Laguna - Bukmarker - Jung Čang: Nečiji veliki snovi mogu biti noćna more za druge - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Jung Čang: Nečiji veliki snovi mogu biti noćna more za druge

Knjiga „Velika sestra, Mala sestra, Crvena sestra“ kineske spisateljice Jung Čang je biografija tri očaravajuće žene koje su doprinijele stvaranju Kine 20. vijeka. To su bile tri sestre Sung iz Šangaja. Svaka od njih nalazila se u centru moći i svaka od njih je ostavila neizbrisiv trag u istoriji.

Ovo je uzbudljiva priča o ljubavi, ratu, intrigama, hrabrosti, glamuru i izdaji koja nas vodi na dugo putovanje od Kantona preko Havaja, Njujorka i Berlina, gdje su sestre bile u egzilu, do tajnih prostorija za sastanke u Moskvi, kompleksa u kojima je boravila komunistička elita u Pekingu i centara moći na Tajvanu.

Jung Čang je istaknuta kineska spisateljica čije su knjige iz istorije Kine prevedene na četrdeset jezika i prodate u preko petnaest miliona primjeraka van Kine. Rođena je u Kini 1952, preselila se 1978. godine u Englesku. Trenutno živi i radi u Londonu, odakle je i govorila za ART.

Vaša nova knjiga „Velika sestra, Mala sestra, Crvena sestra“ istražuje dinamiku između tri žene u porodici i kako na njih djeluju politička uvjerenja. Zašto su vas životi sestara Sung nadahnuli i bili posebno inspirativni da o njima napišete knjigu?

Sestre su bile izvanredne figure. Bile su u centru moći tokom 20. vijeka, u ratovima, revolucijama i dramatičnim transformacijama Kine. One su takođe bile na vrhu dva antagonistička politička tabora. Crvena sestra Čing Ling je bila komunista i Maov potpredsjednik. Mala sestra Mei Ling, udata za Čang Kajšeka, tada je bila prva dama nacionalista u kontinentalnoj Kini, a onda na Tajvanu. Velika sestra Ei Ling postavila je za premijera i ministra finansija svog supruga Kung Čijanga i sama je bila jedna od najbogatijih žena u Kini. Sestre su bile političke figure, ali ne i jednoumne političke životinje; vodile su vrlo živopisne živote širom svijeta: u kontinentalnoj Kini, Americi, Evropi, Japanu i Tajvanu. One su se stalno suočavale sa smrću i prolazile su kroz periode velikih muka. Na primjer, zbog muževa koje su izabrale, dvije od njih su doživjele pobačaj i nijesu mogle da imaju djecu, što je im je slomilo srca. Njihovi emocionalni životi sa njihovim muževima i među njima su vrlo zanimljivi. Zaintrigirali su me, željela sam da pišem o njima. Ali nijesu inspirativne u smislu davanja nade i hrabrosti. One su sve duboko manjkavi likovi.

Crvena sestra Sung Čing Ling postala je Maova zamjenica, podpredsjednica. Pretpostavljam da je ona bila najpopularnija u Kini. Šta nam možete reći o njoj?

Čing Ling je bila komunistkinja, naravno, dobila je veliki dio pozitivnog publiciteta u komunističkoj Kini. Preobratila se u lenjinizam tokom 1920-ih i ona je čitavim srcem mrzjela Čang Kajšeka i zbog političkih i zbog ličnih razloga. Dakle, posvetila je svoj život pomažući Maou da svrgne Čang Kajšeka, iako je to značilo uništavanje života cijele njene porodice i njenih sestrara.

Kada je jednom bila u emigraciji u Moskvi tokom 1927-28, bila je svjedok Staljinovih krvavih čistki u kojima su njeni prijatelji izvršili samoubistvo ili su poslani u Gulag. I još svjesno je odabrala komunistički način života. Nakon što je postala Maova podpredsjednica, podržavala je Maoa tokom njegovih čistki. Nije imala iluziju o okrutnosti njenog izabranog sistema, i opet je ostala uz njega. Bila je genijalna kao samozaštitnik. Čitav život je uživala veliki ugled. Ali je ona takođe pretrpjela strah i očaj i slom srca.

Mala sestra Sung Mei Ling postala je prva dama pretkomunističke nacionalističke Kine. Kako je ona živjela poslije dolaska komunista na vlast?

Nacionalisti su 1949. otišli na Tajvan. Mei Ling u početku nije željela da ide tamo. Željela je da napusti supruga Čang Kajšeka i da živi u Njujorku, gradu koji je voljela. Ali bila je u agoniji jer je smatrala da je loše da napušti svog supruga kad se suočava sa gigantskom krizom, a njen čin bi dao komunistima municiju za propagandu. Napokon je odlučila da se pridruži Čangu na Tajvanu početkom 1950. To je bila hrabra stvar jer je Mao tada bio spreman da zauzme Tajvan uz Staljinovu pomoć. (Taj je plan morao biti odložen zbog Korejskog rata.) Od tada, kad god bi se Tajvan suočio s prijetnjom komunističke invazije, ona je letjela tamo i dijelila je sa njima probleme. Kad je kriza prošla, vratila se u Njujork, gdje se konačno nastanila pošto joj je suprug umro na Tajvanu 1975. U Njujorku je živjela u velikom stilu, s timovima kuvara, vozača, danonoćnih stražara i medicinskih sestara. U starosti, broj njenog osoblja dosegao je broj trideset sedam.

Velika sestra Sung, Ei Ling postala je jedna od najbogatijih žena u zemlji. Kako je uspjela da se obogati i kako je živjela u izobilju ako znamo koliko je tada u Kini bio skroman život?

Ei Ling je bila vrlo pametna žena. Mei Ling je rekla da je bila najbriljantnija od tri sestre. No, njen novac je konačno proizašao iz povezanosti s apsolutnom moći: tadašnji kineski diktator Čang Kajšek oslanjao se na nju kako bi mu davala savjete i a njenog supruga dugo godina učinio je premijerom i ministrom finansija. Dakle, Ei Ling je imala ključ državne blagajne. Pod diktaturama siromašna zemlja često stvara izuzetno bogate ljude koji su uvijek povezani sa moći.

Imaju li ove tri sestre potomke i koliko je živo sjećanje na njih danas u Kini?

Ni Čing Ling ni Mei Ling nijesu imale svoju djecu, zahvaljujući životu – i muževima – koje su izabrali. Ei Ling je imala četvoro djece, ali samo jedno unuče Gregorija, rođenog 1964. godine. Gregori (koji u vrijeme pisanja ovog teksta nema djece) je usamljeni „nasljednik“ tri sestre Sung. Posvećen je brizi za majku Debru Pejdžet, bivšu holivudsku zvijezdu, i žestoko je privatan čovjek. Nije zainteresovan da svoj život provodi kao čuvar nasljedstva sestara. Ipak, on i njegova majka podijelili su sa mnom svoja sjećanja i dostavili dragocjene fotografije za moju knjigu.

U Vašem romanu „Divlji labudovi“ opisujete tri generacije u kojima su se žena, baka, majka i kćerka, svaka na svoj način, bavile tradicijom, vremenom i istorijom dvadesetog vijeka. Čini se da se žene u Kini teško rješavaju tog tereta. Da li sam u pravu? Kako se žene u Kini danas nose sa ovim problemima?

Usput, da i to kažem knjiga „Divlji labudovi“ nije roman. To je nefikcija i priča je moje porodice. Kineskinje su imale posebno težak život, što se vidi iz grozne tradicije „vezivanja stopala“, koja je djevojčicama drobila stopala i osakatila ih za život. Carica Cisi (1835 - 1908), posljednji veliki kraljevski vladar Kine čiju sam biografiju napisala, bila je osoba koja je zabranila vezivanje stopala i započela oslobađanje žena u Kini početkom 20. vijeka. Od tada se mnogo toga promijenilo. Ali žene su i dalje u vrlo nepovoljnom položaju.

Na primjer, u kontinentalnoj Kini nema žena lidera. Što se tiče trenutnih napora koji se čine u cilju poboljšanja položaja žena, nijesam u dobroj poziciji da se pozabavim ovim pitanjem. Zbog knjiga koje sam napisala i koje su u Kini zabranjene, ne mogu slobodno da putujem u Kinu.

Koju simboliku krije naslov – divlji labudovi?

Kineski znak na koricama knjige glasi „hong“, a znači „divlji labudovi“. Ovaj znak je ime moje majke i moje staro ime.

Dvadeseti vijek u Kini bio je izuzetno turbulentan. Nekoliko političkih sistema se promijenilo, od carske dinastičke vladavine, preko komunizma, do današnjeg sistema. Kako vidite budućnost Kine? Ukinuta je i kontrola rađanja...

Ne mogu predvidjeti budućnost, jer se bavim prošlošću. Ali imam jedno zapažanje. Ljudi često kažu da je nemoguće da Kina ima demokratski sistem. Ali otkrila sam istražujući za ovu knjigu da je Kina imala živu i djelotvornu demokratiju u prvih 16 godina Republike: od 1912. do 1928. Održani su izbori, koliko god nesavršeni bili, a parlament je funkcionisao. Tolerancija prema neslaganju bila je izuzetno visoka. Sloboda govora je, uključujući slobodu štampe, napredovala. Kao i aktivnosti konkurentskih političkih stranaka. Djelovao je nezavisni pravni sistem. Procvjetalo je mnoštvo književnih i umjetničkih giganata. Kreativnost je bila na visinama nenadmašnim do danas. Oslobađanje žena, koje je započelo caricom Cisi (čiju sam biografiju napisala) i njenim ukazom protiv vezivanja nogu, poprimilo je zapanjujući tempo. U roku od nekoliko generacija, žene su prešle put od zatvaranja u sopstvenim domovima do pojavljivanja u javnosti ukrštajući oružje s muškarcima; i od toga da su bile uglavnom nepismene do uživanja jednakih obrazovnih mogućnosti. Sestre Sung bile su prva generacija žena koja je imala koristi od ovog oslobodilačkog pokreta. Tih 16 godina bilo je zlatno doba Kine 20. vijeka. Nadam se da ćemo u budućnosti imati još zlatnih doba.

Šta nam pokazuju velike ideje i snovi? Šta se često krije iza snova o svjetloj budućnosti?

Ljudi imaju različite snove. Veliki snovi nekih ljudi mogu biti noćne more za druge ljude!

Pisali ste o diktaturi Mao Cetunga, kada je Kina bila veliki zatvor. Kako su ljudi u Kini mogli da shvate ove promjene, ako nije bilo onako kako je trebalo da bude?

Da li mislite na to kako su ljudi shvatili da stvarnost nije onakva kao što je obećano? Ako je tako, mislim da je odgovor sljedeći: da ste živjeli u Kini pod vođstvom Maoa, osjetili biste surovu stvarnost. U toku mog odrastanja u Kini tokom 1950-ih i 1960-ih, rečeno nam je da je komunistička Kina raj na zemlji. Ali kad sam bila u ranim tinejdžerskim godinama usred Kulturne revolucije (1966-1976) vidjela sam sve užasne stvari koje su se događale oko mene, i zapitala sam se: Ako je ovo raj, šta je onda pakao?

Kakva su vaša rana sjećanja na život pod Maom? Kako vas je oblikovalo odrastanje u zemlji koja ima kulturnu cenzuru?

Svoju prvu pjesmu napisala sam na svoj 16. rođendan 1968. Bilo je to za vrijeme Kulturne revolucije kada su knjige spaljivane širom Kine. Ležala sam u krevetu bruseći svoju pjesmu kad sam čula lupu na vratima. Crvena garda – Maova radna grupa u Kulturnoj revoluciji – došla je u napad na naš stan. Da su vidjeli moju pjesmu, moja porodica i ja bili bismo u nevolji. Morala sam brzo da odjurim u kupatilo da pocijepam pjesmu i bacim je u wc. To je bio kraj mog prvog pisanog poduhvata. Ali želja za pisanjem me nikada nije napuštila. U godinama koje su uslijedile bila sam protjerana na rub Himalaja i radila sam kao seljak; onda sam radila kao metalac i električar. Kad sam rasturala stajsko đubrivo po neobrađenim poljima i kada sam provjeravala napajanje električnom energijom na vrhu stubova, uvijek sam u glavi pisala zamišljenom olovkom.

Godine 1978. došla sam u Britaniju sa 26 godina. Godine 1988. majka me je posjetila u Londonu. Prvi put u našem životu ispričala mi je priču o svom životu i o mojoj baki. Moja majka je ostala sa mnom 6 mjeseci i razgovarala je svaki dan. Kad je napuštila London, ostavila mi je 60 sati snimljenog materijala. Dok sam slušala majku, rekla sam sebi da želim da zapišem te priče. Tada sam shvatila da želim da budem pisac i da sam oduvijek željela da budem pisac. Počela sam da pišem knjigu „Divlji labudovi: Tri kćeri Kine“. I postala sam pisac.

Kako je izgledao vaš prvi kontakt sa zapadnjačkim životnim stilom?

Bilo je fantastično iskustvo kad sam prvi put stigla u London 1978. godine. Bilo je poput slijetanja na Mars; sve je bilo drugačije! Moje prvo pismo kući bilo je o šikljajućim cvjetovima oko nekih prozorskih kutija koje sam vidjela dok sam ulazila u grad sa aerodroma. Bilo je to vrijeme kada je cvijeće trebalo ponovo da ukrasi većinu kineskih domova. Mao je 1964. godine osuđivao kultivisanje cvijeća i trave kao „feudalno“ i „buržujsko“ i naredio je: „Riješite se većine vrtlara.“ Kao dijete morala sam da se pridružim drugima u uklanjanju trave sa travnjaka u našoj školi. Iako se do vremena mog odlaska mogla izraziti ljubav prema cvijeću bez osude, Kina je i dalje bila sumorno mjesto na kome gotovo da nije bilo sobnih biljaka ili prodavaca cvijeća. Većina parkova su bili brutalne pustoši. Tako da sam s neopisivim zadovoljstvom prošetala dugim prostranstvom Hajd Parka prvog dana kad su mi dozvolili da izađem napolje. Tamo, ispod tih veličanstvenih stabala kestena, svaka vlat trave i svaka latica cvijeta izludjela me je od radosti.

U to vrijeme smo mi studenti iz kontinentalne Kine još uvijek bili dužni da nosimo široke plave uniforme poput „Mao odijela”, a bilo nam je zabranjeno da sami izlazimo. Morali smo da se krećemo u grupi (bili smo priličan prizor na londonskim ulicama!). Osjećala sam da se gušim i postajem opsjednuta dizajniranjem šema da se iskradem i vidim sva ta zabranjena mjesta.

Jedno mjesto na koje sam posebno bacila oko bio je engleski pab, jer nam je bilo izričito rečeno da ga ne posjećujemo. Kineski prevod za „pab“, jiu-ba, u tim danima sugerisao je nešto nepristojno, sa golim ženama koje su se vrtjele. Svrbila me je znatiželja. Jednog dana, iskrala sam se i odjurila u pab preko puta našeg koledža. Gurnula sam vrata i prikrala se. Nijesam vidjela ništa senzacionalno, samo neke starce koji sjede okolo i piju pivo. Bila sam prilično razočarana. Moja prva godina u Londonu bila je vrtlog najopojnijeg vremena.

Vi ne odlazite u Kinu. Da li vam nedostaje zemlja?

Nedostaje mi majka, koja i dalje živi u Čengduu, gdje sam odrasla. Sad je u svojim devedesetim godinama i slaba je. Bojim se da zbog mojih knjiga, koje režim ne voli, ja možda nikad više neću vidjeti moju majku. Izuzetno sam tužna. Ali moja majka jeste nevjerovatno jaka. Ona je za mene još uvijek kula snage.
 
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me
Foto: Zhang Xiaohong


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
skrobonja i nešić uzbudljiva ekspedicija u (ne)poznato laguna knjige Skrobonja i Nešić: Uzbudljiva ekspedicija u (ne)poznato
22.09.2021.
Roman u dve knjige „Firentinski dublet – Sfumato“ i „Firentinski dublet – Kjaroskuro“ Gorana Skrobonje i Ivana Nešića, zapaženih autora literarne fantastike, dokaz je da su zalaganja za žanrovsko čist...
više
tamara lujak veštice su i dalje među nama laguna knjige Tamara Lujak: Veštice su i dalje među nama
22.09.2021.
Drevna slovenska mitologija, čiji svet nastanjuju vile i veštice, vampiri, vukodlaci, ali i brojni bogovi koji oličavaju moćne prirodne sile, inspirisala je Tamaru Lujak da sastavi dve knjige priča i...
više
proročanstvo još uvek odnosi žrtve kremanska straža u prodaji od 25 septembra laguna knjige Proročanstvo još uvek odnosi žrtve – „Kremanska straža“ u prodaji od 25. septembra
21.09.2021.
Svež i originalan glas u savremenom srpskom trileru, Aleksandar Gajić u romanu „Kremanska straža“ čitaocima nudi uverljivu priču o našim naravima. Šta se krije u temelju stare kuće razrušene tokom ...
više
promocija romana i živ i mrtav ivana zlatkovića laguna knjige Promocija romana „I živ i mrtav“ Ivana Zlatkovića
21.09.2021.
U utorak, 28. septembra u 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljen roman Ivana Zlatkovića „I živ i mrtav“ za koji je nedavno dobio književnu nagradu „Danko Popović“. ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.