Goce Smilevski, autor romana „Sestra Sigmunda Frojda“ – Epohe se ogledaju jedna u drugoj

Sistemi brisanja suštine ljudskog bića toliko su razrađeni da više nije potrebna prisila, svi mehanizmi za mljevenje ljudske duše su lijepo upakovani, zavodljivi...

Roman „Sestra Sigmunda Frojda“ makedonskog pisca Goceta Smilevskog bavi se pitanjem da li je Sigmund Frojd odgovoran za smrt svojih sestara u koncentracionom logoru. Jer, po dolasku nacista u Beč, Sigmundu je odobrena izlazna viza, a on je riješio da povede sa sobom suprugu, djecu s porodicama, sestru svoje žene, kućne pomoćnice, ličnog ljekara s porodicom i psa. Ostavio je četiri sestre, koje će biti odvedene u logor i tamo umrijeti. U romanu se prepliću sudbine glavne junakinje Adolfine i njenog brata Sigmunda, pokazujući njihovu bliskost u djetinjstvu, njeno druženje sa sestrom Gustava Klimta u bečkoj psihijatrijskoj bolnici, njene snove i njihova razmišljanja. Smilevski donosi složenu, poetsku fugu o našoj civilizaciji.

Kako je nastao roman „Sestra Sigmunda Frojda“?

Trenutak kada sam saznao za tragičnu sudbinu sestara Sigmunda Frojda je bio trenutak kada se u meni pokrenula želja da napišem taj roman. Životi Adolfine, Roze, Pauli i Mici Frojd su danas potpuno zaboravljeni, što nas još jednom podsjeća na činjenicu da je istoriografija jedna paradoksalna nauka, jer njen cilj je da pamti, a zapravo - zaboravlja. Ili, tačnije, pamti restriktivno. Istoriografija pamti osvajače, uticajne ljude i ljude od moći, a oni obični ljudi, na čijim se leđima prenosi breme čovječansta, na čijim rukama opstaje ljudski rod kroz vjekove, kroz milenije, oni bivaju zaboravljeni. Za mene je Adolfina, Frojdova sestra, postala metafora tih zaboravljenih ljudi. Poželio sam da joj dam glas, da ona ispriča i svoj život, i život svojih bližnjih, i život vremena u kome je živjela.

U ovom romanu predstavili ste sudbinu Frojdove porodice. Pa, da li je sve bilo tako? Koliko se ova knjiga oslanja na stvarne činjenice?

Oslanja se na činjenice koliko god je moguće. O Frojdu znamo mnogo, od važnih stvari, do trivijalnosti, tipa gdje je kupovao cigare, u koji dan i koliko sati je igrao bridž, i tako dalje. O Adolfini znamo nešto malo zahvaljujući nekolicini njenih pisama, nekoliko pisama u kojima je pominju, kao ono koje mladi Sigmund šalje svojoj vjerenici, kasnije supruzi, Marti Bernajs, u kojem kaže da je ona njegova „najdivnija od njegovih sestara, ali je, nažalost, isuviše osjećajna“. Čitajući knjigu Martina Frojda, koja je biografija njegovog oca, bio sam poražen činjenicom da je on svojoj tragično preminuloj tetki posvetio nekoliko rečenica, u kojima je napisao da je bila podsmijeh i stid svoje porodice. Tako sam krenuo od tih nekoliko pisama, Adoilfininih, i njenog brata, u kojima je on pominje, od par sačuvanih dokumenata, i povezao te istoriografske tačke na platnu vremena, sa gustim bojama fikcije, i tako stvorio njen portret u obliku romana. Tako da, odgovor na Vaše pitanje „Da li je sve bilo tako?“ bio bi: Mnoge su stvari bile takve, a ostale su se mogle desiti tako, a možda čak i jesu. A tako je uvijek u fikciji, jer ja sam pisao oslobođen toga da se strogo držim činjenica, jer ovo je ipak roman.

Kako vi tumačite smrt Frojdovih sestara u koncentracionom logoru? Ima li tu odgovornosti njihovog brata Sigmunda?

Vraćamo se opet činjenicama: dakle, činjenica je da, kada je Beč bio okupiran nacistima, Sigmundu Frojdu je bilo dozvoljeno da povede sa sobom u London koliko ljudi želi. On je sastavio spisak, na kojem se našlo oko dvadesetak ljudi, i jedan pas. Među tim ljudima našla se sva uža porodica, njegov liječnik sa svojom porodicom, njegove dvije kućne pomoćnice. Našla se je i sestra Frojdove supruge, ali on nije stavio na spisak svoje četiri sestre, i one su ostale u Beču, da bi kasnije živote završile tragično u holokaustu.

Kažete da je knjiga „Sestra Sigmunda Frojda“ na neki način rasprava sa Frojdom. Možete li to pojasniti?

Frojdovo mjesto u panteonu tumača ljudske psihe je nesumnjivo. Tamo gdje je dotakao istinu u istraživanju ljudske duše, zauvijek je promijenio naše samorazumevanje i razumijevanje drugih, i njegov doprinos u toj i takvoj evoluciji ljudske svijesti je neporeciv. Ali to ne umanjuje njegove pogreške kojima je on uvrijedio, ponizio, povrijedio ljudsko biće izvjesnim svojim tumačenjima (kao na primjer kada je tvrdio da je zavist u osnovi karaktera svake žene, a da je sve ostalo samo naknadni i ne baš važni „privjezak“ toj zavisti). Zbog toga je moj roman, između ostalog, i rasprava sa Frojdom, ili možda prije dijalog sa njime. To je dijalog između njegovog tumačenja ljudskog postojanja, i doživljavanja i preživljavanja tog postojanja sa strane njegove sestre Adolfine.

Ova Vaša knjiga je prevedena na tridesetak jezika, engleski izdavač je „Penguin“ i ovjenčana je brojnim nagadama, među kojima su i Nagrada Evropske unije za književnost i Nagrada za mediteransku kulturu. Kako ste doživjeli taj uspjeh? Koju su vrijednost u vašoj knjizi prepoznali kritičari i šta je to što vašu knjigu čini jedinstvenom?

Uspjeh se doživljava, a stvari koje idu s njim se moraju – preživjeti. Ali o njima nećemo sada, sada ćemo samo o uspjehu. Raznježni me pomisao da su ljudi na toliko jezika odvojili od svog dragocjenog vremena da bi čitali moj roman. Ima prosto nečeg dirljivog u tome: neko, negdje daleko, kaže sebi: ne, ja neću ove sate provesti guglajući, ili skrolajući po Fejsbuku, Instagramu, ili sjedeći ispred televizora, ja ću čitati roman „Sestra Sigmunda Frojda“. Nagrade, kao i mišljenja kritike da ja umijem sa riječima onako kako je to umio Tolstoj, ili da sam nasljednik Gintera Grasa ili Žozea Saramaga, to su takođe stvari koje daju piscu snagu da nastavi dalje.

Vaši romani su uglavnom o slavnim evropskim ličnostima. Ima li u vašim knjigama Makedonije? Da li namjerno izbjegavate svoju domovinu?

Radnja mog prvog romana, „Planeta neiskustva“, koji je objavljen 2000. godine, smještena je u Makedoniju. To je prvi makedonski roman u kojem su dominantne teme perioda tarnzicije, raspada vrijednosti, besperspektivnosti sa kojima se suočavala generacija tadašnjih dvadesetogodišnjaka. Dakle, to je bio roman koji je uveo teme koje su postale dominantne u makedonskoj književnosti desetak godina kasnije. Od tada sam objavio romane čija je radnja smještena u drugim sredinama, ali ću se u nekom od svojih narednih romana svakako vratiti Makedoniji i dvadeset i prvom vijeku. Ujedno, ja vjerujem da se vremena prožimaju, epohe se ogledaju jedna u drugoj, svaki period u istoriji čovječanstva dotiče neke bolne ili radosne tačke drugih perioda. Osim toga, mislim da svaki autor, bez obzira u kom vremenu postavio priču svog djela, zapravo piše o vremenu u kojem živi.

Kako danas izgleda makedonska književnost, koje su teme dominantne? Šta se najviše čita?

Ima nekoliko zaista kvalitentnih autora, i još više autorki, neke od njih su, na sreću, dostupne i u prevodima na druge jezike, tako da se Vaše čitateljke i čitaoci mogu izbliza upoznati sa temama koje obrađuju u svojim djelima.

Kako gledate na književnost nastalu u bivšim jugoslovenskim republikama? Imate li svoje favorite?

Pratim književnost nastalu u bivšim jugoslovenskim republikama, i sa žaljenjem konstatujem da je, na nekom globalnom nivou, u prevodima, nepravedno isuviše malo prisutna. Kažem nepravedno, jer u bivšim jugoslovenskim republikama ima pojedinih autorki i autora koji stvaraju djela koja se mogu nositi sa najboljim književnim ostvarenjima koja se pišu danas.

Od mojih favorita se može stvoriti poduža lista, stoga ću pomenuti samo knjigu koju upravo čitam, a to je „Doba mjedi“ Slobodana Šnajdera, i mogu da kažem da je to jedan zaista izvrstan roman, za koji se nadam da će biti preveden na mnoge jezike, jer to zaista zaslužuje.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti.me, integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
Foto: ©Galya Yotova