Laguna - Bukmarker - K. S. Luis je u svom najvećem delu ubeđivao američku decu da bi im se dopala najpoznatija turska poslastica – ratluk - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

K. S. Luis je u svom najvećem delu ubeđivao američku decu da bi im se dopala najpoznatija turska poslastica – ratluk

Kako izgleda slatkiš iz vaših snova?  Zavisi od toga odakle ste, ali verovatno nije ratluk.



Najpoznatija turska poslastica, rahat-lokum, ratluk ili lokum popularan je širom Evrope, posebno u Grčkoj, na Balkanu i naravno u Turskoj. Ali većina Amerikanaca, ako uopšte imaju neku predstavu o ovom slatkišu, znaju samo da je reč o poslastici zbog koje je Edmund Pevensi prodao svoju porodicu u klasiku dečje književnosti, romanu „Lav, veštica i orman“. Dok nisam, u svojim dvadesetim godinama, prvi put probao ratluk, uvek sam zamišljao da je to nešto između hrskave karamele i alve – nešto što se mrvi i topi u ustima. A evo o čemu je zapravo reč – želatinastom slatkišu od skroba i šećera, u kojem često ima komadića voća ili oraha, sa aromom ruže, citrusa, suvog grožđa ili nane. Tekstura je gumenasta i lepljiva, neki od ukusa su Amerikancima posebno čudni, i svakako je veoma, veoma slatko. I mada se mnogima, koji prvi put probaju ratluk, čini da bi mogli da uživaju u njemu, nije verovatno da bi to bila prva stvar koju bismo zamišljali kao neodoljivu poslasticu.

Pretpostavljam da su i drugi koji su se upoznali sa Narnijom, pre nego što su otkrili šta je ratluk bili u zabludi sličnoj mojoj, pa sam odlučio da otkrijem šta su sve Amerikanci zamišljali dok su čitali o ovom slatkišu. Kakav je to slatkiš koji bi podstakao dečaka da izda braću i sestre?

Engleski naziv, u bukvalnom prevodu, „tursko zadovoljstvo“ (Turkish delight) uopšte nije pogrešan. Turci prave i konzumiraju mnogo ratluka, to je popularan poklon i znak gostoljubivosti. Poslastica je izmišljena početkom 19, veka, a tvorac je poslastičar Bekir Efendi – mada je to podatak kompanije „Hadži Bekir“, koja je i danas vodeći proizvođač ratluka, a koju je Bekir osnovao i nazvao po sebi. (Promenio je ime u Hadži Bekir nakon hadžiluka, tj. hodočašća u Meku.) Prema podacima sa sajta kompanije „Hadži Bekir“, Sultan Mahmud II je bio toliko oduševljen ovom novom poslasticom da je Bekira postavio za glavnog poslastičara.



Ali osim zemalja u kojima je ratluk sveprisutan slatkiš, mnogi ljudi saznaju za njega upravo iz knjige „Lav, veštica i orman“, prvom delu čuvenog Luisovog serijala o Narniji (ili iz televizijske miniserije iz 1988. ili filma iz 2005). U romanu, Bela Veštica koja je u Narniju donela večitu zimu, koristeći ratluk iskušava Edmunda da uđe u savez sa njom. Kada je Edmund prvi put video vešticu, pitala ga je: „Šta bi najviše voleo da jedeš?“ Nije oklevao ni sekunde.

Mogući razlog za ovakav izbor je nestašica šećera u Engleskoj za vreme rata. Deca iz porodice Pevensi su upravo iz straha od bombardovanja za vreme Drugog svetskog rata bila premeštena u staru kuću u kojoj se nalazio orman sa čarobnim prolazom u Narniju. Slatkiši su, takođe, bili žrtva rata. Za vreme rata, i dugo posle rata, potrošnja šećera bila je strogo kontrolisana; kada je 1950. Luis objavio prvu knjigu o Narniji, deljeno je oko 230 grama slatkiša i jedna čokolada mesečno po osobi. Zato nije nikakvo čudo što ja kao odgovor na pitanje Bele veštice šta bi najviše voleo, Edmund izabrao poslasticu koja se gotovo u potpunosti sastoji od šećera.

Amerikanci, međutim, nisu znali za to kada su prvi put čitali knjigu. Sve što smo znali je da je ratluk slatkiš egzotičnog imena, koji bi trebalo da bude prvi odgovor na pitanje ako vas misteriozna, elegantna žena pita: „Šta biste najviše voleli da jedete?“ I znali smo da je Edmund toliko voleo taj slatkiš da je ugrozio svoju braću i sestre i čitavu Narniju u zamenu za još ratluka. (Da budemo pošteni, bio je začaran. Ali ipak. Edmunde. Stvarno.) Tako smo se upustili u razmišljanje šta je to što bismo mi najviše voleli. To vam je kao da gledate u Ogledalo Žudnje, Harija Potera samo sa slatkišima: kada pomislite na poslasticu vrednu toga da zbog nje izdate svoju porodicu, šta vidite? Ratluk nikome nije bio ni na kraj pameti.

Pitao sam prijatelje i poznanike šta su zamišljali kada su prvi put čitali o ratluku. Njihovi odgovori su obuhvatali veliki broj slatkiša – a bilo je i nekih iznenađenja.

Moji prijatelji koji su odrastali u Engleskoj saosećali su sa Edmundom. Adrijan Bot je rođen mnogo posle nestašice šećera, ali se gotovo i dalje sa setom priseća: „Nejednake kockice, nežno roze boje, uvaljane u prah šećer, poređane na miljeu, bez nekog reda i rasporeda nalik na oboreno kamenje Stounhendža. Edmundovo iskušenje je potpuno razumljivo, i većina bi na njegovom mestu postupila potpuno isto.“ (Inače, Bot je autor knjiga za decu, ako niste znali.)

Za onu decu koja nisu već bila upoznata sa tim, naziv „turski slatkiš“ nije imao nikakvo značenje – odnosno mogli smo da mu pripišemo bilo koju poslasticu koja nam je bila najukusnija. „Zamišljao sam da je to nešto lepše i prefinjenije od svega što sam ikada probala, imajući u vidu da je Edmund bio spreman da žrtvuje čitavu porodicu u zamenu za još jedan komadić“, rekla je Koko Lengford, koja opisuje svoju viziju ratluka iz detinjstva kao „bogat, a ipak delikatan, sočan i mek, verovatno neka vrsta vanile ili karamele, sa onoliko oraha koliko je potrebno da bi bio savršeno hrskav.“


 
„Sećam se da sam zamišljao da je to nešto napravljeno od belog sleza (marshmallow), slojevi i slojevi sleza složeni jedan preko drugog, nalik na tortu, među kojima je jedan, onaj na vrhu, ispečen iznad logorske vatre. Pretpostavljam da je moj dečji mozak potpuno zanemario detalj 'turski', i produžio u zamišljanju: Kakav bi bio dezert koji se bukvalno zove 'slatkiš'? Sastojao bi se iz slojeva sleza.“ – Evan Ratlif.

Neki bistriji omladinci znali su dovoljno o Turskoj da bi mogli da u svoju viziju ratluka uklope neke specifičnosti turske arhitekture i hrane. „Prvo sam pomislio da je to baklava, jer sam imao neku neodređenu predstavu da je baklava turski slatkiš i da je veoma ukusna“, rekla je Mišel Rotrok. „Bila sam u pravu kad je reč o baklavi, ali nisam bila u pravu kad je reč o ratluku.“ Dara Lind je takođe pomislila da je u pitanju baklava, „a onda, kad su joj rekli da nije, pretpostavila je da je to nalik na fil u Snikers čokoladici.“ Saznala je istinu nakon posete Turskoj, tačnije, za vreme presedanja na aerodromu u Istanbulu kada se prejela ratluka („užasna ideja“).

Neki od posvećenijih čitalaca su zamišljali poslastice koje zapravo i nisu mnogo voleli. Na kraju krajeva, u knjizi je ratluk začaran da bi ga Edmund neprestano želeo sve više i više; da, to je prva stvar koju je tražio, ali kada se kasnije prejeo, to se dogodilo zbog čarolije. Osim toga, reč je o Edmundu. Šta on uopšte zna?

Ali evo šta je zanimljivo kad je reč o romanu „Lav, veštica i orman“: u knjizi nigde ne piše eksplicitno da je ratluk slatkiš. U Engleskoj je sredinom prošlog veka bio dovoljno poznat da bi neko detaljnije objašnjenje bilo suvišno i pomalo smešno, ništa manje nego da je lav opisan kao „vrsta velike mačke“. Ratluk je opisan kao lagan i sladak, od njega su Edmundove ruke bile ulepljene, ali za nekolicinu ljudi sa kojima sam razgovarao, to nije bilo dovoljno da ih spreči da ga zamišljaju kao neku vrstu ukusne užine. 



Oko jedne stvari su se skoro svi složili: Edmundova spremnost da se prepusti vlasti zle veštice u zamenu za ratluk, čini ga ne samo moralno već i gastronomski problematičnim likom. Iako su neki Amerikanci izjavili da je ratluk u redu, a neki su zaključili da im se zaista dopada, većina se složila da ovaj aromatični slatkiš sigurno nije ni blizu njihovog omiljenog dezerta. Klasični ukusi, poput ruže i pistaća, nisu uobičajeni za američko čulo ukusa, a tekstura – žvakasta, lepljiva, želatinasta – izaziva različite reakcije.

Možda je problem u obilju šećera kojim su Amerikanci okruženi, pa ih ratluk nije impresionirao. Nema ničeg uzbudljivog u preslatkom želatinu, jer mi u suštini živimo na preslatkom želatinu, gotovo od rođenja. A možda je razlog u milionima nas koji smo pročitali roman „Lav, veštica i Orman“ (Narnija je prodata u preko 100 miliona primeraka širom sveta), i načinu na koji gradimo sliku ratluka u našim umovima, zamišljajući ga kao savršen slatkiš ili možda čak najukusniju ćurku.

Jedno je jasno: ako se neki od čarobnih prolaza u Narniju preseli preko bare, Bela veštica će morati da menja metode. Mi ovde možemo da očuvamo svoj integritet suočeni sa šećerom i ružinom vodicom. Jedino zbog čega ćemo možda doći u iskušenje da prodamo svoju porodicu su kolači od belog sleza. Ili baklava. Ili nadev za ćurku, čokoladne praline, ružičaste žele bombone, orasnice, čokoladice ili šećerna pena. Narnija je osuđena na propast.

Autor: Džes Zimerman
Izvor: atlasobscura.com
Prevod: Maja Horvat


Podelite na društvenim mrežama:

ekskluzivno stiven erikson u beogradu 20 maja  laguna knjige Ekskluzivno: Stiven Erikson u Beogradu 20. maja!
16.05.2024.
Jedan od najznačajnijih svetskih autora žanra epske fantastike, Stiven Erikson, družiće se sa čitaocima u Beogradu u ponedeljak 20. maja od 17 sati u knjižari Delfi SKC. On će potpisivati svoje knjige...
više
stiven erikson gost festivala fantastike u nišu od 16 do 19 maja laguna knjige Stiven Erikson gost Festivala fantastike u Nišu od 16. do 19. maja
16.05.2024.
U Niškom kulturnom centru se od 16. do 19. maja održava šesti Festival fantastike u Nišu, u organizaciji Udruženja ljubitelja fantastike „Ordo DrakoNiš“ i Niškog kulturnog centra. Laguna će se predsta...
više
promocija knjige vir filipa čolovića 23 maja laguna knjige Promocija knjige „Vir“ Filipa Čolovića 23. maja
16.05.2024.
Promocija knjige „Vir“ Filipa Čolovića biće održana u četvrtak, 23. maja u knjižari Delfi SKC u 18 sati. O knjizi će, pored autora, govoriti glumac Tihomir Stanić i Dubravka Dragović Šehović, urednica...
više
dug prijateljstvu održana promocija knjige naše priče gorice nešović i jelice greganović laguna knjige Dug prijateljstvu – održana promocija knjige „Naše priče“ Gorice Nešović i Jelice Greganović
16.05.2024.
Nastavak bestselera „Priči nikad kraja“, knjiga „Naše priče“ Gorice Nešović i Jelice Greganović predstavljena je 15. maja u knjižari Delfi SKC. O ovoj knjizi, na dan kada bi Gorica Nešović proslavljal...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.