Laguna - Bukmarker - Kada se Virdžinija Vulf našalila sa Kraljevskom mornaricom i obukla kao „afrički“ princ - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Kada se Virdžinija Vulf našalila sa Kraljevskom mornaricom i obukla kao „afrički“ princ

Čak i osoba koja je žurila na prevoz stala je da pogleda čudnu grupu koja se kretala prema vozu za Vejmut, 7. februara 1910. na Pedington stanici u Londonu. Četiri čoveka, po svemu sudeći stranci, sa luksuznim bradama, išaranim turbanima, zlatnim lancima i ekstravagantnom brokatnom robom, pratila su dvojica Britanaca u odelima – verovatno, prevodioci. Jedan od njih, dvometraš, nosio je šešir i veliki kaput. Kasnije je rekao da je bio obučen „poput prljavog trgovačkog putnika.“



Ali nije sve kao što izgleda. Strana delegacija nosila je crnu šminku (ne manje rasističku iako je bila uobičajna za pozorište tog doba), a  njihove brade najverovatnije su skrivale smeške. Ovu grupu su tada činili mladi nikogovići, koji su postali neki od najpoznatijih umetnika i mislilaca svog doba – Virdžinija Vulf, njen brat Edrijan Stiven i slikar Dankan Grant, kasnije članovi uticajne Blumsberi grupe.

Njihov kolovođa, Horas de Ver Kol, sličnu šalu izveo je i pre na Kembridžu, gde su on i neki njegovi prijatelji imitirali sultana Zanzibara i njegovu pratnju. Međutim, ovoga puta, pokušao je da je uzdigne na mnogo veći nivo – hteo je da navede Kraljevsku mornaricu da grupi lažnih „Abisinijskih prinčeva“ prikaže njihov admiralski brod „HMS Drednot“ – 165 metara napredne mornaričke tehnologije.

Danel Džons, pisac i profesor koji je obimno pisao o „Drednot prevari“, kako je kasnije postala poznata, opisao je ovaj period kao vrhunac mornaričke trke u naoružanju između Britanije i Nemačke. „Šest godina ranije, prikazali su brod, koji je sve ostale bacio u senku. Pravi iskaz snage na moru i britanske nadmoći“, kaže ona. Imati ovakav brod u centru takve prevare bilo bi posebno ponižavajuće za mornaricu – zato je za šaljivdžije on bio savršena meta.

(I dok su oni možda pokušavali da podriju politiku Britanske imperije, kolonijalistički, rasistički stav koji se nalazio u metodi šaljivdžija, iz moderne perspektive, deluje duboko problematično. Vulfova je bila nedvsosmislena u svom stavu prema ljudima tamnije kože, u svom dnevniku je sa prezirom pisala o Afrikancu u evropskoj odeći kog je srela na ulici – naglašavajući da je „degradacija žigosana na njemu“ bojom njegove kože.)



Februar 1910. bio je hladan i kišovit. Vodiči su strance sklonili sa pljuska i ukrcali u voz koji je išao za Vejmut, primorski grad na južnoj obali. Izbegavali su kišu kako bi sprečili šminku da se spere sa lica. Brade i kostimi su takođe bili veštački.

Pre njihovog dolaska, Kol je, u ime „Herberta Kolmondlija“ iz Forin ofisa – nepostojećeg tumača koga je on igrao, poslao telegram mornarici, obaveštavajući ih o njihovim planovima. U kasnijim Stivenovim tekstovima, opisao je dvojicu „vodiča“ kako se ozbiljno pripremaju u restoranu voza, nervozni i uzbuđeni. „Delimično sam očekivao da niko neće obratiti pažnju na nas i da ćemo se samo odšunjati nazad u London. Ali ne, na platformi je stajao mornarički oficir u punoj uniformi i maskarada je počela“, napisao je Stiven.

Kraljevska mornarica je bukvalno prostrla crveni tepih za ovu stranu delegaciju. Blokade su postavljene kako bi prolaznike razdvojile od „prinčeva.“ Mornarički orkestar nije mogao da nađe muziku za abisinsku himnu (zato što ne postoji), pa je umesto toga svirao himnu Zanzibara, „Mungu ibariki Afrika.“ Prinčevi su glumili zadovoljstvo, navodno uzvikujući: „Bunga bunga!“ u zapanjenosti ili iznenađenju, što su ponovili kada su im prikazali električna osvetljenja broda. U pismu iz tog perioda, Kol je opisao kako ih je nazivao „veselim divljacima“ pred vojnicima i tvrdio: „Ne razumem mnogo od onoga što pričaju“.

Strani jezik kojim su naizgled pričali bio je mešavina drevnih i modernih jezika, na brzinu zbrčaknih u vozu uz pomoć „Nauči sam - Svahili gramatike“. Britanske novine opisivale su ih kako pričaju „tečnim abisinskim“ – jezikom koji takođe ne postoji. Za one koji su retko imali priliku da se susretnu sa ljudima iz Afrike, prevara je bila prilično ubedljiva.

Iako je edvardijanski senzibilitet zasigurno diskrimisao crne ljude, zbunjivao ga je  navodno visoki status stranih posetilaca, kaže Džons. U ovoj komplikovanoj situaciji, „većina edvardijanaca je ipak poštovala kraljevsko izaslanstvo.“

Dok su ih vodili kroz brod, Stiven se priseća, „bilo je pitanje da li je i dalje u toku prevara. Skoro da je delovalo istinito.“ Svi su bili prilično ubeđeni da im je u poseti „imperator i njegova pratnja... i bilo bi vrlo teško da ne budu.“ Nakon četrdesetpetominutne ture i pokušaja da okače lažnu medalju na grudi mladog stražara, grupa se vratila kući. Fotografisali su se i iako su bili ponosni na sebe zato što su prevarili mornaricu, mislili su da je to kraj šege.

Međutim, pročulo se za njih. Možda je lično Kol  krivac za to, iako nikada nije potvrdio. U svakom slučaju, „Dejli Miror“ je kratko nakon toga objavio priču o prevari, zajedno sa fotografijom. Mornarica je bila duboko ponižena i tražila je da se počinioci uhapse.

I dok je prevara u osnovi bila šala, postojao je element pacifističkog protesta u njoj, napisao je Aleks Zverdling i opisao je kao „prvi javni izraz“ životnog prezira Virdžinije Vulf prema ratu. (Porodica Stivena i Vulfove je oduvek bila otvoreno pacifistička, a njen otac Lesli Stiven zabranio je sinovima da pristupe vojsci.) Njen biograf, Kventin Bel je otišao čak i dalje. Ovaj događaj je „osnažio politički stav koji se već neko vreme oblikovao u njenom umu“, kazao je Bel.

Bilo je i govorkanja o hapšenju grupe, zbog nejasnih optužbi da bi se ono što su oni uradili moglo kao smatrati kao obmana, ali iz toga nije ništa proisteklo. Novine su takođe bile podeljene, piše irski pesnik Robert Grisen. „Neki novinari su bili besni, drugima je bilo zabavno.“ „Dejli Ekspres“ i „Gloub“ su na svojim naslovnicama nazvali prevaru „neverovatnom.“ „Miror“ je grupu nazvao „’Abisinijski prinčevi’ koji su nasmejali celu Englesku“, i objavio je ciničan strip u kom su se zabrinuli šta bi se moglo desiti sledećoj stranoj delegaciji. U međuvremenu, u „Peni Ilustrejted Pejper“ su bili sigurni da će grupa biti uskoro kažnjena: „Slučaj je previše ozbiljan da ga zvaničnici zaobiđu“, napisali su 19. februara 1910.



Ali kazna je, kada je do nje došlo, bila prilično nezvanična i bizarna. Dva mornarička vojnika pojavila su se ispred Kolovog doma i rekli mu da su došli da „osvete čast mornarice“, napisao je Stiven 1936. godine. Planirali su da ga tuku štapom, ali su se sažalili nad činjenicom da mu tada nije bilo dobro. „Konačno je Kol dao predlog: složiće se da ga tuku samo ako bude mogao da im vrati istom merom“, piše Stiven. Usledila je jedinstvena razmena. U tihom delu ulice gde ih neće uznemiraviti, „šest ceremonijalnih udaraca dobio je Kol po stražnjici, a posle je on isto ponovio njima.“

Za mornaricu je čitava afera bila izvor duboke sramote. „Bunga bunga“ je postala nacionalna doskočica, a tri meseca kasnije izašla je i pevljiva verzija u novinama širom sveta. „Slika mornarice je bila na udaru“,  kaže Džons. „Pokazali su da neko može da ih prevari na ovako smešan način – plašili su se da će to uništiti njihovu reputaciju, za koju su se toliko trudili da je izgrade.“

Virdžinija Vulf, jedina žena u grupi, tada je imala 28 godina i nije bila udata. Nakon incidenta, štampa koja je pratila dešavanja, pomislila je za nju da je unajmljena prostituka. Ubrzo joj je dosadila pažnja i smatrala je celu tu epizodu „dosadnom“. Ali kasnijih godina je iz nje izvlačila inspiraciju – prvo u priči iz 1921. „A Society“, a posle u razgovoru iz 1940. godine, gde je u nekim detaljima preterivala, a druge zanemarivala. O tome je pričala ne kao o podvigu sa visokim ulogom, već kao aktivnom političkom protestu gde su drskost i rasna egzotičnost ponovo obratio pažnju na pompu i prividnost rata.
 
Izvor: atlasobscura.com 
Prevod: Miloš Vulikić
 


Podelite na društvenim mrežama:

ekskluzivno stiven erikson u beogradu 20 maja  laguna knjige Ekskluzivno: Stiven Erikson u Beogradu 20. maja!
16.05.2024.
Jedan od najznačajnijih svetskih autora žanra epske fantastike, Stiven Erikson, družiće se sa čitaocima u Beogradu u ponedeljak 20. maja od 17 sati u knjižari Delfi SKC. On će potpisivati svoje knjige...
više
stiven erikson gost festivala fantastike u nišu od 16 do 19 maja laguna knjige Stiven Erikson gost Festivala fantastike u Nišu od 16. do 19. maja
16.05.2024.
U Niškom kulturnom centru se od 16. do 19. maja održava šesti Festival fantastike u Nišu, u organizaciji Udruženja ljubitelja fantastike „Ordo DrakoNiš“ i Niškog kulturnog centra. Laguna će se predsta...
više
književno veče zorana milekića u sedlarima laguna knjige Književno veče Zorana Milekića u Sedlarima
17.05.2024.
U subotu 18. maja od 16 sati pisac Zoran Milekić biće gost arhitekte Anđelke Mandić, zaljubljenice u pisanu reč, koja u divno uređenom dvorištu rodne kuće u Sedlarima (koji su samo 4 kilometra udaljen...
više
promocija knjige vir filipa čolovića 23 maja laguna knjige Promocija knjige „Vir“ Filipa Čolovića 23. maja
16.05.2024.
Promocija knjige „Vir“ Filipa Čolovića biće održana u četvrtak, 23. maja u knjižari Delfi SKC u 18 sati. O knjizi će, pored autora, govoriti glumac Tihomir Stanić i Dubravka Dragović Šehović, urednica...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.