VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Iz seoskog dnevnika – Ajfelov most

30.03.2020.
Posijala sam svoj prvi bob. Dva reda. I još dva reda blitve i jedan tikvica.

Barem tri tjedna neću imati priliku viriti u svoje gredice jer ću biti u Zagrebu, pa u Beogradu, pa u Istri.

Nakon dva tjedna na selu, ja na svoj gradski život potpuno zaboravim. Znam da on tamo negdje postoji, ali mi ništa, baš ništa, iz njega ne nedostaje.
 
***

Zaključala sam kuću, isključila hidrofor, ispustila vodu iz svih cijevi da neka ne pukne bude li još niskih temperatura ove godine.

Kad upalim motor i krenem, trubnem kući, kao da je živa.

Sad opet slijedi čežnja za selom, ali i to može biti lijepo kad znaš da ćeš uskoro ponovno doći.
 
***

Tri tjedna Zagreba. Ona tri u kojima nam se život svima preokrenuo. Nisam otišla ni u Beograd ni u Istru. Svi smo sve otkazali zbog pandemije.

Dva od ta tri tjedna mislim o tome kako se trebam uputiti na selo, ne zbog virusa nego zato što ne bih sa sela ni odlazila da nisam imala dogovorene promocije i gostovanja. Ali ne odlazim ipak. Virus divlja, svaki dan neka je nova zabrana na snazi, neizvjesno je hoćemo li se moći slobodno kretati između gradova pa mi se čini da je pametnije ostati. Sav moj službeni život je u Zagrebu, a virus nam nameće (ili podmeće?) taj službeni, kolektivni život. Pored toga, pišem dramu koju želim završiti prije odlaska na selo jer znam da će me selo odvući u neko drugo stanje, ono u kojem će mi ta drama biti manje važna nego što mi se tada, dok je u Zagrebu pišem, čini da jest.

Nisam računala na dramu u stvarnosti. Na potres koji nas je, već potresene zbog virusne izolacije i danima zgurane u krletke naših stanova, pošteno protresao i još nam jednom prevrnuo stvarnost naopako.

Kasnije kopam po staretinarnici labavog čitateljskog sjećanja jer znam da je tamo negdje Murakamijeva zbirka priča nakon potresa. Ne sjećam se iz te knjige ničega konkretnog, ali pamtim atmosferu unutrašnjeg potresa junaka, koju sad razumijem daleko bolje nego što bih željela.

Ne sjećam se Murakamijevih priča, ali se vrlo dobro sjećam kako sam se toga jutra probudila. Slika s police iznad kreveta pala mi je na glavu i staklo joj se razbilo u stotinu krhotina. Ustajem iz kreveta punog stakla, a svijet se trese, ljulja i tutnji. U tom času ja ne znam sa sigurnošću je li to što me ljulja potres ili je staklo oštetilo moj mozak na neki način koji proizvodi svu tu trešnju i tutnjavu. Okrajkom tek probuđene svijesti znam da bi za mene bilo bolje da se radi o potresu, iako ga ne želim.

Da, potres je. Prva slika koju vidim na Facebooku toga jutra je batrljak tornja Katedrale. Gledam sve ono staklo na svome jastuku i ne mogu shvatiti kako je moguće da nisam ozlijeđena. Ne usuđujem se to provjeriti u zrcalu.

Nakon trećeg udara pakiram nužno, sjedam u auto i odlazim na selo.

Sad sam odjednom ovdje izbjeglica. Isto selo, ista kuća, isti vrt, ali okolnosti su druge. I ja sam druga, promijenjena, tek moram otkriti na koji način i u kojoj mjeri. Jedino u što sam sigurna na samom početku, jest strah. A strah je strano tkivo u mojoj glavi, kao tumor koji želim iščupati a nije operabilan.

***

Prvih dana na selu – nesanica. Ovdje ništa ne podrhtava, ali u meni se sve i dalje trese. Puše jaka bura. Nekad sam obožavala kako kuća za vjetra zviždi, a sad me taj zvuk podsjeća na tutnjavu potresa, iako nema gotovo ništa zajedničkog s njim.

Plačem na svaku sitnicu. Kad vidim da je niknula blitva koju sam posijala u veljači, plačem. Kad završim razgovor s nekim tko je u Zagrebu – koji i dalje podrhtava – plačem. Kad vidim u kući neki predmet koji me iznenadi jer sam na njega bila zaboravila, plačem. I ujutro kad vidim kako sunce izlazi kao da ništa nije bilo – a bilo je – plačem.

Ja, žena koja je hobotnicu ulovila golim rukama, koja je sama išla i u Pariz i u svoju seosku zabit i na Palagružu i nije se bojala ničega.

Dobro, kažem sebi. Ovo će proći. Ne može ovako biti stalno jer ovo ne mogu biti ja.

Odem u vrt. Gledam u onu neodlučnu blitvu pa shvatim da nisam ni ja odlučnija. Odustajem od sjetve jer nekako nije vrijeme. Ni meni ni vrtu. Meni pogotovo.

Čitat ću, možda pomogne. Uzmem roman “Eva spava” Francesce Melandri koji sam počela čitati u Zagrebu, prije potresa. Žena u romanu putuje, a meni to zvuči kao znanstvena fantastika. Ne mogu sad u to vjerovati. Kretanje je zabranjeno. Takva mi proza sada zvuči kao provokacija.

Na slobodu kakvu smo dosad poznavali zasad možemo zaboraviti. Prvi dan po dolasku u selo pred mojom seoskom kućom zaustavio se policijski auto. Zašto ste došli? Kad ste došli? Koliko mislite ostati? Jeste li došli zbog korone ili zbog potresa?, pita me policajac pred kućom u kojoj sam provela dobar dio djetinjstva i koja mi nije službeno prebivalište, ali mi je sasvim sigurno stanište. Ja sam njemu izbjeglica koja je došla na zabranjeni teritorij. Sebi sam dezerterka koja je napustila grad u kojem živi, koliko god ovdje pripadala. To je ta unutrašnja borba o kojoj ništa nisam znala kad sam ovamo krenula.

Policajac me se boji, ne izlazi iz automobila. Možda sam zaražena. Imamo maske i rukavice, to je preduvjet bilo kakve komunikacije. Kad se putem telefona uvjeri da nisam na popisu onih kojima je izrečena mjera samoizolacije, postaje gotovo ljubazan. Možete ostati, sve je u redu, kaže mi, kao da sam na njegovom posjedu. To je trenutak u kojem nepovratno shvaćam koliko nam se život promijenio.

Policijski auto odlazi, ja skidam masku i rukavice, opipam na glavi čvorugu koja je niknula dan poslije dana potresa, shvaćam da sam ilegalka u vlastitoj kući i da se toga bojim više od potresa.

Ujutro kad se probudim, vidjet ću da je ono sunce ponovno izašlo kao da ništa nije bilo. A bilo je.

marina vujčić 27. 03. 2020.
 
Najnovije kolumnePogledajte sve
isidora bjelica da li je ljubav večna  laguna knjige Isidora Bjelica: Da li je ljubav večna?
25.05.2020.
Ko iskreno i srčano traži veliku ljubav, on je i dobija. Ko svim srcem želi nemiran život i tumaranje od jednog do drugog muškarca, to i dobija. Od svih laži koje nam neprestano plasiraju kroz...više
više
veštica u dedinoj ulici laguna knjige Veštica u dedinoj ulici
05.05.2020.
Bio je početak avgusta, nepristojno vrućeg i sparnog. Moj stric Dobrivoje, od milja zvani Pile, i ja stajali smo uz seosku ulicu, zapravo drum, jer u selu niko nikad nije ni pomislio da ima tu ima ulica....više
više
krpče dedovine laguna knjige Krpče dedovine
27.04.2020.
Moj deda Jova je imao dva rođena brata, Milana i Mihajla. Obojica su, posle puštanja iz nemačkog zarobljeništva, hteli da odu u Ameriku. Na njihovu žalost, ta brodska tura je bila jako popularna,...više
više
utorak 21 april laguna knjige utorak 21. april
21.04.2020.
Rekla je: „Hajmo na kafu.“ Četiri Petice je pio kafu. Ležao je na svom mestu i imao je plan da ništa ne radi. Džeki mu je kuntao na preponama. „Šta ćemo sa psom?“ „Ponećemo...više
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.