Laguna - Bukmarker - 6.000 stepenica do UDBE - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

6.000 stepenica do UDBE

U književnosti koje nastaju na tlu bivše Jugoslavije sve stabilnije mjesto pripada jednome žanru na kojega se ranije nije osobito obaziralo – distopiji. Osobito se u Srbiji, a to valjda govori i o očaju tamošnjih autora/autorica, taj način figurativno-alegorijskoga govora o stvarnosti etablirao kao čvrsta činjenica. Vladimir je Arsenić nedavno ukazao na gustinu distopičkih pripovjednih tekstova u novijoj srpskoj prozi (Šaht Andrije Matića, Neljudska komedija Bojana Babića, ili Kubernetes Miloša Živanovića), a svojevrstan je rodonačelnik (imenovatelj) žanra budvanski spisatelj Dragan Radulović. I u Dolasku Andreja Nikolaidisa, pisao sam ranije, razaznaju se  elementi postapokaliptičke distopije.U čemu je semantički potencijal odrednice „lošega mjesta“? Jer, dys topos, slijedi li se etimologija, moment negativnosti sadržan u svojoj pozitivnoj inačici, utopiji (ou je starogrčko „ne“), podiže na dodatnu potenciju pripisujući mu isključivo negativne kvalitete. I utopija i distopija su neologizmi skovani u doba teških političkih kriza u Engleskoj odnosno Velikoj Britaniji. Dok je Sir Thomas Moore prvim htio ukazati na mogućnost korigiranja devijacija u sistemu vladavine Henrika VIII, drugim je John Stuart Mill obilježio katastrofalnu kolonijalnu politiku preme Irskoj. Ingenioznost Millove kovanice pokazala se u njezinu daljnjem životu na području kulture. Politička se upotreba pojma distopija izgubila, ali je tehnički razvitak i u njemu projicirane realne i fiktivne opasnosti doprinio sublimaciji posebnoga žanra SF-a kojim se ukazuje na pogubne posljedice previđanja razorne moći i potencijala apsolutne kontrole individue što ih moderne tehnologije kriju u sebi. Jevgenij Zamjatin, Ray Bradbury, George Orwell ili Aldous Huxley spisatelji su koje se s pravom može smatrati klasicima distopije.

S druge strane, distopijski tekstovi uvijek klize ka opasnosti da ih se pročita kao „romane s tezom“ ili, popularnije, „s porukom“. U dobima nesklonim alegoriji, a naše je bez obzira na poneki pokušaj prevrednovanja, još uvijek takvo, u prikrivanju se značenja iza snopova asocijacija i sekundarnih označavanja prepoznaje opasnost srmtonosna po lijepu književnost – dosada. Određeno je društvo dovoljno jednom izložiti distopijskoj kritici da bi ju se već u prvim ponavljanjima počelo promatrati kao inflatornu i redundantnu pojavu. Srž ovoga problema nalazi se u tome što je distopija vezana za fabulu, a njezine su modifikacije, u ograničenim uvjetima, skromne. Roman Andrije Matića Šaht takav je primjer distopije čije ispunjenje tone pred namjerama autora.

Postoji li, pitanje je, način da se iz ove distopijske zamke izvuče? Postoji, pod dva uvjeta od kojih drugi kauzalno proizlazi iz prvoga: nužno je odbaciti fabulu te tako iznevjeriti očekivanja publike. Sljedeće pitanje: je li takav tekst, onda, distopija? Odgovor: ispune li se gore spomenuti uvjeti, to postaje nebitno. Je li se netko prihvatio takva zadatka? Jest, Sreten Ugričić u romanu Neznanom junaku. Neznanom junaku jedan je od najčudnijih, i najboljih, romana koji je došao u ovoj godini na moj radni stol. Obična, ona fabularna, distopija postupa jednostavno: svima poznata priča o zloupotrebi vlasti u jednoj zemlji (ona može biti realna ili fiktivna, čak i kada je fiktivna figurativni je jezik prisiljen na pretjerivanja, u realnome se taj postupak podrazumijeva) pripovjednim se sredstvima preoblikuje na takav način da isijava opasnost koju se može smatrati općom (primjer Orwelove 1984). Publika se zgraža nad onim što pročita i u katarktičkome činu odbacuje opasnost koja se nadvija nad nju, boreći se protiv nje (idealno rješenje do kojega, nažalost, nikada ne dolazi).

Ugričić sve radi suprotno. Njegov je roman premrežen tolikom gustinom asocijacija, toliko intenzivnom intertekstualnošću, da njezino praćenje, od prve, nije moguće ni profesionalnome čitatelju. Taj snop asocijacija i aluzija na sebe preuzima ulogu fabule, točnije samoga sižejnog organiziranja teksta. Očekivati linearni slijed u kojemu će „neznani junak“ nakraju ili trijumfirati (koliko-toliko zadovaljavajuće rješenje distopijske tjeskobe) ili bijedno završiti (gotovo ustaljena žanrovska konvencija) uzaludno je. Nikakvoga razrješenja, ni pozitivnog ni negativnog, nema. Sve se nastavlja ustaljenim tokom, paralelno postojanje dvaju slojeva jednoga društva kao da je zapečaćeno u samim njegovim temeljima, nepromjenjivo kao (itekako smjenjivi) diktatori. Vremenski je okvir romana jasno obilježen: radnja se odvija u Srbiji (ime se zemlje konzekventnom ironijom tiska ćirilicom, dok je ostatak romana – s izuzetkom Diktatora i još nekolicine semantički važnih apstraktnih imenica, poput „pobjede“, „milosti“, kojima se tom tananom ironijom ukida pretpostavljena jednoznačnost i u njih unosi polivalencija – latiničan) 2014., točno stotinu godina nakon Sarajevskog atentata. O atentatu govori prvo poglavlje Nas trojica kojim se anticipiraju događaji što slijede. (Još je očitija anticipacija uvod, Unapred, u kojemu se pruža kratki pregled svega što će se, sortirano po poglavljima, u romanu i zbiti. Taj je uvod, naravno, na samome početku potpuno neupotrebljiv i kognitivnu vrijednost stječe tek ako ga se pročita još jednom, po završetku lektire, takorekuć post festum.) Naime, atentator Gavrilo Princip poslije sto godina samice biva prebačen u kaznionicu u Srbiji, no uspijeva mu bijeg od tamničara. Mu? Zapravo ne, njima. Njima? Da jer se Princip utrostručuje, on zapravo postaje načelo Svetoga Trojstva, dolazi u Srbiju da je spase od Diktatora postajući Neznani Junak.

Međutim razarajuća ironija već se na samome početku usijeca u tekst, podrivajući njegovu distopijsku narav. Pravednika, čini se, nema. Je li pravednik atentator koji ubija ženu u trećem mjesecu trudnoće. Gdje je tu povijesna istina: na lijevome stopalu, uz koje se Princip slavi ili na desnome u kojemu se, bez emocija, opisuje njegov čin? Već ta bifurkacija unosi nesigurnost u pripovjedni tekst koji se, dalje, razvija isključivo pod njezinom egidom. Nema pozitivne, samo negativna strana. Ili možda ipak ima? Naravno da ima – pozitivna je snaga ljepota Ugričićevoga jezika, zavodnička vještina njegovog pripovijedanja, raskošna upotreba kalambura, ismijavanje lažnih rituala. I ljubav. No redom i samo ukratko. Jezik je asketski, oslobođen tereta pseudo-bizantinizma s jedne i slenga žestokih momaka s druge strane. U momentima u kojima opisuje ljubav između Neznanog Junaka i njegove anonimne obožavateljice-prizivačice (a ta ljubav odvija se isključivo telepatski, to je jedini način komuniciranja koji uspijeva izmaći svemoći Diktatora i njegove policije, ovjekovječene u liku njezina zapovjednika, Dvorske Lude) približava se ekstazi Pjesme nad pjesmama, dok se u drugim momentima ogoljava do najelementarnijih značenjskih čestica u koje se lakim modifikacijama, evo nas kod kalambura, eksplozivno unosi subverzivna novina.

Pripovijedanje: Ugričić koristi razne tehnike kako bi razbio linearnost svoga narativa. Najvažnije su ponavljanje, asocijativna (a ne kauzalna) vezivanja, intertekstualnost. Sve su to tehnike usporavanja i odlaganja kojima se čitateljska svijest (i podsvijest) mukotrpno ali djelotvorno uvlači u roman. Ponavljanja se realiziraju na više razina. Kao prvo, suočeni smo s ustrajno-repetitivnim konstruktima skraćenica pojedinih institucija savršeno funkcionirajućega sistema kojima uvijek slijedi i njihov dugi oblik. Kao da se time ironizira imenik kakva mobilnog telefona koji sprječava rad pamćenja, ali i pisanje kodiranih sms-ova. Moj je miljenik svakako “NjSP, Njegova Svetost Patrijarh, Sveti Otac Makarije, 505. SOS, pet stotina peti Sveti Otac Srba, poglavar NSPC, Nove srpske pravoslavne crkve“ čije se svako pojavljivanje u tekstu obznanjuje na taj način. Svaka sličnost sa stvarnim ličnostima je slučajna, kao da holivudska formula odjekuje Ugričićevim tekstom. Mimo takvih oblika ponavljanje se realizira i na razini sintaktičkih jedinica. Semantički je najznačajnija, te stoga i najčešća, ona u kojoj se ontološko određenje Srbije po sebi pokazuje proturječnim (čak paradoksalnim). Formula toga određivanja jest: „Србија je jeziva, dobro je što ne postoji. Србија je divna, šteta što ne postoji.“ Asocijacije, i sada moram definitivno preći u staccato, se realiziraju kako unutar tako i izvan samoga teksta. Unutar teksta unakrsnim ukazivanjem na ono što se zbilo ranije ili pak na ono što će se zbiti kasnije. Takvo is-pisivanje zahtijeva stalno vraćanje na pročitano, u performativnoj imitaciji jedne cirkularne djelatnosti. Izvan teksta spomenutim intertekstualitetom koji se kreće u rasponu od biblijskoga, preko bajkolikoga, pa sve do filmskoga (prekrasno putovanje prema ratom zahvaćenom Kosovu u kojemu se zrcali legendarni Šijanov Ko to tamo peva). Elegantna funkcionalnost tog pripovjednog postupka spoznaje se tek kada se dođe do samoga kraja romana, mjesta na kojemu se izdaje Dozvola (srpski Ustav ne poznaje zabrane, u njemu se samo izdaju Dozvole a sve što nije dozvoljeno zabranjeno je) da se roman Neznanom junaku Sretena Ugričića povuče iz javnoga opticaja.

Nakraju, rituali. Ugričićevo poigravanje tim segmentom „nadgradnje“ odnosi se, prije svega na kršćanstvo, točnije pravoslavlje i njegove interpretacije kako samoga Svetog pisma tako i s njim povezane liturgijske i mističke radnje. Budući da je Neznanom junaku  u tome smislu stanovito produljenje ranije Ugričićeve zbirke pripovjedaka Bog jezika i druge priče, osvrnut ću se na drugi dio ritualizacije, onaj koji se odnosi na svjetovnu a ne sakralnu dimenziju narativa. U njezinome se središtu nalazi „UDBA, uzvišeno div-brdo Avala“, mjesto s kojega se nad Srbijom razastire sekularna religija Diktatora i Luda. Na njegovu se vrhu nalazi spomenik Neznanome junaku, o čijoj je simbolici u procesu građenja nacionalne svijesti u Europi na kraju Prvog svjetskog rata dovoljno pisano, do kojega vodi 6 000 stepenica i kojemu aktualni Neznani junak stremi kao kakvom nedohvatljivom cilju. Povežimo te faktore kako bismo došli do samoga središta autorova pesimizma. Slava i kulturalno pamćenje nacije odbljeskavaju sa sa spomenika na kojeg se može popeti preko stepenica u čiji je broj upisano kreacionističko izračunavanje starosti svijeta koji nastanjujemo, on se nalazi na brdu u čijoj se kratici neugodno osjeća sumpor davno prošloga vremena, a aktualno otjelotvorenje Neznanoga junaka (što je još jedna u nizu bezbrojnih ironija) predstavlja muškarac koji, sam među ženama, spas Srbiji donosi jašući na bijelome konju po imenu Obilić, praćen crnim vukom po imenu Vuk. Perspektiva koja isijava s Avale ni nije baš neka obećavajuća i nova. Kao da je autoru na ramenu, za ispisivanja ovoga romana, sjedio duh kasnoga Jacquesa Derridaa, onog kritičara eshatologije i briljantnoga tumača svakojakih mesijanizama i šaputao mu riječi o „mesijanskome otvaranju prema onome što dolazi, prema događaju kojega se ne očekuje kao takvoga, te ga se prema tome ne može ni prepoznati unaprijed, prema događaju kao prema samoj tuđosti, prema nekome za koga se u promišljanju nade uvijek mora držati slobodno mjesto.“ (Spectres de Marx)

Čitajte roman Sretena Ugričića i nemojte likovati zbog mračne slike koja se u njemu nudi o  Србији. Nemojte trijumfirati misleći kako je susjedima grozno. Osvrnite se oko sebe, bacite pogled lijevo i desno, naprijed i nazad. Vidjet ćete da je Србија zapravo Srbija, da je svuda oko nas. Jer: „Život je inostranstvo. Umrla sam u Србији. Svi umiru u Србији. Србија je dezinformacija. Svi živimo u inostranstvu. Svi umiremo.“

Autor: Davor Beganović
Izvor: Oslobođenje


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
anita dajamant ženska otpornost pred izazovima i teškoćama laguna knjige Anita Dajamant: Ženska otpornost pred izazovima i teškoćama
23.07.2024.
Posle više od dvadeset godina od prvog izlaska ponovo je pred čitaocima kultni roman „Crveni šator“ nagrađivane novinarke i književnice Anite Dajamant, koja u razgovoru za Bukmarker otkriva tajnu čude...
više
tajne pisaca milena sekulić odalović o ženama koje se bore za sreću laguna knjige Tajne pisaca: Milena Sekulić Odalović – O ženama koje se bore za sreću
23.07.2024.
Spisateljica Milena Sekulić Odalović pričom o svom stvaralaštvu vodi nas na jedinstveno književno putovanje, tokom koga je sa svojim junacima sazrevala i menjala se, prikazujući nam, pre svega, j...
više
sonja ćirić uželela sam se istine laguna knjige Sonja Ćirić: Uželela sam se istine
23.07.2024.
Neka sam naivna, ali mislim da bi se u ovom delu sveta mnogo toga promenilo kad bi se znala istina. Kad bi se znalo kome je odgovaralo da se rasturi Jugoslavija. Kad bi se znali odgovori na sva ta pit...
više
prikaz knjige filozofija, mačkice i pornići razbijanje stereotipa laguna knjige Prikaz knjige „Filozofija, mačkice i pornići“: Razbijanje stereotipa
23.07.2024.
Da se učešće u porno-filmovima i neka vrsta javnog intelektualizma ne isključuju, jasno je još od kraja dvadesetog veka i tadašnjeg aktivizma italijanskih hardkor superzvezda Moane Poci i Ćićoline. Pr...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.