Laguna - Bukmarker - „Bes je vrsta ljubavi“: Intervju sa književnikom Peterom Handkeom – prvi deo - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

„Bes je vrsta ljubavi“: Intervju sa književnikom Peterom Handkeom – prvi deo

Prenosimo vam deo intervjua koji je nobelovac Peter Handke dao za nemački magazin Zidojče cajtung.

Kako ste zapamtili 10. oktobar 2019?

Sedeo sam kod čistača cipela kad mi je u podne zazvonio telefon. Inostrani broj me nije iznenadio, pošto sam očekivao poziv jednog advokata iz Haga. Veoma fin gospodin predstavio se kao Anders Olson i rekao da predstavlja švedsku akademiju. Govorio je vrlo lepo nemački.

Jeste li pomislili da je u pitanju šala? Ili ste poverovali čoveku koji vas je nazvao, kada Vam je rekao da ste dobili Nobelovu nagradu za književnost?

Ja sam lakoveran. Gospodin iz Švedske me je zamolio da vest u sledećih nekoliko sati ne objavljujem. Trebalo je da to uradi Akademija.

Koga ste obavestili pre toga?

Nazvao sam samo svoju suprugu Sofi, ali sam održao obećanje da nikome ništa neću preneti. Rekao sam joj samo: „Gledaj vesti u 13 sati.“ Pomislila je da se desilo nešto loše. Zatim me je nazvao Rajmund Felinger...

...Vaš dugogodišnji urednik iz izdavačke kuće Zurkamp, koji je prošle godine preminuo.

Nikada ga pre toga nisam čuo kako plače. Rajmund je toliko glasno plakao da verujem da se stvarno radovao. Posle šloga više nije mogao da govori, ali je način na koji je plakao predstavljao svojevrsni jezik. Bilo je to pravo jecanje. I jecanje može da bude lepo.

Imena dobitnika se svake godine objavljuju do sredine oktobra. Jeste li se svake godine nadali da ćete dobiti nagradu ili ste u nekom trenutku prestali da se bavite tom temom?

Nisam se time bavio, ali mi nije dalo mira.

Koja je bila Vaša prva reakcija na Olsonov poziv?

Na čudan način bio sam iznenađen, ali i nisam bio iznenađen. Kao da je to nešto normalno. Prethodnih nekoliko dana sam razmišljao o tome kako se nadam da neće biti niko čiji će me izbor uvrediti.

Jeste li se osećali trijumfalno posle Olsonovog poziva?

O, ne! Stvarno nisam. Osećao sam, međutim, više od radosti. Osećao sam spokoj kakav u sebi retko nalazim. Svojevrsnu usklađenost, objektivizaciju, osećanje da, bar u tom trenutku, nisam više subjekt Peter Handke, već objektivizovano biće.

Vašim tekstovima o Jugoslaviji već 25 godina polarizujete javnost kao nijedan drugi nemački književnik. Koliko Vam je brzo postalo jasno da će se dodela Nobelove nagrade pretvoriti u skandal?

Ne odmah, uopšte ne. Tek posle četiri-pet sati, tokom kojih sam prošao kroz šumu i stigao do groblja u Šavilu, pomislio sam – pa danas dolazi žena koja vodi računa o mojoj kući, da ne upotrebim reč spremačica. Nazvao sam je, a ona, inače sasvim smirena, jaka osoba, rekla je: „Šta se dešava? Zašto ovoliko ljudi stoji ispred kapije?“ Rekao sam: „Ne želim da se krijem. Dolazim za pola sata.“ Tada je počelo. Okupilo se 30–40 novinara koji su mi postavljali pitanja nevezana za literaturu. Nijedan od njih nikada nije pročitao nijednu moju knjigu.

Pričalo se da Vam je Akademija obezbedila telohranitelje u Stokholmu. Da li je u pitanju uobičajena procedura ili su zaVvas napravili izuzetak?

To ne znam. Kada mi je 2014. u Oslu dodeljena Ibzenova nagrada, čuvalo me je pet telohranitelja. Organizovane su demonstracije i napravljen špalir ljudi koji su vikali: „Fašisto!“. Zastao sam zato što sam pomislio da neko možda želi da razgovara sa mnom. Jedan norveški reporter je potom tvrdio da mi je namera bila da provociram okupljene ljude.

Kada Nemci pomisle na Nobelovu nagradu za književnost, mnogima je pred očima slika razuzdanog Gintera Grasa koji igra sa svojom ćerkom Helene.

A, da...

Jeste li sada igrali posle večere?

Da li se sada igralo?

Da, do duboko u noć.

Lepo je bilo kada smo pre toga Olga Tokarčuk (kojoj je retroaktivno dodeljena nagrada za 2018. godinu, prim. aut.) i ja održali govore. Jezik me je obuzeo. Lavina rečenica. Radilo se o književnosti. Ovi će trenuci nastaviti u meni da žive. I nadam se ne samo u meni. U nekim je novinama pisalo da sam bio obuzet samim sobom. Tog bih novinara rado odalamio.

Da li je Nobelova nagrada promenila Vaš odnos sa drugim književnicima?

To se i ja pitam. Pre toga jedva da sam nekoga poznavao, kako ipak živim poprilično izolovano od svih.

Nekoliko nedelja posle dodele Rajmund Felinger Vas je oduševljeno pitao da li želite da znate koliko ste dodatnih licenci za štampanje u inostranstvu prodali zbog Nobelove nagrade. Odgovorili ste: „Radije ne bih...“ Znate li koliko su porasli tiraži Vaših knjiga posle 2019. godine?

Ne, niti želim to da znam. Možda je to odraz mog kukavičluka jer ne želim da se razočaram.

Gde čuvate medalju koja se dobija uz Nobelovu nagradu?

Mislim da sam je dao mojoj ćerki Leokadi.

Kako ste reagovali kada je Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu za književnost 2016. godine: „Da, u redu je“ ili: „Dokle smo to dogurali?“

Ne dogurali, ali pre ovo drugo. Nemam ništa protiv njega kao pojave. Tokom epidemije kovida preslušao sam mnoge od starijih Dilanovih pesama: „Masters of War“, s početka šezdesetih. Drskost sa kojom peva, ubeđenje da predstavlja ceo svet, to mi se stvarno dopalo. Bliži je večnosti od bilo kog drugog pevača. Književnost je, međutim, bar po mom mišljenju, nešto što se čita. Ni Dilanova književna dela nisu, u pravom smislu te reči, za čitanje. Možda je to, međutim, postmoderna, koju ne razumem.

U intervjuima često imate običaj da kažete da pisanje za Vas predstavlja svojevrsnu drskost.

Postoji i lepa drskost. Bez drskosti se ništa ne može iznedriti. Pisanje je za mene tabu, greh, vanredno stanje.

Da li Nobelova nagrada onome što pišete daje legitimitet?

Onome što pišem legitimitet dajem ja sam. Spoljni legitimitet mi nije potreban. Ali kao što sam već rekao – unutrašnjem legitimitetu dodao sam i prolazni spoljni, koji mi je poklonio dva sata mira kakva sam retko kada u životu uživao.

Neki autori smatraju da je Nobelova nagrada prokleta.

Je l’ tako? Sad me izjeda znatiželja.

Kada je Albert Kami saznao da mu je dodeljena Nobelova nagrada, razboleo se i zapisao u dnevniku: „Oduvek u meni neko pokušava da ne bude niko.“ Žena Semjuela Beketa se, pošto je na radiju čula da će Nobelova nagrada biti dodeljena njenom mužu, okomila rečima: „Sad smo gotovi!“ Da li se teže piše pošto se sazna da ste osvojili Nobelovu nagradu?

Ima tu istine. Ono što je Kami želeo da kaže izjavom o želji da se ne bude niko i za mene je često ponavljana izjava, koja ne želi da bude izjava. Moramo se ponašati kao da ne želimo da budemo ništa. Kada radim, bitan je samo jezik, slike, ritam. Pisanje za mene još uvek predstavlja zastrašujući izuzetak, koji je suštinski povezan sa strahom i razbijanjem tabua. Ovaj strah postaje sve jači i počinje već pre nego što sednem da pišem. Međutim, nema nikakve veze sa Nobelovom nagradom. U pitanju je užasni osećaj da mi pisanje ne ide.

Pojedini pisci se posle dodele Nobelove nagrade ponašaju kao da sebe smatraju živim spomenicima.

Je l’ da? U mom slučaju vas može mnogo toga brinuti, ali to ne. Ja sam čovečje dete.

Kada bi Ginteru Grasu skrenuli pažnju na njegovo „spomeničko“ držanje, on bi rekao da se nije on promenio posle Nobelove nagrade, već ljudi koji ga okružuju.

Ja sa time nemam problema. Bilo bi lepo kada bi neka sekretarica u izdavačkoj kući Zurkamp počela da zamuckuje u mom prisustvu, ali niko ne zamuckuje u mom prisustvu. Ja zamuckujem mnogo više od drugih.

U Banjaluci, glavnom gradu Republike Srpske, ispred zgrade vlade, odnedavno stoji pozamašan spomenik Peteru Handkeu. Smatrate li da je statua od livenog gvožđa uspela?

Pa daleko je, a Banjaluka je lepa. Vrbas protiče kroz grad, a u okolnim šumama ima pečuraka. Sviđa mi se Banjaluka.

Koliko je monumentalan Vaš spomenik?

Čini mi se da je veći od mene i, pre svega, moćniji, odnosno pseudomoćniji. Kakvi su obično spomenici na Balkanu.

Jeste li osećali strahopoštovanje dok ste stajali pred svojim odrazom?

Kada pronađem svoje oči u ogledalu, ponekada dirnem samog sebe. Ponekada je to dobro. Ali da li me dirne moje postojanje? Ne, pre je u pitanju postojanje čovečanstva.

Autori: Malte Hervig i Sven Mihaelsen
Izvor: Magazin Zidojče cajtung, broj 38, 24. septembar 2021.
Prevod: Milan Radovanović
Foto: Gorupdebesanez / CC BY-SA 3.0 / Wikimedia Commons


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
to blurb or not to blurb nije sve amazing, surprising i breathtaking ili  laguna knjige To blurb or not to blurb: Nije sve amazing, surprising i breathtaking... ili?
16.04.2024.
U moru fenomenalne, sjajne, spektakularne i književnosti koja oduzima dah, postavlja se pitanje: to blurb or not to blurb? Prenosimo vam sjajan tekst koji je objavljen na hrvatskom književnom prortalu...
više
20 popusta za predavanje huana pabla eskobara laguna knjige 20% popusta za predavanje Huana Pabla Eskobara
16.04.2024.
Huan Pablo Eskobar, autor knjige „Moj otac Pablo Eskobar“, poznat i pod imenom Sebastijan Marokin, predavač, pisac, arhitekta, dizajner i sin ozloglašenog Pabla Eskobara, u četvrtak 9. maja u MTS dvor...
više
promocija romana moja ljubav nikola tesla u rumi laguna knjige Promocija romana „Moja ljubav Nikola Tesla“ u Rumi
16.04.2024.
U Gradskoj biblioteci „Atanasije Stojković“ u Rumi, u sredu 17. aprila od 18 sati, biće predstavljen roman Ane Atanasković „Moja ljubav Nikola Tesla“. A već narednog dana, 18. aprila, takođe od 18 sat...
više
kako bez ekrana akcija lagune i malog pozorišta duško radović  laguna knjige Kako bez ekrana!? – akcija Lagune i Malog pozorišta „Duško Radović“
16.04.2024.
Sjajnu akciju „Kako bez ekrana!?“ pokrenuli su Laguna i Malo pozorište „Duško Radović“ sa ciljem podizanja svesti o štetnosti prekomerne upotrebe tehnologije, i skretanja pažnje mališanima da je stvar...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.