Laguna - Bukmarker - Josip Mlakić: Slobodnomisleći ljudi svedeni su na jednu ubogu manjinu - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Josip Mlakić: Slobodnomisleći ljudi svedeni su na jednu ubogu manjinu

Obično ovi književni razgovori za Bljesak.info počinju kratkim uvodom koji usmjerava čitatelja, daje mu instrukcije i pomoć – kako se s gostom razgovora nositi. Intervju s Josipom Mlakićem to ne potrebuje – susrećemo se na portalu Bljesak, gdje Josip utorkom piše sjajne kolumne, vidimo se povremeno na nekoj književnoj večeri, razmijenimo tu i tamo poneku poruku – pa kad biste me pitali da kažem nešto o Josipu, našao bih se u neobranu grožđu. O Josipu? Pa njega barem svi poznajete, sjajan čovjek, veliki, moderan pisac... što se tu ima uopće posebno govoriti...



Naslov najnovijeg romana „O zlatu, ljudima i psima“ ne sugerira po svaku cijenu distopiju pesimističnog svijeta budućnosti u, ratovima podijeljenoj, Bosni i Hercegovini. Za one koji će čitati roman, možeš li dati neke smjernice, o čemu knjiga zapravo govori, što ti kao autor kroz ovaj roman poručuješ?

Pomicanje radnje u budućnost, u postorverlovsku 2084. godinu, u mojemu najnovijem romanu određeno je ponajprije žanrovskim elementima. Radi se, naime, o drami s elementima distopije, gdje se radnja nužno mora odvijati u bližoj ili daljnjoj budućnosti, iako je svaka distopija prvenstveno priča o sadašnjosti. Roman „O zlatu, ljudima i psima“ drugi je dio neke moje zamišljene distopijske trilogije koju sam započeo romanom „Planet Friedman“ koji je objavljen 2012. godine, dok na trećem dijelu „Druga Noina arka“ već poodavno radim. Izmicanjem radnje u budućnost postiže se jedan efekt sličan onome kada promatrate neki objekt, koji najbolje vidite tek kad se izmaknete na dovoljnu udaljenost pa ga možete sagledati u cjelini, kao na širokom filmskom kadru. Ili efekt karikature, na kojoj se najlakše uočavaju sve anomalije, što mi je bio i konačni cilj koji sam želio postići. Postoje tri knjige koje su mi bile posebno važne prilikom pisanja ovog romana, a prema kojima je moguće odrediti eventualna čitateljska očekivanja. Radi se o romanima „O miševima i ljudima“ Johna Steinbecka, „Božje dijete“ Cormaca McCarthyja i romanu „Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona“ Stephena Kinga. Prve dvije knjige važne su mi zbog socijalne tematike, jer jedna, Steinbeckova knjiga, govori o Velikoj depresiji, a druga o bijedi ruralne Amerike iz 60-ih godina prošlog stoljeća, što ima mnogo dodirnih točaka s današnjom (i sutrašnjom) BiH, dok treća knjiga, ona Kingova, govori na jedan superioran način o ljudskim strahovima.

Književni kroničari najčešće navode kako je Mlakić dosad objavio 14 romana i 4 knjige priča, ali bolji poznavatelji će rado kazati kako si ti jedan od književnika koji je zavirio u svaki žanr, okušao se u književnosti uzduž i poprijeko. Postoji li neka tajna tvoje iznimne produktivnosti i neprekidne inspiriranosti?

Nema tu nikakve tajne. Nedavno sam za časopis Express, za koji pišem, napisao članak o najnovijem albumu Bruca Springsteena, koji se zove „Letter To You“. Zbog čega ovo spominjem? Zbog toga što je Springsteen u svojim najboljim pjesmama prije svega vrsni pripovjedač. Nije važna, čini mi se, forma u kojoj je jedna priča ispričana. U svojoj autobiografiji koja je objavljena u Hrvatskoj prije četiri godine, Springsteen piše kako je nastala njegova najpoznatija pjesma „The River“, koju je on smatrao prekretnicom u svom stvaralaštvu. Napisana je pod utjecajem Hanka Williamsa. „Nagovijestio ju je utjecaj country-glazbe jer sam jedne noći u hotelskoj sobi pjevao Hanka Williamsa... (...) Odvezao sam se kući u New Jersey, sjeo za stolić od hrastovine u spavaćoj sobi, gledao kako zora prevlači tamu plavetnilom i zamišljao svoju priču“, piše Springsteen u svojoj autobiografiji. Ta pjesma događa se u vrijeme raspada građevinarstva u New Jerseyu kasnih 70-ih, u vrijeme recesije koja je zahvatila brojne obitelji, uključujući i obitelj Springsteenove sestre Virginije, o kojoj ta pjesma govori. „Gledao sam kako moj šogor ostaje bez dobro plaćenog posla i, ne žaleći se, naporno radi kako bi preživio. Kada ju je moja sestra prvi puta čula, došla je u 'backstage', zagrlila me i rekla: 'To je moj život.' Za mene je to još uvijek najbolja kritika koju sam ikad dobio.“ Ovo kratka rečenica: „To je moj život“, čini mi se na najbolji način govori o „fenomenu Springsteen", to prepoznavanje dugih u njegovim pjesmama, nešto što je svojstveno i legendarnom folk glazbeniku Woodyju Guthrieju, koji je, po kritičarima, izvršio golemi utjecaj na Bob Dylana i Bruca Springsteena. Koliko se samo običnih Amerikanaca prepoznalo u Springsteenovim pjesmama, koliko ih je imalo potrebu izreći tu kratku, katarzičnu rečenicu. Springsteen je, dakle, dao glas brojnim ljudima koji nisu znali riječima objasniti svoje osjećaje, pa i svoje živote. Ovo što sam opisao je zapravo „priča o pričanju“, nešto što nadilazi sve žanrovske i kulturološke granice.

Ako se za trenutak vratimo našoj domovini Bosni i Hercegovini, ti i u svojim kolumnama beskompromisno pišeš o društvenoj, političkoj i svakoj drugoj stvarnosti. Jesi li stekao neprijatelje, pišući kolumne koje nikome ne praštaju?

Iskreno, ne znam. Ukazujem ja na sve te silne „izme“, i sve negativnosti koji muče ovu zemlju, bez obzira o kome se radi, o nečemu što me je ranije silno uznemiravalo, sve dok nisam shvatio da živimo u jednom predpolitičkom, kaotičnom društvu, u kojima se morate baviti pojavama poput Željka Komšića, pa to sada manje-više promatram hladne glave, kao da se sve to događa nekom drugom, a ne meni. To je stvar poštenja, prije svega prema samom sebi. Što o tome misle oni koji se nađu pogođeni mojim pisanjem, apsolutno me ne zanima, kao ni to hoće li to, i na koji način, utjecati na percepciju mojih knjiga. Ja prvenstveno pišem zbog sebe, a ne zbog tih ljudi.

U našem vremenu nema puno umjetnika koji nisu na nekoj službenoj liniji, bez obzira što se većina naziva slobodnim ili slobodnomislećim ljudima. Je li ova moja ocjena preoštra i kako uopće definirati zamišljenu slobodu i neovisnost umjetnika?

Ocjena uopće nije preoštra. Ja sam imao tu sreću da sam preko dvadeset godina radio u struci, gdje nikome nije važno jeste li u kojoj stranci ili to koje ste nacionalnosti. Većina pisaca u BiH danas vlastitu egzistenciju osigurava nekim drugim poslom, jer se od pisanje ne može niti životariti a kamoli živjeti. A ako uzmemo u obzir da su vladajuće i „nevladajuće“ stranke zauzele cjelokupan javni prostor, slobodnomisleći ljudi svedeni su na jednu ubogu manjinu, kojoj često ti kulturnjački stranački pripuzi drže moralne lekcije. To je jedna od onih rijetkih stvari koje me još uvijek mogu iživcirati.



Tvoje istupanje iz PEN kluba BiH imalo je za cilj poslati neku ljudsku poruku ('koju poruku poslati'), pretpostavljam. Sad kad se prašina donekle slegla, jesu li cilj toga čina i postignuti efekti junaci iste knjige?

Zapravo nisam želio poslati nikakvu poruku. „Kad želim poslati poruku, onda napišem telegram“, izjavio je jednom veliki filmski redatelj John Ford. Jednostavno sam istupio iz jedne organizacije gdje se više nisam vidio. Iluzorno je očekivati od jednog individualnog čina neke efekte. To se nije dogodilo i kada je nedavno desetak pisaca, Hrvata, napustilo ovu organizaciju. Ništa se tu nije pomjerilo niti za milimetar, niti ima ikakve šanse da se pomjeri. Nedavnom peticijom skupine pisaca članova PEN-a samo se vidjelo koliko je car gol. Ta peticija je zapravo pitanje „čistih računa“, barem što se mene tiče, jer je dovela do toga da je danas svima jasno da je PEN bošnjačko-većinska organizacija u kojoj rijetki preostali „manjinci“ služe tek kao manje ili više nepotreban ukras. Nakon potpisivanja te peticije, u nekim intervjuima, neki od potpisnika su rekli da je bilo „dosta šutnje“, da je to bio pravi motiv peticije. Međutim, ta šutnja se nastavlja, barem kada je riječ o pojavama među većinskim narodom. PEN se nije oglasio, na primjer, nakon neprihvatljive izjave reisa Kavazovića povodom nedavnih islamističkih zločina u Francuskoj, što je iz moje perspektive skandalozno. Ali ne i iznenađujuće. „Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo“, to je moto današnjeg bosanskohercegovačkog PEN-a.

Realno gledajući, većina nas nije ni slutila da možemo dopasti u jedno ovako sumorno vrijeme, kao što je ovo pandemijsko. Mislili smo najčešće – što to nas u BiH još može snaći…? Je li moguće da svijet bespovratno ulazi u neku novu povijesnu fazu i da nikad više ništa neće biti isto kao ranije?

Teško je to reći. Ali ako ćemo suditi prema nekim ranijim iskustvima, onda će se dogoditi upravo sličan scenarij. Treba se prisjetiti razvoja događaja nakon famoznog američkog „11 rujna“, koji su tu zemlju promijenili do neprepoznatljivosti, ali i cijeli svijet, kao neku vrstu „kolateralne štete“. Tu prije svega mislim na osnivanje Ministarstva domovinske sigurnosti u toj zemlji, koje je snažno i nepovratno reduciralo ljudska prava i slobode u SAD-u, a koji je dotada, opravdano ili neopravdano, važio kao bastion demokracije, od slobode govora pa do okupljanja, a da ne govorimo o sveobuhvatnoj kontroli stanovništva, kao posljedici straha od novih terorističkih aktivnosti, što je iz današnje perspektive, čini mi se, bila tek dobrodošla izlika. Mislim da nas nešto slično očekuje i nakon pandemije, da će opseg dosegnutih nesloboda, kojima je pandemija često tek izlika, ostati trajna kategorija u društvu. Tu prije svega mislim na kulturu, koja je pretrpjela po mojemu mišljenju težak udarac od kojega se nikada neće oporaviti. Nedavno mi je jedan hrvatski filmski kritičar otkrio jedan frapantan podatak koji govori u prilog tome. Danas je industrija video igara ojačala do te mjere, da je unosnija negoli glazbena i filmska industrija zajedno. Prije pandemije obje su ove industrije pojedinačno bile jače od industrije video igara. Sumnjam da će se ovi omjeri nakon pandemije promijeniti, jer najbolji scenaristi iz filmske industrije masovno sele u industriju video igara.

Mogu li nam se, kao posljedica pandemije, dogoditi još gora vremena od ovih koja upravo pr(e)oživljavamo i kako se postaviti prema mladoj generaciji, kako ih ohrabriti, na čemu temeljiti poruku da će uskoro svijet postati bolji?

Najbolje je ne davati im lažne nade. Međutim, treba imati u vidu da svijet iz perspektive mlađih generacija nije toliko turobno mjesto kako se to možda čini mojoj i starijim generacijama. Naprosto, oni za bolji svijet od ovoga ne znaju. I, koliko mi se čini, nisu nešto nezadovoljni njime, što je izvrsna stvar. I jedna sasvim uobičajena priča. Počesto se moja generacija, uključujući i mene, postavlja prema mlađima poput onih grintavaca s balkona Muppet Showa, kojima ništa nije po volji. Starije generacije prije svega moraju osvijestiti vlastitu poziciju, da bi imale pravo savjetovati i kritizirati mlađe. Ivo Andrić, u svojoj priči „Šala u Samsarinom hanu“, odnosno njegov fra Petar, ismijava tu vrstu nostalgije karakterističnu za starije generacije: „Iako je po godinama spadao među najstarije i po svojoj bolesti bio nepokretan i vezan za ćeliju, fra Petar se nije ni često ni mnogo služio tim pravom. Naprotiv, on je 'starcima' koji bi došli do njega i počeli da gunđaju protiv načina na koji 'mlađarija' vodi manastirske stvari, odgovarao šalom i podsmjehom. Na sva tvrđenja da je nekad bilo bolje, on je obično odgovarao da nije bilo bolje nego je bilo davno.“ Radi li se i u našem slučaju o uljepšanom sjećanju? „Sve što je davno bilo, bolje je, a najbolje je ono što nije nikad bilo“, kaže još fra Petar, misleći upravo na to da su sva naša nostalgična sjećanja zapravo uljepšana slika onoga što se možda nikada nije ni dogodilo. Tek kad vidimo gdje smo u ovoj priči, tek onda imamo pravo docirati mlađim generacijama.

Na kraju ovog, ipak prostorno i vremenski ograničenog razgovora, najčešće svakog upitam – pa ću i tebe: Što trenutačno pripremaš, na čemu radiš i kad možemo očekivati narednu knjigu Josipa Mlakića?

Moja naredna knjiga, tako vjerujem, bit će objavljena koncem sljedeće godine. Radi se o romanu „Na Vrbasu tekija“, koji nastojim „prikazati“ kao izgubljeni i neobjavljeni Andrićev rukopis. Na kraju tog romana, na nekih stotinjak kartica, kao „Pogovor“, pišem jedan esej o Andriću, za koji se nadam da će jednog dana, proširen i očišćen od utjecaja samog romana, biti objavljen kao zasebna knjiga. Zvat će se isto onako kako se zove moja kolumna na Bljesku: „Paučina i promaja“.

Razgovarao: Miljenko Buhač
Preuzeto sa: bljesak.info
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
knjiga meseca tuđi život  laguna knjige Knjiga meseca – „Tuđi život“
01.12.2021.
Za ljubitelje knjige Laguna uvek ima dobre vesti! Svakog meseca jedan od aktuelnijih naslova proglašavamo za Knjigu meseca. To znači da će od 1. do 31. decembra Knjiga meseca moći da se kupi na specij...
više
dečja knjiga meseca žmurke u šumi  laguna knjige Dečja knjiga meseca – „Žmurke u šumi“
01.12.2021.
Za ljubitelje knjige Laguna uvek ima dobre vesti! Svakog meseca jedan naslov za decu proglašavamo za Dečju knjigu meseca. To znači da će od 1. do 31. decembra Dečja knjiga meseca moći da se kupi na sp...
više
wolt ti poklanja 800 dinara kredita za kupovinu naslova u delfi knjižarama  laguna knjige Wolt ti poklanja 800 dinara kredita za kupovinu naslova u Delfi knjižarama!
01.12.2021.
Izdavačka kuća Laguna i Delfi knjižare uspešno sarađuju sa kompanijom Wolt, na zadovoljstvo velikog broja kupaca, kako bi svim ljubiteljima dobrih knjiga isporučili hit naslove na najbrži i najjednost...
više
šta to piše na korici istorijat blurbova laguna knjige Šta to piše na korici?: Istorijat blurbova
30.11.2021.
Reći ćete da je kliše, ali o knjigama se sudi po koricama. Kao prvo, korice često omogućavaju čitaocu da zna kakvu knjigu kupuje. Žena svetlog tena u haljini ili mišićavi muškarac bez košulje odaju ro...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.