Laguna - Bukmarker - 10 brutalnih uvreda koje su pisci uputili jedni drugima - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

10 brutalnih uvreda koje su pisci uputili jedni drugima

Neki od pisaca koje danas smatramo tvorcima najznačajnijih dela književne umetnosti, tokom istorije bili su meta najgrubljih kritika – koje su im često upućivale njihove podjednako poznate kolege. Brojna vrhunska remek-dela književnosti, od Šekspirovih komada do Hemingvejevih romana, bila su predmet nemilosrdne poruge.


 
10. Džordž Bernard Šo o Šekspiru

Džordž Bernard Šo, jedini pisac kome je pošlo za rukom da osvoji i Oskara i Nobelovu nagradu za književnost, bio je autor brojinih čuvenih (i često nagrađivanih) pozorišnih komada, među kojima je svakako najpoznatiji „Pigmalion“. Ovaj proslavljeni autor je, po svemu sudeći, smatrao da mu tolika priznanja daju za pravo da iznese nekoliko zajedljivih komentara o velikom Šekspiru:

„Sa izuzetkom Homera, ne postoji veliki pisac, pa čak ni ser Volter Skot, koga mrzim više od Šekspira. On u meni izaziva toliku netrpeljivost da ponekad mislim da bi mi bilo lakše kada bih ga iskopao iz groba i kamenovao.“

Negativno mišljenje o Bardu izneo je i francuski pisac Volter, nazvavši ga „pijanim divljakom“ koji se mogao dopasti samo publici u „Londonu i Kanadi“. Šekspirova dela smatrao je „gomilom balege“.

9. Mark Tven o Džejn Ostin

Semjuela Klemensa (poznatijeg kao Mark Tven) danas mnogi smatraju jednim od najistaknutijih predstavnika američke književnosti. On se pak svojevremeno smatrao pozvanim da iznese svoje mišljenje o jednoj od najpoštovanijih figura engleske literature. U kritičkom eseju posvećenom stvaralaštvu Džejn Ostin Tven iznosi sledeća zapažanja:

„Ona u meni budi bezrezervni prezir prema svakom od njenih junaka. Da li je to bila njena namera? Da li je njena zamisao bila da natera čitaoca da mrzi njene likove u prvoj polovini knjige, kako bi ih zavoleo čitajući preostala poglavlja? Moguće je. To bi bilo obeležje visoke umetnosti. Tada bi se čitanje isplatilo. Jednog dana ću morati da pročitam njene knjige do kraja kako bih se uverio.“

„Svaki put kada čitam 'Gordost i predrasude' dođe mi da je iskopam iz groba i izlupam po glavi njenim vlastitim kostima.“

Tven svoje oštre komentare nije čuvao samo za Ostinovu. U duhovitom eseju pod naslovom Književni prekršaji Fenimora Kupera izneo je mišljenje da je Kuper u knjizi „Lovac na jelene“ uspeo da počini „114 prekrašaja protiv književne umetnosti od mogućih 115... njegov humor je patetičan; njegov patos je smešan; njegovi dijalozi su – o! neopisivi; njegove ljubavne scene su odvratne; rečnik kojim je knjiga napisana predstavlja zločin protiv engleskog jezika.“ Neki komentatori smatraju da je Tven vređao druge pisce iz zabave.



8. Šarlota Bronte o Džejn Ostin

Džejn Ostin je možda najpoznatija po svom talentu za stvaranje prefinjenih likova, ali sasvim je očigledno da je posedovala i hvale vredan dar da izazove bes kod drugih pisaca. Njena mlađa koleginica Šarlota Bronte smatrala je da književnost treba da govori o strasti, a ne o pasivnoj praktičnosti. Pročitavši knjigu „Gordost i predrasude“, Bronteova je napisala:

„Ona ne izaziva čitaoca ničim uzbudljivim, ne narušava njegov mir ničim izuzetnim. Strasti su za nju nepoznanica. Nju zadovoljavaju pronicljivi pogledi, prikladno izražavanje, gipki pokreti... ali sve ono što, iako skriveno, pulsira brzo i snažno, sve ono od čega krv ključa, sve što je nevidljivi izvor života i jasna meta smrti – sve to gospođica Ostin jednostavno ignoriše.“

Nešto kasnije, u pismu prijatelju koji je savetovao da ne bude melodramatična, Bronteova je istakla kako nije mogla da podnese zatočeništvo u prefinjenim vrtovima i elegantnom društvu koje Džejn Ostin prikazuje u svojim romanima.

Na stav pisaca i kritičara prema stvaralaštvu Ostinove često utiče način na koji ona opisuje (ili ne opisuje) emocije svojih junaka. Ijen Vot je tvrdio da dela ove književnice privlače one koji logiku cene više od osećanja. Virdžinija Vulf je pak imala samo reči hvale za dela slavne prethodnice, ističući da njeno majstorstvo u prikazivanju emocija nije vidljivo površnom posmatraču.

7. Oskar Vajld o Aleksandru Poupu

Kada govorimo o ova dva pisca, važno je naglasiti da obojica pripadaju krugu najistaknutijih stvaralaca u istoriji književnosti. Obojici je ukazana počast postavljanjem komemorativnih ploča u „pesničkom ćošku“ Vestminsterske opatije. Ipak, stiče se utisak da Vajld nije gajio simpatije prema slavnom prethodniku. Irski pisac, koga danas mnogi rado citiraju, poznat po oštrom jeziku i ironičnim opaskama, u pismu jednom prijatelju izneo je sledeće zapažanje:

„Prezir prema poeziji može se iskazati na dva načina; jedan je da to javno kažete, a drugi da čitate Aleksandra Poupa.“

Pošto je Poup u vreme kada je Vajld ovo napisao bio odavno mrtav, nije imao prilike da uzvrati, ali nema sumnje da bi njegov odgovor bio podjednako surov. Kada je jednom prilikom pisac Luis Teobald kritikovao Poupovu adaptaciju Šekspira, ovaj se osvetio tako što je kritičara učinio glavnim likom podrugljive četvorotomne narativne poeme pod naslovom The Dunciad  [eng. dunce – glupak, budala]. Poup je Teobalda prikazao kao sina i miljenika boginje Gluposti. A kada se nešto kasnije posvađao sa dramaturgom Kolijem Siberom, izmenio je svoju poemu i glavnom junaku dao Siberovo ime.

Uprkos netrpeljivosti koju je pokazivao prema kolegi, kritičari su u Vajldovom romanu „Slika Dorijana Greja“ primetili jasan uticaj Poupovog stvaralaštva.



6. Virdžinija Vulf o Džejmsu Džojsu

U pismu koje je 1922. uputila T. S. Eliotu, Virdžinija Vulf je pesnika zapitala za iskreno mišljenje o Džojsovoj tek objavljenoj knjizi „Uliks“. Iste godine, napisala je sestri pismo u kome je podstiče da se upozna sa Džojsom: „Naročito me zanima kakav je.“

Međutim, ova fascinacija Džojsom nije ni u kom smislu ukazivala na to da književnica gaji poštovanje prema njegovom književnom daru. Pročitavši nekoliko stotina stranica „Uliksa“ poverila se dnevniku:

„Nepismena, prostačka knjiga, čini mi se: knjiga samoukog težaka, a svi vrlo dobro znamo kako su oni naporni, kako egoistični, iritantni, sirovi, napadni i, na kraju krajeva, odvratni.“

Vulfova nije bila jedina koja je imala poteškoća sa savladavanjem „Uliksa“. D. H. Lorens, koji se obično sa Džojsom svrstava među velikane modernističke proze, tvrdio je da je „jedan od onih koji ne mogu da pročitaju 'Uliksa'“. On je pritom izjavljivao da je svestan da Džojs verovatno ima isto mišljenje o njemu.

5. T. S. Eliot o Oldosu Haksliju

Prema rečima nekih stručnjaka, T. S. Eliot i Oldos Haksli su se međusobno uvažavali, bar u izvesnoj meri. Obojica su pripadali grupi intelektualaca koja se okupljala u kući ledi Otolin Morel u londonskom Blumzberiju. Obojica su čitali dela onog drugog. Ideje iznete u Hakslijevom najpoznatijem delu „Vrli novi svet“ i Eliotovim „Šupljim ljudima“ svedoče da su imali sličan pogled na svet. To ipak nije sprečilo Eliota da izrekne sledeći zajedljivi komentar:

„Haksli, koji je izgleda jedan od onih pisaca koji moraju iz sebe da izbace trideset loših romana pre nego što napišu jedan dobar, poseduje izvestan – doduše slabo razvijen – talenat za ozbiljnost. Nažalost, taj talenat je nadjačan njegovom sklonošću da nekritično prihvata sasvim nevažne stvari.“

H. Dž. Vels, još jedan od autora u čijim delima se srećemo sa futurističkim, često distopijskim scenarijima, bio je izuzetno razočaran Hakslijevom mračnom vizijom budućnosti. Smatrao je da pisac Hakslijevog renomea „nema pravo da izda budućnost kao što je on to učinio u svojoj knjizi.“

4. Vilijam Fokner o Ernestu Hemingveju

Između nekih pisaca, kao što je bio slučaj sa Hakslijem i Velsom, do neslaganja dolazi zbog različitih životnih filozofija. Foknerovo nezadovoljstvo Hemingvejem bilo je daleko jednostavnije prirode: nije mu se dopadao njegov stil. Za Hemingvejeve čuvene kratke, sažete rečenice Fokner je rekao:

„Nikada nije bio poznat po upotrebi reči zbog kojih bi čitalac otvorio rečnik.“

Foknerov stil je bio daleko složeniji od Hemingvejevog – u njegovim delima lako je pronaći pojedinačne rečenice koje zauzimaju celu stranu. Nije se radilo o slučajnosti; takve rečenice bile su deo njegove filozofije pisanja. U jednom intervjuu Fokner je izjavio da mu je namera da „celu istoriju čovekovog srca [postavi] na vrh čiode… dugačka rečenica predstavlja pokušaj da se [junakova] prošlost i potencijalna budućnost susretnu u trenutku kada nešto čini.“

I zaboravite rečnik – neke od Foknerovih izmišljenih složenica nećete naći ni u najboljim rečnicima na ovom svetu.



3. Ernest Hemingvej o Vilijamu Fokneru

Naravno, kao neko ko je jednom prilikom Orsonu Velsu na uvredu uzvratio udarcem, Hemingvej nije imao nameru da dozvoli da Fokner prođe nekažnjeno. Na koleginu primedbu o „rečniku“ podrugljivo je odgovorio:

„Siroti Fokner. Da li on zaista misli da velike emocije dolaze iz velikih reči?“

Hemingvej je čvrsto verovao da se mora pisati jasno i razgovetno kako čitaoci ne bi imali potrebu da uz pomoć rečnika traže smisao teksta. Najboljim piscima nisu potrebni rečnici, tvrdio je.

Licemernu prirodu ovog stava primećuje svako ko je čitao Hemingveja. Neka od njegovih dela su puna reči i izraza iz drugih jezika, što za nekoga ko govori samo engleski može predstavljati veliki problem. Upotreba rečnika je očigledno iritirala pisca samo kada je u pitanju bio engleski jezik.

2. V. H. Oden i T. S. Eliot o Edgaru Alanu Pou

Edgar Alan Po bio je jedan od najvećih pisaca 19. veka. Mnogi ga smatraju tvorcem žanra kriminalističkog romana. Njegova dela su svakako bila zloslutni, mračni prethodnici romana Artura Konana Dojla i Agate Kristi. Bio je poznat i po svojoj lirskoj poeziji, koja je obično obrađivala teme smrti i gubitka.

Međutim, nisu svi bili ljubitelji njegovog sablasnih priča i melodramatičnog, deprimirajućeg stila. Pesnik V. H. Oden izjavio je da je Po bio „mekušac čiji se ljubavni život najverovatnije svodio na plakanje u ženskom krilu i izigravanje miša.“

T. S. Eliot je bio nešto elegantniji pripisujući Pou „intelekt visoko nadarene osobe, pre puberteta.“

Poov privatni život je u velikoj meri podsećao na njegove sumorne priče i poeziju. Napustivši školu zbog nedostatka novca, pisac je saznao da se njegova devojka verila sa drugim čovekom, a zatim i da mu je umrla majka. Nije mu preostalo ništa drugo nego da krene u potragu za slavom.

Sa 27 godina oženio se trinaestogodišnjom Virdžinijom Klem koja je nedugo zatim umrla od tuberkuloze. Misteriozni način na koji je okončao život u velikoj meri podseća na sudbine junaka njegovih priča – posle petodnevnog nestanka, pronađen je kako u delirijumu luta ulicama Baltimora odeven u tuđu odeću; odveden je u bolnicu gde je ubrzo umro. Danas ga neki smatraju genijem, a neki sa prezirom o njemu govore kao o pedofilu opsednutom gavranovima.

1. Martin Ejmis o Migelu de Servantesu

Većina nas ima nekog rođaka ili prijatelja čije nas posete samo podsećaju zašto ne provodimo više vremena sa njima. Martin Ejmis, engleski pisac poznat po kultnim romanima „Novac“ i „Londonska polja“, očigledno misli da je remek-delo Migela de Servantesa otelotvorenje tog ekscentričnog, krajnje nepristojnog rođaka:

„Čitanje 'Don Kihota' moglo bi se uporediti sa predugom posetom starijeg nevaspitanog rođaka, koji nas zasipa neukusnim šalama, iritira ružnim navikama, ne prestaje sa pričama o prošlosti i dovlači u kuću svoje užasne matore drugare.“

Iako je „Don Kihot“ po objavljivanju naišao na podeljene reakcije, danas ga većina smatra prvim modernim romanom. Harold Blum, poštovani kritičar i profesor na univerzitetu Jejl, ima samo reči hvale za Servantesovo delo:

„Servantes i Šekspir, koji su umrli skoro istovremeno, najznačajnija su imena književnosti, bar u periodu posle Dantea. Nije ih dostigao nijedan pisac – ni Tolstoj, ni Gete, ni Dikens, ni Prust, ni Džojs.“

Blum u istom članku iznosi interesantnu primedbu: „Servantes je u tolikoj meri prisutan u svom romanu, da bi trebalo govoriti o tri junaka: vitezu, Sanču i Servantesu.“ Ako je to istina, onda je možda baš Servantes „iritantni matori rođak“ koga svi vrlo dobro znamo.
 
Autor: Stefani Džejkobi
Izvor: 10bestenliste.com
Prevela: Jelena Tanasković


Podelite na društvenim mrežama:

 siluete starog beograda 2 portreti milana jovanovića stojimirovića u prodaji od 29 aprila laguna knjige „Siluete starog Beograda 2: Portreti“ Milana Jovanovića Stojimirovića u prodaji od 29. aprila
26.04.2024.
U drugoj knjizi „Silueta starog Beograda“ Milan Jovanović Stojimirović, hroničar i erudita, nanizaće galeriju portreta starog Beograda i Srbije, najviđenije ličnosti iz sveta političara, naučnika, knj...
više
 knjiga koja stvarno ne želi da bude pročitana davida sundina u prodaji od 29 aprila laguna knjige „Knjiga koja stvarno ne želi da bude pročitana“ Davida Sundina u prodaji od 29. aprila
26.04.2024.
Veoma duhovita i prelepo dizajnirana, „Knjiga koja stvarno ne želi da bude pročitana“ pruža vam sjajnu zabavu, lakoću čitanja, a pre nego što se upustite u tu avanturu, naići ćete na UPOZORENJE! Ov...
više
laguna donirala važan uređaj institutu za majku i dete laguna knjige Laguna donirala važan uređaj Institutu za majku i dete
25.04.2024.
Jedna od važnih aktivnosti Lagune u prošloj godini, koja je bila u znaku obeležavanja četvrt veka postojanja, jeste odluka da sredstva namenjena proslavi jubileja preusmerimo u humanitarne svrhe. ...
više
 devojka sa violinom milene sekulić odalović u prodaji od 29 aprila laguna knjige „Devojka sa violinom“ Milene Sekulić Odalović u prodaji od 29. aprila
25.04.2024.
Od Milene Sekulić Odalović, autorke romana „Vetar sa Pirineja“ stiže novo literarno ostvarenje „Devojka sa violinom“ – dramatična priča o odvažnoj i smeloj junakinji, intrigama, tajnim zaverama i neoč...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.