VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupciVideoKolumneNagradeKalendar

Elvedin Nezirović: Jedino čovjek je sposoban da ubija bez razloga!

Pošto mi se prvi roman Elvedina Nezirovića (Mostar, 1976.), „Boja zemlje“, veoma dopao, s nestrpljenjem sam očekivao njegovo drugo prozno djelo, roman pomalo neobičnog naslova: „Ništa lakše od umiranja“. Izdavač, beogradska Laguna, ovu knjigu je najavila ovako: „…priča je [to] o zločinu, krivici i praštanju. Ispisujući priču o Džoniju Akeru, švedskom plaćeniku i ratnom zločincu u vojsci HVO, autor istražuje gde su koreni, priroda i granice zla.“ Takva bi najava, naravno, zagolicala i manje pasioniranog čitaoca od mene, posebno kad joj se dodaju izjave poznate intelektualke i mirovne aktivistice Svetlane Slapšak i veoma uglednog pisca kakav je, bez sumnje, Filip David.

„Nezirović piše o švedskom zločincu koji ubija ako može, a uvek hoće. Dokumentarno i ledeno, pisac okuplja glasove onih koji su povezani sa njim samim, sa zločincem, sa svedocima.“ (S. Slapšak)

„Ispisujući biografiju Džonija Akera, švedskog plaćenika i ratnog zločinca u vojsci HVO, Elvedin Nezirović istražuje gde su koreni, priroda i granice zla. Elvedin potvrđuje svoj pripovedački talenat već dokazan njegovim prethodnim romanom 'Boja zemlje'.“ (F. David.)

Više nego dovoljan povod za interesantan razgovor s autorom: o zločinu i kazni, kajanju i (ne)praštanju, zovu krvi i nečistoj savjesti…
 
Noćne more glavnog lika, ratnog zločinca, ali i poslijeratnog kriminalca i ubice, Šveđanina Džonija Akera (Johnny Aaker) imaju nešto od onih Andrićevog „heroja“ Mustafe Madžara. No, Aker na javi ne pokazuje znakove kajanja. Na jednom mjestu u romanu švedski ambasador u BiH Erik Lindman veli: „Ako sam nešto naučio za ovih nekoliko mjeseci u Vašoj zemlji, to je da nema krvoločnije zvjeri od ljudskog bića.“ Meni se ovdje odmah nameće pitanje: Je li u “ravu britanski zoolog i literata Desmond Moris (Morris) kad u knjizi „Goli majmun” još daleke 1967. godine tvrdi da bi modernog čovjeka mogao ubiti ogroman raskorak između tehnološkog napretka i duhovnog, najblaže rečeno, stagniranja? Koliko smo, i kad je bolesnik Aker u pitanju, odmakli od „golog majmuna“?
 
Zanimljivo mi je ovo tvoje poređenje Johnnya Aakera s Mustafom Madžarom, pri čemu, pretpostavljam nesvjesno, stavljaš u istu poredbenu ravan Andrića i mene, što meni, naravno, laska, ali bojim se da se u toj analogiji stvari mogu odvijati isključivo na moju štetu, odnosno u Andrićevu korist. Međutim, u nekom općem smislu, moram priznati da ti je opažanje sasvim na mjestu, jer Mustafa Madžar u svojoj ličnosti objedinjuje osobine jednog psihološkog tipa koji je istovremeno i zločinac i mučenik, a kojemu donekle (dokle, to je opet teško utvrditi), pripada i sam Aaker.

Po Morisovoj teoriji, koja se manje-više oslanja na ranije instinktivističke teorije o porijeklu ljudske agresvinosti, počev od Darwinove [Charles Darwin] pa sve do Lorenzove [Konrad Lorenz], zločinačko ponašanje Mustafe Madžara i Johnnya Aakera može se objasniti jedino kao posljedica filogenetski programiranog, urođenog instinkta kojeg čovjek dijeli sa svojim šumskim rođacima, što možda zvuči utješno, ali je daleko od istine. Pet, šest godina poslije Morisovog „Golog majmuna“, Erich Fromm je u svojoj kultnoj knjizi „Anatomija ljudske destruktivnosti“ objasnio da postoje dvije, potpuno različite vrste ljudske agresije: odbrambena ili benigna, koju čovjek zaista dijeli sa životinjama i koja se ispoljava samo u slučajevima životne opasnosti, te druga, maligna, odnosno napadna, koja je karakteristična samo za čovjeka, jer kod većine drugih sisara uopće ne postoji. Drugim riječima, čovjek se od životinje razlikuje po tome što je – ubica. On je jedino biće u prirodi koje je sposobno da muči, progoni i ubija pripadnike iste biološkog vrste bez konkretnog razloga i da pri tom – a Aakerov i Madžarev lik to ilustruju, svaki u granicama svojih literarnih mogućnosti – osjeća zadovoljstvo dok to čini. I kod jednog i kod drugog, ubijanje nije svrha samo po sebi: ono predstavlja smisao života, način da se ličnost integrira u neki viši cilj.

Također, postoji obilje historijskih, pa i antropoloških dokaza koji otkrivaju da je nivo ljudske agresivnosti proporcionalan nivou civilizacijskog napretka. Drugim riječima: što je ljudsko društvo naprednije, to je i stepen destruktivnosti kod čovjeka veći. Kada bi čovjek ispoljavao agresivno ponašanje na način i u prilikama u kojima ga ispoljavaju ostali sisari, vjerujem da bi bio mnogo miroljubivije biće. Zato mi je ta analogija s golim majmunom pomalo iščašena.
 
S druge strane, jedno od centralnih etičkih pitanja u Vašoj novoj knjizi je pravo na pokajanje. Pomenuti ambasador malo dalje razmišlja, pa sam sebi postavlja pitanje o kome i ja, evo, već godinama dvojim: „A ako je Bogu važna svaka, pa i ona najgrešnija ljudska duša, mislio sam zašto ne bi bila važna i Državi. Ne zaslužuju li, na kraju krajeva, i oni najokrutniji među nama pravo i na ovozemaljsko pokajanje?“
 
Pitanje pokajanja i oprosta opet je tijesno vezano za ljudsku prirodu. Ako smo već prihvatili da sklonost malignoj agresiji razumijevamo isključivo kao ljudsku osobinu, zašto ne bismo to isto mogli reći i za pokajanje? I svetac i ubica su, na kraju krajeva, ljudi. Čak i savremena psihologija tvrdi da je promjena u ponašanju i strukturi ličnosti moguća, čak i onda ako se radi o osobama kakve su, da se vratim na tvoju analogiju, Madžar i Aaker, odnosno kod onih tipova kod kojih se ubijanje javlja kao primarni egzistencijalni faktor. Naravno, postoje zemlje, poput skandinavskih, koje ovoj problematici pokušavaju dati odgovarajući pravni opis, pa tako u Švedskoj, recimo, ne postoji doživotna zatvorska kazna u klasičnom smislu te riječi, nego se i najozloglašenijim zatvorenicima ostavlja šansa za pokajanje, za nekakav novi početak.

Drugi važan lik u romanu, pastor Hisen (Hysen), na jednom mjestu veli: „Poenta je da se […] suočite sa samim sobom. […] Ponekad je potrebno duboko zagrebati ispod kože da bismo pronašli istinu. A istina i iskrenost – to je ono što pobjeđuje na kraju.“
Jasno je da je na prostorima bivše nam države, u globalu, jako malo spremnosti da se pogleda(mo) u ogledalo. Koliko je u današnje doba posvemašnje površnosti i (a)socijalnih medija, moguće da se tu nešto promijeni? Šta treba da se desi pa da se „vlasi dosjete“ ko im, da ‘prostite, pravi zvrčku?

Stvarnost koju živimo zbir je svih naših gluposti – propalih velikodržavnih i velikoetničkih projekata, etnokratije, nacionlalizma, kolektivnog primitivizma, korumpiranih sistema i jedne šire političke nepismenosti. Najveći uspjeh ovdašnjih, nacionalističkih političkih elita jeste u tome što su tokom ove, skoro 24 poslijeratne godine, uspjeli proizvesti i sistemski ozakoniti vlastite etničke historije ili etničke memorije, koje im služe kao zamjena za službenu historiju, odnosno onu historiju koju razumijevamo kao sistem utvrđenih naučnih činjenica. Termin sistemski ozakoniti odnosni se na postojeću obrazovnu politiku ili politike: u školama se danas ne uči historija, nego etnička memorija, a ona je korjen svih naših sadašnjih i budućih nesporazuma. Problem s etničkim memorijama jeste taj što one pamte sasvim različite događaje; one se oblikuju ideološkim narativima, a svrha njihovog postojanja jeste politička manipulacija etnicitetom, odnosno etnocentrizam i nacionalizam.

Drugim riječima, obrazovni sistemi na zapadnom Balkanu osmišljeni su, uglavnom, tako da proizvode buduće nacionaliste, odnosno da postojećim političkim elitama stvaraju buduću glasačku bazu, što je, zapravo, garant njihove opstojnosti. Nema tu danas mjesta ni za šta drugo, a pogotovo ne za tako bitne procese kakvo je suočavanje s prošlošću.

Korijene Akerovog zla tražite u njegovom nesretnom djetinjstvu. On je mulat, posvojenče koje raste u prilično hladnoj porodici, negdje u švedskoj zabiti. U školi je često izložen maltretiranju i izrugivanju. Je li to presudno uticalo na njegovo kasnije ponašanje, sklonost ka nacizmu i najokrutnijem ubijanju?
 
Pišući „Ništa lakše od umiranja“, ja nisam tražio ništa, ja sam samo išao za pričom tamo gdje me je ona vodila. Na kraju krajeva, piščevo nije da tumači svijet, pogotovo ne da ga mijenja – njegovo je da ga opisuje, da ga govori. Dakle, teško da bih mogao imati odgovor na tvoje pitanje ili pitanja, jer ja naprosto nisam psiholog niti teolog – ja sam samo pisac.

Istina, postoje različite teorije u psihologiji, prije svega environmentalističke, koje ljudsko ponašanje posmatraju kroz spektar različitih društvenih uticaja na čovjekovu ličnost i tu bi, vrlo vjerovatno, postojalo neko objašnjenje. Takvog je mišljenja bila, recimo, ugledna švedska novinarka Elisabeth Ǻsbrink, koja je napisala knjigu o ubistvima u Malexanderu, a s kojom sam razgovarao prije dvije, tri godine. Naime, ona je na osnovu nekih svojih istraživanja tvrdila da je Jackie Arklöw, dakle čovjek prema čijoj biografiji je „Ništa lakše od umiranja“ i nastao, postao to što jeste ponajprije zbog toga što je bio izložen različitim oblicima diskriminacije u svojim formativnim godinama.

Međutim, kada u knjizi „Crni nacist“ [Den swarte nazisten], švedskog publiciste, Michaela Sandelina, koju sam ja čitao, istina, u dosta lošem prijevodu, pročitate svjedočanstva njegovih bivših nastavnika i nekolicine školskih prijatelja, onda budete zbunjeni, jer dobar dio njih tvrdi da je Arklöw odrastao manje-više kao i ostali dječaci njegove dobi, odnosno da nikakvih oblika diskriminacije nije bilo, a ako i jeste, da ih oni nisu primijetili.
 
Novi roman je, više po tonu nego po osnovnom sadržaju – rat, stradanja, lične i porodične tragedije – dosta različit od prethodnog, „Boja zemlje“. Meni je, recimo, malo falila liričnost koju ste majstorski utkivali u fabulu prethodnog romana. S druge, pak, strane, novo djelo se više čita kao napeti triler. Koliko forma određuje sadržaj? To jest, koliko planski krećeš u pisanje novog teksta, a koliko se, u tom procesu, prepuštaš avanturi pisanja?
 

Sve priče se mogu ispričati samo na jedan način i to na onaj na koji to priča traži od svog pisca. Mislim da je tako bilo s oba romana, odnosno da sam imao vrlo malo uticaja na biranje forme „Boje zemlje“ ili „Ništa lakše od umiranja“. Istina je da mi je u potonjem slučaju trebalo više vremena da čujem unutarnji glas priče, da shvatim šta to ona od mene želi, da razumijem način na koji se želi pretočiti u tekst…

Također, jako dugo vremena sam proveo istražujući, prije svega, okolnosti ubistava u Malexanderu, a zatim i Arklöwovog života, počev od bosanskohercegovačkog izručenja Švedskoj, 1996. godine, pa sve do tog famoznog 28. maja 1999, kada je ubio Olova Boréna i Roberta Karlströma. Pričao sam i s bivšim logorašima, njegovim žrtvama, među kojima je bilo i mojih bližih rođaka, nastojeći da shvatim obim i strukturu njegove agresivnosti – na kraju, ispalo je tako da su sve te priče našle svoje mjesto u romanu.
Avantura pisanja? Ako je nekada i postojao užitak pisanja jedne ovakve knjige, onda je on iz mene davno iščilio. Međutim, šta je pisanje, ako ne boli, barem malo?

Miku, bivšeg vojnika Armije BiH, stalno muči osjećaj krivice: zašto kad je, u jednoj prilici, u ratu to mogao, nije ubio Džonija Akera. Slažete li se i kao čovjek s njegovom tvrdnjom da je „ponekad potrebno uraditi nešto loše kako bi svijet ostao u ravnoteži ili kako bi se spriječilo neko veće zlo“?
 
Ova tvrdnja pripada liku iz romana. To je obrazac na koji on razmišlja, ta ga misao tjera na intenzivno preispitivanje kojemu nema kraja, premda i sam shvata da tačan i sveobuhvatan odgovor ne postoji, što, opet, ne znači da je to pitanje besmisleno. Naprotiv. Upravo se na nemogućnosti odgovora, temelji sva Mikina muka.
 
Razgovarao: Goran Sarić
Izvor: tacno.net
 


Povezani naslovi
knjiga gen intimna istorija dobila nagradu za doprinos popularizaciji nauke laguna knjige Knjiga „Gen: intimna istorija“ dobila nagradu za doprinos popularizaciji nauke
23.05.2019.
Četvrti po redu Festival humanistike, kulture i umetnosti, „Pazi šta čitaš“, počeo je danas u Beogradu, u Kombank dvorani (Dečanka 14). Tokom dva dana, do 25. maja, biće predstavljena neka od najvažni...
više
lagunini pisci na manifestaciji majski dani knjige u pančevu laguna knjige Lagunini pisci na manifestaciji „Majski dani knjige“ u Pančevu
23.05.2019.
Na šesnaestoj književnoj manifestaciji „Majski dani knjige“, koja se od 27. do 31. maja održava u organizaciji Gradske biblioteke Pančevo učestvovaće i Lagunini pisci. Gostovanje književnika Vule...
više
književno veče vesne radusinović u kući kralja petra i laguna knjige Književno veče Vesne Radusinović u Kući Kralja Petra I
23.05.2019.
Vesna Radusinović je održala svoje prvo književno veče povodom novog romana „Vatra i led“ 22. maja u Kući Kralja Petra I u organizaciji Opštine Savski venac.   O Vesninom književnom stvaralaštv...
više
hodač kroz tuđe živote laguna knjige Hodač kroz tuđe živote
23.05.2019.
„Teret prećutanog jednom se mora istovariti“, kaže Aleksandar Tišma, junak romana „Islednik“. Lucidne a logične reči najavile su Velikićev roman „Adresa“, u kom se nastanio više no jedan prećutani pis...
više