Laguna - Bukmarker - Piter S. Bigl: Uvek je važno preduzeti akciju - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Piter S. Bigl: Uvek je važno preduzeti akciju

Sa Piterom S. Biglom, autorom „Poslednjeg jednoroga“, razgovarali smo, pre svega, o inspiraciji za nastanak romana koji je ganuo milione čitalaca širom sveta, kao i o tome šta to mogu deca da vide a ne mogu odrasli, i zašto je važno osmeliti se i izaći izvan granica poznatog.

„Poslednji jednorog“ Pitera S. Bigla jedan je od najboljih romana fantastike svih vremena, za koji je dobio nagrade Hugo, Nebula i Svetsku nagradu za fantastiku za životno delo, roman koji ispreda pomalo bolnu priču o ljubavi, žalosti, čudima i mašti koja oživljava pred našim očima. Jedan od najznačajnijih pisaca Patrik Rotfus rekao je da je „Poslednji jednorog“ najbolja kniga koju je u životu pročitao. Kada je i vi budete pročitali, uverićete se zašto je tako.

Gospodine Bigl, kako ste?

Koliko znam, dobro sam. Nikad ne znam zasigurno, ali sve izgleda dobro. Danas sam se upravo vratio sa veoma prijatnog ručka sa svojim bratom. Drugim danima sedim i čitav dan smišljam priče.

Uopšteno govoreći, rekao bih da znam šta treba da radim i zadovoljan sam svojom sudbinom.

Šta Vas je inspirisalo da napišete „Poslednjeg jednoroga“? Šta je potrebno da roman postane besmrtan?

Stvarno ne znam šta me je inspirisalo, ali tada se činilo kao dobra ideja. Preživljavanje je dobra stvar – preživljavanje je odlično – ali zaista ne mogu govoriti o besmrtnosti. Što se tiče onoga što je potrebno – za mene je bilo potrebno imati 21 godinu, biti pun priča i ne znati šta ne možeš uraditi. Da sam tada znao ono što znam sada, nikada ne bih pokušao.

Zašto je važno da se pojedinac odvaži, izađe iz poznatih granica i krene na putovanje?

Uvek je važno preduzimati akciju. Jednorog živi srećno u svojoj šumi. Radije ne bi da zna ono što na kraju sazna, ali kada sazna, stvarno nema izbora. Bilo je isto i sa mnom. Nisam osećao da imam izbor kada je došlo do pisanja; nisam mogao da kontrolišem način na koji pišem, jer je to način na koji razmišljam, i nisam imao ništa drugo šta bih mogao da radim. Zbog toga verujem da je važno da ljudi rade ono što im se čini ispravno. Morate raditi nešto što vam je važno, čak i ako to nema smisla drugima. Veoma sam zahvalan što moji roditelji nikada nisu rekli da je ono što radim uvrnuto. Razmišljam o piscima koje sam poznavao koji su imali više poteškoća, koji su osećali da moraju da lažu svoje roditelje da bi ih usrećili ili se uklopili, i još uvek sam zahvalan što nisam imao takav problem.

Ko danas još može da vidi jednoroge? Jesmo li i dalje sposobni da ih prepoznamo? Kakav vid je potreban da bismo videli i prepoznali istinu? Da li je ovo povoljno vreme za to?

Deca mogu videti jednoroge jer ne znaju bolje. Postoji toliko toga što sada znam, a voleo bih da ne znam. Deca u određenom uzrastu mogu mnogo bolje da se nose sa istinom nego što odrasli misle. Gledaju stvari i vide ih onakvim kakve zaista jesu. Većina dece očuva tu sposobnost da vidi ono što zaista postoji, i to je najvažnije. Što se tiče toga da li je ovo dobar trenutak: ako ne sada, kada onda?

Da li ste planirali nastavak „Poslednjeg jednoroga“?

Nastavak već postoji! The Way Home, koja je izašla u proleće 2023. godine, ima dve priče iz sveta Jednoroga, u kojima pratimo avanture junakinje Suz. Čak vidimo i Moli i Šmendrika!



Koje svetove je Vaša mašta posećivala kada ste bili dete? Postoje li dela koja su na Vas izvršila trajni uticaj? Šta čitate ovih dana?

U ranoj mladosti naišao sam na The White Deer Džejmsa Tera, i to je ostavilo snažan utisak na mene. Beli Jelen nije jednorog; to je nešto drugačije. Čak i kralj koji je voli shvata da ona nije neko koga će ikada razumeti. Caka je u tome, kao što sam otkrio u svom životu više puta, da je neko u tvom životu koga nikada nećeš razumeti i dalje neko za koga možeš više mariti nego za bilo koga drugog. Osim toga, moje detinjstvo obeležili su majka i otac koji su voleli priče i pričali su mi ih. Takođe sam imao dva najbolja prijatelja koji su bili srećniji uz priče nego u svetu u kojem smo živeli. Do određenog stepena sva trojica smo se nosili sa svetom onako kako smo najbolje mogli. Razlikovalo se kod svakog od nas. Jedan je postao profesor. Drugi je postao muzičar i umetnik. Što se tiče mene, nikada zaista nisam izašao iz tog imaginarnog sveta u kojem smo sva trojica živeli. Danas čitam mnogo istorije i različitih vrsta fantastike, i knjige pisaca koje sam oduvek voleo, a koje nisam čitao izvesno vreme. To je kao poseta starim prijateljima da se podsetim „kako se to radi“.

Da li je žanr fantastike najšire polje po kom se Vaša mašta najslobodnije kreće?

Za mene jeste. To je polje na kojem moja mašta ima prostora za igru. Ponekad pogledam druge knjige i divim se: „Nikada ne bih mogao postići to – ne bih znao odakle da počnem!“ Ali uvek postoji nešto novo za mene.

Kakav je osećaj kada na filmskoj adaptaciji „Poslednjeg jednoroga“ sa Vama rade najveći glumci i muzičari onoga vremena?

Mogu reći da sam imao mnogo sreće! Sada, godinama kasnije, svestan sam koliki sam zaista bio srećnik. Zahvaljujući filmu, imao sam priliku da upoznam Džefa Bridžisa. Čak sam postao prijatelj Kristofera Lija i Alana Arkina! To nisu bili samo talentovani ljudi; bili su veoma ljubazni. Upoznao sam toliko ljudi sa izuzetnim talentom, koji jednostavno nisu imali sreće. Trebalo je da budu, barem jednako srećni kao ja, ali to se nikada nije dogodilo.

Imamo informaciju da ste godinama pevali u jednom francuskom restoranu u Santa Kruzu. Koje pesme i danas najviše volite da pevate?

Do današnjeg dana još uvek pevam pesme Žorža Brasansa – pod tušem, kada šetam, sve vreme. Naučio sam njegovu muziku na fakultetu, kada sam tek učio svirati gitaru, i zvuk me privukao. Zašto koristi taj promenjeni akord? Šta radi s tim rečima? Naučio sam francuski jezik da bih saznao o čemu peva. Pesme su bile upečatljive i jedinstvene, čak i u poređenju s drugom francuskom muzikom. Hteo sam pisati poput njega, na bilo koji način.

Autor: Siniša Bošković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 39


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
branko anđić ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje laguna knjige Branko Anđić: Ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje
17.05.2024.
Ovogodišnji dobitnik Nagrade grada Beograda „Despot Stefan Lazarević“ u oblasti književnosti i prevodnog stvaralaštva u razgovoru za Danas govori o značaju ove nagrade, ali i o dve poslednje knjige na...
više
prikaz presfildovog romana ratnik kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva laguna knjige Prikaz Presfildovog romana „Ratnik“: Kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva
17.05.2024.
Vratio se Stiven Presfild. Autor bestselera o staroj Grčkoj – „Ognjena kapija“ i „Plime rata“ – u novom, uzbudljivom romanu „Ratnik“, pažnju je posvetio Starom Rimu. Zaplet romana je smešten u dve ...
više
prikaz knjige tajni život drveća zaljubljen u šumu laguna knjige Prikaz knjige „Tajni život drveća“: Zaljubljen u šumu
17.05.2024.
Retko je koja knjiga o prirodi privukla pažnju svetskih razmera i postala bestseler kao što je to slučaj sa naslovom „Tajni život drveća“ Petera Volebena. Zašto noćas tako šume jablanovi, tako stra...
više
ekskluzivno stiven erikson u beogradu 20 maja  laguna knjige Ekskluzivno: Stiven Erikson u Beogradu 20. maja!
17.05.2024.
Jedan od najznačajnijih svetskih autora žanra epske fantastike, Stiven Erikson, družiće se sa čitaocima u Beogradu u ponedeljak 20. maja od 17 sati u knjižari Delfi SKC. On će potpisivati svoje knjige...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.