Laguna - Bukmarker - Igračka, oruđe, umetničko delo: Šta je zapravo knjiga? - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Igračka, oruđe, umetničko delo: Šta je zapravo knjiga?

Kada sam konačno donela odluku da se upustim u avanturu pisanja svoje prve knjige, koju trenutno još uvek pišem, prva prepreka sa kojom sam se suočila nije bilo pitanje o čemu ću pisati, niti kako, niti zašto. Ono što me je mučilo bio je problem našeg, ili konkretno mog, odnosa prema fenomenu zvanom knjiga. Nekome ovo možda zvuči trivijalno, ili čak krajnje besmisleno, ali kada malo bolje razmislim, tako nam na prvi pogled deluje većina pitanja za koja se kasnije ispostavi da prodiru duboko u srž stvari.



U jednom trenutku sam jednostavno uzela knjigu sa police, nevažno koju, i počela da je okrećem i zagledam. Držala sam je u rukama pažljivo, poput nekog dragocenog predmeta, ali i praktično, što je posledica dugogodišnjeg iskustva. Ono što sa sigurnošću mogu da kažem jeste da između nas postoji posebna, intimna veza. Čak i sada, kada knjiga kao takva prolazi kroz svojevrsnu tranziciju. Posežem za svojim Kindlom, još jedna banalna spoznaja: knjiga sada može postojati bez vlastitog tela.

Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, bićemo primorani da mlađim generacijama objašnjavamo zašto je knjiga više od pet hiljada godina predstavljala dominantni vid tehnologije. Biće to veoma interesantno. Gotovo da mogu da zamislim nekog budućeg „sagovornika“ koji, dok mu se obraćam, samo površno sluša i istovremeno „skroluje“ kroz sadržaj na ekranu svog telefona. Amazonov Kindl odnedavno ima funkciju koja je prilagođena tom novom (ili možda ne tako novom) trendu skrolovanja. Sećam se dana kada se na mom uređaju pojavila poruka: „Novo! Sada knjige možete čitati kao jednu neprekidnu stranicu.“ U dnu ekrana treperila je nadole okrenuta strelica.

Sve do 400. godine p. n. e, ukoliko ste želeli da neki tekst ponesete sa sobom, jedina opcija koju ste imali na raspolaganju bio je svitak (engl. scroll). Kineski pisari služili su se rolnama svile, Egipćani dugačkim komadima papirusa. Dugačke i često nepregledne rolne vremenom su, iz praktičnih razloga, zamenjene kodeksima – najranijom verzijom onoga što danas zovemo knjigom – koji su se sastojali od više povezanih stranica (prvo od drveta, zatim papirusa, pergamenta i papira) manjih dimenzija, smeštenih između korica od nekog izdržljivijeg materijala. Prvi iluminirani rukopisi pojavljuju se oko 400. godine nove ere.

Naučna istraživanja su pokazala da je smer čitanja teksta jedan od elemenata koji presudno utiču na dinamiku razvoja većine društava i njihovih kultura. U engleskom jeziku tekst se čita sleva nadesno, odozgo nadole, a time je uslovljen celokupni tok logike, kao i šablon fizičkog posmatranja stvarnosti. Otpor je moguć, ali ne i preterano plodonosan.

Prisustvo teksta, pritom, uopšte nije nužno. I na mojim policama se nalazi nekoliko knjiga u kojima nema nijedne jedine reči. Uglavnom je reč o sveskama i slikovnicama, koje takođe „čitam“ sleva nadesno i odozgo nadole. Početkom 5. veka, međutim, nije bilo moguće zamisliti knjigu bez teksta, bez reči koje su sveštenicima stizale od boga lično; kao da je navođenje božanstva kao izvora trebalo da reši sve misterije jezika.

Tvorci prvih knjiga, dakle, nisu bili autori u današnjem smislu reči, već pisari ili, kako kaže Stiven King, „blagosloveni stenografi koji su zapisivali božanske diktate“. Mnogi pisci još uvek, upravo na taj način, opisuju svoje zanimanje, pozivajući se na boga ili muzu kao izvor inspiracije. Iako svako od nas u njihovim rečima prepoznaje isključivo izraz skromnosti, ne smemo zaboraviti ni na one koji su, pozivajući se na jednu knjigu i božansku inspiraciju koja je iza nje stajala, kroz istoriju činili neopisiva nedela.

Oni kojima je početkom tog 5. veka bilo dozvoljeno da iznose bilo kakve tvrdnje o božanskoj inspiraciji bili su isključivo, i ne slučajno, pripadnici pismene manjine. Međutim, nešto više od hiljadu godina kasnije, pojava Gutenbergove štamparske mašine omogućila je umnožavanje pisane reči do tada nezamislivom brzinom. A kada su štampane stranice počele da dospevaju u ruke masa, bilo je samo pitanje vremena kada će čovečanstvo dovesti u pitanje vrhovni autoritet božje reči.

Institucija zadužena za ta pitanja bila je primorana da reaguje.

Kada je 1536. godine Englez Vilijam Tindejl bez eksplicitnog odobrenja preveo Bibliju na svoj maternji jezik, crkvene vlasti su ga, u očiglednom činu samoodbrane, proglasile jeretikom, obesile, a zatim spalile na lomači.

U tom trenutku knjiga prestaje da bude samo knjiga i postaje simbol.

Već 1559. godine crkva je uvela prva zvanična pravila vezana za čitanje i pisanje, a zatim objavila i prvi spisak zabranjenih knjiga. Potonje prakse Vatikan se odrekao tek 1996. Vlasti Južne Karoline su 1740. godine donele tzv. Zakon o crncima, u okviru koga se, između ostalog, nalazio i član kojim je bilo zabranjeno učiti robove da čitaju. Verujem da nije potrebno posebno napominjati da se to odigralo u samo predvečerje industrijske revolucije, kada će štampa konačno postati dostupna najširim masama.

Želeći da uspostavljanjem autoritarnog režima zaustave talas demokratizacije, nacisti 1933. godine organizuju javna spaljivanja knjiga koje, po njihovom mišljenju, „podrivaju našu budućnost i ugrožavaju temelje nemačke misli, nemačkog doma i svega najboljeg u našem narodu“.

Simboličnu ulogu knjige, naravno, ne možemo vezivati isključivo za mračne trenutke u istoriji čovečanstva. Dovoljno je, recimo, da se setimo trenutka kada je Barak Obama, prilikom polaganja predsedničke zakletve, položivši ruku na ličnu Bibliju Abrahama Linkolna ukazao na napredak ostvaren od ukidanja robovlasništva, ali i jasno dao do znanja da veliki deo posla još uvek nije završen.

Kada se govori o istorijskom putu knjige, nikako se ne sme zaboraviti uloga koju ona igra kao umetničko delo. Moglo bi se reći da se početni kontakt između knjiga i nekakve forme umetničkog stvaralaštva odigrao u iluminiranim rukopisima. Precizno izvedene, živopisne likovne predstave na njihovim stranicama trebalo je da knjigu opskrbe očiglednim značenjem, nečim što bi bilo razumljivo i legijama nepismenih posmatrača.

Iako se bez ikakve sumnje radi o izumu od neprocenjivog istorijskog značaja, pojava Gutenbergove štamparske mašine u 15. veku dovela je u pitanje predstave o statusu originalnog umetničkog dela. Valter Benjamin o tome kaže sledeće: „Tehnika reprodukcije odvaja ono što je reprodukovano iz područja tradicije. Time što tehnika umnožava reprodukciju, ona jedinstvenu pojavu umetničkog dela zamenjuje masovnom. A time što dozvoljava reprodukciji da se približi onome koji je prima, u svim njegovim svakidašnjim situacijama, tehnika aktualizuje ono što je reprodukovano.“

Samo tri veka kasnije, rad pesnika Vilijama Blejka i njegove supruge Ketrin na štampanju, ilustrovanju i koričenju „Pesama nevinosti i iskustva“ preobražava celokupno telo knjige u umetničko delo. Blejka bismo slobodno mogli nazvati utemeljiteljem modernog žanra umetničke knjige (jedan od boljih primera je multimedijalni katalog izložbe „Le Surréalisme en 1947“ Marsela Dišana).

Osim predmeta kojim nadareni pojedinac izražava svoju umetničku viziju, knjiga može odigrati i ulogu svojevrsnog izložbenog prostora. U eseju „Umetnik kao knjigotvorac“ Gven Alen, može se pročitati zanimljiva analiza multimedijalnog časopisa Aspen, objavljivanog u Njujorku u periodu između 1965. i 1971, koji se mogao transformisati u trodimenzionalni, a ponekad i „četvorodimenzionalni“ prostor. Autorka projekta Filis Džonson bila je inspirisana idejom Stefana Malarmea da od knjige stvori formu koja će „privatni čin čitanja preobraziti u javni“. Knjiga bi, u tom slučaju, bila nešto poput pop-ap pozorišta.



Menjajući formu knjige, Malarme je želeo da čin pukog apsorbovanja sadržaja preobrazi u vid umetnosti koji oživljava čitaočevom interakcijom sa knjigom kao predmetom. Svako izdanje Aspena uređivali su poznati njujorški umetnici, uključujući Endija Vorhola i Džona Kejdža, a unutar njegovih korica mogli su se naći razni „specijalni efekti“ poput mirisa tamjana ili muzike. Celokupan doživljaj bio je upakovan u kutiju bele boje.

Filis Džonson je na taj način dovela formu do ivice pucanja, ali, kako objašnjava Alen, u osnovi svega bila je sasvim originalna ideja da časopis „probudi asocijaciju na belu kutiju galerijskog prostora i funkcioniše kao minijaturna putujuća izložba“.

Nikolson Bejker nas, međutim, u svom eseju „Knjige kao nameštaj“ podseća da knjiga može imati i daleko prozaičniju funkciju. Inspirisan reklamiranjem knjige kao scenskog rekvizita u katalozima proizvođača nameštaja, Bejker govori o njenoj ulozi u kontekstu onoga što krojači masovnog ukusa preporučuju kao poželjan izgled životnog prostora. (Iako nije ljubitelj, spreman je da prizna da takvi prostori „svakako deluju urednije, skuplje i pismenije“ od onih u kojima većina nas živi.)

Nazivajući policu za knjige i katalog „povezanim regionima kulturne samoreklame“, Bejker razmišlja o ulozi knjiga koje se retko, ili čak nikada, ne vade iz police. U razmatranje uzima i samu policu, koja je evoluirala od zatvorene vitrine koja je štitila knjige, preko polica sa lancima kao zaštitom od lopova, do zidova obloženih knjigama čija je osnovna namena da doprinesu stvaranju specifične slike o ličnosti vlasnika i preporuče je drugima. Bejker ide i korak dalje i govori o sudbini biblioteke kao nasledstva, nazivajući njenu egzistenciju u vlasništvu naslednika „zagrobnim životom“.

Budući da je Bejkerov esej objavljen 1995, iste godine kada je Amazon počeo da prodaje knjige preko interneta, nemoguće je ne primetiti da su njegovi stavovi odraz tada široko rasprostranjenog uverenja da će ulazak u digitalno doba predstavljati početak kraja knjiga i čitanja.

Do predviđane kataklizme, kao što svi dobro znamo, nije došlo. Čak ni dvadesetak godina nakon Bejkerovog eseja, kada su se u onlajn ponudi našle elektronske knjige. Kada mi je suprug nedavno rekao da danas čita više nego pre, samo što sada čita sa telefona, zapitala sam se: šta se dešava sa knjigom kada njena predmetnost postane neobavezna? Bejker pominje i fenomen zamene stvarnih knjiga lažnim – dekorativnim predmetima unutar čijih se korica krije prazan papir ili neki drugi, jeftiniji, materijal – što ih pretvara u neku vrstu totema ili spomenika.

Iako nije teško razumeti Bejkerove simpatije prema izdavačkoj industriji, čija je budućnost u tom trenutku bila neizvesna, pokazalo se da je lament nad sudbinom knjiga bio preuranjen. A onda je 2004, tri godine pre nego što će Amazon predstaviti svoj prvi čitač e-knjiga, Gugl lansirao „Book Search“ i počeo da skenira knjige iz velikih biblioteka i učitava njihov sadržaj u svoje baze podataka.

Smatrajući ovaj potez direktnim napadom na svoje izvore prihoda, izdavači su podneli tužbu protiv Gugla, optužujući kompaniju za kršenje autorskih prava. (Tužba je odbačena 2013.) Međutim, od trenutka kada se 2007. u prodaji pojavio Amazonov Kindl, rast njegovog udela na tržištu bio je spor ali stabilan i danas iznosi oko 18 procenata. Značajnu ulogu u tome igra činjenica da su e-knjige oslobođene poreza – baš kao što je u Evropi bio slučaj sa papirom tokom većeg dela industrijske revolucije.

Dok su se nakon pojave e-knjiga neke knjižare borile za goli opstanak, ispostavilo se da izdavačima nije bilo teško da se prilagode novom formatu, a kada su završili sa potpisivanjem ugovora o podeli profita, više im nije smetalo ni prisustvo Gugla na tržištu. Profitirali su i pisci, naročito oni kojima se konačno pružila prilika da objavljuju knjige bez dodatnih prepreka u vidu agenata, izdavača i troškova izdavanja.

Ili je to možda ono što bi velike kompanije poput Amazona, koje su uložile ogromna sredstva u novu industriju, želele da verujemo kada na sav glas promovišu uspešne nezavisne autore. Setimo se samo Amande Hoking koja je, samostalno objavljujući svoje knjige, 2012. godine ostvarila profit od 2,5 miliona dolara. Ono što oni kriju od očiju javnosti jeste podatak da većina ovih pisaca u proseku ne zarađuje više od hiljadu dolara godišnje, dok polovina njih ne dogura čak ni do petsto. Čitaoci su prošli nešto bolje: dok se knjiga polako oslobađa svog tradicionalnog obličja, izdavačke kuće izveštavaju o do sada nezabeleženim prihodima od prodaje, a nivo pismenosti u svetu nikada nije bio viši (iako još uvek postoje velike razlike, naročito između podsaharske Afrike i ostatka sveta).

Iako je popularnost e-knjiga u izvesnoj meri uticala na ove rezultate, oni su pre svega posledica sveprisutnosti interneta. U članku „Kako je internet spasao pismenost“, Morin Ferel piše: „imajući u vidu činjenicu da se najveći deo čitanja i pisanja danas odvija na internetu, zaključujemo da pismenost više nije zadatak pojedinca, već kolektivni poduhvat“. Izgleda da će se, zahvaljujući binarnom kodu, Malarmeov san ostvariti.

Ili bar deo Malarmeovog sna. Njegova ideja o književnosti kao umetnosti koja obuhvata i telo knjige i biblioteku kao njenog čuvara oslanjala se na princip slučajnosti. Francuski pesnik je idealnu biblioteku opisivao kao mesto na kome knjige zapadaju za oko čitaocu pukom igrom slučaja. Pa ipak, Malarme je u svojim delima flertovao sa haosom tako što mu se odupirao (slično situaciji u kojoj ateistino odbijanje da prihvati dogmu s vremenom i samo postaje jedan vid dogme).

Pitam se šta bi Malarme mislio o ekranu kao knjizi i internetu kao biblioteci, kako bi razumeo algoritme koji preporučuju knjige čitaocima, u potpunosti isključujući element slučajnosti. Možda bi ukazao na to da su algoritmi sastavni deo ukupne entropije i da efikasnost formula takođe zavisi od neke vrste slučajnosti. Ali ostavimo sada Malarmea po strani. Čak i neiskusnom korisniku usluga prodajnih sajtova veoma brzo postaje jasno da se popularne knjige uporno guraju pred oči potencijalnih mušterija. Tako neki naslovi postaju još popularniji, a pozicija velikih izdavačkih kuća se konsoliduje – njihov udeo na tržištu danas iznosi više od 80 posto.

Ali šta mi zapravo radimo sa knjigom kada je kupimo? Harvardska profesorka engleske književnosti Lija Prajs počela je da razmišlja o relevantnosti fizičkog obličja knjige u trenutku kada je postala svesna popularnosti nekih „vulgarnijih“ načina upotrebe tog predmeta.

U intervjuu za Harvard gazet, ona se pita: „Da li je legitimno koristiti knjigu kao pritiskivač za papir, enciklopediju kao graničnik za vrata, novine kao toalet-papir? Da li je u redu napuniti police knjigama koje najverovatnije nikada nećemo pročitati?“

U knjizi „O čemu razgovaramo kada razgovaramo o knjigama“, Prajs naglašava da knjige nikada nisu imale samo jednu namenu i ukazuje da nas naše plemenite namere vezane za sadržaj knjiga nikada nisu sprečavale da pokažemo i neke ne tako plemenite strane svoje prirode:

„Mi upoređujemo način na koji zaista koristimo digitalne medije sa načinom na koji zamišljamo da smo nekada koristili štampane, a čitanje štampanih knjiga za nas postaje reprezent svih vrednosti koje zamišljamo da smo nekada cenili, poput sposobnosti koncentracije, linearnog razmišljanja, upućenosti na nematerijalno i sl. Ali ako bismo izračunali koliko je ukupno stranica izašlo iz štamparija od pronalaska štampe do danas, videli bismo da knjige ni u jednom istorijskom periodu nisu predstavljale najznačajniji deo štamparske produkcije.“

Kritičar Hju Kener se u eseju „Najbolja vremena“ takođe osvrće na ovu iluziju savremenog čoveka i ističe da su knjige u poslednjoj deceniji 19. veka, kada je u Engleskoj rekordna proizvodnja papira koincidirala sa eksplozijom u broju korisnika železničkog saobraćaja, umesto duhovnih počele da ispunjavaju praktične potrebe čitalaca: „Knjige su im služile da prekrate vreme. To je bila nova funkcija čitanja.“



Lija Prajs navodi da je i u 21. veku došlo do izvesnih promena u ponašanju čitalaca i citira pisca Vila Selfa, koji kaže da „sudbina romana danas zavisi od toga da li će čitaoci dobrovoljno odlučiti da isključe internet“. Ovo zapažanje je odraz stava kulture koja neprekidni boravak na mreži smatra normalnim stanjem stvari. U takvoj šemi stvarnosti, štampana knjiga se pretvara u simboličnu granicu ili vrata iza kojih ostavljamo digitalni svet kako bismo pažnju posvetili fizičkom ili onom iz mašte umetnika.

„Kao konju“, piše Prajs, „čitaocu je potreban oglav... Isti oni prevaranti koji su nam do juče prodavali tehnike instant opismenjavanja i kurseve brzog čitanja sada nude nekakve „zen programe“, koji bi trebalo da nas spreče da brzamo prilikom čitanja onlajn sadržaja. Pa ipak, najjače uzde koje imamo na raspolaganju su još uvek one Gutenbergove.“ Najefikasnije sredstvo za postizanje samokontrole prilikom čitanja je obična štampana knjiga.

Možda je upravo to razlog zbog koga se okružujemo knjigama: ne da bismo ih čitali, već da bismo okruženju dali do znanja da možemo sebi da priuštimo trenutke opuštenog uranjanja u njihov sadržaj. Den Čejson u jednom članku u Njujorkeru piše: „Uklonite li knjigu i čitaoca, kućna biblioteka počinje da deluje pomalo tužno, kao nekada slatka bebina soba kada beba odraste. A ako, umesto čitaoca sa knjigom, u tu prostoriju uvedete osobu sa elektronskim uređajem, njen ukupni dizajn se pretvara u dekor.“

Ljubitelji knjiga i čitanja dobro znaju da među nama žive i oni koji čvrsto veruju da je došlo vreme da se otarasimo knjiga. Jedna od najpoznatijih zagovornica ove ideje je Mari Kondo, koja smatra da u životnom prostoru nikada ne treba držati više od 30 knjiga. U drugoj epizodi Netfliksove serije „Pospremanje“, Kondo kaže: „Raščišćavajući knjige, otkrićete koje informacije su vam važne u ovom trenutku.“

Ona se zatim okreće jednom od svojih saradnika i moli ga da pokaže knjigu koju apsolutno obožava. Momak pokazuje pohabani primerak romana „Ubiti pticu rugalicu“ i objašnjava da je zbog te knjige postao pisac. „Takve knjige su korisne“, odgovara mu Kondo, „jer je ono što opisuješ iskra radosti o kojoj često govorim.“

U eseju „To što voliš da čitaš ne znači da poseduješ ličnost“, Hana Mekgregor prenosi ljutite reakcije gledalaca pomenute emisije, posebno podvlačeći odgovor kolumnistkinje Gardijana Anakane Skofild koji se brzo proširio Tviterom: „Kada je reč o knjigama, NE SLUŠAJTE savete Mari Kondo. Ispunite njima svoj stan i svoj svet. Nije me briga da li ćete izbaciti stare gaće ili šerpe, ali verujte mi kada kažem da ta žena ne zna ništa o knjigama. Svakom ljudskom biću potrebna je dobra biblioteka, a ne dosadne uredne police.“

Pored sada već uobičajenih ksenofobičnih poruka, Mekgregor ukazuje i na komentare tviteraša koji su kritikovali Kondo zbog izjednačavanja knjiga sa ostalim predmetima iz domaćinstva. Ona prenosi i razmenu mišljenja korisnika društvene mreže o prirodi knjiga:

@brennacgray: Ok, ali ipak su samo predmeti.
@MedianiteManna: Ne, za mene knjiga predstavlja iskustvo. To je kao da kažeš da je putovanje u Pariz predmet.
@brennacgray: Ok.

„Kada završimo sa čestitanjem svima koji su sposobni da izbegnu prepucavanje preko Tvitera“, piše Mekgregor, „razmislimo o tome šta znači nazvati knjigu 'iskustvom'. Na taj način se status knjige kao predmeta i poriče i preopterećuje: predmet zvani knjiga postaje istovremeno i sinonim za čin čitanja i trofej kojim dokazujete da imate ispravan emocionalni i intelektualni odnos prema tom činu.“

Iako se slažem sa njenim zaključkom da knjigu ne možemo izjednačiti sa iskustvom, verujem i da čin čitanja nije u potpunosti lišen tog elementa. Otvorivši knjigu, mi u mislima krećemo na jednu vrstu putovanja, a reči koje čitamo u naš um prizivaju mesta na kojima nismo bili i iskustva koja nismo imali. Možda se tu zapravo radi o empatiji. Jedan moj prijatelj je nedavno na Tviter postavio spisak knjiga koje se bave temom rasizma i prokomentarisao: „Kako da pobedite rasizam? Čitajte – knjige su temelj na kome počiva građevina saosećanja.“

Očajnički želim da verujem da knjiga može pomoći ljudima da se međusobno razumeju, da možda postoji način da rešimo problem tuđe patnje, ali isto tako znam i da sam čin kupovine knjige neće okončati rasizam.

Dok ovo pišem, sedim u sobi punoj knjiga, okružena hiljadama naslova. To bi se, pretpostavljam, moglo nazvati dekorom, ali ono što mene prožme svaki put kada uđem u ovu prostoriju jeste osećanje da nisam sama. Budući da živimo poprilično daleko čak i od najbližih komšija, teši me to što znam da, ako i kada počnem da se osećam usamljeno, uvek mogu da otvorim knjigu i u njoj pronađem, ako ne prijatelja, onda bar nekog drugog. U interakciji sa tim predmetom, dok savijam njegove korice, lomim hrbat i označavam stranice, osećam da među nama postoji jedinstvena veza.

Ne samo da uživam u opipljivosti drugog tela, već i u činjenici da mi ono pruža osećanje čvrstine, postojanosti – daje jeziku težinu koju ne poseduje sam po sebi, ili na monitoru kompjutera, ili bilo kom drugom vidu ekrana. Težina knjige za mene reprezentuje jedan njen neopipljiviji aspekt, a to je veza koju ona gradi između čitaoca i pisca. Ne radi se tu o empatiji ili nekom sličnom osećanju, nego o prijateljstvu, odnosu poštovanja između dva različita bića.

Aristotel u svom etičkom učenju ističe da je za ispunjen život neophodno prijateljstvo. Prijateljstvo, kaže on, može biti i sredstvo za ispunjenje nekog cilja, ali pod iskrenim prijateljstvom podrazumevamo odnos u kome nam je do nekoga stalo zbog njega samog. U svakom slučaju, knjiga se može tretirati i kao sredstvo i kao medijum preko koga se ostvaruje takav odnos među ljudima.

Budući da Aristotelova filozofija morala nije izlazila izvan domena međuljudskih odnosa, u njoj nije bilo mesta promišljanju o knjigama, ali kada već pominjem ovu oblast, moram da napomenem da se sedamdesetih godina 20. veka na filozofskoj sceni Zapada pojavila tzv. ekološka etika. Filozofi poput Džona F. OʼNila zapitali su se da li je moguće nečemu što nije ljudsko biće pripisati suštinsku vrednost: „Ako prihvatamo principe ekološke etike, moramo prihvatiti i da postoje i entiteti čija vrednost se ne sastoji samo u tome da su od koristi čoveku“.

OʼNil je došao do zaključka da pomenuti entiteti moraju zadovoljavati izvesne kriterijume kako bi se smatrali suštinski vrednim. Na kraju se ispostavilo da njegove kriterijume mogu zadovoljiti drvo ili ekosistem, ali ne i predmeti iz domaćinstva, recimo šerpa.

Može li se knjiga, kao predmet, smatrati suštinski vrednom? Odgovor je ne. Ali zašto knjigu ne bismo posmatrali unutar sfere međuljudskih odnosa, a ne samo kao nekakav spoljni faktor? Ako je umetnost isključivo ljudska tvorevina, možda se tu ne radi o običnom predmetu, već o jedinstvenom entitetu koji u sebi nosi sve kompleksnosti ljudske prirode?

Možda moja ideja o prijateljstvu stoji na klimavim filozofskim nogama, ali ona u mojoj duši odzvanja na isti način na koji crkvena zvona odzvanjaju u duši vernika. Kao i sa prijateljem, čovek može stupiti u odnos sa knjigom zato što je to korisno ili mu pruža zadovoljstvo, ali kada knjigu nazivam prijateljem, ja mislim na nešto više: na odnos zasnovan na Aristotelovoj ideji Dobra.

Posmatrajte to na ovaj način: dve osobe stoje na izvesnoj udaljenosti jedna od druge i povezane su nevidljivom niti uzajamne dobre volje. One, međutim, ne gledaju jedna u drugu već naviše, u neku zvezdu. Znaju da ne mogu da je dohvate – slično meni, one su fatalisti – ali ipak pokušavaju. U Aristotelovom svetu, Dobro nije nešto bolje ili gore, već ono čemu se teži, poput sreće ili horizonta.

Prijateljstvo o kome govorim zahteva iskrenost, radikalnu iskrenost koja ne sme da očajava i potcenjuje moć nade. Ono zahteva i uzajamnost, istovremenost uzimanja i davanja. Ako od knjige nešto očekujete, morate joj biti prijatelj.

Prostorija u kojoj sedim puna je trajnih prijateljstava svih boja i oblika. Neke od knjiga koje me okružuju su neprijatelji, ali ja ih ipak čuvam, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog dubokog uverenja da su i antagonisti važni. Trenutno prelistavam požutele stranice „Nikomahove etike“ i, posmatrajući marginalije, pratim paralelnu evoluciju svog rukopisa i misli.

Ponekad mislim da su ove knjige iskrenije od bilo kog prijatelja. Na Aristotela se uvek mogu osloniti. Zaustavljam se na izlizanoj strani: „Tamo gde vlada prijateljstvo nije potrebna intervencija pravde, dok je ljudima koji su međusobno pravedni potrebno osim toga i prijateljstvo, izgleda da je čak među pravednima najvažnije prijateljstvo. Prijateljstvo, međutim, nije samo neophodno, ono je i s moralnog gledišta vredno. Mi cenimo one koji vole svoje prijatelje; imati prijatelja smatra se za nešto lepo, a mnogi smatraju da su 'dobar čovek' i 'prijatelj' sinonimi.“

Autor: Sara Has
Izvor: lithub.com
Prevod: Jelena Tanasković


Podelite na društvenim mrežama:

ekskluzivno stiven erikson u beogradu 20 maja  laguna knjige Ekskluzivno: Stiven Erikson u Beogradu 20. maja!
16.05.2024.
Jedan od najznačajnijih svetskih autora žanra epske fantastike, Stiven Erikson, družiće se sa čitaocima u Beogradu u ponedeljak 20. maja od 17 sati u knjižari Delfi SKC. On će potpisivati svoje knjige...
više
stiven erikson gost festivala fantastike u nišu od 16 do 19 maja laguna knjige Stiven Erikson gost Festivala fantastike u Nišu od 16. do 19. maja
16.05.2024.
U Niškom kulturnom centru se od 16. do 19. maja održava šesti Festival fantastike u Nišu, u organizaciji Udruženja ljubitelja fantastike „Ordo DrakoNiš“ i Niškog kulturnog centra. Laguna će se predsta...
više
promocija knjige vir filipa čolovića 23 maja laguna knjige Promocija knjige „Vir“ Filipa Čolovića 23. maja
16.05.2024.
Promocija knjige „Vir“ Filipa Čolovića biće održana u četvrtak, 23. maja u knjižari Delfi SKC u 18 sati. O knjizi će, pored autora, govoriti glumac Tihomir Stanić i Dubravka Dragović Šehović, urednica...
više
dug prijateljstvu održana promocija knjige naše priče gorice nešović i jelice greganović laguna knjige Dug prijateljstvu – održana promocija knjige „Naše priče“ Gorice Nešović i Jelice Greganović
16.05.2024.
Nastavak bestselera „Priči nikad kraja“, knjiga „Naše priče“ Gorice Nešović i Jelice Greganović predstavljena je 15. maja u knjižari Delfi SKC. O ovoj knjizi, na dan kada bi Gorica Nešović proslavljal...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.