Veoma su stradalni ti ljudi. Nezgode i teškoće skoro su iste kao i u prastara vremena, a kultura je odnela verovanja da se štapom, u koji su urezane rune vodenih bogova, može utišati bura, a drugim takvim štapom može preneti bolest čoveka na kamen ili drvo. Velika fantastičnost, sentimentalnost, bizarnost u mislima i mašti, sve su to prvo direktne a zatim indirektne posledice prirode u kojoj ti ljudi žive.
Očarana Norveškom, Isidora Sekulić pre sto deset godina ispisuje Pisma iz Norveške, jedinstveno klasično delo, prvi moderan putopis u srpskoj književnosti XX veka. Nastavši u predvečerje Prvog svetskog rata, Pisma iz Norveške ne nailaze na pozitivan prijem kod najuglednijeg kritičara Jovana Skerlića, čija je negativna ocena motivisana autorkinim kosmopolitskim duhom u vreme srpskih vojevanja tokom balkanskih ratova.
Isidoru Sekulić privukli su surova klima, pust nordijski pejzaž, fjordovi, norveški čovek i njegov način života. U ovoj surovoj i hladnoj zemlji severa pronašla je dugo traženi mir i mesto duhovnih čežnji koje je u skladu sa njenom umetničkom prirodom i filozofskim stavom o životu.
U svakom osećanju ovih ljudi mora biti da ima i revolta i rezignacije, i plemenitosti i ogorčenja, i prave borbenosti i radosti; tim se mogu protumačiti mnogi sukobi između sentimentalnosti i čvrstine karaktera, i mnoga naročita shvatanja i ponašanja u norveškom društvu.