VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupciVideoKolumneNagradeKalendar

Koga i zašto psuje Vedrana Rudan

Nedavno objavljena knjiga čiji naslov ne možete a da ne primetite, Zašto psujem, zbirka je tekstova koje je Vedrana Rudan poslednjih nekoliko godina objavljivala na svom blogu na sajtu www.rudan. info. U knjizi, izdanju “Lagune”, nalazi se presek tekstova na njene omiljene teme: Čemu služe žene, Čemu služe muškarci, Čemu služe djeca, Čemu služi Hrvatska, Čemu služi život, napisanih onako kako samo Vedrana Rudan piše: oštro, direktno i duhovito. Zašto psujem je deseta knjiga Vedrane Rudan. Ovdašnjoj čitalačkoj publici predstavila ju je izdavačka kuća “Rende” već sa prvim romanom, bestselerom Uho, grlo, nož, a zatim objavila i neke od njenih narednih romana: Ljubav na poslednji pogled, Ja nevjernica i Crnci u Firenci.



Aktuelnu knjigu Zašto psujem Vedrana Rudan je posvetila svakom od 160.000 čitalaca njenog bloga. Misli da je najčitanija osoba u regionu – njen blog je pregledan 10.000.000 puta. Neposredno nakon objavljivanja knjige Zašto psujem, bez obzira na ovoliku popularnost, Vedrana Rudan je objavila da više neće pisati tekstove u svom blogu, da – odustaje.

“VREME”: Glagol “odustajati” ima gubitničko značenje. A kad odustaje neko ko se kao vi bori protiv mržnje, onda to, prvo, može da se doživi kao kapitulacija, a drugo, može i one koji su se poistovećivali sa vašim stavovima da navede na beznađe, i treće, može da znači da dobro pobeđuje samo u bajkama. Da li ste mislili o posledicama i o značenju svog odustajanja?

VEDRANA RUDAN: Nisam razmišljala o “posljedicama” odustajanja od pisanja bloga. Kakvim “posljedicama”? Kome ja odgovaram? Nitko me nije plaćao. Sto sam puta naglasila da uvijek pišem za sebe i da sebe nikad nisam doživljavala kao osobu koja nešto “poručuje”, ljudima otvara oči, pokazuje im pravi put, otkriva istinu. Previše dobro poznajem ljude da bi mi tako nešto padalo na pamet. Svaki moj tekst bio je obračun sa samom sobom. Ako sam ikome otvarala oči, onda sam to činila sebi. Kriza sa izbjeglicama, vrhunska američka manipulacija, još jedna u nizu, totalno me dotukla. Odlučila sam, maknut ću se. Pisanje bloga je strastven posao. Ubija. Gledati Dnevnik, surfati po internetu, gledati stotine tisuća nesretnika kako jurišaju na Evropu za mene je bilo previše. Mogla sam napisati tekst kako Ameri žele izbjeglicama razvaliti Evropu, uostalom oni su razorili sve zemlje iz kojih nam siroti ljudi stižu, ali čemu? Priznajem, umorila sam se. Prestravljena sam mržnjom koja će poharati Hrvatsku i Evropu. Ono što nam trenutno rade fašistička Amerika i njezine evropske sluge za mene je previše. Jednostavno, bljuje mi se.

Ovde, u Srbiji, ugašeno je nekoliko kultnih tv emisija – sigurno znate za “Utisak nedelje”. Nije dokazano, ali svi tvrde da je razlog cenzura sa najvišeg vrha. Vi u blogu kritikujete novu predsednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović, i to vrlo, vrlo oštro. Da li i zbog toga više nema vašeg bloga?

Nevjerojatno pitanje. Povezati Grabar Kitarović i mene? To u bilo kom kontekstu doživljavam kao opaku uvredu. Gospođa je američka igračica, formalno jedva da ima kakvu moć, stvarno nam poručuje ono što joj Ameri narede. Teško da ona ima bilo kakve veze sa mnom iako je djevojka iz moga kraja. Mislim da ona nema baš nikakve veze sa cenzurom u hrvatskim medijima. Mediji su sluge korporacija, političari su sluge korporacija, ne bi trebalo precijenjivati političare. Vaš predsjednik je godinama bio ugledni četnik, danas je ugledni demokrata. Vučić također. Ti dečki ni o čemu ne odlučuju, oni slušaju. Bećkovićku su smaknuli jer se žena nije dala kontrolirati. Maknuo ju je kapital, ne politika. Meni je ipak zanimljivije pitanje zašto nisu maknuli Zorana Kesića kad su već smaknuli sve što je bilo pametno? Zato jer su dvorske lude bezopasne? Zato jer je Zoran Kesić dečko, a s dečkima dečki postupaju nježno jer dečki vole dečke? Zato jer je Kesić dokaz da srpskim medijima ipak hara demokracija? Mogla bih i postaviti pitanje zašto u znak prosvjeda protiv gušenja slobode medija Kesić sam sebi nije dao otkaz. Vidite koliko ja glupih pitanja mogu postaviti u jedinici vremena.

Da niste odustali, vrlo je moguće da biste napisali blog o trogodišnjem sirijskom dečaku čije je udavljeno telo izbacilo more na obalu, ili o napisima da će fotografi ja mrtvog dečaka promeniti svet. Reakcije su trajale dva-tri dana. Ne znam ni šta da vas pitam na ovu užasnu temu, recimo: zašto smo takvi, zašto nam ni taj mrtvi dečak nije dovoljan argument da prestanemo sa uništavanjem jedni drugih?

Kada su fotke mrtve djece mijenjale svijet? Da li je i jedno mrtvo jugoslavensko dijete skrenulo sa putanje divljake koji su Jugoslaviju pretvorili u prah i pepeo? Mrtva djeca zanimljiva su samo licemjernim medijima koji se zgražaju nad ljudskom bešćutnošću. Koja pizdarija. Amerika je u proteklih nekoliko desetljeća ubila milijune djece, što svoje, što naše, što sirijske, afganistanske, pakistanske… Koga briga. Ubijanje djece načelno je neprihvatljivo, ali stvarno je potpuno normalno. Mrtva djeca su uvijek dokaz da se neki ljudi bore za slobodu i demokraciju. U ovom slučaju su to Ameri. Mnogi mi zamjeraju da se načelno zalažem protiv širenja mržnje a iz sveg srca mrzim Amere, Nijemce… Naravno da ne mrzim građane Amerike koje njihovih dvjesto gospodara drži za tanki vrat, ne mrzim ni Nijemce koji jedva preživljavaju kad plate vrtić, stanarinu i hranu. Mrzim Obamu koji je inkarnacija bijelog fašiste, mrzim i Angelu Merkel koja jest Hitler dvadeset i prvog vijeka. Meni je potpuno svejedno da li me netko davi plinom ili kamatama. Ispravljam se. Davljenje plinom je bilo humanije. Ovaj svjetski holokaust trajat će dovijeka. I naši će praunuci crkavati na rate.

U svom “odustajućem” blogu napisali ste: “Ovih dana, ovih posljednjih mjeseci, Hrvatskom se valja takva jeziva mržnja da je ja ne mogu podnijeti. Čini mi se da ni za vrijeme rata nije bila toliko opaka.” Iz prve ruke znam da ovog jula na hrvatskom Jadranu, konkretno na Bolu na Braču, nije bilo hrvatsko-srpske mržnje. Čak su prodavačice u supermarketu govorile “hoćete kesu” a ne “vrećicu”. Istovremeno, sudeći po vestima i sličnim emisijama, izgledalo je drugačije, izgledalo je da je mržnja tu i da je velika. Šta čovek da misli? I: zašto sad odjednom tolika mržnja? Da li je evropski mrzeti?

Koje pitanje! Kad govorim o “hrvatskoj mržnji” zaista ne mislim samo na mržnju koju građani Hrvatske gaje prema Srbima. Hrvate ne određuje samo njihova mržnja ili tolerancija prema vašim sugrađanima. “Mi” ćemo uskoro jebati mater Sirijcima jednakim žarom ako ne i većim nego što smo to činili vama. Čitala sam da “vi” Sirijcima naplaćujete uključenje mobitela pedeset centi. Što je to? Milosrđe? Mržnja je ono što čovjeka defi nira kao ljudsko biće i zato se mržnji ne smijemo čuditi. Ona nas pokreće, ona svijet čini drugačijim. A to što naše prodavačice “Srbima” nude “kese” a ne “vrećice” to nije izraz ni ljubavi ni tolerancije. Todorić koji vlada i Hrvatskom i Srbijom uveo je nova pravila ponašanja. Neka vam ne pada na pamet da Hrvati ovih dana manje mrze Srbe. Mrze ih onako kako Srbi mrze njih, onako kako normalan čovjek mrzi onoga koga mora mrziti ako ne želi sa svojim gazdama imati problema.

Na kraju knjige Zašto psujem u belešci o autoru piše da vaš blog ima 160.000 sledbenika. To su znači ljudi koji se ili slažu (potpuno ili delimično) s vašim stavovima, ili vas čitaju da bi imali na koga da budu besni što žive kako žive. Vaš blog je poziv na borbu protiv mržnje. Kad bi se svi oni skupili, zar to ne bi bilo dovoljno da se nadvladaju mrzitelji?

Mojoj sujeti strašno godi ogroman uspjeh koji sam postigla pišući blog. I ne samo sujeti. Jedno sam od ljudskih bića koje ne mrzi po diktatu. Mrzim po svom izboru. Zaista me zapanjilo da postoji toliko ljudi na ovim prostorima koji misle poput mene: suosjećanje, poštivanje tuđih osjećaja, mržnja prema političarima i bankarima, sve nas je to ujedinilo. Pisanje bloga za mene je bila vrhunska psihoterapija. Osjećala sam se dijelom grupe dobrih ljudi. Pritom mi je sasvim jasno da nas dvije stotine hiljada ili tisuća nismo nikakva sila. Mi smo očajnici koji u mraku traže ruke sebi sličnih da bi zajednički lakše mogli bauljati kroz užas življenja u ovom vremenu.

U blogu koji ste naslovili “Spržena zemlja” piše i ovo: “Iseljavanje naše djece nije neorganizirana akcija. Računica je vrlo jednostavna. Ako se u godinu dana iz Hrvatske iseli milijun ljudi u najboljim godinama, ovdje će biti dovoljno mjesta za milijun ljudi u bilo kojim godinama. Hrvatska će, kako danas stvari stoje, bit izbjeglicefrendli. I treba biti. Stotine tisuća izbjeglica stižu u Evropu jer su im zemlje iz kojih dolaze pretvorene u prah i pepeo. Jesmo li ih mi sravnili sa zemljom? Naravno. Ako neka država napadne NATO članicu, napala je NATO. Kad NATO napadne neku državu, svaka članica je dužna primiti izbjeglice iz razorene zemlje. Osim Amerike. Amerika nije članica NATO-a. Ona je NATO.” Da li mislite da svetom upravlja neka teorija zavere koju neko režira da bi ostvario svoje interese?

Svijetom upravlja Amerika. Obama je crni lutak na koncu bijelog kapitala. To sam za njega rekla odmah nakon izbora. U njegovu je kampanju uloženo dvije milijarde dolara. Sigurno ne da bi crncima i američkom “bijelom smeću” zasjalo sunce. Ozbiljni svjetski politički analitičari koje kod vas citira jedino “Peščanik”, kod nas nitko, tvrde da je mnogo gori od Buša. Idući će biti još gori. Amerika je odlučila da na svoj fašizam više neće navlačiti demokratsku haljinicu. Upadaju u suverene zemlje po svom izboru, ubijaju njihove vođe, kradu im naftu, organiziraju građanske ratove, dronovima ubijaju djecu u svim krajevima svijeta, Evropu će uništiti izbjeglicama. Istovremeno, Putina proglašavaju zločincem jer im povremeno mrsi planove. Ameri su opaki igrači. Danas je i polupismenom divljaku jasno kako funkcionira moderan svijet i koliko je običan čovjek u svemu tome bespomoćan. Živimo, to nisu moje riječi, u vremenu robovlasničke demokracije.

Vaša nova knjiga Zašto psujem je odgovor, reakcija na one kojima psovanje smeta. Zašto ste osetili potrebu da im se pravdate?

Stalno me ljudi pitaju zašto psujem, pa sam osjetila potrebu da im objasnim. Ne opravdavam se nikome, ali povremeno osjetim potrebu da svojim mnogobrojnim čitateljima odgovorim na pitanje. Ne bih dulje na ovu temu jer ako detaljno odgovorim na pitanje zašto psujem, tko će kupiti knjigu Zašto psujem?

O ženama bi se s vama moglo do prekosutra pričati. Imam utisak da je pri vrhu večitih tema ona o mišljenju koje se ima o ženama. Kako odrediti da li ga kreiraju muškarci ne bi li sebe uzdigli, ili se žene nisu dovoljno potrudile da zasluže bolje? Hoću da kažem: ne možeš naterati nekog da misli o tebi da si zgodna riba ako imaš dvadeset kila viška.

Položaj žena u društvu je moja vječna tema. Proučavala sam položaj žena u mnogim zemljama, razgovarala sam sa Evropljankama, Amerikankama, ženama iz Afrike… Nakon pet minuta razgovora shvatimo da sve, ma gdje živjele, živimo isti život. Muškarci su gospodari, mi smo ropkinje koje moramo izgledati poput lutke sa naslovne strane, biti pametne ali to znati sakriti jer muškarci ne podnose pamet, moramo biti mame i dojilje ali istovremeno dok dojimo slati i primati mejlove Gugla ako smo menedžerice u toj mamafrendli firmi. Na posebnoj cijeni su žene koje se vraćaju na posao treći dan nakon carskog reza, one uvijek spremne na širenje nogu i glumljenje orgazma i presretne što su za isti posao plaćene samo trideset posto manje od muškaraca. Skužila sam da je svaka borba za kolektivno žensko bolje sutra besmislena. Muškarci vladaju svijetom, a pametne žene mogu se izboriti samo za svoju individualnu slobodu. Ja sam, za razliku od mnogih žena, slobodna. Imam svoju lovu, svoj ključ svoje kuće, svoga muškarca bez koga mogu biti ako ne bude sve po mom. Na vrijeme sam prepoznala svoga neprijatelja. Shvatila sam da će mi u ratu protiv muškaraca više pomoći izraz retardirane glupače nego pamet, pa se onda u skladu s tim i ponašam kad procijenim da će mi to donijeti neku korist. Oni su teži od nas, u prosjeku dvadeset kila, oni imaju moć i lovu. Oni su nam prodali priču da je ubijanje zlostavljača zločin, a kad oni nama lome vrat to je samoobrana. Jedna sam od rijetkih slobodnih žena na kugli zemaljskoj zato jer iskreno vjerujem da postoji život i bez muškaraca.

Sudeći po novinskom klipingu, jedno od pitanja koja su često zanimala moje kolege odnosi se na vaš doživljaj nacionalnosti. Vi najčešće odgovarate da smo i u Jugoslaviji bili to što smo sad, samo nam to nije smetalo. Šablon ponašanja: ako sam ja iz Srbije, od mene Hrvat očekuje da se ponašam tako-i-tako. Od Holanđanina niko ne očekuje da će ga videti u klompama s lalom u ruci. Zašto je nacionalnost ograničavanje, nesloboda?

Moram priznati da mi je razgovor na temu srpsko-hrvatskih odnosa već dugo dosadan. Sigurna sam da nam je to nametnuta tema. Ratovali smo pred dvadeset pet godina. Davno smo trebali staviti križ ili krst, kako hoćete, na tu temu. Zanimljivo je kako se rob Jovan i rob Ivica moraju dovijeka klati i brojiti tko je kome i koliko u povijesti zaklao predaka. Kad je o hrvatsko-srpskom biznisu riječ, klanja nema. “Naš” Todorić uvaljuje vaše plazma kekse i meni u Hrvatskoj i vama u Srbiji. Doduše, otkako ih on prodaje, ja ih više ne jedem. Netko bi trebao Srbima i Hrvatima reći da se naš krvavi rat vodio da bi vaš predsjednik Nikolić nosio Armani odijela, njegova žena raskošne haljine a naši političari divljaci su preko noći postali “gospoda” i milijarderi. O vašim i našim bankarima zločincima da se ne govori. I dok su naša i vaša “gospoda” braća po našoj prolivenoj krvi, oni koji su u ratu izgubili svoje najdraže a u “miru” nose gaće na štapu, moraju se gledati preko nišana. Nikad nisam pristala na ovu zamjenu teza, ne pristajem ni danas. Nacija nikoga ne definira. Volim dobre ljude i kada su Srbi.

Da li je blog potisnuo vaše knjige? Da li vas ljudi više znaju kao blogerku nego kao spisateljicu?

Nemam pojma. Ja sam na području Jugoslavije do sada prodala oko 500 hiljada knjiga. Moj blog, što me jako raduje, čitali su uglavnom mladi ljudi i ljudi koji su morali otići iz Jugoslavije. Generacija koja se rodila nakon rata. Kontakt s njima će mi jako nedostajati jer oni zaista ničim nisu zaslužili da žive u ovom paklu. S duge strane, nikad nisam pristajala na tezu da je Jugoslaviju razorila zapretena pa otpretena mržnja između Srba i Hrvata. Pogledajte Afganistan, Siriju, Irak, Pakistan, Ukrajinu… Tko bi mogao nabrojiti sve zemlje u koje je Amerika uvela demokratski masakr. Isto je učinila i ovdje. Kad u rukama imaš medije, nije nikakav problem natjerati brata da zakolje brata, o susjedima da se ne govori. Da li sam više blogerka ili spisateljica? Blogerka više nisam, knjigu pišem, kad je napišem tko zna čime ću se onda baviti. Možda ću raditi u nekoj od stotinu javnih kuhinja u kojima će se hraniti Sirijci koje nam je dodijelila Evropa. Ili ću se, to je bliže životu, zajedno sa Sirijcima i Afganistancima boriti do posljednjeg daha da bih se dočepala komada kruha koji će nam slati dobri Amerikanci i još milostivija Angela Merkel.

Čitajući Zašto psujem pomislila sam da je blog književna vrsta, a ne privatna zabeleška dostupna javnosti s jednodnevnom upotrebom. Tim povodom je zanimljivo razmišljanje zašto se knjiga, dakle tradicionalna vrednost, smatra vrednijom od elektronskog medija, odnosno od novog izuma?

Mislim da jako griješite. Blog nije lošije štivo zato jer nije “papirnato”. Nešto ili vrijedi ili ne vrijedi. Vremena se mijenjaju. Nekad se pisalo u kamenu, na pergamentu, guščjim perom, olovkom, kemijskom olovkom, mlatilo se po pisaćoj mašini, danas lupamo po tipkovnici. Sigurna sam da su alati stvaranja nebitni. Nešto ili jest ili nije umjetničko djelo, nešto što dopire do ljudske duše. U knjizi Zašto psujem nekoliko je tekstova za koje mislim da su najbolje što sam ikad napisala.

Od svih poglavlja vaše knjige Zašto psujem najviše me je kosnulo poslednje: “Čemu život”. Rečenica pred kraj istoimenog bloga “sve što bih morala biti ja nisam” ima u osnovi slobodu opredeljenja i izbora. Pa ipak, čemu sve to?

Čemu život je pitanje svih pitanja. Najčešće ga postavljaju ljudi u mojim godinama, uskoro ću šezdeset i šest. Gledaš unazad i danas znaš kako je sve moglo izgledati da si znao ono što danas znaš a imao šesnaest. I ja svakodnevno čeprkam po prošlosti. Da li život ima smisla? Prolaziti kroz pakao da bi krepao u nekoj bolnici, umobolnici ili staračkom domu, dok iz tebe viri stotinu žica a štakori ti grickaju ručak, ako ležiš u hrvatskom staračkom domu. Dosadan posao, zla djeca, nikakva penzija, oduran muž, promašen život… Mnogi su duboko nesretni kad pogledaju unazad. Ja nisam. Meni su se ostvarili i nesanjani snovi zato jer sam se u jednom trenutku svog života odlučila za ljubav i iza sebe zapalila sve mostove. Meni život ima smisla samo ako nekoga voliš iz dubine srca svoga. Muža, ženu, ljubavnika, ljubavnicu, dijete, mačku, psa, unučicu, susjedu… Ja ću do smrti biti zaljubljena i dok me bude davio posljednji hropac sve će u meni vrištati: imalo je smisla. Znam da nas na Kugli ovako sretnih nema mnogo, ali ja sam definitvno među njima. Vrijedi li živjeti? Vrijedi ako sam sebi nisi centar svijeta.

Autor: Sonja Ćirić
Foto: Mitar Mitrović
Izvor: Vreme 


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
obeležen svetski dan deteta sa ljubivojem ršumovićem laguna knjige Obeležen Svetski dan deteta sa Ljubivojem Ršumovićem
21.11.2019.
Povodom obeležavanja Svetskog dana deteta kompanija McDonald’s je u saradnji sa izdavačkom kućom Laguna organizovala druženje dece sa poznatim piscem Ljubivojem Ršumovićem u restoranu Bezistan na Tera...
više
7 saveta kako prevazići čitalačku blokadu  laguna knjige 7 saveta kako prevazići „čitalačku blokadu“
21.11.2019.
Svi smo nekad zapali u taj stadijum. Pogled lako odluta i nikako ne možete da završite prvi pasus na strani. Ili čak ne možete da se naterate da počnete da čitate uopšte. „Čitalačka blokada“ je proble...
više
ivan ivačković džonija štulića se juga prelako odrekla laguna knjige Ivan Ivačković: Džonija Štulića se Juga prelako odrekla
21.11.2019.
„Branimir Džoni Štulić bio je najznačajnija ličnost jugoslovenskog roka, a ja sam hteo da ga predstavim kao čoveka od krvi i mesa, a ne kao božansko stvorenje“, rekao je novinar Ivan Ivačković na prom...
više
intervju sa alvarom arbinom pisac mora da portretiše mračni deo priče, onaj njen deo koji se ne prepričava  laguna knjige Intervju sa Alvarom Arbinom: „Pisac mora da portretiše mračni deo priče, onaj njen deo koji se ne prepričava“
21.11.2019.
Ima dvadeset i devet godina i dva bestselera. Alvaro Arbina jedna je od velikih nada španske književnosti. Sa „Simfonijom vremena“ ponovo pokazuje šta je sve u stanju da učini. Drugi roman Alvara A...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.