Laguna - Bukmarker - Kafkina „Amerika“ se može čitati i kao krimi roman - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Kafkina „Amerika“ se može čitati i kao krimi roman

Ne proizvode svi zločini leševe i ubistva. Neki ostavljaju mrtve duše koje je ubila istrajna nemilosrdna metafizička zabuna, ona vrsta sa kojom razum ne može da se bori. Ona koja izbriše ljude i nacije za generaciju ili dve. Staljin je bio najtalentovaniji primer iz dvadesetog veka, majstor kreiranja masovne zabune kako bi sprovodio svoju neograničenu moć. Danas izgleda da postoji legija njegovih inferiornijih imitatora svuda po svetu.

Kafka je tokom celog života secirao zabunu. Ili bolje rečeno, vivisecirao, s obzirom na to da je radio sa telima, a ne apstrakcijom. Ovo poslednje su grubo otkrivali nakon njegove smrti naučnici i interpretatori tvrdoglavo pokušavajući da stvore opštu teoriju o njemu. Ako bismo pravili nekakvo poređenje, mogli bismo reći da bi njihova dela ispunila čitavu Borhesovu „Vavilonsku biblioteku“, dok bi Kafkine knjige zauzimale mali ugao na gornjoj polici.

„Amerika“, Kafkin prvi i nezavršeni roman (1911-1914), nije samo majstorska vivisekcija zabune kao zločinačkog poduhvata. Priča smeštena, naizgled, u Americi u doba surovog kapitalizma je takođe i najsmešnije i najneobičnije od svih Kafkinih dela. Od samog početka vidimo stidljivo držanje za ruke i nelagodno dodirivanje znojavih tela između muškaraca, uglavnom Karla Rosmana, nevinog šesnaestogodišnjaka o čijem putovanju u Ameriku govori knjiga.

Karla je u Ameriku prognao njegov otac tiranin, nakon što ga je silovala tridesetpetogodišnja sluškinja i po tradiciji iz devetnaestog veka, ostala trudna. Mladi Karl nema pojma šta mu se desilo u njenom krevetu.

Za razliku od K, antiheroja iz „Zamka“, Karl Rosman ima puno ime i prezime, a Valter Benjamin je dovitljivo primetio da je on „u potpunosti nemisteriozna, transparentna, čista figura“. Karlova transparentnost i čistota proističu iz njegovih neobičnih vrlina. Karl je rajsko dete. Zmija još nije izbacila svoju pokvaren otrov. Karlovo malo životinjsko telo je automatski reagovalo na nešto (njemu, kao detetu) odvratno što mu je sluškinja uradila ispod pokrivača, ali njegov mozak to ne može da razume. Ovo je prosto i uopšte nije misteriozno. Karl je otvorena knjiga.

Ono čega Karl ima u izobilju je neobičan osećaj dužnosti, reda i čistote. On je veoma poslušna i uredna beba. A opet, iako je sateran u ćošak, zna da se bori za svoj život. Kako knjiga napreduje, njegove veštine preživljavanja se razvijaju, iako ovo nije priča o odrastanju.

Ono što je nepromenljivo uprkos američkoj školi teških udaraca je Karlovo ubeđenje da ako se časno ponaša, svet će biti bolji prema njemu. U tom smislu, ništa nije naučio do trenutka kada Kafka iznenada napušta priču. Da li bi se Karl jednog dana pretvorio u osvetoljubljivu figuru, poput dečaka koji upadaju u srednje škole i pucaju na sve unutra? Ili, s obzirom na njegovu čvrstu veru u čast i pravdu, u pravednog osvetnika, američkog Mihaela Kolhasa? Možemo samo da zamišljamo.

I dok je Karl definitivno rodno nedefinisan, svi ostali su određeni imenom. Uključujući i one izuzetne predstavnike muževne snage kao Karlove neprijatelje, napasnika Delamarha i Karlovog bogatog američkog ujaka. I oličenje ženstvenosti, ogromnu Brunildu. To nije samo zbog toga što je Kafka vešto utopio svoju priču u razne dvosmislenosti devetnaestog veka, fizičke i sentimentalne, već i zbog urnebesne komedije u tekstu. Kako se svi ovi slojevi dešavaju simultano, a ne u potpunoj saglasnosti, čitanje knjige postaje pravo zadovoljstvo.

Još jedan užitak pruža, ako ga tako možemo nazvati, Kafkina osuda kriminala u Americi. Više kao „Kandid“ nego „Dejvid Koperfild“, uprkos onome što je Kafka sam rekao, knjiga uvodi njegovog nevinog junaka, neradog imigranta, u brutalno srce pohlepe, nemilosrdni kapitalizam, simbol Amerike u evropskim očima. Razuzdana utopija progresa protiv užeglog konzervatizma.

I dok je Kandid susretao brojne neprijatelje i samo nekoliko prijateljskih likova, najtužniji trenuci u „Americi“ nisu kada je Karl surovo zlostavljan i porobljen i kada odlučuje da promeni svoje ime u „Negro“, već kada su se oni koji su želeli da mu pomognu, igrom sudbine, razočarali u njega. Ovo je čitaoce lišilo svake trunke nade, svaka vrsta lepog gesta prema bespomoćnom detetu, unapred je osuđena na tužan kraj.

Zato ovde vidimo svrhu zabune. Karl je projekat, kao i sva deca. Njegov osećaj postojanja je vezan za poslušnost i poverenje, dve bezvredne vrline, ako ne i krajnje opasne, u njegovom novom svetu. Gde god da ode, stvari su namerno postavljene tako da izgledaju drugačije nego što jesu. Ne samo za njega, već za sve stanovnike ogromnog kontinenta-zemlje, Sjedinjenih Američkih Država. To izgleda ne pogađa starosedeoce, rođenjem ili imigracijom, poput Karlovog slavno bogatog i debelog ujaka. Oni prihvataju nepisana pravila promenljive igre i kreću se, naizgled krotko, napreduju ili propadaju. Kao i svuda u Kafkinom univerzumu, američkom ili nekom drugom. Nakon posebno strašnog incidenta, Karl iznenada uzvikuje: „Radujem se što odlazim i ne želim više da imam posla ni sa jednim od vas.“ Misli na svoje mučitelje, ali i na njegov stari i novi svet.

Nedugo nakon toga, gladnog, bez novca i u krpama uzima ga Pozorište u Oklahomi, mamutsko uznemirujuće preduzeće koje za sebe kaže da je najveće pozorište na svetu i garantuje da ko god se prijavi dobija posao. Karl dobija mesto Negra, tehničara, i može da jede koliko god hoće za švedskim stolom uz stotine drugih zahvalnih i entuzijastičnih regruta spremnih da zbune, zamagle i zabave.

Nakon dva dana i dve noći u vozu Pozorišta, sa Prirodom opasno blizu, pa čak i pretećom, on konačno uviđa gde je došao. „Tek sad je Karl shvatio veličinu Amerike.“ Ovo su Kafkine poslednje reči u „Americi“. Biram da mislim da su pune nade.
 
Izvor: crimereads.com   
Prevod: Miloš Vulikić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
o romanu belo se pere na devedeset slovenačke autorke bronje žakelj 25 aprila u knjižari delfi skc laguna knjige O romanu „Belo se pere na devedeset“ slovenačke autorke Bronje Žakelj 25. aprila u knjižari Delfi SKC
24.04.2024.
Slovenačka autorka Bronja Žakelj, koja u prestonicu Srbije dolazi uz podršku ambasade Republike Slovenije, predstaviće beogradskim čitaocima roman „Belo se pere na devedeset“ u četvrtak 25. aprila od ...
više
novo izdanje zapisa na stubu, jerusalimskom selimira radulovića laguna knjige Novo izdanje „Zapisa na stubu, Jerusalimskom“ Selimira Radulovića
24.04.2024.
U štampi će se uskoro naći drugo izdanje „Zapisa na stubu, Jerusalimskom“ Selimira Radulovića, dobitnika nagrade „Meša Selimović“. Kada pročitamo pesme iz nove knjige Selimira Radulovića, i njima prid...
više
roman o tinejdžerima kakav još niste pročitali ko zna šta će od mene biti ivane lukić u prodaji od 25 aprila laguna knjige Roman o tinejdžerima kakav još niste pročitali – „Ko zna šta će od mene biti“ Ivane Lukić u prodaji od 25. aprila
24.04.2024.
Zabavan, podsticajan i važan – takav je roman za tinejdžere Ivane Lukić „Ko zna šta će od mene biti“, napisan u interesantnoj formi, na mobilnom telefonu. Šesnaestogodišnji Luka ne voli fudbal i ne...
više
nedeljnik u knjižarama delfi laguna knjige Nedeljnik u knjižarama Delfi
24.04.2024.
Novi broj lista Nedeljnik je na kioscima, a od petka ga možete kupiti za samo 29 dinara u svim knjižarama Delfi širom Srbije uz kupovinu bilo koje Lagunine knjige, knjige drugih izdavača ili proizvoda...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.