Laguna - Bukmarker - Branko Rosić: Mi se ložili na Van Bastena, a ovi klinci na jutjubere - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Branko Rosić: Mi se ložili na Van Bastena, a ovi klinci na jutjubere

Branka Rosića poznajem godinama, ali ne mogu da kažem da ga poznajem. U svakom slučaju je blago kada u životu naletite na takvu osobu i sada mogu da kažem da mi je čast što su nam se putevi ukrstili u nekoj stanici (koja nije Podlugovi).

Poznavao sam ga pre nego što je od engleske kraljice (zasluženo) dobio titulu ser za veliki doprinos razvoju prijateljskih odnosa Srbije i Velike Britanije (ma kakvi ti odnosi bili kroz epohe). Ta titula ga nije promenila, štaviše. 

E, pa taj, Rosa, nekada jedan od pionira pank pokreta u Beogradu (bendovi Urbana gerila, Berliner strasse), a danas visokopozicionirani novinar u magazinu „Nedeljnik“, napisao je svoj drugi roman, koji jednostavno gutate, a koji govori o sadašnjem vremenu lude zemlje zvane Srbija, blagoj nostalgiji prema nekim davno prošlim vremenima, ali ponajviše o generacijskom jazu, jačanju ultradesničkih ideja i novotarijama koje sredovečne iritiraju, a mlađima su kao „dobar dan“.

„Za sutra najavljuju konačno razvedravanje“, drugi roman Branka Rosića, prati priču braće Braunović – Igora i Saše – jednog dokazanog i popularnog TV novinara i voditelja, i nekadašnje velike rok zvezde bivše Jugoslavije koji je pred rat pobegao na britansko Ostrvo u potrazi za anonimnošću koja mu je bila ljuštura, oklop u koji je sakrio uspomene i uspehe... 

Ti si i Saša i Igor Braunović – i novinar koji ne podnosi novotarije u poslu koje se pretvorilo u copy/paste budalaštine, sa teško razumljivim engleskim nazivima za poslovne pozicije, a ujedno si i rok muzičar koji je hteo da pobegne od svega? Koji si pre od braće Braunović i zašto?

Po obojica podjednako, mada bih više voleo da komponujem za Mika Džegera i Pola Makartnija kao što to radi Saša Braunović. Mislim da sam im dao i ono što sam posedujem i ono što ne bih hteo da mi se događa, a događa se njima. Mislim na blizinu ubistva, jer sve je okej i svako bi voleo da je Igor Braunović i njegovu blizinu zgodnih devojaka, ludog seksa, ali ne bi želeo raspad porodice, sina desničara koji učestvuje u ubistvu. Svi bi voleli muzičku karijeru Saše Braunovića, komponovanje za Džegera i Makartnija ali ne bi baš želeli grižu savest zbog nekog zločina ili njegovu nesvesnu sebičnost prema ženi. Tako da sam ja sebe ugradio u 30 odsto svakog od njih i moj život nije tako uzbudljiv kao njihov, ali što bi rekle babe – makar mirno spavam.

Gde je trenutno lošije stanje – u novinarstvu ili rok muzici?

Podjednako je loše jer ne zna se da li u ovoj zemlji manje postoji pravo novinarstvo ili rok muzika. Danas je u novinarstvu nemoguće zamisliti da postoji osoba koja bi osnovala filmski festival kao što je to radio nekadašnji novinar „Politike“ Milutin Čolić kada je osnivao FEST na koji su dolazili svetski glumci i režiseri, ali su pred platna dolazili i radnici iz fabrika. Danas medijski urednici osnivaju rezervate sa spodobama čiji život na televiziji prate radnici i nezaposleni a sve da bi im ispovesti budala nadjačali krčanje creva.

Kada smo kod rok muzike i novinarstva, danas ne postoji nijedan medij da baš prati rok muziku. Zanimljivo je da je rokenrol u medijima ubijen posle 5. oktobra a do tada su svi mediji imali rokenrol u sadržaju. Rokenrol je pomogao da se sruši Milošević ali je u srpskom kapitalizmu ocenjen kao nepotreban pa su čak i ovi koji se danas prodaju za vajnu opoziciju u doba svoje vlasti predano uništavali medijima ukus ovog naroda. Jer što kaže jedna rok zvezda: „Političarima trebaju ljudi ovce“. Tako je sada, tako je bilo i tako će i biti.

U knjizi često pominješ naselje Stevan Filipović kod stadiona FK Partizan. Koja je tvoja lokacija u Beogradu u koju pobegneš od svega? Da li onaj Beograd o kojem pričaju braća Braunović zaista više ne postoji?

To naselje Stevan Filipović kod Partizanovog stadiona je zaista lokacija u koju sam godinama odlazio da bih pobegao od problema. Zato što sam u njemu odrastao a iselio se tačno kada sam otišao u JNA i baš tada je za mene startovao ozbiljan život jer će posle vojske doći fakultet, posao i sve ono što smara i nije nevino kao u detinjstvu. Danas su lokacije u koje pobegnem od svega lokalni kafići. Oni kafići u kraju u kojima nikoga ne poznajem i nikome se ne javljam i u kojima sam solo drinker (kafe). Tu je i Hajd park iznad naselja Stevan Filipović u kojem sam prohodao, a pre pet godina sam u londonskom Hajd parku prohodao sa Marinom Abramović u njenom performansu. Lokacije su filmski festivali u Beogradu, BG džez festival kao idealni štekovi od medija, Tvitera i ostalih budalština koji prave nekakvu realnost koja je na ovim kulturnim događajima nebitna. To je taj paralelni Beograd o kojem ne pišu ni mediji ni Tviter.

Koliko je tebi teško, ako jeste, pao raspad Jugoslavije, jer tvoji junaci, čini mi se, često setno pričaju o tim vremenima?

Pao mi je teško. Pa i kad otklonim neku patetiku i sentimentalnost znam da niko ne može zabraniti da pijemo cedevitu, ili koktu, da navijamo za Slovenca Petera Prevca u skijaškim skokovima... Da nekome ne smeta rampa na graničnom prelazu Bajakovo–Batrovci da bi letovao na dalmatinskim otocima. Okej, to nam nove države ne mogu oduzeti. Ali, meni je Jugoslavija bila više od toga. Bila je hladna obloga za srpske, hrvatske, bosanske budalaštine. Jugoslavija je bila obloga od nacionalne mitomanije pa smo mi u Srbiji često u prošlosti izlazili na ulice i protestovali zbog mitova a ne zbog toga što nam je tranzicija oduzela sva prava i što imamo najmanji standard. Fali mi Jugoslavija i sasvim praktično jer bih, možda, ovaj roman prodavao za mnogo više miliona čitalaca pa bih, možda, mogao da živim od pisanja knjiga, a ja u ovoj smanjenoj državi pišem knjige u pauzama borbe za život i egzistenciju.

Jedan od likova tvoje priče je i tinejdžer Kosta Braunović, koji je potpao pod uticaj ultradesnog pokreta. Zašto je desnica ojačala? Da li je to prirodan sled događaja kao posledica razočaranja u ono što se nije dogodilo? Hoće li desnica da „spasi svet“, kako to u jednom trenutku primećuje jedan od likova tvog romana Saša Braunović?

Ja sam lik Koste napravio po sinu jedne drugarice koja je odrasla na zapadnoj pop kulturi, a sin joj ima rusku carsku zastavu na zidu i Putinov poster. I jedna druga drugarica, takođe odrasla na pop kulturi i poznata je umetnica, ima sina koji prezire Zapad, išao je pre nekoliko godina sa ekipom da tuče gejeve na Prajdu i bio je učlanjen u neko opskurno desno udruženje. Pomislio sam da je svrha mladosti da bude opozitna svojim roditeljima i da kao što smo mi nekad nervirali roditelje ofarbanom pank frizurom, da tako i pojedini današnji klinci vole opskurne desničarske pokrete da bi bili kontra svojim roditeljima Evropejcima. A onda ti isti klinci, u anketama ne bi ušli u EU, ali jedva čekaju da dobiju vozačku dozvolu za kamion pa da zauvek odu u Nemačku, a njihove drugarice desničarke jedva čekaju diplomu srednje medicinske pa da krenu da peru dupeta nemačkim babama u domu staraca u nekom Nirnbergu ili Minhenu. I niko od njih ne želi da ode u Moskvu i studira hemiju. Puna im usta ruskih MIG-ova ali bi na kraju da sednu u mercedesov kamion i „uzlete“ po autobanu.

A što se tiče desnice u svetu i mog romana, onda da kažem da mi je pre dve godine jedan čuveni evropski filozof rekao da neki evropski koncerni obučavaju migrante da bi postali jeftinija radna snaga. Ja sam otišao korak napred i izmaštao da će evropska desnica odbraniti standard evropskih radnika koji je na udaru zbog priliva nove radne snage. Da će tekovine evropske socijaldemokratije odbraniti desnica jer je levica ugušena u političkoj korektnosti. To kaže moj junak romana. Inače, jedna profesorka sa Beogradskog univerziteta rekla je da je moj roman neka vrsta Uelbekovog „Pokoravanja“.

Naslov knjige odmah, naravno, asocira na vremensku prognozu. Ko je tebi bliži – Kamenko Katić ili savremene najavljivačice, prezenterke vremenske prognoze? Da li ti je vremenska prognoza važna u životu ili ne obraćaš pažnju?

Kada je vremensku prognozu čitao Kamenko Katić bio sam jako mali dečak koji nigde nije daleko išao pa me je pitanje kakvo će vreme biti sutra nije ni interesovalo. Danas bih pre saznao o rasporedu oblaka, sunca, broju celzijusa od nekog Kamenka Katića jer aktuelne prezenterke uglavnom gledamo. Plašim se da ću zvučati seksistički, ali nekoliko puta tokom gostovanja u jutarnjem TV programu gledao sam uživo prezenterke prognoze koje su od reda izgledale senzacionalno da sam se pitao da li bilo koji gledalac zna šta one pričaju i da neće izaći u tom neznanju u majici na minus. Takođe, primetio sam da u nekim zapadnim zemljama prezeneteri vremenske priognoze ne moraju biti toliko seksi, čak su mnogi od njih i muškarci, neke verzije Kamenka Katića čije se reči o ciklonskim prilikama ozbiljno shvataju dok uz sve ove miniće i dekoltee ni tornado i cunami ne izgledaju tako strašno. Vremensku prognozu pročitam uglavnom iz kajrona jutarnjih vesti pri buđenju i spremanju na posao. Moram da kažem da ponekad, uveče i iz kreveta, gledam britanske TV vremenske prognoze i kada se prikazuju kretanja kišnih oblaka tokom noći. To putovanje oblaka preko planina, okeana, mora me redovno uspava.

Da li gušimo, „smaramo“ klince dosadnom pričom – „u naše vreme bilo je bolje“?

Možda ponekad. Ja veoma pazim da ne skliznem u te priče, mada ih vrtim stalno u glavi. I često kada vidim ove klince kako sa roditeljima u stampedu jure u šoping centru ne bi li videli omiljenog jutjubera ja kažem u sebi: Bože, što mi je drago što nisam danas klinac pa bih morao da gledam ove idiotske jutjubere i blogere a imao sam sreću da gledam rokenrol idole koji nisu bili toliki kreteni i nisu izgledali kretenski kao današnji idoli omladine. Ali, to samo pričam u sebi a nikada ne napišem ili izgovorim jer me je strah uloge džangrizavog starca. Ipak, često u kolumnama ipak pohvalim svoje vreme u kojem nismo morali da čitamo o dolasku vojnih MIG-ova već o dolasku Van Bastena, Platinija, Hičkoka, Roberta De Nira, Erika Kleptona u Beograd. I tukli smo se oko ulaska na stadion da što bolje vidimo Maradonu ili Boba Dilana a ne nekog nepismenog pubertetliju koji pokazuje kako se igra igrica na jutjubu.

Kad si tačno postao ciničan i zašto?

Postao sam ciničan u vezi sa očekivanjima da će mi u Srbiji pojedinci promeniti život. Sada se trudim da zaradim i putujem, i da uživam u uskom krugu prijatelja. Ne tražim kolektivno usrećenje i spasioce. Ne bih danas ni zbog koga izašao ni na terasu a kamoli na Trg da me povede. Mogao bih samo ako me pozovu neki od intelektualaca i umetnika koje poštujem. Zbog njih bih krenuo i bos u šetnju, ali zbog političara nikada.

Da li su životinje zaista humanije od ljudi i zašto ti je to jedan od lajtmotiva romana?

Jesu. Zato je i to lajtmotiv mog romana. Zapravo, tu rečenicu izgovaraju svi junaci na početku glave romana koja ih predstavlja i onda se osvrnu na ljudsku nepravdu prema životinjama koje nisu nikada bile nepravedne prema ljudima. Zato pre samog romana ide citat američke TV zvezde Endija Runija: „Prosečan pas je bolja osoba od prosečne osobe“.

Kako tebi, kao nekom ko je odrastao na aglosaksonskoj pop kulturi, izgleda sadašnje vrlo negativno mišljenje dela javnosti u Srbiji (rekao bih većeg dela) o Britaniji i svemu što je englesko?

I to mi je jedna od stvari nespojiva sa mojim odrastanjem tokom osamdesetih. Tada su u vicevima, posle Srba, glavne baje bili Ameri. Radilo se preko omladinske zadruge da bi se išlo u London ili Amsterdam. Odlazili smo u London kao u Meku jer je odatle dolazila sva muzika koja nas je osvajala. A onda dolazi Milošević, raspad i mržnja prema zapadu. Naši intelektualci tzv. nacionalnog tipa, nisu kapirali geopolitiku kao stvar interesa već su ulazili u geopolitičke teme u ljubavnom zanosu ili mržnji. Setimo se samo traženja tokom devedesetih da budemo deo Rusije. Pre nekoliko meseci išao sam sa jednim prijateljem Englezom kroz grad, pokraj nas je prošao klinac sa Jackom na majici, i drug mi je rekao: „Možda će nas Srbi opet zavoleti“. A niko da spomene Tomasa Liptona, „kralja čaja“, bogataša, koji je pomagao Srbiji tokom epidemije tifusa. Pa tolike škotske i engleske bolničarke koje pomažu srpskim ranjenicima. Mi, jednostavno, nismo shvatili geopolitiku nastalu rušenjem Berlinskog zida. Mislim da u antiengleskoj propagandi u Srbiji niko ne spomene da nam je Britanija najveći donator kada je u pitanju oblast e-uprave i da su to dvocifreni milioni evra u pitanju. A tabloidima je bitnija pomoć u avionima nego olakšice građanima pri upisu u katastar.

Zašto Igor Braunović, odnosno taj deo tebe, nije otišao u Englesku (a verujem da si mogao), kad toliko pati za njom?

Zato što misli ono što i ja mislim a to je da moraš imati neku zemlju koja je neka tvoja izmaštana zemlja. Ona zemlja u kojoj se nalaze sve tvoje maštarije poput muzike, TV serija, fudbala… Da to budu tvoja skloništa od svakodnevnice, a ne da budu lokacije u kojima juriš da otplatiš kredit, plašiš se da ne dobiješ otkaz, ostavlja te žena iako vam je ostalo još tri rate otplate za stan… Dakle, Engelska je za mene bila zemlja strasti i uživanja, a ne zemlja u kojoj bih radio, dobijao otkaz, aplicirao za posao, delio kuću sa migrantima u Londonu… Za mene je uvek bilo bolje plakati zbog otkaza bilo gde nego u dabldekeru u Londonu ili Mančesteru jer su tu gradovi u kojima se ne troše papirne maramice i suze, već srca i duše.

Kada bi mogao da podvučeš ovaj roman nekom muzikom, koja bi to bila?

Ima mnogo Beograda i Mančestera u knjizi a Beograđani od Mančestera vole The Smiths i The Stone Roses i još neke. 

Roman „Za sutra najavljuju konačno razvedravanje“ prepun je imena piva, koje braća Braunović ispijaju sa uživanjem. Koje pivo iz ove knjige prvo da probam?

Mogao bi da probaš Skull Splitter. Pa ima i ono koje Saša Braunović pije pre dramatične scene, a to je pivo Wild Raven koje može da se nađe u Beogradu tamo u Terazijskom prolazu...
 
Autor: Predrag Vujić
Izvor: Mondo.rs


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
laguna donirala važan uređaj institutu za majku i dete laguna knjige Laguna donirala važan uređaj Institutu za majku i dete
25.04.2024.
Jedna od važnih aktivnosti Lagune u prošloj godini, koja je bila u znaku obeležavanja četvrt veka postojanja, jeste odluka da sredstva namenjena proslavi jubileja preusmerimo u humanitarne svrhe. ...
više
 devojka sa violinom milene sekulić odalović u prodaji od 29 aprila laguna knjige „Devojka sa violinom“ Milene Sekulić Odalović u prodaji od 29. aprila
25.04.2024.
Od Milene Sekulić Odalović, autorke romana „Vetar sa Pirineja“ stiže novo literarno ostvarenje „Devojka sa violinom“ – dramatična priča o odvažnoj i smeloj junakinji, intrigama, tajnim zaverama i neoč...
više
o romanu belo se pere na devedeset slovenačke autorke bronje žakelj 25 aprila u knjižari delfi skc laguna knjige O romanu „Belo se pere na devedeset“ slovenačke autorke Bronje Žakelj 25. aprila u knjižari Delfi SKC
24.04.2024.
Slovenačka autorka Bronja Žakelj, koja u prestonicu Srbije dolazi uz podršku ambasade Republike Slovenije, predstaviće beogradskim čitaocima roman „Belo se pere na devedeset“ u četvrtak 25. aprila od ...
više
novo izdanje zapisa na stubu, jerusalimskom selimira radulovića laguna knjige Novo izdanje „Zapisa na stubu, Jerusalimskom“ Selimira Radulovića
24.04.2024.
U štampi će se uskoro naći drugo izdanje „Zapisa na stubu, Jerusalimskom“ Selimira Radulovića, dobitnika nagrade „Meša Selimović“. Kada pročitamo pesme iz nove knjige Selimira Radulovića, i njima prid...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.