Laguna - Bukmarker - Intervju sa Marinom Levickom - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Intervju sa Marinom Levickom

Lukavstvo i prevara su u srcu savremenog života.

Razgovor: Marina Levicka, britanska bestseler spisateljica, za „Art vijesti“ govori o svom novom romanu „Svi smo mi od istog lepka“.

Svi smo mi od istog lijepka“, novi roman britanske spisateljice Marine Levicki je urbana londonska priča o neobičnom prijateljstvu. Džordžiju Sinkler je ostavio muž; njen šesnaestogodišnji sin Ben zauzet je traganjem po hrišćanskim sajtovima, a nedovršeni članci za časopis „Adhezivi u savremenom svijetu“ polako je zatrpavaju. Kada opazi gospođu Šapiro, staru ekscentričnu jevrejsku emigrantkinju iz susjedstva, vičnu kupovinama na sniženju i sklonu provodadžisanju, kako kopa po njenom kontejneru za smeće u pola noći, stiče razonodu kakva joj je neophodna. Iako u početku ne vjeruju jedna drugoj, pored police s proizvodima na sniženju sklapa se čvrsto prijateljstvo. Gospođa Šapiro zatim odlazi u bolnicu i na ogromno Džordžijino zaprepašćenje, imenuje nju kao najbližeg srodnika. Ali, sređivanje propale vile gospođe Šapiro na Hajberiju, doma sedam smrdljivih svojeglavih mačaka, nije lak posao. Ispostavlja se da majstor pozvan da promijeni brave nije ono što izgleda, a njegova dva pomoćnika više kvare nego što popravljaju. A tu su i dva prepredena agenta za nekretnine koji se utrkuju da navedu gospođu Šapiro da proda svoju ruševnu staru kuću, kao i socijalna radnica riješena da je strpa u starački dom. Roman „Svi smo mi od istog lijepka“ objavila je „Laguna“ u prevodu Nenada ulića.

Marina Levicka je Britanka ukrajinskog porijekla. Rođena u je izbegličkom logoru u Kilu, u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Diplomirala je na Univerzitetu Kili, u Velikoj Britaniji. Autor je mnogih knjiga praktičnih savjeta za stare osobe i tri romana “Kratka istorija traktora na ukrajinskom“, „Dvije prikolice“ i „Svi smo mi od istog lijepka“. Za svoj prvi roman “Kratka istorija traktora na ukrajinskom“ dobila je 2005. prestižne nagrade: „Saga“, „Bolinger Vudhaus“ i „Voterstonovu“. Iste godine je bila u najužem izboru za „Orindž“ i „Bukerovu“ nagradu. Marina Levicka je predavač na Univerzitetu Šefild Halam. Udata je, ima odraslu kćer i živi sa suprugom u Šefildu odakle je govorila za „ART Vijesti“.

Na početku razgovora Marina Levicka je o svom novom romanu „Svi smo mi od istog lijepka“ rekla:
- Roman je izvan povezanosti stvari - priče koje izgledaju sasvim različito kada se posmatraju u cjelini. Poput moje prve knjige, i ova govori o tome kako prošlost zadire u sadašnjost. Na jednom nivou, knjiga je o starici koja živi u oronuloj kući u Londonu sa sedam smrdljivih mačaka i tajnom. Pošto naratorka upoznaje staru damu, ona shvata da starica nije ono što tvrdi da jeste. Spoznajom prošlosti stare dame, mi takođe otkrivamo događaje u sadašnjosti koji dodaju novu dimenziju njenoj priči.
Na drugom nivou riječ je o situaciji na Bliskom istoku i sporu između Palestine i Izraela. Opisala sam je djelimično, zato što sam bila veoma ojađena stanjem u svijetu, željela sam da saznam o onome što se dešava tamo - čini se da je to jedan od centralnih problema našeg vremena. Pokušala sam da razumijem trenutnu situaciju na Bliskom istoku i saznam da li postoji rješenje za probleme.
Oduvijek sam znala da preuzimam rizik ovom pričom - u stvari, bilo je trenutaka kada sam se plašila da ću uznemiriti obje strane u sukobu i završiti sa puno neprijatelja. Međutim, humorno pisanje je ono što radim najbolje, ali takođe me interesuje istorija mog vremena, pa ne želim da se osjeća kako su teme poput ovih izvan mojih granica. Ali možda je moj najveći izazov bio da roman učinim zavodljivo zabavnim, tako da ga odmah ne ostavi neko ko nije zainteresovan za istoriju, politiku ili religiju.

Vaša knjiga sadrži poruku da ne treba vjerovati u priče drugih ljudi i zvaničnu priču. To se može vidjeti na primjeru gospođe Šapiro i odnosu Palestinaca i Jevreja. Šta znači ova poruka?
- Lukavstvo i prevara su u srcu savremenog života - neizbježno je da pronađu svoj put i u fikciji. Istorija se stalno iznova piše, u porodicama, u zemljama, čak i u pojedinačnim umovima. Postoje mnoge verzije istine, jer postoje ljudi koji je saopštavaju. U ovom trenutku, kada Vikiliks objelodanjuje, dominiraju mediji, ove lekcije se donose kući sa velikom jasnoćom - ali mi tako lako zaboravljamo i s vremena na vrijeme dobro je da se podsjetimo.

Možete li nam objasniti metaforu koja se krije iza naslova romana „Svi smo mi od istog lijepka“? Da li se ključno pitanje odnosi na vezivanje?
- Ova ideja dolazi od čitaoca, stručnjaka za adhezive koji me je zainteresovao za temu lijepka. Lijepak je dobra metafora za vezivanje, jer mi smo, bukvalno, svi od lijepka, u smislu da je lijepak napravljen od nas - ili bilo koje žive materije. Svi smo mi “ljepljivi” u smislu da tražimo druge za koje se vežemo. To je ono što je zajedničko za ljudska bića, a na neki način o tome je i cijela ova knjiga.
Dva glavna lika u mojoj priči, Džordži Sinkler i gospodja Šapiro su obje iskorenjene iz svoje zajednice, pa su krenule da pomognu jedna drugoj i tako one formiraju spoj. Džordži je odvojena od muža - a gospođa Šapiro je sigurna da ako je ona opameti, moći će da joj pronađe savršenog čovjeka. Naravno, ukus gospođe Šapiro za muškarace – i za odijevanje - nije baš isti kao Džordžin! U isto vrijeme, Džordži može da vidi da je gospođi Šapiro potrebna pomoć za odbranu od grabežljivih agenata za nekretnine koji su je okružili kao ajkule. Međutim, vezivanja i stega je previše, i to sa jednim od agenata za nekretnine - ne znam da li ovo zvuči kao šala na vašem jeziku!

Agenti za nekretnine i socijalni radnici su veoma negativno opisani u romanu. Njihovi pokušaji obmane starice Naomi Šapiro su moćni. Da li se ovi slučajevi zaista svakodnevno javljaju u Engleskoj?
- Lijepa stara kuća gospođe Šapiro privlači neželjenu pažnju brojnih nepoštenih agenata za nekretnine i ova priča je slična nečemu što se dogodilo mome komšiji. U svakoj zemlji u svijetu, i u svakoj profesiji, postoje ljudi koji su motivisani pohlepom. Naravno, Engleska se ne razlikuje - možda je dobit koja se ostvari od ove vrste stambene prevare, ovdje samo veća.

Jedan od najubjedljivijih likova u knjizi je g-đa Naomi Šapiro i njene smrdljive mačke. Kako ste stvarali njen lik?
- Postoji velika kuća preko puta mene u Šefildu, u kojoj je stanovala usamljena starica, pozdravljala sam je dok je šetala gore-dole, uvijek lijepo obučena. Bila je dama sa stilom. Kad je umrla, njena kuća je prodata, svi njeni divni šeširi i cipele su izbačeni u kontejner ispred kuće. Pošto sam veoma radoznala osoba, otišla sam i preturala - i ja sada u mom potkrovlju imam divnu kolekciju šešira i cipela. Ali, mnogo godina kasnije, kada sam počela da pišem ovu priču, ja sam je promijenila, tako da je ovaj put Džordži ta koja baca stvari njenog supruga u kontejner, a starica dolazi i pretura.

I u Vašem ranijem romanu „Kratka istorija traktora na ukrajinskom“ Vi ste pisali o životu stare osobe. Koji je razlog za to interesovanje? Zašto su Vam stari ljudi interesantni, kao književni junaci?
- Dugujem mnogo mom radu u „Age Concern England“, dobrotvornoj organizaciji koja pomaže starim ljudima u zajednici. Provela sam dosta vremena sa nevjerovatno tvrdoglavim, nastranim i ekscentričnim starim ljudima, pokušavajući da izmamim posljednje kapi zadovoljstva života, i sa njihovim očajnim porodicama koje žele da oni ostare dostojanstveno. Možemo mnogo da naučimo od starih - ali isuviše često im popujemo i ućutkujemo ih.

Koliko je roman „Svi smo mi od istog lijepka“ sličan Vašim prethodnim romanima „Kratka istorija traktora na ukrajinskom“ i “Dvije prikolice”? Neke teme kao što su: stari ljudi, imigranti, porodični problemi, pokušaji da se prevaziđu predrasude, naseljavanje u englesko društvo se ponavljaju?
- Većina pisaca pišu o temama koje su zacrtali, a mnoge moje priče su usmjerene na ljude koji su na neki način raseljeni. Kada ljudi putuju, oni nose svoje priče sa sobom. Biti doseljenik, mislim da je veoma korisna polazna tačka za pisca, jer to znači da ćete uvijek imati perspektivu autsajdera. Kao malo dijete, sve što sam željela je da budem zgodna i da budem kao druga engleska djeca oko mene. Šta to znači – gledajući i posmatrajući vi učite i pokušavate da kopirate druge. A onda, vremenom sve zapišete. Mislim da nije slučajno da su mnogi pisci autsajderi u društvima o kojima pišu.
Neki pisci idu na egzotična mjesta da bi istraživali za svoje knjige, ali ja smatram da je sve egzotično oko nas, samo ako znamo kako da ga pronađemo. Ljudi mogu da vide imigranate na djelu u našem društvu, oni često imaju prijatelje ili kolege sa posla koji su imigranti; mogu se zanimati za njih, ali malo znaju o njihovim životima, ili o zemljama iz kojih dolaze. Književno djelo može da im pomogne da razumiju nešto o pozadini i istoriji tih čudnih ljudi koji žive među njima, a koji izgledaju toliko različiti.
Naravno, ovo je iluzija. Što više putujem, sve više shvatam koliko smo svi mi pod kožom slični i to je ono otkriće naše zajedničke humanosti koje moji romani slave.

Vaše knjige sadrže neočekivani humor. Nalazimo ga u situacijama kada ga najmanje očekujemo. Da li je specifičan engleski humor uticao na Vas?
- Britanci imaju veliki smisao za humor i visoko razvijenu komičnu tradiciju u književnosti, i uživala sam što sam bila u mogućnosti da od nje učim. Ono čemu se stvarno divim kod Engleza je njihova sposobnost da se smiju sebi i da ne uzimaju život previše ozbiljno. Humor je ljudski dar koji nam omogućava da preživimo teškoće života. Često je to dar koji se razvija kako starimo i shvatamo da najgore stvari koje se mogu desiti, da se ono čega smo se plašili već desilo, a mi smo preživjeli. Sposobnost da se smijemo je veoma važna - ona nas vodi kroz teška vremena i drži nas u kontaktu sa našom suštinskom čovječnošću. Komedija je veoma ozbiljan posao!
Moj ključ za otključavanje smisla za humor je rastao kako sam starila. Ja sam dostigla taj nivo u životu - sredinom mojih pedesetih godina - tada počnete da gledate unazad na vaš život i shvatate da nije bilo tako loše. Uvijek sam se pitala zašto stari ljudi izgledaju tako veselo, uprkos ubjedljivim dokazima da starenje nije skup zabave. Sada znam. Kada jednom prođete određenu fazu, prestanete da brinete šta bilo ko misli o vama. To je izuzetno oslobađajuće. Ja ne bih mogla napisati moje knjige da sam se uvijek pitala šta ljudi misle o meni. U trenutku kada sam počela sa pisanjem „Traktora“, ja sam odustala od toga - samo sam željela da zabavim sebe i svoje prijatelje.

U svijet knjiga ste ušli u zrelim godinama, romanom “Kratka istorija traktora na ukrajinskom”. Kako je nastajao ovaj roman i da li ste očekivali usjeh?
- Oduvijek sam pisala, još kad sam bila dijete. Poezija je bila moja prva ljubav, ali sam isto tako pisala drame i priče, i dva kompletna romana. To su bile prilično ozbiljne knjige sa velikim pitanjima. Doživjela sam mnoga odbijanja. “Traktori” su bili nešto sasvim drugačije, i zaista sam mislila da nikada neće biti objavljen - zašto bi oni objavili tu smiješnu, blesavu knjigu? Ali, oni su to učinili. Imala sam 57 godina kada su mi knjigu prihvatili i 59 kada je knjiga objavljena. Lijepo je početi novu karijeru sa 60 godina!
Mislim da je dosta rečeno o zrelosti, iako nijesam sigurna da se zapravo postaje pametniji - mislim da sam starenjem postala svjesnija ljudskih slabosti, kao i ljepote ljudskog duha i otkrila sam da se mogu smijati stvarima koje su me ljutile ili uznemiravale dok sam bila mlađa - uključujući i mene i moju porodicu. Neobjavljene knjige, napisane dok sam bila mlađa, bile su mnogo ozbiljne i opterećene nesigurnošću. Veoma mi je drago da nijesam objavljivala tada, jer bih završila kao sasvim druga vrsta pisaca - mnogo manje prijatna. Kada ste mladi, mislite da znate sve; kako postajete stariji, postajete sve više i više svjesni stvari koje ne znate i to podstiče vrstu poniznosti; a kao rezultat toga mnogo više praštate slabosti drugih ljudi. Bob Dilan ima stih u jednoj od svojih pjesama za koji mislim da se odnosi na mnoge ljude uključujući i mene: “Oh, I was so much older then. I’m younger than that now.”

Ima li nagovještaja za sljedeću knjigu?
- To je takođe priča našeg vremena - o kreditnoj krizi, globalnom finansijskom slomu i recesiji. Ali, to je druga priča u kojoj prošlost zadire u sadašnjost glavnog junaka, zaposlenog u investicionoj banci. On je odrastao u komuni, a njegovi roditelji su bili hipici šezdesetih godina. Jedini problem je – što se on nije usudio da im kaže o svom novom poslu.
Sada moram da idem i da pišem, inače roman nikada neće biti završen!

Gotovo četrdeset prevoda

Vaše knjige su prevedene na mnoge jezike, preko 30. Da li je “Kratka istorija traktora na ukrajinskom” objavljena u Ukrajini?
- Zabrojila sam se prebrojavajući brojeve prevoda “Kratke istorije traktora na ukrajinskom” - tu je negdje između 35 i 40 jezika. Ali, ukrajinski nije među njima. Nijesam sigurna zašto - mislim da mnogi ljudi u Ukrajini smatraju da to nije dovoljno ozbiljan roman, a oni ne vole da ih predstavljaju likovi kao što su Valentina i Nikolaj. Onda opet, ja imam mnoge fanove Ukrajince, a moja druga knjiga, “Dvije prikolice” je objavljena u Ukrajini.

Potkultura apokalipse

Sin Džordži Sinkler je alarmantno opsjednut krajem svijeta, antihristom i zlom misterijom bar-kodova. Teme mladalačkog vjerskog fundamentalizma i dolaska apokalipse danas se često sreću u romanima. Šta je razlog tome? Misteriozna 2012. godina, ili nešto drugo?
- Ben, sin Džordži Sinkler je veoma sličan studentima kojima sam predavala - oni su potpuno uronjeni u svoje potkulture, koje su često potpuna misterija za spoljni svijet. Ako pogledate na Internetu, naći ćete da je gotovo neograničen materijal o dolazećoj apokalipsi, antihristu, bar-kodovima, tumačenju Biblije i brojnim prognozama o tome koje će godine to biti. To bi bilo veoma zabavno, da nije toliko ljudi u SAD - čak i prethodni predsjednik - to ozbiljno shvatilo.

Vujica Ognjenović


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
napeti triler godine reka duša u prodaji od 8 decembra laguna knjige Napeti triler godine „Reka duša“ u prodaji od 8. decembra
07.12.2021.
„Reka duša“ autorke Liz Mur je u isto vreme uzbudljiv triler i dirljiva porodična priča puna preokreta o odrastanju dve sestre i o neraskidivim sudbinskim sponama koje nas vezuju. U opasnom kraju F...
više
promocija romana zidanje ambisa u vranju laguna knjige Promocija romana „Zidanje ambisa“ u Vranju
06.12.2021.
Pisac Branislav Janković predstaviće svoj poslednji roman „Zidanje ambisa“ čitaocima u Vranju. U sredu 8. decembra u Svečanoj sali Gimnazije „Bora Stanković“, u okviru Književne kolonije, autor će ...
više
nova izdanja laguninih autora laguna knjige Nova izdanja Laguninih autora
06.12.2021.
Uskoro će se na knjižarskim policama naći jedanaesto izdanje prvog toma knjige „Vladari iz senke“ Dejana Lučića. Slobodno se može tvrditi da ne postoji knjiga koja iznosi toliko svetskih tajni i zaver...
više
na konferenciji za novinare predstavljena noć knjige laguna knjige Na konferenciji za novinare predstavljena Noć knjige
06.12.2021.
Laguna i Delfi knjižare nastavljaju da promovišu književnost i čitanje organizujući 25. Noć knjige, koja će se ovoga puta održati od 10. do 12. decembra na čak 63 lokacije u knjižarama Delfi i Lagunin...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.