



Beograd. Poslednja martovska subota. Običan dan. Ali ne i za nju, Ljiljanu Dakić, udatu Zevedejev.
Jer Njega više nema u njenom životu. Ni gvozdenog creva sa zelenom gumenom navlakom kojim je mučio. Ni prosedih dlaka na njegovim preponama, pod njenim poslušnim dlanovima.
Ukus prvog gutljaja slobode. Paničan strah. Neverica. Košmari. Ožiljci duboko urezani u meso, mozak... Zauvek žigosana životinja.
I njegova senka koja ne prestaje da je prati.
Do mesta na kome njen zakasneli korak u slobodu dobija svoj latinski naziv i propisanu dnevnu terapiju...
Sledio je udarac nogom u moj stomak, zbog čega sam ostajala bez daha.
- Nemoj, Ilija... – presavijena, na kolenima, dok sam pokušavala da ustanem, molila sam ga da prestane.
- Obećala si, majku ti kurvinsku jebem, da će sve biti u redu ovoga puta...
Hvatao me za vrat, kosu... pomagao mi da se pridignem, a onda udarao kolenom, šakama, pesnicom... sve dok ne bih opet pala. I opet se pridigla, pala, pridigla, pala... u nedogled... Branila sam se dok sam mogla, a onda se prepuštala njegovim udarcima, kao nekakvom zlu indijskom božanstvu sa po četiri ruke i noge.




Snažan i potresan roman,dira do dna duše.Nameće pitanje da li smo mi ljudi ili roboti,da li smo slepi za tuđe muke,nesposobni da vidimo,reagujemo,pomognemo...Ima oko nas mnogo takvih kao što je Ljiljana Dakić,udata Zavedejev,obrazovana žena,profesorka srpskog,uvek uverena da je sama kriva za sve što joj se događa u životu i zato bez snage da se suprotstavi. Njen um,pun utvara,ne uspeva da pronađe drugu slobodu za kojom toliko čezne,sem skoka u ništavilo... Trebaju li sloboda i neki normalan život dostojan čoveka,biti tako skupo plaćeni? Roman zaslužuje svaki trenutak proveden uz njega




Nerado priznajem da je ovo jedna od retkih knjiga cije sam citanje jedva privela kraju. Usled sokantnih prikaza nasilja, kako psihickog, tako i fizickog zaboleo me je zeludac, a nekoliko noci sam cak imala i nesanicu razmisljajuci o tome kako se strast lako pretvara u nasilje i kako su tanke linije izmedju neznosti i grubosti.




Nasilje je glavna tema ovog romana,Treba imati jak zeludac za citanje ove knjige,citajuci ovu knjigu,bilo me je strah,da zaspim uvece,imala sam nocnu moru,zbog celokupnog opisivanja psihickog i fizickog zlostavljanja.Knjiga je super,jer nam ukazuje kakvih sve ljudi i monstruma ima,i uci nas da treba vise da pazimo koga upoznajemo,i stupamo u kontakt



Ova knjiga jeste prica o nasilju svakom svojom recju, ova knjiga prica je o bolesti, duhovnoj....prica u kojoj se preplicu stvarnost i snovi, nekada i sada, nada i beznadje....mučna za citanje, znacajna kao opomena....ova knjiga nije priča o ljubavi, o strasti možda, onoj opsesivnoj, koju nikada ne biste poželjeli da osjetite....

Brankica Bogdanović Ćašina je rođena 1970. u Smederevskoj Palanci. Završila je Poljoprivredni fakultet u Zemunu. Živi s porodicom na jednom od grčkih ostrva. Roman Udovica Zevedejev je njena prva knjiga. ...više