ljubivoje Ršumović: Ja sam mačor koji spava u rerni - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Ljubivoje Ršumović: Ja sam mačor koji spava u rerni

„Od zdravog smeha – do zdrave pameti“, piše u opisu nove knjige Ljubivoja RšumovićaFazoni i fore 4“, ali se to može reći i za većinu onoga što je uvaženi književnik do sada napisao. A toga nije malo.

Objavio je gotovo stotinu knjiga, koje su prevedene na više jezika, autor je tri školska udžbenika, ali i kultnih televizijskih emisija za decu „Fazoni i fore“, „Dvogled“, „Hiljadu zašto“…

I to nije sve. Ljubivoje Ršumović je i jedan od osnivača Odbora za zaštitu prava deteta Srbije, pri organizaciji „Prijatelji dece Srbije“, zatim Zadužbine Dositeja Obradovića, kao i neprofitne organizacije Fondacija „Ršum“. U Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“ u Beogradu nalazi se legat ovog neumornog umetnika, čije stihove deca vole i lako pamte, kao i njegov lik – uvek sa brkovima i uvek sa osmehom.

Takav je Ršum i uživo. Prijatan i nakon samo nekoliko minuta razgovora imate utisak kao da se odavno znate. Ali i znamo se zahvaljujući pesmama uz koje smo odrasli i uz koje deca i danas rastu: „Išli smo u Afriku“, „Miš je dobio grip“, „Au, što je škola zgodna“, „Babaroga“, „Deca su ukras sveta“, „Deset ljutih gusara“, „Lako je prutu“, „Domovina se brani lepotom“…

Tim stihovima, ali i radijskim i televizijskim emisijama, Ljubivoje Ršumović nas nije samo zabavljao već i podučavao, onako suptilno i usput, a za novu knjigu „Fazoni i fore 4“, koju je objavila Laguna, kaže da će deca „naučiti mnoge nevažne stvari koje će im biti neophodne kada budu veliki“.

Koje su to nevažne stvari?

U osnovnoj koncepciji emisije „Fazoni i fore“ bilo je da spojimo mlade ljude sa nešto starijim i najstarijim ljudima, a humor i šala spajaju sve generacije. Tako je i u knjigama, kojih ima četiri, a u koje je stao tek mali deo materijala iz 157 epizoda od 30 minuta, koliko je ukupno snimljeno i emitovano. Osnovna poruka je da odrasli nisu dorasli mladom čoveku.

Govorim „mladi čovek“ jer je reč „deca“ dobila nekakav pežorativan prizvuk. Dok otkrivaju svet, ako nemaju pomoć roditelja, odraslih, vaspitača, učitelja, onda moraju sami da se snalaze. U tom snalaženju nalazi se klica homo ludensa, klica bića spremnog na igru. Dakle, to je prva ideja – da je i dete čovek, samo mali, što bi rekao Duško Radović.

A ja sam se trudio, zajedno sa svojim saradnicima, a u tome mi je svesrdno pomagao Raša Popov, da tu koncepciju sprovedemo od početka do kraja. Rašini pronalasci su rezultat tog homo ludensa, prvo u meni, zatim u scenaristi. Homo ludens se rađa i stvara, on mora u sebi da ima nešto stvaralačko i nešto od mašte. Vladeta Jerotić je to divno objasnio u svojoj knjizi „Psihoanaliza, bolest, stvaranje“: „Ako je čovek stvaralac pa ima fantazije, onda je to milina. Ali ako nije stvaralac, a ima fantazije, onda ga mi lečimo“.

Zahvaljujući upravo toj mašti i duhovitosti, Vašim knjigama se vraćamo i kada odrastemo i tako negujemo homo ludensa u sebi. Kako ga Vi negujete?

Ja sam već u drugom detinjstvu, ja guram 83. i može se reći da sam ponovo taj homo ludens. Prilično sam bezbrižan čovek, nemam nekih velikih problema, Bogu hvala. Ne znam razlog zašto bi trebalo da budem neraspoložen. Čak me ne sekira ni ova naša stvarnost, ni svetska stvarnost. Držim se toga da ono na šta ne mogu nikako da utičem prepuštam drugima kojih se to tiče, koji za to primaju plate ili im je stalo da nešto promene. Ako ja do sada nisam uspeo nešto ili nekoga da promenim, sada je prilično kasno. Ja sam sada kao onaj stari mačor koji spava u rerni.

Naša i svetska stvarnost poslednjih meseci, ali i godina, nije baš laka. Kako deci danas priuštiti zdrav smeh za zdravu pamet u moru drugih sadržaja koji su lako dostupni i veoma primamljivi, a nimalo kvalitetni, čak i štetni?

Vreme se menja. Moji patrijarhalni roditelji nisu morali ništa da glume preda mnom i ped mojim bratom. Ono što oni žive to smo živeli i mi. U gradu nije tako. Naročito danas. Bilo bi dobro da roditelji, kada im je najteže, pred decom nabace osmeh na lice, a to zahteva trening. Moraju imati milosti, a već imaju ljubavi prema svom detetu, da ga ne truju nekim namrgođenim licem. Mene je moja prva supruga Nataša prozvala – Mrki.

Upoznali smo se na fakultetu, a ja sam bio malo umišljen i imao sam ćumu između obrva, to su one borice koje se naprave kada ste namršteni. I sada me mnogi zovu tako, ali sam ja uz svoje sinove, sasvim instinktivno, kao i iz rada sa decom, učio da ne budem takav. To je bila jedna velika škola i to škola sa učiteljem koji se zvao Duško Radović. Od njega sam upijao ne samo kako treba pisati za decu već i kako se treba ponašati sa njima. On je rekao – dete je čovek u odelu deteta. I Mika Antić je tako razmišljao: „Šta će nam narodi ako imamo ljude?“ Šta vama prvo padne na pamet kada kažem – Mika Antić?

Plavi čuperak“.

Naravno, ali on ima i divnu filozofsku knjigu pesama „Mit o ptici“. Fenomenalna knjiga, ali ga javnost ipak zna pre svega kao pesnika za decu. Tako i Ljubu Ršuma većina zna kao pisca za decu.

„Dijagonale – priče o ljudima i naravima“ su Vaš serijal dokumentarnog programa koji nije samo za decu, poput mnogih drugih knjiga koje ste napisali, a koje nisu dečje. Nedavno je objavljena i Vaša autobiografska knjiga „Dva JaJa na oko“.

Mnogi pisci ostali su prepoznatljivi po jednom svom delu. Pero Zubac, na primer, po „Mostarskim kišama“. Slavko Vukosavljević, moj zemljak, po stihovima: „Rođena zemljo, jesi li znala – tu je poginȏ bataljon ceo; crvena krv je procvetala kroz snežni pokrov, hladan i beo. Noću je i to zavejȏ vetar. Ipak, na jugu vojska korača: pao je četrnaesti kilometar, al’ nikad neće – Kadinjača.“ Ja mislim da je Slavko bolji od mnogih kojih važe za velike liričare.



Borhes je rekao da je oduvek znao da će „književnost biti ili njegova sudbina ili njegova kob“. Kada ste i kako Vi shvatili šta će književnost biti za Vas?

Počeo sam da pišem još kao dečak, a kasnije sam saznao da sam od Duška Radovića još u trećem razredu, u Ljubišu, u mom rodnom selu, dobio poklon koji je on slao svakom detetu koje pošalje neku svoju pesmu Pionirskim novinama, u kojim je radio. Slao je grafitnu olovku sa gumicom na vrhu, što je u ono vreme bilo čudo.

Bio sam pretplaćen na te novine, dobijao sam ih svakog meseca, a i danas čuvam nalepnice na kojima piše – Ljubivoje Ršumović, učenik trećeg razreda Osnovne škole „Slavoljub Terzić“, Zadnja pošta Ljubiš. Ali ja tada nisam znao da mi to šalje Duško Radović.

U gimnaziji u Užicu sam uveliko pisao pesme, mnoge su već bile objavljene, tako da sam u Beograd potom došao sa sveskom punom pesama koju sam odneo u Prosvetu, Stevanu Raičkoviću, koji je tada bio urednik za poeziju. Želeo sam da vidim može li to što sam pisao da se objavi. Sekretarica mi je rekla da Stevana mogu da nađem ispred hotela Mažestik, gde sedi i pije svoju jutarnju kafu. Pošto sam njegov lik znao sa fotografija, prepoznao sam ga lako, ali ne i jednog glavatog čoveka sa kojim je sedeo. „Ovo je Duško Radović“, rekao mi je Stevan i ponudio mi da sednem sa njima. I dok smo nas dvojica razgovarali o tome šta ja pišem i zašto pišem, Duško je uzeo moju sveščicu, pogledao šta tu ima i pitao me da to objavi na Radio Beogradu u jednoj emisiji za decu. „Ja ne pišem za decu“, rekao sam mu i spremio se da krenem, a on mi je odgovorio: „Ne znaš ti za koga pišeš.“ Steva se nadovezao na to: „Daj, Ljubivoje, svakog četvrtka u Makedonskoj 21 na blagajni će te čekati parice, džeparac za studenta brucoša. Nemoj to propustiti.“

Rešio sam da poslušam pametnijeg i tako su moje pesme „Cvet“, „Mrav“, „Pčela“… objavljene u emisiji „Veseli utorak“. Posle nekoliko nedelja počeli smo malo i da se družimo, odlazio sam u redakciju, a Duško mi je jednom dao magnetofon i poslao me da snimim nešto za dokumentarnu radio-emisiju „Subotom u dva“. Tako sam od 1960. do 1968. radio za Radio Beograd, a Duško je u međuvremenu otišao na televiziju, gde je potom pozvao i mene.

Filip David je jednom prilikom rekao da je Vaša poezija „moderna po duhu i izrazu, ali istovremeno i duboko uronjena u dobru tradiciju srpske književnosti za decu“. Da li možemo da kažemo da je i sadašnja književnost za decu u Srbiji dobra? Da li prepoznajete pisce za decu čija dela zaslužuju da jednog dana budu deo antologija?

Ima dosta stvaralaca koji su dobri. Jasminka Petrović, na primer. Dejan Aleksić takođe. Branko Stevanović… Ima ih još, ne mogu svih sada da se setim, a kod nekih prepoznajem i pojedine svoje ideje, što je odlično.

Koje su to ideje?

Da se od dokumentarnog fakta napravi poetski događaj. Na primer, za emisiju „Subotom u dva“ napravio sam jedan mali brod u kojem se nalazio mrav Radiša, a ispričao sam priču o tome kako će taj mrav sa beogradskog pristaništa na Dunavu da krene ka Smederevu gde ima nekog neodložnog posla, a mi ćemo ga pratiti. Deca to vole.

Za uspešan rad na televiziji važno je šta želiš da kažeš, šta govoriš, ali i kako to radiš – na kom mestu, uz kakav mizanscen. Tako sam, na primer, jedno snimanje organizovao na cevima koje su se nalazile na Novom Beogradu, a služile su da se iz Dunava vadi pesak. Meni je palo na pamet da se uvučem u jednu od tih cevi i da virim, a da me tu posećuju moje kolege – Mića Danojlić, Brana Crnčević… i donose mi različite dokaze da je počelo proleće. Pokazuju mi visibabe, na primer, a ja moram da se počešem i krenem rukom niz cev koja je dugačka 20 metara, kamera prati cev i na kraju snimi noge koje vire, a koje su bile od asistenta kamere.

To je bilo veoma efektno i jedan prijatelj mi je rekao, posle mnogo godina, kako se od svega što sam uradio seća baš te epizode. Međutim, kada sam ga pitao da li se seća o čemu smo tada pričali, rekao je da nema pojma. To znači da sam preterao sa kako i da sam izbrisao šta. To nije dobro.

Da li ste čitali romane o Hariju Poteru, Dž. K. Rouling?

Čitao sam, ali sam napustio čitanje. Ima nečega veoma predvidivog u njima, što ja ne volim. Međutim, pomamu za tim romanima i filmovima mogu da razumem jer je sve snimljeno fantastično, iako mene nije „uhvatilo“. Ako uporedimo te romane sa onim koje je pisala Agata Kristi, vidimo da je ona u duši bila pesnik, ja prepoznajem pesničko u njenim rečenicama, a toga nema u romanima o Hariju Poteru.

Autor: Dragana Todorović
Izvor: ekspres.net


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
održana promocija zbirke priča od šapata do vriska gorana skrobonje laguna knjige Održana promocija zbirke priča „Od šapata do vriska“ Gorana Skrobonje
23.04.2024.
Promocija knjige priča „Od šapata do vriska“ Gorana Skrobonje održana je 22. aprila u knjižari Delfi SKC. U pitanju su priče strave i fantastike, o kojima su govorili prof. dr Aleksandar Jerkov, knjiž...
više
nova izdanja domaćih autora laguna knjige Nova izdanja domaćih autora
23.04.2024.
Uskoro će se na knjižarskim policama naći deveto izdanje romana „Dorotej“ Dobrila Nenadića, kultne knjige koja je pomerila granice istorijskog romana i srpske književnosti. „Dorotej“ je roman na ivici...
više
još jedna knjiga o avanturama omiljenog pileta cile, zaljubljeno pile u knjižarama od 24 aprila laguna knjige Još jedna knjiga o avanturama omiljenog pileta: „Cile, zaljubljeno pile“ u knjižarama od 24. aprila
23.04.2024.
Nakon što smo upoznali našeg druga Cileta u knjizi „Cile, razmaženo pile“, pisac za decu Jovica Tišma sada nam predstavlja još jednu smehotresnu priču o Ciletu koja će male čitaoce upoznati s novim os...
više
odgovori koji su neophodni nikad bolja sve o famoznoj menopauzi u prodaji od 24 aprila laguna knjige Odgovori koji su neophodni: „Nikad bolja: Sve o famoznoj menopauzi“ u prodaji od 24. aprila
23.04.2024.
Ginekološkinja Šila de Liz prihvatila se odgovornog zadatka i u knjizi „Nikad bolja: Sve o famoznoj menopauzi“ dala detaljan vodič i odgovore na mnoga pitanja za važan period života žene. Ova knjiga p...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.