of 20
Current View
Kupovinom knjige sa FSC oznakom pomažete razvoj projekta
odgovornog korišćenja šumskih resursa širom sveta.
© 1996 Forest Stewardship Council A.C.
NC-COC-016937, NC-CW-016937, FSC-C007782
Copyright © 2016, Vladimir Arsenijević
Copyright © ovog izdanja 2016, LAGUNA
Kupovinom knjige sa FSC oznakom pomažete razvoj projekta
odgovornog korišćenja šumskih resursa širom sveta.
© 1996 Forest Stewardship Council A.C.
NC-COC-016937, NC-CW-016937, FSC-C007782
Sadržaj
Prolog
7
Anđela i ja #1
23
Lela i Vanja
147
Anđela i ja #2
197
Epilog
339
Hronologija
(januar–jun 1992.)
341
O autoru
357
Prolog
Bela svetlost snažno zatreperi. Iz nje se pre svega ostalog
izdvaja tvoj lik. Posmatram ga dugo, s čežnjom i sažaljenjem.
Tvoja crvena kosa i tvoje zelene oči. Tvoje jake ruke i tvoj
blistav osmeh. Često pomislim kako si se u mom životu
pojavila upravo onda kada si mi bila najpotrebnija. Možda
sam te zato i zavoleo toliko, Anđela?
Oduvek si, uostalom, bila znatno odvažnija od mene.
Osvojila si me s lakoćom. Nije prošlo ni sat vremena od
našeg prvog poljupca a ti si već izjavila, onako, mrtva ozbilj
-
na, da sam tvoja „druga ozbiljna veza nakon ekstremno pro
-
miskuitetne postpubertetske faze“. Odmah potom obavestila
si me i da je tvoja „prva ozbiljna veza“ bio čovek od kog
si, „u početku, istina, samo vikendom“, dobavljala heroin.
Posle noći provedene s njim, iako na umu, po sopstvenom
priznanju, nisi imala ništa ozbiljnije od seksa („dobro, i
malo čašćavanja dopom“), dogodilo se nešto što uopšte nisi
očekivala. Zaljubila si se do ušiju.
O istom trošku saznao sam i kako si ga samo nešto kasni
-
je, praktično na silu, odvukla na Novi Beograd.
V A
8
Pa kako si ga zvanično predstavila roditeljima i svom
mlađem bratu Lazaru.
„Ovo je moj verenik“, saopštila si im, glasom koji je
podrhtavao od ponosa i treme.
„Mora da si ga šokirala“, rekao sam. „Verenika, mislim.“
Ti si na to prevrnula očima i coknula jezikom. „Šokirala?
Iskreno, pojma nemam.“ Ispričala si mi još i kako si se, ozva
-
ničivši vezu, ubrzo preselila kod njega. „U to vreme stvarno
sam se ložila na hors“, nasmejala si se.
Lakoća tog tvog smeha zauvek će me proganjati, Anđela.
Bili ste već spremni da zakažete venčanje, tvoj nesuđeni
verenik i ti, kad je on iznenada otputovao u Švajcarsku.
„Nekakvim poslom.“ Mada tamo nije trebalo da se zadrži
duže od nekoliko dana, protekle su pune dve nedelje pre
nego što je u Beograd, umesto njega, stigla neobična vest:
da je optužen za ubistvo prilikom pokušaja oružane pljačke
i da se nalazi u istražnom zatvoru u Cirihu. Nešto kasnije
osuđen je na deset godina strogog zatvora. „Ma, bilo je o
tome i na vestima“, klimnula si glavom ozbiljno, iako se ja
tog slučaja nisam sećao.
„Kako li izgleda strogi zatvor u Švajcarskoj?“, zapitao sam
se. I pocrveneo. Mora da je glupo, pomislio sam, upitati to
u jednom ovakvom trenutku.
Ti si to moje pitanje, u svakom slučaju, jednostavno pre
-
čula. Elegantno si ga pustila da prođe. Mislim da si me tada,
na samom početku, cenila nešto više nego kasnije u životu,
Anđela. Paleći novu cigaretu – pušila si, pamtim, praktično
jednu za drugom – muklim si mi glasom nadugačko pripo-
vedala o svim šokovima koje si doživela, kao i o svim pome
-
šanim osećanjima s kojima si morala da izlaziš na kraj nakon
što se sve što si od života očekivala – da, baš tako si rekla:
„sve što sam od života očekivala“ – okrutno i neočekivano
Ti i ja, Anđela
9
okrenulo naglavačke. Nisi bila nimalo uverena u verenikovu
nevinost, ali si se svejedno odlučila na apsolutnu vernost.
Preuzela si sve beogradske dilerske veze i kontakte izabra-
nika svog srca i naredne dve godine provela dilujući heroin
isključivo džankijima koji su ranije bili njegove redovne
mušterije. Spisak klijenata širila si retko. Heroin je u tom
periodu i na sve načine bio tvoja svakodnevica.
Večeri si provodila pišući svom vereniku dugačka pisma.
Na kraju si čak otputovala u Lencburg, gde je služio zatvor-
sku kaznu, da ga posetiš, zahvaljujući novcu koji si zaradila
marljivim dilovanjem i disciplinovanom štednjom.
Odjednom umorna, zaćutala si, ugasila zilionitu, dopola
popušenu cigaretu i zamišljeno se zagledala u sve one pikav
-
ce nagomilane u pepeljari.
Negde baš na tom mestu, uostalom, naše se dve priče
susreću i stapaju u jednu. Svojim čudnim, neusaglašenim
ritmovima odmicala je godina hiljadu devetsto osamdeset
deveta – vreme kada oni nešto vispreniji od tebe i mene više
nisu imali nikakvih nedoumica u ono šta nas uskoro čeka,
godina kada se iz ovog propalog grada i iz ove zemlje na
izdisaju odlazilo više nego ikad pre.
Nas dvoje nismo nameravali da idemo bilo kuda. Još
uvek smo naivno i čvrsto verovali u snagu razuma i boljih
strana ljudske prirode. Naše je sranje bilo galopirajuće, znali
smo to, ali zidovi su se istovremeno drugde rušili, realnosti
postajale znatno bolje nego ranije, pa će, smatrali smo, već
nešto od svega toga dopreti i do nas.
Danas mi, naravno, kad se desilo sve što se desilo i kad
znam sve što znam, i samom to zvuči potpuno suludo. Ali,
tako je bilo, Anđela. Zaista je tako bilo, Anđela. Čitava naša
priča veliko je i mračno svedočanstvo jednostavne istine da
je upravo tako bilo, Anđela.
V A
10
Te se godine, uostalom, stvarnost pretvorila u dugi,
deprimirajući niz smrti i odlazaka. Kao da je sav neodgo-
vorni hedonizam odjednom stigao na skupocenu naplatu.
Naši drugovi su počeli da nestaju s uznemirujućom redov-
nošću. Umirali su od hepatitisa, side, overdoza, bilo čega. A
ja sam, još uvek bez tebe, uglavnom stajao pozadi na svim
tim ispraćajima i sahranama, svestan da nema šanse da bilo
kuda odem. Pa čak ni da umrem.
Upravo tad smo se upoznali. Sećaš se, Anđela? Bilo je to
na sedeljci kod Petra, našeg zajedničkog prijatelja koji je bio
do ušiju zaljubljen u tebe. Siroti Petar će samo nešto kasni-
je preminuti od leukemije koja je njegovu krv već uveliko
pretvarala u vodu. Pa ipak, najviše zahvaljujući njemu nas
dvoje ćemo postati ono što ćemo i biti sve do samog kraja.
Par. Jedno.
Ti i ja, Anđela. Ti i ja.
Samo nešto pre toga ja sam se uselio u prvi pravi životni
prostor koji mi je pripao nakon što su roditelji nekim čudom
uspeli da zamene jeino otkupljeni društveni stan u Draj-
zerovoj na Dedinju za dva gotovo jednake veličine u gradu.
Jedan od njih, onaj u Molerovoj ulici na Vračaru, prepisali
su na mene. Radovala me je ta poklonjena nezavisnost ali je
stan, uprkos svim naporima da ga pretvorim u topli dom,
mesecima ostajao samo poluuseljena jazbina. Život među
neraspakovanim kutijama s odećom, hrpama raskupusa
-
nih knjiga, fasciklama s mnogobrojnim (započetim i nikad
završenim) rukopisima na kojima sam radio sedeći na podu
s pisaćom mašinom postavljenom na gajbici za voće koja
je glumila privremeni sto, kao i pločama koje sam redovno
slušao i koje su neprestano ležale razbacane unaokolo, trajao
je taman toliko dugo da je pretila opasnost da ću se na njega
u potpunosti naviknuti kad sam se, na Petrovoj sahrani,
Ti i ja, Anđela
11
na samom kraju vijugavog smrknutog reda pred kapelom,
susreo s tobom. Pamtim sve to do dan-danas. I to u najsitnije
detalje, Anđela. Crni cvet u tvojim rukama. Srebrne kopče
na crnim čizmama. Crni lak na noktima. Jarkozelene oči
obrubljene sivom senkom pod crnim naočarima. I tamno-
crveni karmin na tvojim usnama.
Oboje smo, kako se ubrzo ispostavilo, na pogreb došli
sami pa smo ostatak tužnog sprovoda proveli zajedno. Neko
je čak tada, pamtim, pozdravljajući se s nama na daći, pomi
-
slio da smo par. A nas je to nasmejalo.
Te večeri na rastanku, u onoj večitoj gužvi i haosu na
Zelenom vencu dokle sam te ispratio na autobus za Novi
Beograd, nespretno smo razmenili telefone. Pred ulazak
u rasklimatano vozilo – sećaš li se? – brzo si me zagrlila i
neobavezno poljubila u obraz. Leva strana lica prijatno mi
je bridela još dugo nakon toga.
Samo desetak dana kasnije prvi put si se pojavila u mom
novom stanu. Mada nisi nameravala da se zadržavaš, osta-
la si kod mene čitavo to veče. Pušila si jednu za drugom.
Razgovarali smo o tvom vereniku i njegovom švajcarskom
zarobljeništvu, pa onda i o Petru, njegovoj iznenadnoj bole
-
sti i prebrzoj smrti, sve dok nas ta tema nije totalno iscedila
i rastužila. Zaćutali smo, a teška, šumeća tišina sručila se
na nas.
Meškoljio sam se u fotelji. I ti si se meškoljila u fote
-
lji. Nije mi izgledalo da ti je tišina neprijatna. Naprotiv –
posmatrala si stan sa živim interesovanjem.
„Hej, super ti je gajba“, rekla si mi tada. „Mogla bi opako
da se sredi.“
Slegnuo sam ramenima uz osmeh. Bilo mi je drago što
to kažeš. Motajući džoint, povremeno sam krišom podi
-
zao pogled ka tebi. Dva ili tri puta susreo sam se s tvojim
V A
12
zapitanim očima, i brzo sklanjao pogled u stranu, trpeći
resku bol u mekom podnožju potiljka, kao da me nekakav
žalac probada pravo kroz kičmenu moždinu.
A kad smo se samo nešto kasnije prvi put poljubili, bilo
je to u potpunosti na tvoju inicijativu, Anđela.
Nakon te večeri, ti više nisi napuštala moj stan u Mole-
rovoj. Iako si formalno i dalje živela kod svojih na Novom
Beogradu. Već tokom prvog meseca naše ljubavi i veze pre-
uredila si ga i toliko izmenila nabolje da si time za sebe
zauvek pridobila moje beskrajno impresionirane roditelje.
Nešto kasnije si, uz pomoć jednog pisma i dva telefonska
razgovora, raskinula svaki dalji kontakt sa svojim nesuđenim
verenikom. Posle tri meseca zajedničkog života, upitala si
me: „Izvini, a kad ti tačno planiraš da me zaprosiš? Mislim,
čisto ono, da znam.“
Kad smo pred mojim roditeljima svečano objavili odlu-
ku da se venčamo i zasnujemo porodicu, otac se potrudio
– i zaista uspeo – da pronađe požuteli list papira na kojem
sam se, u desetoj godini života, svečano zakleo da se nikada
neću oženiti, potpisavši taj dokument okruglastim, vidno
detinjim rukopisom.
Tebe je to, pamtim, veoma dirnulo, Anđela, i te večeri
naš seks je bio strastveniji nego inače.
Tvoji su roditelji denitivno odreagovali s nešto više
entuzijazma od mojih. Suze-radosnice u očima tvoje majke
i sjaj u očevim obrazima rečito su govorili u prilog tome.
U njihovoj reakciji nije bilo baš nimalo ironije premda se
jasno osetila izvesna doza sumnjičavosti. Što i nije čudno s
obzirom na neslavno iskustvo odranije.
I još nešto. Iako si me oduvek ubeđivala da, s izuzetkom
Lazara, niko u tvojoj primarnoj porodici nema pojma o
tvojoj lošoj navici i kriminalnoj delatnosti kojom si se još
Ti i ja, Anđela
13
uvek bavila, meni se činilo da roditelji zapravo znaju mnogo
više nego što ti misliš ili želiš da veruješ. Jer, znaš, Anđela, ta
sumnjičavost s kojom bi me i jedno i drugo zaglédali povre-
meno bi mi ledila kosti. Nisam znao kako to da ti priznam,
ali često sam imao snažan utisak da Vida i Mihajlo iz mog
pogleda očajnički nastoje da proniknu u nešto što će im pru
-
žiti užasavajuću potvrdu onih najdubljih sumnji i strahova.
Tebe ni to, u skladu s tvojom nehajnom prirodom, nije
preterano brinulo. Pa ni interesovalo, ako ćemo iskreno. Ja
to tada nisam bio u stanju da u potpunosti razumem i tek
će mi dosta kasnije, i na izrazito bolan način, doći iz dupeta
pravo u glavu jednostavna istina:
takav je heroin
.
Ali, ostavimo hors na stranu. (Barem privremeno, dok
još možemo.)
Činjenica je da smo nas dvoje bili uzneseni do vrtoglavih,
čak rizičnih visina. Naša je ljubav bila veoma čista i ništa na
njoj još uvek nije uspelo da ostavi predubok ožiljak. Spavali
smo čvrsto priljubljeni jedno uz drugo, kuvali smo zajed
-
no, dugo šetali gradom ili satima razgovarali o životu kakav
bismo voleli da živimo i kakav smo bili odlučni da stvorimo
za sebe i svoje buduće dete, koje smo tad već uveliko planirali.
Vremena su, naravno, bila mračna, ali nas nije bilo briga
za to. Živeli smo zajednički ružičasti san. Baš nam se dopa-
dalo da previđamo očite signale, da ne čitamo poruke na
zidovima, da ignorišemo objektivnu stvarnost. Opijeni lju-
bavlju, arogantno smo verovali da možemo da je izigramo.
Ti si se, naravno, drogirala mnogo više od mene. Ali činila si
to diskretno, diskretnije od bilo koga. Heroin je do te mere
predstavljao sastavni deo tebe i tvoje svakodnevice da sam
se lako na njega navikao. Nisam ga gotovo ni primećivao.
Verovao sam da se čak i s nečim takvim, utkanim u samo
središte ružičastog oblaka, može sasvim lepo živeti.
V A
14
Na našoj svadbi nosila si, pamtim, kratku venčanicu boje
pudera. Medeni mesec smo proveli u Rimu. I bilo nam je
fabulozno kako u Rimu samo može da bude. Iako se ujedno
mora priznati da je tih petnaestak dana (koje si provela na
heptanonima umesto na heroinu) značajno uticalo na kvali
-
tet tvog raspoloženja. Ali u jednom romantičnom trenutku,
na obali jezera usred velikog parka na vrhu brda Điankolo
pod kojim se prostirao Trastevere, doneli smo važne zajed-
ničke odluke. I počeli da ih primenjujemo odmah po povrat
-
ku u Beograd, koji nam se, nakon slave Rima, ukazivao
neuporedivo mračniji i bedniji nego ikad pre.
Na čisti užas dotadašnjih mušterija, ti si najpre potpuno
prestala s dilovanjem. Ujedno si počela da se baviš svojim
višegodišnjim „problemom s dopom“. Iako si oduvek samo
-
uvereno tvrdila da u stvari nisi navučena – sećam se tvoje
omiljene fraze: „samo se debili navuku“ – i da će skidanje
stoga biti praktično dečja igra, prava istina je, naravno, bila
potpuno drugačija. Ništa tu, kako se ispostavilo, nije bilo
baš nimalo jednostavno. Bila si, naravno, navučena, Anđela.
Baš kao i svaki debil.
Ja ti to tad nisam rekao. Nisam se usuđivao. Umesto toga,
davao sam sve od sebe da ti pomognem. Brisao sam ti čelo
od znoja, provodio vreme s tobom dok si se tresla u groznici,
držao ti glavu kad si povraćala sluz i žuč.
Nekako smo, ipak, pregurali i taj horor. Iako ni sam ne
znam kako. Još je to zičko skidanje na početku, uprkos
vatri, bunilu i svim telesnim tečnostima na gomili, ispalo
poprilično lagano, dečja igra gotovo kad se uporedi s nared
-
nim periodom, koji je trajao znatno duže i tokom kojeg si
bila dozlaboga razdražljiva i prekomerno osetljiva. A ne tre
-
ba ni da napominjem ko se tu prvi našao na udaru, Anđela.
Neko vreme sam svojski odolevao, ali ja nikada nisam
tvrdio da su moje brane posebno visoke ili čvrste. Tako da su
Ti i ja, Anđela
15
na kraju i one, naravno, bile probijene. Dobro se sećam tvog
histeričnog urlanja oko svega i svačega. Sećam se nabreklih
žila na tvom pomodrelom vratu, krupnih graški znoja na
vrelom crvenom čelu. Ali sećam se jednako dobro i onog
trenutka kada sam prvi put zaurlao na tebe. Bujice koja je iz
mene neočekivano provalila. Psovki koje sam ti sasuo u lice.
Svega se ja toga, nažalost, sećam previše dobro.
Premda je tada još uvek umelo da se dogodi da usred
svađe iznenada prsnemo u smeh kao da je sve to samo radio-
-drama za komšijske uši prilepljene za druge strane zidova,
podova i plafona našeg stana, te su mučne rane prepirke,
želeli mi to sebi tada da priznamo ili ne, predstavljale prve
pukotine na površini našeg odnosa.
I još samo nešto: ma koliko da je roditelje ili komšije
(barem one s kojima se naš stan nije graničio) mogla da
zavara naizgled uredna spoljna slika mladog bračnog para,
koju smo zajedničkim snagama stvorili i održavali u životu,
mi smo prilično brzo morali da istupimo iz ružičaste izma-
glice i prihvatimo činjenicu da u ovoj groznoj stvarnosti ni
nas dvoje zapravo nismo bili ništa bolji od većine. Samo
nešto drugačiji. Cirkuska čudovišta, recimo. Čovek od gume
oženio se Bradatom ženom iz jednog interesa moćnijeg i od
ljubavi. Ali nama je bilo utoliko više stalo do našeg braka.
Ma koliko nesavršen da je bio, kao reeksija svih ličnih
nesavršenosti koje smo u njega uneli, mi smo ga svejedno
voleli i negovali onako kako se voli i neguje zakržljala biljka
ili bolešljivi stvor koji nema šanse na ovom svetu.
I tako. Posle godinu dana braka i heroinske apstinencije
osetila si se spremnom da ostaneš u drugom stanju. Tada si
već bila sasvim nova osoba, Anđela: snažna, sveža, zdrava,
vedrog i ničim zamućenog pogleda. Ta je tvoja transforma-
cija vidljiva i na snimcima iz tog perioda. Na mno
go
brojnim
sačuvanim fotograjama iz martov
skih demon
stracija
V A
16
devedeset prve svi smo, uostalom, veseli i lepi a ne samo ti u
svojoj rumenoj, postheroinskoj egzaltaciji. Nismo uopšte bili
u stanju da shvatimo da se stvarnost kre
će svojim turobnim
tokom i da se nalazimo na jedva pola koraka od provalije.
Samo mesec dana kasnije počeli su takozvani „oružani
incidenti“ u Hrvatskoj. Na pretvorno bebastom licu našeg
Predsednika uporno se kočio onaj njegov sociopatski osmeh
– jasna poruka da više nema nijednog drugog puta izuzev
onoga koji nam je on tako dugo i marljivo pripremao.
I baš tad je, nakon nekoliko neuspelih pokušaja ispu
-
njenih velikim uzdanjem a okončanih blagim i svaki put
sve većim razočaranjem, tester za trudnoću nedvosmisle
-
no poplaveo pred nama. Bilo smo van sebe od sreće. Naša
zemlja se raspadala, rat je bio sve izvesniji ma koliko da je
teško ili čak nemoguće bilo poverovati u njega. A mi smo
sami sebi slobodno delegirali ničim opravdanu privilegiju
da sve to ignorišemo. Činjenica da u bezbednom utočištu
tvog stomaka raste i razvija se buduće zajedničko dete bila
nam je bitnija od nevesele stvarnosti, i u trenu je učvrstila
prerano razlabavljene šavove našeg odnosa.
Sve je, ili se to barem nama u tom času tako ukazivalo,
moglo da bude u savršenom redu. Trudnoća je odmicala
bez većih stresova i problema, upisujući se neprestano u
prečnik tvog svakim danom sve većeg stomaka. Na osno-
vu pretpostavke lekara koji te je pregledao ultrazvukom,
očekivali smo malenog dečaka koji je po svim procenama
trebalo da se rodi negde poslednjih dana u godini. Tog leta
proveli smo desetak dana na moru u Crnoj Gori. Išlo nam
se u Dubrovnik, ali to više zaista nije bilo pametno. Pa čak,
kako se ispostavilo, ni moguće. Tako smo se zatekli u Budvi.
Sunčajući se na Mogrenu, trpeći nestašicu pitke vode i
ispijajući ašicu za ašicom smlačenog i lepljivog jupi soka,
Ti i ja, Anđela
17
u novinama smo s nevericom čitali o ratu za granice koji
je, po jednostranom proglašenju slovenačke nezavisnosti,
izbio između tamošnjih teritorijalaca i JNA. S nevericom
smo se zaglédali u štampane fotograje s prizorima spa
-
ljenih kuća te leševa ljudi i životinja razasutih po urednim
putevima najzapadnije jugoslovenske republike. Bila je to,
kako će se kasnije ispostaviti, kratkotrajna, ali za nas tada
ipak prestrašna uvertira u sve ratove koji će uskoro uslediti.
A te fotograje, koje smo tako opsesivno analizirali prže
-
ći se na mogrenskom suncu, delovale su nam poput loše
foto-montaže. U pozadini predivna slovenačka panorama:
stogovi sena i drvene kuće crvenih krovova s raznobojnim
cvećem na verandama, razasute po zelenim brdima pod
večno zasneženim alpskim vrhovima. U prvom planu ništa
manje nego – Irak.
U Beograd smo se vratili preplanuli i dobro raspoloženi,
uprkos svemu. Tvoj je stomak iz dana u dan bio sve vidljiviji.
Žalila si se na vodu u butinama. Razmišljali smo o novom
rasporedu u stanu kako bismo jednu sobu preuredili za
dete. I nismo se svađali, ne, gotovo uopšte. Zajedno smo,
u slobodnim časovima, pripremali jednostavne, kalorične
ručkove i večere – sve one gibanice, paste i palačinke zami-
šljene tako da zadovolje tvoj novi, gargantuanski apetit.
Noću smo ostajali budni do kasno. Sklupčani u zagrljaju na
so u dnevnoj sobi, gledali smo klasične crno-bele holivud-
ske lmove koje smo svakodnevno iznajmljivali iz obližnjeg
video-kluba.
Rat u Sloveniji, uostalom, utihnuo je jednako brzo kao što
je i planuo. Bilo je lako pomisliti da je to što se tamo dogodilo
užasna ali ispravljiva greška, kurcšlus pre nego kolaps. Vesti
nismo redovno pratili, nismo se informisali, nije nas bilo
briga, sve nam se tih dana doimalo poput mirnog, ravnog
V A
18
mora kojim ćemo za samo nekoliko meseci bezbedno doplo
-
viti do ostrva naše i samo naše sreće nad srećama. Tvoj
obiman, okrugao i topao stomak bio je naše svedočanstvo,
naš zalog i zavet, naša religija ukratko. Dodirivali smo ga
oprezno, pobožno. Obraćali smo mu se tihim glasovima.
Kako su meseci odmicali a tvoj stomak uporno rastao, sve se
češće događalo da se ono maleno kosmičko biće sklupčano
u njemu protegne ili trgne, da stopalom ili laktom ispupči
zid trbuha kao da želi da nam poruči da je tu i da nas čuje. U
takvim trenucima verovali smo da samouništavajuća stvar-
nost zapravo i ne postoji. Ili da, tačnije, ništa ne postoji van
te zajedničke tihe svakodnevice iz poznih letnjih i ranih
jesenjih dana godine hiljadu devetsto devedeset prve.
A onda je eksplodiralo. I to usred našeg ružičastog oblaka
s fabričkom greškom. Sve zablude i neverice kojima smo se
dotad zaklanjali bile su lako i u času smrvljene. Stvarnost je
– gle! – itekako postojala. I bila je užasnija od svega što smo
bili u stanju da zamislimo. U najgorem mogućem trenutku
provalila je, poput smrdljive bujice, u krhki zabran kojim
smo nameravali da se od nje zaštitimo.
Oni „oružani incidenti“ u Hrvatskoj prerasli su u pravi
rat. Dok su ljudi u Slavoniji, Lici i Dalmaciji svakodnevno
stradali i ginuli, dok su čitava sela i gradovi goreli, Srbijom
su danonoćno (iako Srbija – kao – nije bila u ratu ili joj je
rat – kao – bio nepravedno nametnut) kružili vojni pozivari
u zlokobnim parovima. Nemilice mobilišući svakog voj
-
nog obveznika koga su mogli da pronađu, kupili su ljude iz
stanova, ali i iz kaća, sportskih dvorana, učionica, radnih
prostorija, s ulica i trgova. Odvodili su ih u najbliže kasarne,
tamo ih presvlačili, naoružavali i pravac na neki od frontova
u Hrvatskoj, odakle su se, kao na beskrajnoj pokretnoj tra-
ci, svakodnevno vraćali zaptiveni metalni kovčezi s telima
Ti i ja, Anđela
19
poginulih rezervista i vojnika JNA, praćeni, uvek, sve dužim
spiskovima poginulih, koje su s posebnim zadovoljstvom
objavljivale dnevne novine.
Tih sam se dana, doslovno svakog popodneva, nakon
posla i ručka, povlačio u spavaću sobu i prepuštao košmar-
nom polusnu. Bilo bi dobro da sam, izvaljen postrance na
bračnom krevetu, uistinu spavao. Ali, nisam, ne. Usukan
u sebe, uglavnom sam se mrcvario zaglavljen negde usred
hipnagoškog vakuuma, na pola puta između Budnog stanja
i Sna, između Beznađa i Straha, Umora i Krivice.
Krajem leta, u rat je već, na silu, odvedeno nekoliko ljudi
koje sam poznavao. Svi drugi, koji u međuvremenu nisu
nekuda otišli ili umrli, krili su se od pozivara. Smatrao sam
da bi bilo pametno da se i ja negde sklonim, ali ti si me,
Anđela, molila da ne odlazim nikuda. Da ostanem s tobom.
Zaklinjala si se svime do čega ti je stalo, čak i detetom u svom
stomaku, da ćeš odbiti svaki eventualni pokušaj pozivara
da uđu u naš stan. Tako sam odlučio da te poslušam. Ostao
sam kod kuće.
Dani su prolazili, jesen je već odmicala, rat se uporno
rasplamsavao, živeli smo u direktnom prenosu iz samog
središta pakla, ali po mene, valjda zbog neke vojno-admi-
nistrativne omaške, uporno niko nije dolazio da me, milom
ili silom, odvede na prvu liniju fronta. „Šta sam ti rekla“,
ponavljala si tad, „šta sam ti rekla“, ne bez jasnog ponosa u
glasu. Kao da je to bilo nešto što si mogla da znaš. Ili barem
– da pretpostaviš.
A kad je u oktobru mobilisan i tvoj mlađi brat Lazar,
okrivila si sopstvenu majku koja je primila poziv u njegovo
ime. Nekoliko dana kasnije, Lazar se već nalazio na frontu.
Bila si, pamtim, van sebe od besa, Anđela. Gospođa Vida
i gospodin Mihajlo klonili su te se jer se s tobom tih dana
V A
20
nije moglo čak ni razgovarati kako treba. Iako je, priznala
ti to ili ne, u svemu tome itekako bilo Lazarove volje. Ma
koliko paradoksalne s obzirom na to da je tvoj mlađi brat
bio poklonik Hare Krišna, a time, jasno, pacista i vegeta-
rijanac. Međutim, Lazar je pronašao sebi svojstven način
kako da odlazak u samo srce slavonske klanice protumači
karmički. I – otišao je.
Pamtim te, Anđela, kako se, onako ogromna, sa stoma-
kom koji ti je tih turobnih jesenjih dana već dosezao do
zuba, neumorno krećeš opustelim i mračnim Beogradom
u privatnoj misiji da doznaš što god se doznati može o
svom mobilisanom bratu i njegovoj ratnoj sudbini. Ta je
tvoja, frenetična ali ne baš plodonosna aktivnost, bila pre-
kinuta kad je vojska jednog jutra telefonom pozvala vaše
roditelje kako bi ih obavestila da je Lazar poginuo na sla-
vonskom frontu, negde kod Bršadina. Kamion u kojem se
nalazio, ispostavilo se, naleteo je na nagaznu minu. „Trajalo
je kratko“, rekao je ocir koji je razgovarao s gospodinom
Mihajlom dok je ovaj samo stajao i klatio se, bled i ukočen,
sa slušalicom nadomak uha. „Otišao je kao heroj. Dao je
život za otadžbinu. Slava mu.“
To je trebalo da zazvuči kao uteha. Valjda. Ali gospodin
Mihajlo je bio u šoku i nije uspeo ništa da mu odgovori.
Herojstvo u naše vreme ionako više nije bilo moguće. Otadž
-
bina je bila tek pokvarena, ubistvena mašina.
Samo mesec dana po odlasku na front, tako, Lazar je vra
-
ćen u Beograd. U zaptivenom metalnom kovčegu, uz vojnu
pratnju. Ti si tada, pamtim, bila van sebe od očaja. Plakala
si danonoćno. Toliko te je sve to skrhalo da sam se uplašio
za tebe, za nas, ali ponajviše za naše nerođeno dete. U šta
ga to uvodimo, pitao sam se tih mračnih novembarskih