Laguna - Bukmarker - Jurica Pavičić govori o svom romanu „Žena s drugog kata“: Kraj jedne ere koja se neće vratiti - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Jurica Pavičić govori o svom romanu „Žena s drugog kata“: Kraj jedne ere koja se neće vratiti

Roman „Žena s drugog kata“ splitskog pisca Jurice Pavičića priča je o mladoj i ne pretjerano ambicioznoj Bruni zaljubljenoj u svog vršnjaka, mornara Franu. Srećna veza kulminira brakom, a par se useljava na zaseban sprat kuće koju su uz velika odricanja podigli Franini roditelji. Nije prošlo ni godinu dana, a Bruna je u požeškom zatvoru, gdje služi višegodišnju kaznu zbog ubistva svekrve…

„Žena s drugog kata“ anatomija je tragedije u kojoj obični ljudi postaju akteri crne hronike. Ovaj napeti psihološki triler ne rasvjetljava samo kako je zločin počinjen nego i zašto. U potrazi za odgovorom pisac ulazi duboko pod kožu svoje junakinje te istražuje okolnosti i sitne pomake koji vode do ubistva. Kao odličan hroničar i kritičar društvene stvarnosti, Pavičić se u romanu osim individualnim sudbinama, bavi i promjenama jednog tranzicionog društva, uticaju tih promjena na mikrokosmos jedne porodice, a idiličnim slikama Mediterana suprotstavlja sliku okrutne sredine koja lako odbacuje i teško prašta. Pavičićev roman nedavno je objavila Laguna.

Jurica Pavičić (1965, Split), pisac, kolumnista, scenarista, filmski kritičar. Godine 1992. nagrađen je nacionalnom nagradom za filmsku kritiku „Vladimir Vuković“. Od 1994. piše u različitim novinama nedeljnu kolumnu Vijesti iz Liliputa, u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i poslijeratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije 1996. dobija Nagradu nacionalnog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“, 2002. Nagradu za doprinos novinarstvu „Veselko Tenžera“, a 2007. Nagradu „Miljenko Smoje“ Slobodne Dalmacije.

Kao književnik debitovao je 1997. socijalnim trilerom „Ovce od gipsa“, u kojem problematizuje tematiku ratnog zločina u ambijentu ratnog Splita godine 1992. Po istom romanu snimljen je i film u režiji Vinka Brešana „Svjedoci“, koji je uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu, gdje je nagrađen i ekumenskom nagradom. Za scenario tog filma Pavičić je 2003. nagrađen Velikom zlatnom arenom festivala u Puli. Napisao je i romane: „Nedjeljni prijatelj“, „Minuta 88“, „Kuća njene majke“, „Crvenkapica“, „Žena s drugog kata“, „Crvena voda“ i „Prometejev sin“; zbirke priča: „Patrola na cesti“, „Brod u dvorištu“ i „Skupljač zmija“, monografije: „Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija“, „Postjugoslavenski film – stil i ideologija“ i „Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja“; zbirke eseja i kolumni: Vijesti iz Liliputa, Split by Night, Nove vijesti iz Liliputa, Knjiga o jugu. Jurica Pavičić živi u Splitu odakle je i govorio za ART.

Šta vas je podstaklo na pisanje romana „Žena s drugog kata“?

To pitanje je – mislim – pitanje koje je piscu uvijek najteže. Većina dobrih pisaca ne razumije do kraja zašto im se neki motiv, lik ili priča utisnuo u glavu toliko da o tome moraju pisati. Zapleti mojih romana za mene se zakače, kao čičak. Ne biram ih, oni naiđu i ne mogu ih se otresti. Tako je i sa „Ženom s drugog kata“. Razlika je samo u tome što je „Žena s drugog kata“, za razliku od nekih drugih mojih knjiga, naoko apolitična: nema u njoj velikih društveno-političkim tema. Neke druge moje knjige imaju motive i teme s kojima se na drugi način bavim i u novinarstvu. Ova ne u toj mjeri.

Vaša junakinja Bruna je sasvim obična žena, koja nema, hajde da kažemo, potencijal da postane ubica, ali ipak joj se to desi. Zašto?

Desi joj se iz niz razloga koji se sklope u krivu konstelaciju. Našla je čovjeka kojeg voli. Ali – ne mogu si priuštiti samostalni stan, žive na katu njegove obiteljske kuće. U istoj kući živi dominantna svekrva. Svekrva nije najjednostavnija osoba na svijetu. Junakinja se želi maknuti – ali stiže ekonomska kriza. A onda bolest svekrve. Oko junakinje knjige se sklapa klopka, a da ni jedan kotačić nije ni po čemu poseban, ni jedan nije takav da ga ne biste mogli naći u svom stubištu, ili, kako u Dalmaciji mi kažemo – portunu. Svaki element ove priče mogli biste naći u perimetru sto metara oko vas. Pri tom sam roman zamislio kao svojevrsni znak „X“. Do pola, Bruna je žena koju razumijemo i donekle „navijamo“ za nju, jer joj je svekrva grozna. Htio sam navesti čitatelja da joj bude suučesnik, jatak u zločinu – to je ono što, recimo, u svojim knjigama izvrsno radi Patriša Hajsmit. A onda kad junakinja počne trovati svekrvu, zamislio sam da se putanje ukrižaju: žena koja umire najednom se otkriva s neke shvatljivije i blaže strane, a iz Brune izlazi mrak, neka teška, nasilna priroda koja je dotad bila potisnuta. Htio sam da ono što je učinila Brunu učini okorjelom.

Znači li to da se u svima nama krije nerealizovani ubica?

Mislim da je to samo pitanje okolnosti. Pitanje je samo kolikom će pritisku konteksta netko biti izložen. To najbolje pokazuje rat. Zato mi iz ex-YU to dobro znamo.

„Žena s drugog kata“ vraća nas arhetipskom odnosu snahe i svekrve...

…koji je osobito papren na Mediteranu, pa i u Dalmaciji. Jednom sam gostovao kao predavač u Varšavi. Tamo su mi rekli kako mnoge Poljakinje studiraju hrvatski zato što se žele udati za Hrvate s mora. Zašto? Jer su visoki, tamnokosi i ne piju toliko koliko Poljaci. No, onda dođe problem, a taj problem je svekrva, koja često diže pijedestal oko svog sina koji je njen princ i za kojeg ona zna najbolje. Puno sam takvih priča čuo. One su to naglašenije što su u Dalmaciji česta višegeneracijska kućanstva. Nekad su to bile seoske zadruge/klanovi kao kod vas u Crnoj Gori, a danas su to kuće s više katova koje otac sagradi da bi djeca stanovala na katu. U takvoj se zbiva i „Žena…“. A o jednoj drugoj sličnoj sam napisao priču „Drugi kat, nebo“ koja je izišla u mojoj zbirci „Patrola na cesti“. U njoj sukob nije onaj svekrve i nevjeste, nego oca i kćeri.

Mediteranska porodica kao model pokazao se u vašem romanu kao nefunkcionalan. Jesu li porodicu kao takvu pregazili ljudi ili vrijeme?

Dijelom ju je pregazila ekonomija. Mediteranski patrijarhat u Dalmaciji dijelom je načet socijalizmom I urbanizacijom – kad su nastale ženske industrije poput „Jugoplastike“, „Dalmatinke“ i „Bagata“, pa su žene dobile drugu plaću, ili – kako mi kažemo – buštu. No, taj je patrijarhat dotukla tranzicija s dominacijom monokulture turizma. Nestale su cementare, visoke peći, škverovi – svi muški poslovi. Živi se od toga da se mijenja plahte, pere jahte i apartmane, poslužuje, kuha – to su sve bivši „ženski“ poslovi. Muškarci su postali suvišni, neupotrebljivi, kao ptica dodo. Oni su ekonomski balast, višak. Da bi preživjeli, moraju raditi dojučerašnje „ženske“ poslove i tu je dojučerašnji patrijarhat dotučen.

Koliko je postupak vaše junakinje Brune uslovljen društvenim okruženjem, vremenom, porodičnim normama, tranzicijskom stvarnošću?

Potpuno. Sto posto.



Nezaobilazni dio romana „Žena s drugog kata“ su opisi hrane i kuvanja. Koja je svrha tog postupka?

To se pojavljuje ne samo u ovoj mojoj knjizi, nego u svima, i proznim i esejističkim. Tri su razloga. Dva su opća, jedan se tiče baš ove knjige. Prvi je razlog taj što ja sam osobno volim kuhati i jesti: to mi je strast. Drugi je razlog što kao čitatelj/gledatelj volim knjige i filmove koji su ujedno „dokumentarac“ o nekom svijetu kojim se bave: koji su antropološki precizni, iscrpni. Zato i ja volim pisati takvu prozu iz koje se jasno vidi kako likovi žive: u kakvim kućama/stanovima obitavaju, što rade, koliko zarađuju, kako se provode, koji auto voze, što jedu. Ono što jedu je dio klasno/kulturno/ekonomske karakterizacije. Treći razlog koji se tiče baš ove knjige je taj da se ona bavi trovanjem. Junakinja ubija hranom. Ona prvo kuha kao mlada supruga, potom kuha kao trovačica, potom kuha u zatvorskoj kuhinji, a onda u nautičkom ribljem restoranu dok je na probaciji. Cijeli njen luk se može svesti na put od špahera do špahera.

Kritika kaže da se „Žena s drugog kata“ nastavlja na vaš raniji roman „Crvenkapica“. Vi ste pisac Dalmacije, tranzicijske Dalmacije. Šta biste još dodali? Kakve su sličnosti prisutne?

Obje se knjige bave Dalmacijom, bave se patrijarhatom i konzervativnom obitelji. U „Crvenkapici“ postoji nešto čega ovdje nema: ženski kontramodel. To je lik preživjele logorašice, znanstvenice-kemičarske koja pripada generaciji stasaloj iza 1945. Ona je obrazovani, sekularni, modernizatorski tehnokrat – ona vrsta žena koje su iza ‘45 izumile azitromicin i vegetu, projektirale bolnice, dizajnirale keramiku. „Crvenkapica“ je još po nečem drukčija od svih mojih knjiga. To je jedina od mojih knjiga koja se dobrim dijelom zbiva u Zagrebu i u neku ruku nudi moju sliku Zagreba.

Kakva je stvarna slika Splita danas koga opisujete u ovom i vašim ranijim knjigama i u kome živite? Šta vam je posebno fascinantno u vezi sa ovim gradom?

U Splitu sam se rodio, u njemu živim, pretpostavljam da ću u njemu i umrijeti. Malo dosadno, a? Nisam baš Rembo da lutam Saharom i Abesinijom? No, unatoč tom naoko monotonom boravištu, ja stalno ponavljam kako sam tijekom svog dosadašnjeg života živio u tri potpuno različita Splita. Prvi je onaj sedamdesetih i osamdesetih, koji kao da je bio grad iz pjesme „Maljčika“: grad rumenih zora, dimnjaka koji izbacuju čađ, grad koji ustaje u šest ujutro i ide u tvornicu, more je smeđe -crveno od zagađenja, ekološki su problemi dovedeni do groteske, ali svi su zaposleni, zajednica je dovoljno bogata i moćna da ostvari epske pothvate kao što su Split 3 ili MIS. Drugi je Split devedesetih, crna kloaka heroina, ustaševanja i izbacivanja oficira iz stanova, grad kojeg je tih godina moj novinski kolega Zlatko Gall nazvao „južni Bronx južne Hrvatske“. Treći Split je ovaj 21. stoljeća, Split iz godina prije COVID-a: Split koji prolazi turistički bum, grad Ultre, hispsterska meka, Ibiza za studente Filozofskog u kojoj mladi iz San Franciska, Melburna i Glazgova u zalogajnicama jedu endiviju s crvenom rižom i škampe u voku. Svaki put kad je Dalmacija u povijesti ugazila u konjukturu, mislila je da će ta konjuktura vječno trajati, a onda bi se dogodilo nešto – bilo to „nešto“ filoksera ili tranzicija. Sad se dogodio COVID. Mislim da ljudi nisu svjesni ܺ ni u Hrvatskoj ni u Crnoj Gori – da je ova pandemija nova filoksera: kraj jedne ere koja se neće vratiti, ne bar sasvim.

Kako danas gledate na hrvatske pisce vaše generacije? Prije dvadeset godina već sa prvim romanima nazirala se dobra književnost. Je li teško držati ritam i stvarati i dalje dobra djela?

Moja generacija koja je ponikla koncem devedesetih sad je u Hrvatskoj književna srednja struja, kanonizirani su, popularni, cijenjeni, imaju već dosta prijevoda. Tu mislim na pisce kao što su Jergović, Zoran Ferić, Perišić, Karakaš, Ante Tomić, ja…. Neki su bolje starjeli, neki lošije, no svi su jako etablirani. U međuvremenu se pojavili pisci naredne generacije s nekoliko izvanrednih romana. Tu najprije mislim Kristiana Novaka koji je baš ozbiljan pisac, a unosi u književnost jedan neispisani prostor – Međimurje – te jedan drugi jezik, poprskan ruralnim kajkavskim. Uz njega, strašno je važan roman „Adio kauboju“ Olje Savičević – to je srednjodalmatinski magični realizam u najboljem smislu. Od našeg splitskog kruga tu je Tanja Mravak koja piše malo, ali piše briljantne priče. Ono što mi se u zadnje vrijeme sviđa su upravo zbirke priča, i to žena-autorica: „Poštovani kukci“ Maše Kolanović su mračna satira na digitalno-internetski kapitalizam, a Asja Bakić piše jako zanimljivu spekulativnu fikciju, nešto poput Vonegata ili Le Gvin, kreće se terenom koji dosad nije nitko u ex-Yu pokrivao. Drago mi je što su novi pisci, ženski i muški, otpilili kulturno-kolonizatorsku normu o tome što bi Istočnoeuropski Književni Klasik morao pisati, da bi morao biti muški bard koji kroz epske romane progovara u usudu kolektiviteta kroz povijest i objašnjava „onima vani“ naše provincijske povijesne zavrzlame. Ta vrsta istočnoeuropske kanonske književnosti ima, ako se mene pita, nešto duboko regresivno i kolonijalno. Tako da dobre proze ima, ima je više sad nego što je bilo pred 10 godina. Ono što nažalost u Hrvatskoj fali je dobra, razvijena književna kritika. Novinske kritike je malo, a ona akademska je dogmatski zakucana u krivu vrstu postmodernističke dogme. Prezire ono što se u zbilji doista piše i doživljava cijelu književnu produkciju kao prodavanje duše tržištu i kapitalizmu.

Koliko je neoliberalizam promijenio sliku Dalmacije i Hrvatske i kako se to odrazilo na književnost, film, uopšte umjetnost?

Teško je reći je li sliku Dalmacije i Hrvatske promijenio neoliberalizam, ili ortački kapitalizam stranačke, „zarobljene“ države, ili smjesa jednog i drugog. Dalmacija se, nažalost, u tranziciji pokazala kao najkonzervativnija hrvatska regija, čvrsta utvrda HDZ-a, što je tim neobičnije što je u četrdesetima bila najpartizanskiji dio Jugoslavije. Pod ruku s tom dominacijom nove „partije“ i nacionalističke ideologije išli su globalni trendovi: deindustrijalizacija, kulturna regresija, svođenje na monokulturu samo i jedino turizma. To je Dalmacija danas: zemlja skipera i konobara koju jedan majušni virus može vratiti 40 godina unatrag, koja se klanja ljeti najšarenijim, najlibertinskijim i najraskalešinijim gostima, a onda sredinom listopada ugasi svjetlo i opet postane klerikalna, uskogrudna baruština. Srećom, ta i takva zato je idealna za kulturnu samorefleksiju. Ne fali nam tema. U tom smislu, glas današnje Dalmacije su pisci poput nekih koje sam spominjao, ili muzičari poput TBF.

Kako vidite budućnost knjige u godinama koje dolaze?

Teško pitanje. Knjigu u tržišnom smislu danas drži generacija baby-boomera i šezdesetaša koja je puno čitala, a sad je u pedesetim, šezdesetim i sedamdesetim godinama života. Naraštaj mog sina čita malo, a ako čita – to je za nas ovdje možda i važnije – čita na engleskom. Ne bih se sasvim iznenadio kad bi za 40 godina cijela prozna proizvodnja postala anglizirana, da se „narodni“ jezici svedu na onaj status koji danas imaju dijalekti. Da služe za humor, liriku i da pričate s mamom u kuhinji.

Vaš posljednji roman je „Prometejev sin“. Opet je to dalmatinska, ostrvska priča, ali sa istorijskom pozadinom. Šta biste nam još rekli o ovoj knjizi?

To je knjiga o kapitalizmu u otočkoj sredini. O čovjeku koji dolazi kupovati zemljište za veliku špekulantsku investiciju, i to na otoku gdje je njegov predak ‘41 dizao ustanak i ostao upamćen kao prvoborac. Knjiga ima dvije velike teme: jedna od njih je konflikt povijesnih sjećanja, a druga odnos kapitalizma i male sredine.

Možemo li vas uskoro očekivati u Crnoj Gori? Jeste li dolazili skoro?

Ja sam u Crnoj Gori često turistički. Veliki sam ljubitelj Durmitora na koji sam odlazio godinama, dok se ovo s virusom nije razgorilo. Kao pisac sam često dolazio na festival Odakle zoveš? Varje Đukić i knjižare Karver koji se u jednom trenutku – pred desetak godina – činio kao nešto što bi moglo postati centralno mjesto okupljanja književnosti postjugosavije. Imam osjećaj da se ta nada nije sasvim ispunila, ne znam što se sad tamo događa, ali svakako mislim da nam treba jedan takav festival i da su Podgorica i Karver bili idealni za to.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
prikaz knjige zaokrenuto razmišljanje neprevaziđen poklon za sve zaglavljene  laguna knjige Prikaz knjige „Zaokrenuto razmišljanje“: Neprevaziđen poklon za sve „zaglavljene“
04.03.2024.
Tu i tamo se u politici, svakidašnjem govoru ili psihološkim priručnicima za samopomoć, može čuti kako je nastanak izvesnog problema neko iskoristio da reši neki drugi. Međutim, holandski pozorišni de...
više
prikaz romana egomanijak vaj kiland čista petica  laguna knjige Prikaz romana „Egomanijak“ Vaj Kiland: Čista petica!
04.03.2024.
Toliko sam mnogo očekivala od ove knjige. Nenormalno mnogo. Prethodni roman Vaj Kiland bio je jedan od mojih omiljenih prošle godine i od mene je dobio najvišu ocenu. Iako moram da priznam da mi je „O...
više
prikaz knjige belo se pere na devedeset porodična epopeja i književni trijumf o preživljavanju laguna knjige Prikaz knjige „Belo se pere na devedeset“: Porodična epopeja i književni trijumf o preživljavanju
04.03.2024.
Bilo da vam ona nedostaje ili možda ne, nagrađivana slovenačka spisateljica Bronja Žakelj u svojoj će vas knjizi „Belo se pere na devedeset“ s izvesnom nostalgijom podsetiti na staru Jugoslaviju i živ...
više
prikaz mladih kritičara hilda i ponoćni džin  laguna knjige Prikaz mladih kritičara: „Hilda i ponoćni džin“
04.03.2024.
Na koricama ovog divnog stripa već se može naslutiti radnja. U priču će vas uvesti Hilda, koju u stopu prati senka džina. Ovaj strip je stvarno predivan, a pogotovo ilustracije. To mi se najviše svide...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.