Laguna - Bukmarker - Mihael Martens: Pokušao sam Ivu Andrića uvrstiti u evropski kontekst, gdje mu i jest mjesto - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Mihael Martens: Pokušao sam Ivu Andrića uvrstiti u evropski kontekst, gdje mu i jest mjesto

Mihael Martens (Hamburg, 1973) njemački je novinar i pisac. Od 1995. do 2000. živio je u Sankt Peterburgu, Kijevu i drugim gradovima istočne Evrope. Od 2002. godine politički je dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Sedam godina proveo je u Beogradu, šest u Istanbulu, tri u Ateni. Od 2019. živi u Beču. Njegova knjiga „U potrazi za junakom“, objavljena 2011, priča je o njemačkom vojniku koji je postao narodni heroj u Jugoslaviji. Martens je 2019. godine objavio opsežnu biografiju nobelovca Ive Andrića pod nazivom „U požaru svetova“. Za Prometej.ba Martens govori o Andriću, svojoj knjizi i njezinoj recepciji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te o tome kako gleda na Jugoslaviju i Tita.

Prošle godine objavili ste knjigu „U požaru svetova. Ivo Andrić – jedan evropski život”, koja je ubrzo prevedena na srpski, hrvatski i bosanski jezik. Zašto sintagme „požar svjetova“ i „evropski život“ u naslovu knjige?

Moj radni naslov je bio skromniji. Kada sam, nakon sedam godina rada, predao knjigu izdavaču, naslov je glasio sažeto „Ivo Andrić. Jedan evropski život“. Ali onda se umiješalo marketinško odjeljenje sa zamjerkom da je taj naslov isuviše jednostavan i da neće pobuditi znatiželju kod publike. Argument ljudi iz marketinškog odjeljenja bio je da Andrić, po stepenu poznatosti, na njemačkom govornom području ne igra u istoj ligi sa drugim nobelovcima poput Orhana Pamuka, Gabriela Garcíe Márqueza ili Alberta Camusa. Zbog toga bi radoznalost potencijalnih kupaca trebalo probuditi nekim citatom. Ja sam isprva bio protiv toga, jer mi se dopadao jezgrovit naslov. A sem toga su neki od prijedloga marketinškog odjeljenja bili posve neuoptrebljivi i kategorički sam ih odbio. Ja sam kao naslov predložio „Putnik sa lažnim pasošem“, citat iz jednog Andrićevog eseja o Goji. To se pak nije dopalo stručnjacima za reklamu. Naposljetku su pregovori bili nadomak propasti, kada se pojavila ideja „U požaru svjetova“. To je citat iz Andrićeve pripovjetke „Žena na kamenu“, ali ta rečenica – odnosno sintagma – po mom mišljenju izvrsno pristaje i uz Andrićev život. U tom su životu dva svjetska rata, dakle dva požara svjetova, odigrala presudnu ulogu. Oba ta požara svjetova Andrić je doživio kao važan svjedok tog vremena, i njegova je politička biografija kružila oko ta dva rata i njihovih posljedica. A između ili čak i usred tih ratova, dakle opet usred tih požara svjetova, nastao je veliki dio njegovog impozantnog opusa. Podnaslov „Jedan evropski život“ je za mene od početka bio izvjestan. Andrić je govorio nekoliko evropskih jezika, bio je na diplomatskoj službi u osam zemalja i poznavao je većinu evropskih zemalja – šta je dakle on živio ako ne jedan evropski život?
 
Dr. Jozo Džambo u časopisu Bosna Franciscana (2019) napisao je da ste Andriću posvetili monografiju onoga opsega i one preciznosti „kakvu do sada nije bio u stanju ponuditi niti jedan od znalaca i poznavalaca literature“. Što je zapravo nedostajalo postojećoj literaturi o Andriću napisanoj na njegovom jeziku i što je Vas motiviralo da se tako temeljito bavite baš Ivom Andrićem?

Raduje me naravno ako je tako nešto rečeno, ali ja se zaista ne osjećam pozvanim da sudim o biografskoj literaturi o Andriću. Recimo ovako: u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj se mnogo pisalo o Andriću, među čime ima boljeg i slabijeg štiva. Ja se nadam da je moja mana, to što Andriću prilazim kao neko sa strane i sa drugim maternjim jezikom, ujedno i moja prednost: ja Andrića nikad nisam posmatrao iz srpske, bosanske ili hrvatske perspektive, već sam pokušao da ga uvrstim u evropski kontekst, u kom njemu, po mom mišjenju, i jest mjesto. To naravno ne znači da sam izostavio srpski, bosanski i hrvatski kontekst Andrićevog života. Samo se nisam priključio tom akademskom takmičenju u koje se upuštaju neki intelektualci, a u cilju dokazivanja Andrićeve nacionalne ili književničke pripadnosti.
 
Andrić je jedan od ljudi zajedničke recentne povijesti južnoslavenskih naroda oko kojih se vode najveći prijepori. Oni idu sve od hagiografskih prikaza do potpune demonizacije. U Srbiji – gdje prevladava nekritičko idealiziranje Andrića, često upakovano u nacionalni i nacionalistički narativ – Vaša knjiga je već tjednima među najprodavanijima. Na kakve kritike je do sada tu naišla?

U početku je u „Politici“ izašla veoma pozitivna recenzija Muharema Bazdulja, ali je u međuvremenu isti list objavio još dva teksta čiji autori imaju negativno mišljenje o knjizi. Bilo je i drugih pozitivnih recenzija, recimo u časopisu „Nedeljnik“ i u drugim publikacijama. Ali je nemoguće ne primijetiti da nasuprot dobroj prodaji knjige kod publike i velikoj pažnji koju dobija, stoji izrazita antipatija jednog dijela srpske akademske zajednice. Svakako mi njihovi doprinosi raspravi nisu sasvim jasni. Ponekad se pitam da li ti kritičari i sami znaju šta hoće da kažu. Prije nekoliko dana je u jednom beogradskom tabloidu izašla recenzija jednog profesora čije mi ime do tada nije bilo poznato. On s jedne strane ističe kako je knjiga stilski dobro napisana, ali s druge strane zamjera, na primjer, što se časopis „Književni jug“, u kom je Andrić objavljivao kao mladić i gdje je radio kao urednik, spominje samo jednom. Pitam se koliko je puta trebalo spomenuti „Književni jug“ kako bi profesor bio zadovoljan. Tri puta? Pet puta? Sedam puta? Možda postoji neka meni nepoznata statistika koja kaže koliko se puta „Književni jug“ mora navesti u nekoj knjizi o Andriću. Kako bih Vam prenio utisak o nivou te kritike, dozvoliću sebi da citiram svega tri rečenice odatle: „Smetaju mi i uopštavanja. Nije Andrić bio opsednut Poljakinjama. Andrić je bio opsednut ženama.“ Da li je tu potreban dalji komentar? Jedna druga autorka, profesorka iz Novog Sada, uzbuđuje se zbog toga što se ja smatram pozvanim da sudim o autoru. Takva opaska proizlazi iz duha da načelo „sapere aude“ ne važi za Andrića – ili barem ne onda ako čovjek neće govoriti isključivo pozitivno o autoru. To ima veze sa jednom izrazito hagiografskom osnovnom strujom u srpskom proučavanju Andrića. Srećom u Srbiji postoji i mnogo objektivnih i nepristrasnih stručnjaka za Andrića. Ali su ovi drugi glasniji. Ali mi je srpski izdavač (Laguna) rekao i da je svaka kritika, pa tako i negativna, do sada koristila knjizi, jer sve veći broj ljudi obraća pažnju na „U požaru svetova“ i hoće da formira sopstveno mišljenje umjesto da se uzda u sud profesora. To je dobra stvar u cijeloj toj buci oko knjige u Srbiji: protivnici ove knjige nenamjerno doprinose njenoj cirkulaciji. Sada se knjiga više ne može ignorirati. Tu je i bavimo se argumentima iznijetim u njoj.
 
Suprotno od srpskih nacionalističkih pozicija, bošnjačka nacionalistička pozicija u Andriću vidi gotovo pa arhetipskog neprijatelja. Hrvatska nacionalistička ili čistunska pozicija ga često ignorira. Zašto je tome tako? Očekujemo da će ova knjiga pomoći boljem razumijevanju kompleksnog fenomena Andrić, no što njezina recepcija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj o tome za sada kaže?

Još je isuviše rano da se govori o reakcijama u Hrvatskoj, budući da hrvatski prijevod još uvijek nije na tržištu. U Hrvatskoj će knjiga biti objavljena tek u narednim mjesecima, vjerojatno negdje na jesen. Ali su ipak neki vrsni poznavaoci Andrića, recimo Krešimir Nemec i Miljenko Jergović, već napisali recenzije i one su bile pozitivne. U Bosni su, koliko ja to mogu da ispratim, reakcije za sada takođe pozitivne, iako je nekima izgleda smetalo što Tita nisam prikazao onako pozitivno kako su to navikli od autora sa Zapada. U Hrvatskoj sam u nekim recenzijama primijetio određenu tendenciju da se ističu samo ona mjesta gdje se ja negativno izjašnjavam o Jugoslaviji i Andriću, ali ne i ona gdje pokazujem simpatije prema Andriću i prema teškom položaju Jugoslavije, kada je bila okružena neprijateljima. Čini mi se da to nije slučajnost. Za hrvatske nacionaliste je Andrić „posrbljeni“ izdajnik. Ali to su kriteriji koji nemaju veze sa književnošću, kao što je i uopće diskusija o knjizi nažalost skoro isključivo politička.
 
Spomenuli ste „problem“ s Titom. Ima autora koji ne nastupaju ni s jedne nacionalne pozicije, ali će vam zamjeriti „antikomunizam“ i negativan odnos prema cjelini ličnosti Josipa Broza Tita. Kako na to odgovarate?

Da li je netko u knjizi pronašao znakove antikomunizma ne mogu da kažem, jer o tome ne znam ništa. Ali ima autora koji tvrde da je knjiga, ili da sam ja kao njen autor „antijugoslovenski“ nastrojen. Mada zapravo tim ljudima smeta što ja ne spadam među one zapadne autore koji idealiziraju Tita. A pošto to ne mogu da kažu tako direktno kako misle, onda tvrde da ja patim od „imperijalne imaginacije“. To je šlagvort iz akademskog miljea za kojim se rado poseže kad manjka činjeničnih argumenata. Ja nemam ništa protiv Jugoslavije i mislim da bih, da sam oko 1914. godine bio mladi Srbin ili Hrvat, možda mogao i da se zauzmem za jugoslovensku ideju. Ali se ipak mora ukazati i na to da je ta ideja dvaput propala. A tko ukaže na to da je Jugoslavija propala i kako, taj je u očima izvjesnih jugonostalgičara ili srpskih nacionalista odmah „antijugoslovenski“ nastrojen. Ne treba zaboraviti ni da jugonostalgija i srpski nacionalizam ne moraju biti ista stvar, ali da između te dvije ideologije postoji izvjestan presjek skupova. To su često isti oni ljudi koji tvrde da su za raspad Jugoslavije krivi Njemačka ili Vatikan. Ja tu uvijek postavim kontrapitanje: Ako je Jugoslavija zaista uništena spolja mimo volje njenih stanovnika, onda bi danas u svakoj državi, koja je nezavisnost stekla kao žrtva raspada Jugoslavije izazvanog stranim silama, morala odavno postojati neka moćna stranka ili pokret za ponovno ujedinjenje zemlje. Gde su te stranke i pokreti i gde su njihovi birači? Odgovor glasi: Naravno da ih nema, jer je legenda o raspadu Jugoslavije zbog stranih sila bajka, iako zaista vjerujem da u Nemačkoj, Austriji, Vatikanu i Sjedinjenim Državama jest bilo pojedinih faktora koji su se radovali samouništenju male jugoslovenske imperije, poteklom prvenstveno iz Srbije. Što se Tita tiče, mora se priznati da je on za života postigao velike stvari. Pobijedio je najprije Hitlera, zatim Staljina. Njegova Jugoslavija bila je uvažena u cijelom svijetu i ozbiljno shvaćena iako je u pitanju mala zemlja. To je neosporivo postignuće. Ali prava veličina nekog državnika pokaže se tek nakon njegove smrti. Ataturkova Turska je nadživjela svog tvorca, baš kao što i Pakistan još uvijek postoji iako je prošlo mnogo decenija od smrti Muhameda Alija Džine, kog ja, uprkos svim njegovim manama, u poređenju sa Titom zaista smatram velikom historijskom ličnošću. A, šta je Tito ostavio iza sebe? Prezaduženu državu koja se raspala svega jednu deceniju kasnije. Državu koja bi bez američke podrške još koliko 1948. postala sovjetska kolonija. Verujem da je Jugoslavija šezdesetih i sedamdesetih godina za većinu ljudi koji su je doživjeli sigurno bila lijepa država – ali iz historijske perspektive mi se čini da Titova postignuća nisu onoliko velika kakvim ih neki predstavljaju. Osim toga, ne smijemo zaboraviti ni Titove žrtve. U toj užasnoj Kući cvijeća na Dedinju u Beogradu Tito se sasvim nekritično slavi kao nekakva pop zvijezda, dok za žrtve njegovog režima nema mjesta – ni spomenik, ni tabla, ništa. Nemam ništa protiv toga da se istaknu dobre strane Jugoslavije – ali neću sudjelovati u idealiziranju Tita i banaliziranju njegovih zločina.
 
Na ovim prostorima posljednjih godina i decenija vode se bitke za prošlost, traje nepoštedni rat za interpretaciju. Pišući o Andriću znali ste da upadate u te interpretacijske sukobe. Kroz primjer ratnog vođe bosanskohercegovačkih Srba, između ostalog, pokazujete koliko pitanja interpretacije književnih djela nisu benigna. Da li je potrebno da svaka generacija na svoj način sagleda važne fenomene iz prošlosti, kojima Andrić nesumnjivo pripada?

Prošlost se neće više promijeniti, ali naša interpretacija prošlosti podliježe stalnim promjenama. Drugim riječima: prošlost ne možemo promijeniti, ali je na neki način iznova otkrivamo u svakoj generaciji. To važi i za viđenje Jugoslavije i Andrićeve uloge u njoj. Ali se ne usuđujem da dajem prognoze o tome kako će se Andrić čitati za jednu ili dvije generacije, mada sam siguran da će doći i nove perspektive.

Razgovarao: Franjo Šarčević,
Izvor: Prometej.ba


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
prikaz mladih kritičara ti si čudo  laguna knjige Prikaz mladih kritičara: „Ti si čudo“
05.08.2020.
Devetogodišja Inga, iskusni čitalac, pročitala je knjigu koju smo joj predložili. Zanimalo nas je kako deca reaguju na ovakav priručnik, jer se nama, odraslima, čini da su i deci ponekad potrebne knji...
više
prikaz knjige sudnji dani petera čeferina i vasje jager kad novinar i advokat napišu triler onda je to remek delo laguna knjige Prikaz knjige „Sudnji dani“ Petera Čeferina i Vasje Jager: Kad novinar i advokat napišu triler onda je to remek-delo
05.08.2020.
„Mnogo veća priča nego što smo mislili“, kaže jedan od junaka romana „Sudnji dani“, a tim rečima se može sublimirati i utisak koji ovaj vrhunski triler ostavlja kada se pročita i poslednja stranica do...
više
za čitanje i maštanje tri dobra junaka laguna knjige Za čitanje i maštanje – Tri dobra junaka
05.08.2020.
Srpska srednjovekovna istorija nije preterano mnogo obrađivana u domaćoj književnosti. Najpoznatiji su romani Slavomira Nastasijevića i knjige nedavno preminulog Dobrila Nenadića, među kojima se svaka...
više
intervju sa dragoslavom mihailovićem laguna knjige Intervju sa Dragoslavom Mihailovićem
05.08.2020.
Sa devetnaest godina, kao žrtva političkog jednoumlja utemeljenog u patološkoj matrici režima, uhapšen je i prepušten golgoti Golog otoka. Ovaj udes je nepovratno odredio sudbinu našeg sagovornika Dra...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.