Laguna - Bukmarker - Kriza koja je Čarlsa Dikensa umalo koštala karijere - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Kriza koja je Čarlsa Dikensa umalo koštala karijere

Čarls Dikens se redovno tuširao hladnom vodom i voleo da ide u duge šetnje, tokom kojih je prelazio dvadesetak, a ponekad i trideset kilometara. Stiče se utisak da nikada nije sedeo skrštenih ruku: napisao je petnaest romana i na stotine članaka i priča, držao govore, uređivao časopise, producirao amaterske predstave i glumio u njima, izvodio mađioničarske trikove, često čitao odlomke iz svojih dela pred publikom i vodio dve dobrotvorne organizacije, od kojih je jedna pomagala neafirmisanim piscima, a druga bivšim prostitutkama.

Foto: Freepik


On i njegova supruga Ketrin imali su desetoro dece i mnogo prijatelja – većinom pisaca, glumaca i drugih umetnika – sa kojima je Dikens često putovao i rado ih ugošćavao u svom domu. Novčano je pomagao rođake (čak i svoje finansijski neodgovorne roditelje), siročad i sve one kojima je sreća okrenula leđa. Pisac Tomas Adolfus Trolop jednom prilikom ga je nazvao najvelikodušnijim čovekom koga je ikada upoznao. Postao je slavan u ranim dvadesetim i nikada nije gubio publiku. Njegova dela čitali su apsolutno svi – od običnog sveta do kraljice. Prolaznici su skidali šešire kada bi ga sreli na ulici.

Ostvario je najveći komercijalni uspeh od svih poznatih viktorijanskih pisaca. Sve svoje romane prodavao je dvaput. Prvo ih je izdavao u devetnaest mesečnih nastavaka (u vidu svezaka sa 32 stranice teksta prošaranog reklamama, po ceni od jednog šilinga; poslednji nastavak je bio „dvostruko izdanje“ i koštao dva šilinga), a zatim kao knjigu, sa različitim cenama za različita tržišta. Izuzetak su predstavljale novele, čije nedeljne nastavke je objavljivao u časopisima koje je uređivao ili posedovao.

Potražnja je bila ogromna. Pred Dikensovu smrt nastavci njegovog nedovršenog romana „Tajna Edvina Druda“ štampani su u mesečnom tiražu od pedeset hiljada primeraka. Poređenja radi, Džordž Eliot i Vilijam Mejkpis Tekeri (oboje poznati pisci; oboje usvojili Dikensov pristup objavljivanju) u isto vreme nisu uspevali da prodaju više od pet hiljada nastavaka svojih romana „Midlmarč“ i „Vašar taštine“.

Dikens je ulagao svu svoju energiju i pažnju u sve čime se bavio. Oni koji su ga gledali kako izvodi trikove i glumi na pozornici, ili slušali kako čita odlomke iz svojih knjiga, bili su oduševljeni njegovom pripremljenošću i elanom. Obožavao je pozorište, a mnogi su smatrali da je mogao da postane profesionalni glumac. Na njegovim javnim čitanjima sale su uvek bile dupke pune, a prisutni su plakali, onesvešćivali se i glasno navijali. (Poslušajte ovde kako Nil Gejmen to izvodi u Dikensovom stilu.)

Njegovi prijatelji su govorili da fotografije i portreti ne prikazuju pravog Dikensa, jer nijedan umetnik nije bio u stanju da prenese na platno ili sliku dinamiku njegovog lica i njegov osmeh. Oblačio se elegantno, ponekad čak i gizdavo, ali nije bio uobražen niti sklon afektaciji. Izbegavao je druženje s aristokratijom i veoma dugo odbijao da se upozna sa kraljicom. Nije voleo rasprave i nikada nije vodio glavnu reč u razgovoru. Voleo je zabavu i želeo da svima učini život boljim. „Trudio se i oko najobičnijih sitnica“, pričao je posle njegove smrti jedan od njegovih najbližih prijatelja. „Uvek je bio vedar, nasmejan i ljubazan.“ Tekerijeva ćerka En se sećala da je Dikens svojim dolaskom uvek popravljao atmosferu u prostoriji. Činilo se da su zalihe njegove životne energije nepresušne.

Ali tako se samo činilo. Dikens se dugo borio sa zdravstvenim problemima i prerano je ostario. Kada je 1870. godine umro od krvarenja u mozgu, imao je samo 58 godina. Pred smrt je porodici i prijateljima saopštio da želi da ga bez ikakvog obreda sahrane na groblju seoske crkve, ali budući da nije precizirao na koje groblje misli, njegovi prijatelji su smatrali da jedna takva ličnost zaslužuje da bude sahranjena u Vestminsterskoj opatiji.

Niko se zbog toga nije bunio. „On je bio fenomen, izuzetak, poseban u svakom pogledu“, pisao je britanski političar lord Šaftsberi posle piščeve smrti, i čini se da se većina slagala s njegovim mišljenjem. Dikens je u šali za sebe koristio nadimak „Neuporedivi“, i bio je potpuno u pravu – sa njim se niko nije mogao porediti.

Moglo bi se reći da je živeo poput nekih svojih junaka – pokretale su ga beskrajna empatija i želja za uživanjem u životu. Pomalo je podsećao na onog plišanog zeku iz reklame za baterije. Nikada se nije zadovoljavao polurezultatima. Gde god da je bio i šta god da je radio, išao je do kraja. Život je bio ili rođendanska zabava ili sahrana. A ako pročitate uspomene njegovih savremenika i reakcije tadašnjih čitalaca na njegove knjige, postaje vam jasno kolika je bila njegova harizma i koliko je njegovo stvaralaštvo uticalo na ljude. Dvadesetčetvorogodišnji Henri Džejms upoznao je Dikensa 1867. godine, tokom književnikove druge posete Sjedinjenim Državama, i kasnije se prisećao „koliko je bilo važno za mlade ljude naše generacije da osetimo Dikensa, sve do đonova naših cipela“.

Ali baš kao što plišani zeka iz reklame u jednom trenutku udari u zid, ili padne preko ivice stola, ili mu ponestane prostora, i Dikens je u jednom trenutku doživeo krizu. Bilo je neminovno.

Robert Daglas-Ferherst, profesor engleske književnosti na Oksfordu, napisao je dve knjige posvećene Dikensu. Prvu, u kojoj je opisao piščevu mladost, objavio je 2011. godine. U drugoj nas vodi na putovanje kroz znatno kraći period u Dikensovom životu. U pitanju je, naime, samo 1851. godina, koju autor naziva „prekretnicom za Dikensa, njegove savremenike i roman kao književnu formu“. Čitalac, nažalost, može samo da nagađa kako je došao do tog zaključka: kada čitate ovu knjigu, ni u jednom trenutku vam nije sasvim jasno zašto je 1851. važna godina u britanskoj istoriji, niti zašto „Sumorna kuća“, koju je Dikens počeo da piše te godine, igra ključnu ulogu u istoriji romana.



Ne može se ipak reći da je sav trud Daglasa-Frehersta bio uzaludan. Za rukom mu je pošlo da obogati naše znanje o društvenim, političkim i književnim okolnostima u kojima je Dikens došao na ideju da napiše delo kao što je „Sumorna kuća“. Problem je, međutim, u tome što je Dikens „Sumornu kuću“ počeo da piše tek u novembru te godine. Da li je 1851. godina onda predstavljala „prekretnicu“ za Ujedinjeno Kraljevstvo?

Iz istorije nam je poznato da su se tokom četrdesetih godina 19. veka u tom delu sveta nizale političke i ekonomske krize. U Engleskoj je često dolazilo do masovnih protesta, u Irskoj je vladala glad, a u kontinentalnom delu Evrope je izbilo nekoliko revolucionarnih ustanaka. Posle 1850, međutim, ekonomija počinje ubrzano da se oporavlja, nezadovoljstvo među stanovništvom splašnjava i Britanija ulazi u eru blagostanja, poznatu pod nazivom „Viktorijanski zenit“. Veoma je teško pronaći događaj iz 1851. kome bi se mogao dodeliti epitet „prekretnice“ u britanskoj i evropskoj istoriji. U svojoj zabavnoj (i na momente kontraškoj) knjizi „Englezi i njihova istorija“ autor Robert Tums navodi da je do ekonomskog buma došlo zahvaljujući činjenici da je 1849. godine u Kaliforniji i Australiji otkriveno zlato. Priliv novca uveo je britansko društvo u doba prospriteta i, što je najvažnije, mira.

Što se pak Dikensa tiče, do svojevrsnog zaokreta u njegovoj karijeri došlo je 1848. godine, kada je njegov roman „Dombi i sin“ doživeo neverovatan komercijalni uspeh. Od tog trenutka je znao da više nikada neće morati da brine o novcu. Roman „Sumorna kuća“ objavljen je pet godina kasnije i daleko je ambicioznije delo, ali zasnovano na tezi koju je Dikens prvi put izneo u „Dombiju“: „Možda bi se ponekad isplatilo ispitati šta je priroda i kako ljudi rade da je izmene, i da li nije u tim tako silom stvorenim izopačenostima prirodno što je ona neprirodna.“

Bio je to trenutak kada je Dikensova književna imaginacija dobila svoju sociološku dimenziju. Mi se ponašamo nečovečno zato što nas na to primorava sistem, a ne zato što nam je to u prirodi. Dikensov savremenik iz „komšiluka“ Karl Marks bio je istog mišljenja. „Kako ljudi rade da je izmene“ – kako preobražavamo prirodu u dobra koja su nam potrebna, jeste ono što je Marks nazivao „sredstva za proizvodnju“.

„Sumorna kuća“ je ono što se u stručnim krugovima naziva „roman o stanju u Engleskoj“. Tvorac ovog pojma bio je Tomas Karlajl, pisac koga je Dikens dobro poznavao i čiji je stil – mešavinu starozavetnog gneva i nemačkog romantizma – ponekad usvajao. Polovina poglavlja u „Sumornoj kući“ napisana je u istorijskom prezentu, vremenu koje je Karlajl koristio u „Francuskoj revoluciji“, jednoj od Dikensovih omiljenih knjiga.

Romani o stanju u Engleskoj obično opisuju neželjene posledice bogatstva i prosperiteta, štetu koju iznenadne promene ostavljaju za sobom, ljudsku cenu napretka. Oni pokazuju da statistika često greši, a ponekad i prikriva stvarno stanje u društvu: kako zaista izgleda život većine u najnaprednijoj svetskoj ekonomiji.

Dikens je bio kritičar društva. Gotovo sva njegova dela satirizuju institucije i društvene tipove proistekle iz gorepomenute dramatične transformacije sredstava za proizvodnju. Ali on nije bio revolucionar. Njegovi junaci nisu čak ni reformatori. Oni su obični ljudi kojima je stalo do najosnovnijih postulata pristojnosti. Džordž Orvel, koji je u Dikensovom opusu tražio makar naznake ideja socijalizma, sa razočaranjem je zaključio da ovoga nisu zanimale političke reforme i da se isključivo interesovao za čovekov moralni razvoj: „Beskorisno je menjati institucije ako ne promenite ljude – to, u osnovi, ponavlja u svakom svom delu.“

Pritom treba imati u vidu da je liberalizam bio jedna od glavnih meta Dikensove satire. Mi danas liberalizam povezujemo sa brigom za siromašne i radničku klasu, što se Dikensu ne može poreći, ali važno je znati da je u Engleskoj 19. veka tipični liberal bio utilitarista, koji je verovao da se vrednost socijalnog programa može utvrditi analizom odnosa troškova i koristi, a najverovatnije i maltuzijanac, koji je smatrao da je neophodno smanjiti stopu nataliteta kako rast populacije ne bi ugrozio snabdevanje hranom.

Ovakvo rezonovanje stajalo je iza takozvanog Novog zakona o sirotinji, izglasanog 1834. godine, čije posledice Dikens nenadmašno satirizuje u prvim poglavljima „Olivera Tvista“. Donošenje Novog zakona o sirotinji bilo je progresivna socijalna mera, reforma. Uzmimo još jedan primer: gospodin Gredgrajnd iz „Zlih vremena“ nije kapitalista niti vlasnik fabrike, on je utilitarista koji veruje da su narodna mudrost i sujeverje ono što sprečava ljude da ostvare uspeh u životu. Dikens je na strani narodne mudrosti.

Razlog zbog koga je Daglas-Ferherst izabrao 1851. godinu kao prekretnicu je to što je te godine u Londonu organizovana prva Svetska izložba. Ovaj autor je sasvim u pravu kada kaže da je „Sumornu kuću“ daleko lakše razumeti ako je posmatramo kao Dikensov odgovor na tu manifestaciju. Te godine više od četrdeset država poslalo je svoje izume i nacionalna blaga u London – ukupno oko stotinu hiljada eksponata – da budu izloženi u takozvanoj Kristalnoj palati, veličanstvenoj građevini od stakla i gvožđa, nalik ogromnom stakleniku, koja se prostirala na gotovo osam hektara zemljišta u Hajd parku.

Izložba je predstavljala svojevrsni spomenik viktorijanskoj veri u napredak i slobodnu trgovinu, a za šest meseci trajanja posetilo ju je preko šest miliona ljudi. Organizator je bio princ Albert, veliki zaljubljenik u tehnološke inovacije. Zarada od prodaje ulaznica iznosila je 186 hiljada funti, ili, preračunato u današnji novac, 27 miliona funti.

Ovaj isprazni pokušaj samopromocije u Dikensu je izazvao gađenje. Ko su ti ljudi koji paradiraju po prestonici čestitajući sebi samima na najnovijim izumima, dok na ulicama tog istog grada sirotinja umire od gladi? Zamišljao je „drugačiju Izložbu, na kojoj bi se prikazali svi gresi i propusti Engleske... bila bi to mračna Izložba užasnih posledica naših činjenja.“ Umesto u kristalnoj palati, njegova kontraizložba bi se održavala u nekoj sumornoj kući. Sumorna kuća iz istoimenog romana nije nesrećno mesto. Ona je pristojna i skromna. A tome bi, po njegovom mišljenju, trebalo da teži i Engleska.

Foto: iStock


Dikens je u svom romanu želeo da prikaže drugu stranu Londona, stranu koja mu je bila dobro poznata. Upoznao ju je dok je radio kao novinar, ali i kasnije, kada je tokom svojih dugih šetnji zalazio i u naselja koja nisu bila na najboljem glasu. London je 1851. godine bio najveći grad na planeti, politički i finansijski centar države čija teritorija se protezala od Novog Zelanda do Južne Amerike – „carstva u kome sunce nikada nije zalazilo“ – i čiji je bruto domaći proizvod bio najviši na svetu. Ali život na ulici nije bio ni nalik onome koji gledamo u većini Bi-Bi-Sijevih kostimiranih drama.

Dikensa uvek optužuju za preterivanje. Robert Tums se u knjizi „Englezi i njihova istorija“ žali da je, zahvaljujući Dikensu, naša predstava o životu u viktorijanskoj Engleskoj izvitoperena. Ali ono što nekome deluje kao preterivanje nije samo plod piščeve bujne mašte. „Sumorna kuća“ počinje ovako:

„London... Na ulicama je toliko blata kao da su se vode upravo povukle s lica zemlje... Pešaci se mačuju kišobranima, pogođeni sveopštom zarazom razdražljivosti, i gube tlo pod nogama na uglovima ulica tamo gde su se od svanuća (ako je uopšte svanulo) već okliznule desetine hiljada drugih pešaka, nabacujući nove slojeve blata koje se na tim tačkama tvrdoglavo drži tla i plodi se s kamatama.“

Da li se čitaoci ikada zapitaju odakle je dolazilo svo to blato? Odgovor je sasvim jednostavan: u Londonu je bilo 24 hiljade konja, a konja ne možete naučiti da ide u toalet. U to vreme je postojao samo konjski saobraćaj, a konj proizvodi dvadesetak kilograma belege dnevno. Pored toga, u centralnom Londonu je postojala tržnica za veleprodaju mesa, na koju se svake godine dopremalo 1,8 miliona grla stoke. Sve one koji bi sa sela po prvi put stigli u London najviše je iznenađivalo to što ceo grad smrdi na štalu.

I samo prelaženje ulice moglo je da se pretvori u pravu avanturu, a naročito za žene u dugačkim haljinama sa podsuknjama. Tu su na scenu obično stupali čistači ulica, koji bi, u nadi da će zaraditi bakšiš, zaustavljali saobraćaj pretvarajući se da samo savesno obavljaju svoj posao i tako omogućavali pešacima da pređu na drugu stranu. Zvanični naziv za prljavštinu na ulicama bio je „blato“, ali to je zapravo bio eufemizam. Četiri petine londonskog blata činila je balega.

Grad je bio prenaseljan. Početkom 19. veka u Londonu je živelo milion stanovnika, a do 1850. taj broj je porastao na 2,6 miliona. Dvesta hiljada njih je svakodnevno pešačilo do posla. Na trotoarima je vladao haos. Jedan posetilac iz Nemačke se žalio da prolaznici „protrče pored vas tako brzo da se okrenete oko sopstvene ose; nikome ne pada na pamet da se okrene i proveri kako se osećate posle pretrpljenog šoka.“ Kada Dikens napiše da su se na nekoj londonskoj ulici „od svanuća (ako je uopšte svanulo) već okliznule desetine hiljada drugih pešaka“, to nije hiperbola.

Hiperbola nije ni deo rečenice u kome piše „ako je uopšte svanulo“. Na prvim stranicama romana čitamo o još jednom tipično londonskom fenomenu – magli:

„Magla je svuda. Magla uz reku plovi između zelenih ostrvaca i livada; magla niz reku valja se poput božanstva po dokovima i priobalnom smeću veličanstvenog (i prljavog) grada. Magla je na močvarama Eseksa; magla je na brdima Kenta. Magla se šunja u kuhinje teretnjaka za ugalj; magla leži na skelama i lebdi oko užadi velikih brodova; magla visi na ogradama teglenica i čamaca.“

Temza je dugo bila otvoreni kanalizacioni odvod grada, pun izmeta, životinjskih leševa i ljudskih ostataka. U Londonu nije postojao funkcionalan kanalizacioni sistem. Ljudski izmet se gomilao u dvesta hiljada septičkih jama, koje godinama nisu čišćene. Čak su i podrumi Bakingemske palate smrdeli na fekalije. Otpad je zagađivao podzemne vode. Između 1831. i 1866. godine u gradu su izbile tri velike epidemije kolere, bolesti koja se prenosi zaraženom vodom za piće. Umrle su desetine hiljada ljudi.

Deo Temze na kome leži London je prirodno maglovit, ali magla koja se u 19. veku javljala u gradu bila je mešavina vodenih isparenja i dima iz desetina hiljada peći na ugalj. Obavijala je ceo grad i mogla se uočiti sa velike udaljenosti. Vordsvort ju je zvao „crni venac Londona“. Smrdela je na sumpor, bojila ulično blato u crno i ostavljala sloj čađi na svakoj površini. Ljudi su po povratku kući morali da se umivaju. Iz tog perioda potiče reč „smog“ – kombinacija reči smoke (dim) i fog (magla), koja je savršeno opisivala londonski vazduh.

Prizori kojima Dikens uvodi čitaoca u radnju romana su slika stvarnog, ali i metafora moralnog zagađenja, kontaminacije ljudske duše sujetom, pohlepom i etičkim slepilom. Njegov London je leglo zavisnosti, bolesti i smrti. Njegovi junaci se svađaju oko novca, obolevaju od boginja i tuberkuloze, doživljavaju infarkte, umiru od spontanog sagorevanja i predoziranja opijumom. Jedna beba umire, a druga se rađa gluvonema. Četiri osobe prerano odlaze na onaj svet od bolesti, iscrpljenosti ili očaja. A događa se i ubistvo.

Jedan od glavnih likova u romanu je, gle čuda, čistač ulice. Taj dečak oboleva od kolere u sirotinjskoj četvrti u kojoj živi, a njegova smrt je glavni eksponat na Dikensovoj „mračnoj Izložbi“.

Mora se ipak naglasiti da Dikensovi romani nisu bili samo pogodno oružje za obračun sa društvenim nepravdama. Ako imamo u vidu način objavljivanja koji piscu nije ostavljao mnogo vremena za reviziju, njihova tematska i tehnička raznovrsnost je uistinu zapanjujuća. Svako od njegovih najpoznatijih dela konstruisano je oko neke institucije – u „Oliveru Tvistu“ je to sirotište, u „Sumornoj kući“ sud, u „Maloj Dorit“ zatvor – što piscu omogućava da stvori jezik simbola koji će koristiti kroz celu priču. Šekspir je svoje komade komponovao na sličan način: u „Kralju Liru“ je ključno slepilo, u „Magbetu“ krv itd. Kada počnete da obraćate pažnju na te detalje, pronalazićete ih svuda.

Dikens u „Sumornoj kući“ koristi dva naratora, što je inovacija koju tadašnji recenzenti uopšte nisu primetili. Ovde zapravo nije zgoreg napomenuti da su tadašnji recenzenti sve Dikensove pozne romane, počev od „Sumorne kuće“, uglavnom ocenjivali negativno ili potpuno ignorisali. Žalili su se da su bezoblični, naporni i suviše mračni, i zahtevali da ponovo vide onog starog, duhovitog Dikensa.

Recenzentima iz Dikensove epohe, uopšteno govoreći, nije smetalo ono što moderni čitaoci veoma teško vare: melodrama, retorička preterivanja, zabrinjavajuće količine sladunjavosti. Dikensovi likovi su i dalje neverovatno živopisni. Odmah je jasno ko su i od početka ih razumete. Kao da su izašli iz Piksarovog filma. A u sporednim scenama, komičnim epizodama bez naročitog dramskog značaja, može se primetiti ono što je ovog pisca činilo jedinstvenim – u „Sumornoj kući“, na primer, kada gospodin Gapi izvodi dvojicu prijatelja na ručak. Oni su viktorijanske „batice“, priglupi ali puni samopouzdanja, tip mladog muškarca o kome je Dikens rado pisao. Današnji pisci bi dali sve za jednu takvu scenu, a on ih je pisao na desetine.

Dikensu bi se možda moglo zameriti što njegovi likovi, verovatno zbog zahteva serijskog objavljivanja, prilikom svakog pojavljivanja izvode celokupan repertoar svojih tikova, dok (ionako nategnuti) zapleti bivaju razvučeni i preko granica uverljivosti, a sve sa ciljem da se kod čitalaca probudi interesovanje za sledeći nastavak. I još nešto: Dikens voli upečatljive govorancije. Sve je dvaput podvučeno, sve je dodatno naglašeno, obično dvaput. Ali viktorijanska čitalačka publika je to obožavala. Odrasli muškarci su jecali čitajući o sudbini Florens Dombi i smrti male Nel iz „Stare prodavnice retkosti“.

U osnovi Dikensove proze leži ideja o porodičnoj idili – nešto što današnjem čitaocu zvuči krajnje staromodno, a po svoj prilici je tako zvučalo i velikom broju njegovih savremenika. Nuklearna porodica je kamen temeljac „prirodnosti“ njegovih romana, a u njen glavni oslonac je žena koju krase sve buržoaske vrline – neko kao Ester Samerson iz „Sumorne kuće“. Posrnule žene poput ledi Dedlok, Esterine biološke majke, bivaju kažnjene i – u njenom slučaju – osuđene da umru na sirotinjskom groblju, prostrte preko groba svog ljubavnika.

Ne postoje nikakvi dokazi da je Dikens, u kontekstu vremena u kome je živeo, bio seksista ili moralni čistunac. On je, doduše, smatrao da se većina žena najbolje oseća u porodičnom domu, ali se sa poštovanjem odnosio prema „posrnulim ženama“ kojima je pomagao, nije dozvoljavao da se njegovim štićenicama drže religiozne propovedi i nije od njih očekivao da izraze žaljenje ili kajanje. Želeo je samo da im omogući da se vrate normalnom porodičnom životu. Iz knjige „Čarls Dikens i kuća posrnulih žena“ (2008) autorke Dženi Hartli saznajemo da je u saradnji sa Berdet-Kuts uspeo da rehabilituje oko stotinu žena. Nikada se nije hvalio ovim uspehom.

Za Dikensa je bilo potpuno normalno da talentovane žene imaju karijeru: njegova obožavana starija sestra Fani se profesionalno bavila muzikom, njegov časopis Household Words objavljivao je u nastavcima romane „Kranford“ i „Sever i jug“ Elizabet Gaskel, divio se stvaralaštvu Džordž Eliot i verovatno bio prva osoba koja je naslutila da se iza tog pseudonima krije žena, a u pozorištu je redovno sarađivao sa mnogim glumicama. I sve bi bilo u redu da jedna od tih žena – mlada glumica po imenu Elen Ternan – nije okrenula njegov život naglavačke.

Jedino što se sa sigurnošću zna o Dikensovoj vezi sa Elen Ternan jeste to da je, u trenutku kada su se upoznali, on imao četrdeset pet godina i bio na vrhuncu slave, a da je ona bila nepoznata i relativno nezaštićena osamnaestogodišnjakinja. Sve ostalo je misterija.

Dikens je mogao da uživa u diskretnoj aferi sa Neli (kako su je svi zvali) i bez skandala. Verovatno bi počele da kruže glasine, ali on je bio Čarls Dikens, a u to vreme se podrazumevalo da glumice „igraju po drugačijim pravilima“. Slavna engleska glumica Elen Teri odrekla se karijere kako bi živela sa oženjenim muškarcem i rodila mu dvoje dece, ali se posle izvesnog vremena vratila na pozornicu i nastavila uspešnu karijeru. U krugovima u kojima se kretao Dikens nekonvencionalni ljubavni aranžmani nisu predstavljali nikakvu novinu. Njegov bliski prijatelj i saradnik, pisac Vilki Kolins, do kraja života je odbijao da se oženi i sve vreme bio u vezi sa dve žene. Dikensov ilustrator Džordž Krukšenk izdržavao je dve porodice. Džordž Eliot je živela sa Džordžom Henrijem Luisom, čovekom koji je bio u otvorenom braku sa drugom ženom, iako je u svojim romanima redovno promovisala „moralnu ispravnost“.

Ali Dikens ne bi bio Dikens da celu situaciju nije pretvorio u spektakl. U pismu koje je, po njegovom nalogu, anonimno dostavljeno štampi, kao i u verziji istog pisma koja je kasnije osvanula u Tajmsu, pisac je prvo optužio suprugu Ketrin za psihičku neuravnoteženost i tvrdio da je deca nikada nisu volela, a zatim, ne shvatajući da time razotkriva svoj plan, vatreno branio čast žene sa kojom su ga tračevi već neko vreme povezivali.

Foto: Freepik


To, međutim, nije bilo sve. Kada se konačno razveo od Ketrin, zabranio je deci kontakt s majkom. U međuvremenu je u Kentu kupio kuću za Neli i svakodnevno se iskradao da je vidi. Veruje se da je Neli u tom periodu zatrudnela, jer je jedno vreme provela u izolaciji u Francuskoj, gde ju je Dikens tajno posećivao. Pretpostavlja se i da je dete umrlo neposredno po rođenju ili da je dato na usvajanje.

Veza je trajala trinaest godina, do Dikensove smrti. Neli se kasnije udala i rodila dvoje dece, ali izgleda da suprugu i deci nikada nije rekla da je bila ljubavnica Čarlsa Dikensa.

Skandal je ozbiljno uzdrmao Dikensovu reputaciju. Niko nije imao lepo mišljenje o njemu i izgubio je dosta prijatelja, uključujući i Berdet-Kuts. Kler Tomalin, autorka biografija Ternanove i Dikensa, piše da je Neli insisitirala na razvodu, jer nije bila spremna da „zgreši sa oženjenim čovekom“. Da je bila malo manje moralna i da mu je dala ono što je želeo, situacija se verovatno ne bi otela kontroli.

Moguće je, međutim, i da je Dikens insistirao na lažima i pretvaranju. Ali možda je u stvari potpuno nevažno da li je voleo Ketrin ili Neli – na kraju krajeva, bio je strastven čovek i nema nikakvog razloga da pretpostavimo da ih nije voleo – jer je postojalo nešto što je voleo mnogo više i što je pripadalo samo njemu: njegova publika. Često je govorio da između njega i čitalaca postoji „poseban odnos“ i zato nije mogao da dozvoli da otkriju da Čarls Dikens iz knjiga nije pravi Čarls Dikens. Verovatno je smatrao da bi najbolje bilo da za propast braka optuži suprugu i da će mu tako sve biti oprošteno. Napravio je veliku grešku. Očajnički je pokušavao da sačuva vezu sa Neli a da pritom ne ugrozi svoj odnos sa čitaocima. Možda mu je na kraju stres došao glave.

Javnim čitanjima se ozbiljno posvetio 1858, iste godine kada se razveo od Ketrin, i do kraja života je neprestano bio na turneji. Gde god da se pojavio – u Irskoj, Škotskoj, Engleskoj, Sjedinjenim Državama – dočekivale su ga mase obožavalaca. Zdravlje ga je polako izdavalo, ali je prilikom svakog susreta sa čitaocima, kao i uvek, davao sve od sebe. Ponekad mu je bila potrebna pomoć da siđe sa pozornice. Uprkos molbama prijatelja i lekara da uspori, nije odustajao. Na kraju je procenjeno da je održao 472 javna čitanja.

Kada čitate svedočanstva ljudi koji su im prisustvovali, postaje vam jasno da ona nisu bila ni nalik čitanjima drugih pisaca. Ovo je bio teatar. Evo jednog opisa:

„Pod svetlošću gasnih lampi, okačenih na viseći zastor direktno iznad njegove glave, njegova individualnost je potpuno nestajala, a pred nama su se pojavljivali gospodin Pikvik, ili gospođa Gamp, ili gospodin Marigold, ili mali Pol Dombi, ili gospodin Skvirs, ili Sem Veler, ili gospodin Pegoti, ili neka druga od tih besmrtnih ličnosti.“

Ovo je, na neki način, rešenje za problem čitanja Dikensa. Kao što je Džon Raskin jednom objasnio, Dikens „vam se obraća iz vatrenog obruča na pozornici“. Razlog zbog koga su njegove knjige tako melodramatične je to što one jesu melodrama. Ako tražite nešto drugo, čitajte Entonija Trolopa. Najbolji generički pandan Dikensu je brodvejski mjuzikl, gde se osećanja predstavljaju eksplozijom boja, gde ljudi igraju i pevaju, gde svaka komplikacija može nestati kao rukom odneta ako pokažete malo srca i uhvatite se za ruke pre nego što padne zavesa.

Koliko god to nekome delovalo lažno i veštački, brodvejska publika je spremna da ostavi skepsu kod kuće i prepusti se uživanju u nastupima i spektaklu.

Postoje ljudi koji bi voleli da im je život nalik brodvejskom mjuziklu. Ima čak i onih koji veruju da život u suštini i jeste brodvejski mjuzikl, ili da se u to bar može pretvoriti ako se zaista potrudimo. Čini se da je Dikens bio jedan od njih. Želeo je da život bude očaravajući poput pozorišne predstave. Ali kada je magija počela da bledi, kada su se pojavile komplikacije koje nije mogao da reši jednostavnim spuštanjem zavese, odlučio je da se sam popne na pozornicu. A tamo je, verujući u njihovu besmrtnost, nijhovu otpornost na vreme i promene, bežao u živote svojih likova.

Autor: Luis Menand
Izvor: newyorker.com
Prevod: Jelena Tanasković



Podelite na društvenim mrežama:

branko anđić ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje laguna knjige Branko Anđić: Ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje
17.05.2024.
Ovogodišnji dobitnik Nagrade grada Beograda „Despot Stefan Lazarević“ u oblasti književnosti i prevodnog stvaralaštva u razgovoru za Danas govori o značaju ove nagrade, ali i o dve poslednje knjige na...
više
prikaz presfildovog romana ratnik kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva laguna knjige Prikaz Presfildovog romana „Ratnik“: Kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva
17.05.2024.
Vratio se Stiven Presfild. Autor bestselera o staroj Grčkoj – „Ognjena kapija“ i „Plime rata“ – u novom, uzbudljivom romanu „Ratnik“, pažnju je posvetio Starom Rimu. Zaplet romana je smešten u dve ...
više
prikaz knjige tajni život drveća zaljubljen u šumu laguna knjige Prikaz knjige „Tajni život drveća“: Zaljubljen u šumu
17.05.2024.
Retko je koja knjiga o prirodi privukla pažnju svetskih razmera i postala bestseler kao što je to slučaj sa naslovom „Tajni život drveća“ Petera Volebena. Zašto noćas tako šume jablanovi, tako stra...
više
ekskluzivno stiven erikson u beogradu 20 maja  laguna knjige Ekskluzivno: Stiven Erikson u Beogradu 20. maja!
17.05.2024.
Jedan od najznačajnijih svetskih autora žanra epske fantastike, Stiven Erikson, družiće se sa čitaocima u Beogradu u ponedeljak 20. maja od 17 sati u knjižari Delfi SKC. On će potpisivati svoje knjige...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.