Huan Gomes-Hurado
LEGENDA O LOPOVU
Epska pustolovina u veličanstvenoj Sevilji iz XVI veka
Prevela
Gordana Mihajlović
Naslov originala
Juan Gómez-Jurado
La leyenda del ladrón
Copyright © Lago Espejo, 2012
Translation Copyright © 2013 za srpsko izdanje, LAGUNA
Dragana Matić Radosavljević
Kupovinom knjige sa FSC oznakom
pomažete razvoj projekta odgovornog
korišćenja šumskih resursa širom sveta.
© 1996 Forest Stewardship Council A.C.
SW-COC-001767
U spomen na Hosea Antonija Gomesa-Hurada,
jer me je naučio da cenim dobru priču.
Prolog
Na pola puta od Esihe do Sevilje.
Septembar 1587.
J
ara je popala po zemlji poput plašta. Svetlost se odbijala od
konjskih kopita na carskom drumu.
Jedan suvonjav čovek oštrih crta lica jahao je na čelu povor
-
ke. Za njim su išla dvoja kola a vukla su ih siva kljusad. Dvojica
slugu što su se starala o životinjama i trojica što su nosila džako
-
ve žita vozili su se na kolima. Na repu kolone u vrsti su klimale
mule, stoički gutajući prašinu koju su dizali točkovi i potkovice.
Konjanik na čelu povorke uvrnu uzde među prstima. Morao
je da se upne iz sve snage da ne zarije mamuze u konjske sla
-
bine i ne odgalopira u pravcu Esihe. To mu je bio prvi dan na
dužnosti kraljevog intendanta, zaduženog da nabavlja žito za
Veliku i najslavniju armadu, što ju je Filip II spremao da napa
-
dne Englesku. Kao bivšeg vojnika, ta služba je novopečenog
intendanta ispunjavala ponosom i odgovornošću. Osećao je da
će dati svoj doprinos slavi koja će biti zadobijena u budućim
mesecima. Kad već ne može sam da drži musketu u ruci – zato
što je u jednoj bici vođenoj pre šesnaest godina osakatio ruku
– bar će moći da hrani vojnike što ih nose.
Neće to biti lak zadatak. Seljacima i zemljoposednicima
neće biti pravo kad im bude oduzimao žito. Sa sobom je nosio
sudijski štap, kao i dozvolu da obija brave i prazni ambare, a
jedina mu je obaveza bila da zauzvrat ostavi kraljevu menicu.
Svi oni što mukotrpno rade na poljima neće lepim dočekati
parče papira u zamenu za plodove svog znoja, pogotovo što
je opštepoznato da Kruna sporo izmiruje dugove u koje tako
rado upada.
Huan Gomes-Hurado
10
Intendant se prenu iz misli kad na vijugavom kamenitom
drumu ugleda udžericu nadomak njih.
– To je Grihanovo svratište, gospodine – sa mnogo nade
se oglasi neko iz jednih taljiga. Put od Sevilje do Esihe bio je
naporan, i ljudi su se uzdali da će im pružiti priliku da bokalom
vina speru iz grla prašinu sa puta.
Intendant bi radije produžio dalje. Osećao se kadrim da na
svojim leđima prti milion džakova pšenice. Za nedelju dana
napuniće četrdesetu, ali i dalje je bio mnogo snažniji nego što
bi se reklo po mršavom telu i živahnim, tužnim očima.
– Staćemo da se malo odmorimo – odvrati ne okrećući se.
Naposletku, moraju da napoje tegleću marvu. Ljudi i mule
mogu da izdrže još mnogo milja na toj pripeci, ali ne i konji.
Instinkt ga je odmah upozorio da nešto nije u redu.
Nije bilo pasa da pozdrave dolazak povorke veselo lajući
ukraj puta. Niti se iko promolio na vratima svratišta privučen
glasovima ljudi, tandrkanjem točkova i rzanjem konja. Sve je
odisalo jedino zaraznom, uznemirujućom tišinom.
Imanje je bilo malo i bedno. Četvrtasta, grubo sklepana
zgrada, okrečena u prljavobelo, daščara umesto štale. Malo
dalje se nalazio maslinjak, ali intendantov pogled nije dopro
tako daleko. On se zapilji u vrata.
– Stoj! Vraćajte se u kola!
Ljudi su već trčali ka bunaru nadomak svratišta i čuvši ga,
ukopaše se u mestu. Kad su pogledali gde i on, svi se u isti mah
prekrstiše, kao da ih pokreće neka nevidljiva ruka.
Iz daščare je izvirivala mršava i naga ruka na mrtvom telu.
Pocrnelo lice, puno guka, nije ostavljalo mesta sumnjama o
uzroku smrti: bio je to jedinstven beleg nemilosrdnog ubice,
strah i trepet što je pothranjivao košmare svakog čoveka, žene
i deteta u ono doba.
Legenda o lopovu
11
– Kuga! O Presveta Devo Marijo! – jeknu jedan nosač.
Intendant ponovi naređenje zapovednim tonom i svi pohita
-
še da ga izvrše, kao da i sam dodir sa prašnjavim tlom može da
im prenese bolest. Pet dana užasnih muka i na kraju neizbežna
smrt. Veoma malo njih se spaslo. Taman je hteo da izda zapovest
za polazak kad ga zaustavi neki unutrašnji glas.
„A ako unutra ima nekoga kome je potrebna pomoć?“
Trudeći se da obuzda strah, on sjaha s konja. Obiđe oko živo
-
tinje, iz bisaga izvuče maramu i prekri njome lice, vezujući čvor
na potiljku. Dugo je boravio u Alžiru kao mavarski zarobljenik,
i primetio je da tamošnji lekari često pribegavaju toj meri kad
moraju da leče nekog zaraženog kugom. Krenu polako prema
kući, držeći se što je mogao dalje od leša u daščari.
– Gospodine, nemojte ulaziti unutra!
Intendant zastade na vratima. Na časak dođe u iskušenje da
se okrene, uzjaše konja i pobegne. U tom trenutku bi to bilo
najrazumnije, ali osvanuo bi dan kad bi se ti ljudi setili kako je
njihov zapovednik dopustio da ga savlada strah. U narednim
mesecima će biti veoma zahtevan prema svojim pratiocima, i
stoga neće biti dobro ako im da povoda da od samog početka
izgube poštovanje prema njemu.
Koraknu napred.
Jedan nosač poče tiho da moli Očenaš, a ostali mu se sme
-
sta pridružiše. Čak su se i konji i mule uznemireno vrpoljili,
osećajući kako se stravičan strah uvukao u njihove gospodare.
Intendant je zaškiljio na ulazu u svratište dok mu se zenice
nisu privikle na mrak u unutrašnjosti. Sa praga ugleda veliku
prostoriju, koja je najverovatnije služila kao dnevni boravak,
trpezarija i spavaća soba, kao u gotovo svim siromašnim kuća
-
ma. Sto, klupa i slamarice u dnu odaje bili su sav nameštaj. Nije
bilo sprata, samo su jedna bočna vrata vodila najverovatnije u
kuhinju.
Huan Gomes-Hurado
12
Premda ga je marama na licu štitila, soba je zaudarala. Ali
ne na lešinu. Intendantu je bio odlično poznat taj drugi miris,
a on se tu nije osećao.
Prikupi hrabrost i zakorači još dublje unutra. Dva-tri paco
-
va koja nije bio primetio provukoše mu se između nogu i on
se obradova što je obuo debele jahaće čizme. Slamarice što ih
je opazio sa ulaza nalazile su se pored velikog ćupa sa uljem,
očigledno dobijenim iz malog maslinjaka. Bilo ih je dve, a na
jednoj je neko ležao.
Čak i u polumraku svratišta odmah je shvatio da ženi na
prvom ležaju više nema nikakvog spasa. Žućkaste oči, upravlje
-
ne u tavanicu, bile su prekrivene tankom mrenom. Verovatno
je umrla pre svega nekoliko sati.
Na patosu je sedeo tamnoput i vitak dečkić, držeći mrtvu
ženu za desnu ruku. Sličnost između njih bila je očigledna, i
intendant zaključi da joj je to sin. Po načinu na koji se privijao
uz majku, po svoj prilici još nije znao da je mrtva.
„Ostao je ovde, uz majku, da brine o njoj“, pomisli intendant,
opazivši čanak sa vodom i nokšir na podu, blizu dečaka. Pakao
kroz koji je moralo proći to dete, sve što je bilo primorano da
učini u poslednjim majčinim časovima, naterali bi svakog dru
-
gog u bekstvo. Zadrhta od ponosa zbog dečakovog junaštva.
– Možeš li da me čuješ, dečko?
Dečak ne odgovori. Disao je teško ali pravilno, a oči su mu
bile sklopljene. Kao pokojnica, i on je bio bolestan od kuge,
ali njegovo lice nisu unakazile guke. Imao ih je tek nekoliko
sa desne strane vrata, i nisu bile čvrste i crnkaste, nego su se
otvorile i lučile žućkast gnoj neprijatnog mirisa. Intendant je
odlično znao šta to znači.
„Preživeće.“
Samo malobrojnima što su pobedili bolest guke su se gno
-
jile četvrtog dana. Taj dečak nije mogao imati više od trinaest
godina, a savladao je zlo koje je moglo za kratko vreme da
Legenda o lopovu
13
obori u postelju snažnog čoveka. Ali taj podvig će biti sasvim
uzaludan ako ga ostavi tu, slabog i prepuštenog sudbini. Suz
-
drža se da ne progunđa nešto od nezadovoljstva, pošto je to
potpuno remetilo njegove planove, no ni na tren ne pomisli
da ode i ostavi dečaka bez pomoći. Bilo je jasno da je usud
doveo njegove korake do tog svratišta koje je Bog iz nekog
razloga zaboravio.
Prođe pored slamarica i priđe ćupu sa uljem. Iz pojasa izvuče
bodež i zari ga više puta u donji deo ogromne posude, dok ne
napravi veliku naprslinu na glinenoj površini. Tečnost se prosu
po drvenom patosu potmulo šikljajući. Preskočivši baru koja se
sve više širila, intendant se vrati do dečaka. Sagnu se, podiže ga
i prebaci preko desnog ramena. Bio je lakši nego što bi trebalo
da bude dečak njegovog uzrasta, ali čovek ipak oseti kako mu
kosti na leđima krckaju kad se ponovo uspravio. Podrugljivo
se priseti da se svega nekoliko minuta ranije osećao sposobnim
da sam nosi sve kraljevo žito.
„Eh, kad bih samo mogao da se služim tom prokletom levom
rukom...“
Krenu natrag ka svetlu, praćen potočićem ulja, a ono se na
pragu zablati u dodiru sa peskom napolju. Ljudima zastade dah
kad ga ugledaše kako izlazi sa dečakom u naručju, no intendant
ga odnese podalje od njih; da bi imao ikakvu šansu, ne smeju
doznati da je mali bolestan. Krajnjim naporom ga spusti u
hlad pored bunara. Izvuče svoju čuturu i mlazom vode pokvasi
sasušene usne.
– Dečak nema kugu, gospodine?
– Ne, ali porodica mu je mrtva a on je iscrpljen. Moram da
ga odvedem u Sevilju.
– A šta će biti sa rekvizicijama za kralja?
Intendant zamišljeno pogladi rukom bradu. Tim ljudima
je plata koju dobijaju veći podstrek nego vatreno rodoljublje,
no ipak su u pravu. Snabdevanje žitom ne sme kasniti ni jedan
Huan Gomes-Hurado
14
jedini dan da bi flota mogla na vreme da isplovi u osvajanje
Engleske. Hiljade života zavise od toga.
Upre prstom u dvojicu nosača.
– Ti i ti: podložite vatru i zapalite daščaru. Ostali, napojte
životinje vodom iz bunara, ali vi nemojte piti. Posle svi opet
krenite putem za Esihu i prespavajte u prvom svratištu na koje
naiđete. Sutra u podne ćemo se sastati kod gradske većnice.
Bez balasta mula i kola, konjanik je mogao da prevali taj
put za samo pet-šest sati. To mu je davalo vremena napretek, i
još će mu omogućiti da uživa u jahanju. Bez njegovog nadzo
-
ra, najamnici će najverovatnije završiti u prvoj javnoj kući, ali
srećom, još im ništa nije platio. Neće uložiti previše truda da
ih sutra potera na posao.
„A ko zna... možda spasavam budućeg vojnika Njegovog
veličanstva.“
Kad su kola zamakla iza prve krivine na putu, intendant dohvati
dve zapaljene grede iz daščare za onaj kraj gde nisu gorele i baci
ih unutra u svratište. Više puta je išao napred-nazad dok se
vatra nije konačno rasplamsala, zahvatajući najpre sto a napo
-
sletku i daske patosa, natopljene uljem. Plamenovi su u gustom
ulju buknuli nešto kasnije, ali kad su se razgoreli, uzdigoše se
divlje do tavanice. Ubrzo će od tog mesta ostati samo pregršt
počađavelih ruševina odakle se vije dim, i kuga se neće proširiti
po toj oblasti.
Morao je da se napregne iz petnih žila da podigne dete na
leđa konja. Do tog časa je bilo polusvesno i nije progovaralo,
ali je jauknulo buneći se i malo otvorilo oči.
„Dobar znak, dečko. Drago mi je što još imaš volje da se boriš.“
***
Legenda o lopovu
15
Put natrag u Sevilju nije bio previše dug, ali intendant je terao
konja korakom, bojeći se da dečaku ne naškodi kretanje. Zabri
-
nu se kad shvati da se može desiti da ne stigne pre zatvaranja
gradskih kapija, što bi ga primoralo da provede noć napolju sa
bolesnim detetom, na otvorenom ili u nekom svratištu; to je
bilo suviše opasno rešenje ako bi neko otkrio da je dečak još
bolestan od kuge. Jedan muslimanski lekar mu je davno rekao
da preživeli ne mogu da prenesu bolest, ali bi tako tananu poje
-
dinost veoma teško objasnio stražarima ili gomili uplašenih
građana. Čim bi videli guke, najverovatnije bi bacili dečaka u
neki jarak i zapalili ga. Viđao je to i ranije.
Znao je da neće biti jednostavno ući u grad, no ipak je odah
-
nuo od olakšanja kad se obreo nadomak Makarenine kapije.
Sunce je hitalo da zađe iza tornja katedrale, a lepi Hiraldiljo
*
je blistao narandžastim sjajem. Pokraj bedema što su opasivali
Sevilju, ispred gradskih kapija su se stvarale kolone. Ratari,
trgovci, torbari, vodonoše i kasapi su okončali radni dan i žurili
da stignu pod okrilje gradskih zidina na nekoj od dvadeset tri
kapije, pre nego što se zatvore.
Intendant potera konja do početka vrste, praćen psovkama
i žalbama pedesetak ljudi koji su čekali na red da uđu. Pokaza
stražarima potvrdu o svom zvanju, međutim oni ga pogledaše
podozrivo. Izdržao je njihove ispitivačke poglede ne skrećući
svoj, uzdajući se da će im tako odvratiti pažnju od dečaka.
– Ko je momčić?
– Moj sluga.
– Kao da je bolestan.
– Pokvario je stomak.
Jedan stražar priđe da bolje osmotri lice dečaka koji je ležao
potrbuške na leđima konja. Intendant se uplaši da će skinuti
*
Narodno ime za skulpturu na vrhu Hiralde, bivšeg minareta pre
-
tvorenog u zvonik katedrale. (Prim. prev.)
Huan Gomes-Hurado
16
maramu što ju je on vezao dečaku oko vrata, da prekrije izdaj
-
ničke guke. Ali stražar se odmaknu ne dodirnuvši ga.
– Za vas je ulaz slobodan, gospodine, ali za vašeg slugu nije.
Hteo je da prigovori, ali stražar ga prekinu.
– Mora da plati ulaz, kao svi ostali. To košta dva maravedija.
Gorko jadikujući u maniru pravog plemića da bi prikrio
olakšanje, intendant zavuče ruku u kesu i dobaci bakrenjak
stražaru.
Suton se spustio na uske seviljske ulice kad su se bolesno dete i
njegov spasilac zaustavili ispred Bratstva deteta Isusa, u četvrti
Ferija. Taj dom za siročad je bio najpodnošljiviji od dvanaest
koliko ih je postojalo u gradu; bar tako je intendant čuo od
pozornika što je tu ostavio bebu jedne svoje dragane. Taj kučkin
sin se hvalisao time, kao da neko može da se ponosi izborom
mesta gde će se otarasiti neželjenog poroda.
Intendant sjaha i triput udari zvekirom na vrata. Jedan vre
-
mešan fratar umornog lica sa malim svećnjakom u ruci otvori
kapiju i oprezno osmotri visokog neznanca ispred sebe.
– Šta ste hteli?
Intendant se sagnu i došapnu fratru nekoliko reči, poka
-
zujući prema sedlu. Fratar priđe detetu, a ono zatrepta kad
redovnikove koščate ruke skinuše maramu sa njegovog vrata,
umazanog gnojem što je isticao iz guka. Starac prinese svećnjak
da pogleda u kakvom je stanju dečak.
– Znate li pre koliko vremena se razboleo od kuge?
– Mati mu je umrla dva-tri sata pre nego što sam ga pro
-
našao, to je sve što znam – objasni intendant. Poboja se da će
fratar odbiti da primi dečaka zato što ima kugu, ali ovaj klimnu
glavom pogledavši detetov vrat izbliza. Podiže mu glavu, laga
-
no ga uhvativši za bradu. Plamen sveće otkri izražajne oči na
musavom licu.
Legenda o lopovu
17
– Veliki je – progunđa fratar.
– Ima oko trinaest godina. Sa koliko vaši štićenici napuštaju
dom, oče?
– Sa četrnaest.
– To bi momčiću dalo nekoliko meseci da se oporavi i možda
potraži posao.
Fratar sumnjičavo othuknu.
– Od svih jadničaka ostavljenih u ovoj svetoj kući, samo
dvojica od svakih deset dožive da je napuste na svoj četrnaesti
rođendan. Ali kad do toga dođe, umeju da čitaju i pišu, čak
tražimo nameštenje za njih, ako prethodno ne krenu stranpu
-
ticom. To je višegodišnji rad, i ne može se obaviti za nekoliko
meseci.
– Molim vas jedino da date momku šansu, oče.
– Hoćete li doprineti njegovom izdržavanju za taj period?
Intendant iskrivi lice. Da ti fratar nešto učini a da za to ne
odredi cenu, to će biti samo kad na vrbi rodi grožđe, ali ipak ga
je duša bolela dok je drešio uzice na kesi. Povrh svega, to nije
bio njegov sopstveni novac, nego pare koje su mu poverene da
obavi rekvizicije za kralja. Kad naposletku dobije platu, moraće
da ga vrati. On položi četiri zlatne škude u starčevu ispruženu
šaku a pošto je ovaj nije sklanjao, uz uzdah dodade još dva,
mireći se sa sudbinom. Taj viteški potez ga preskupo košta.
– Šest škuda. To bi trebalo da bude dovoljno.
Fratar slegnu ramenima, kao da želi da kaže kako nijedan
iznos nije prevelik kad se udeljuje sluzi božjem. Vrati se u dvo
-
rište sirotišta, pozva dvojicu mlađih fratara i oni dođoše da
preuzmu dečaka.
Intendant opet uzjaha, no kad je hteo da krene, stari kaluđer
uhvati konja za đem.
– Čekajte, gospodine. Šta da mu kažem, ko je njegov spasilac,
da ga pominje u svojim molitvama?
Huan Gomes-Hurado
18
Intendant neko vreme nije progovarao, a pogled mu je blu
-
deo po mračnim seviljskim ulicama. Malo je nedostajalo da
odbije da odgovori, ali previše je gorkih trenutaka preturio
preko glave, previše iskušenja i neprijatnosti da bi propustio
priliku za molitvu kad je već platio šest škuda. Tužnim očima
ponovo pogleda fratra.
– Recite mu da se moli za Migela de Servantesa Saavedru,
kraljevog intendanta.
Od oktobra 1588.
do marta 1589.
I
Z
vona su najpre zazvonila snažno i sporo a zatim brzo, pro
-
dorno i veselo. Taj zvuk se nije mogao pomešati ni sa kojim
drugim.
Seviljci su od malih nogu učili šta znači oglašavanje zvona
katedrale. Njihova zvonjava je objavljivala svadbe i sahrane,
označavala podne i veče, upozoravala na nevolje i opasnosti. Sa
neizmerno visokog zvonika, poj tih bronzanih anđela gospoda
-
rio je životom građana poput odjeka Božjeg glasa.
Poruka je doprla do svakog kutka grada: vratila se flota iz
Indija.
*
Ogromni galeoni već su plovili uzvodno uz Betis – ili
Gvad al Kivir, kako su ga nazivali Morisci
**
– prema luci u Are
-
nalu, a skladišni prostor im je bio prepun srebra i zlata.
Bankari i trgovci su zadovoljno trljali ruke, misleći na robu
kojom će ubrzo biti krcati njihovi magacini. Drvodelje na obali
i kalafati su skakali od veselja, budući da će jedrenjacima biti
potrebne brojne popravke nakon opasne plovidbe Atlantskim
okeanom. Krčmari, prostitutke i kartaroši pojuriše u luku sa
*
Španske kolonije u Americi. (Prim. prev.)
**
Španski muslimani preobraćeni u hrišćanstvo. (Prim. prev.)
Huan Gomes-Hurado
22
buradima jeftinog vina, nafrakanim licima i obeleženim karta
-
ma. Stigli su prvi, ali ne i jedini. Cela Sevilja je hitala u Arenal.
Ni Sančo nije bio izuzetak.
On nikad ranije nije čuo da zvona tako zvone, ali je odmah
shvatio šta to znači, pošto se nedeljama u gradu govorilo jedino
o predstojećem povratku galeona. Međutim, u tom trenutku nije
mogao da pretpostavi da će mu za svega nekoliko sati život biti
u opasnosti zbog onoga što su prevozili.
Oko njega, Trg Svetog Fransiska se orio od klicanja Bogu i
kralju. Trgovci su brže-bolje sklapali tezge, znajući da će mušterije
tog prepodneva biti na drugom mestu. Vlasnici su psovali šegrte,
terajući ih da što pre spakuju svu robu. Sančo priđe jednom pro
-
davcu posuđa od kalaja koji je stavljao činijice u sanduk.
– Gospodine, hoćete li da vam pomognem? Mogu da vam
ponesem stvari do Arenala i pomognem da tamo opet name
-
stite tezgu – reče trudeći se da mu glas bude ozbiljan i pun
poštovanja.
Ne prestajući da pretura po sanduku, prodavac baci letimi
-
čan pogled na visokog i vižljastog momka crne kose i zelenih
očiju što je stajao pored njega, i napravi nepristojan pokret
rukom.
– Gubi se, balavče! Ne treba mi pomoć, a sumnjam da si ti
kadar da nosiš i sopstvenu senku.
Sančo se poniženo odmaknu. Još pre dva-tri sata njegov je
želudac svario ovsenu kašu, oskudan doručak dobijen u domu
za siročad. Tog prepodneva nije imao sreće sa mušterijama, pa
će celog dana trpeti glad. Fratri nisu mogli da hrane stotinak
i više nahočadi što su se tiskala u Bratstvu Hrista Mladenca,
pa su najstariji morali sami da se snađu ako su hteli nešto da
pojedu za ručak.
Legenda o lopovu
23
Bezmalo svi dečaci su se laćali posla nosača, a on se sastojao
u tome da nose tešku pletenu korpu i nude svoje usluge pro
-
laznicima na trgovima i pijacama. Domaćice i robinje koje su
dolazile na pijacu davale su im maravedi da odnesu namirnice
od tezge do kuhinje u kući. Uz malo sreće, ako su kupovale voće
ili jaja, nosač je mogao da stavi nešto u usta kad bi žena zastala
da popriča sa nekom komšinicom.
Sanču se tog prepodneva nije posrećilo i prazan želudac
mu je krčao. A nije bilo izgleda da će ubaciti išta u njega sve do
završetka časova. Svakoga dana su pitomci doma koji su radili
van sirotišta morali da se pojave u učionici Bratstva tačno u
četiri. Tri sata nastave do sedam, kad su molili krunicu i jeli
retku čorbu najčešće služenu za večeru. Potom su išli na spava
-
nje da bi zauzeli dobro mesto na nekom trgu čim zora zarudi.
Mesto je bilo važno. Nije bilo isto stajati na skromnom Trgu
Medine i na Trgu Svetog Fransiska, gde su kupci bili imućni i
manje raspoloženi da sami nose hranu da bi uštedeli. Bilo je od
ključnog značaja poraniti da se pronađe dobro mesto. Drugi
štićenici doma su se smenjivali da bi se domogli najboljih uglova
ulica, ali Sanča, poslednjeg prispelog u sirotište, ostali su uvek
gledali podozrivo.
Pažljivo je savio korpu, pazeći da se ne polome drške. Pri
-
padala je sirotištu, a Sančo je bio odgovoran za nju. Jednom
zanatliji je trebalo nedelju dana da isplete takvu košaru, i stoga
su bile veoma skupe. Uzeo je dva konopca i vezao je sebi na leđa.
Kad je počeo da radi, pre više meseci, gotovo da nije mogao da
nosi praznu korpu. Za to vreme ramena su mu se raskrupnjala od
napornog rada, i sad je jedva osećao težinu velike pletene košare.
Uprkos gladi, on se osmehnu. Dolazak brodova je veliki događaj
kome nikad nije prisustvovao, te će ostatak dana biti uzbudljiv.
Još ima nekoliko sati pre nego što bude morao da se vrati u dom.
***
Huan Gomes-Hurado
24
Ulice koje su vodile do katedrale potpuno je zakrčila bujica
ljudi što se slivala ka pristaništu. Umesto da se pridruži povorci,
Sančo krenu prečicom kroz lavirint sokaka zapadno od Trga
Svetog Fransiska. Malo sveta je u tom trenutku prolazilo tuda,
pošto su Seviljci pokušavali da prođu zidine na kapijama Tri
-
jane, Arenala i uglja. Tamo kuda se Sančo zaputio nije bilo
moguće izaći, ali on je nameravao nešto sasvim drugo nego ta
rulja. Ubrza korak, nestrpljiv da što pre stigne.
– Gledaj kud ideš, prokletniče! – podviknu mu jedna baba
što je sedela na kamenu i trebila ćebe od buva. Sančo samo što
je nije oborio, a kad ju je zaobišao, sruši jednu korpu i nekoliko
jabuka iz nje se prosu na tlo. Starica ciknu i pođe da baci urok
na njega, pokušavajući da ustane.
– Žao mi je! – izvini se Sančo, uplašeno okrećući glavu.
Hteo je da otrči dalje, ali lice te nemoćne žene pobudi u njemu
sažaljenje. Brže-bolje vrati jabuke u korpu. Staričin prekorni
pogled donekle omekša kad je Sančo zastao da joj pomogne.
– Budi pažljiviji, momčiću.
Sančo se nasmeši i pojuri dalje između zgrada dok skoro
nije udario glavom o zidinu, u tom delu grada gotovo prilju
-
bljenu uz kuće. Bila je toliko blizu da je mogao da se popne
na vrh bedema. On se osloni levom rukom na zid jedne kuće
a desnom na bedem i odgurnu se svom snagom. Odmah diže
uvis bose noge, upirući i levom i desnom, malo ispod ruku, i
sve tako do gore.
Nakon dva-tri minuta dohvatio je ivicu kruništa. Uvukao
se u usek između dva zidića i napokon, poslednjim snagama,
uspeo se na zid dahćući.
Prizor je bio veličanstven.
Pred njim se prostirao Arenal, najčuvenije mesto za trgovinu
u hrišćanskom svetu. Toj ogromnoj zaravni između zapadnog
bedema Sevilje i velikog i dubokog Betisa divili su se svi koji
doputuju u grad. I Sanča je očarala kad je prvi put kročio nogom
Legenda o lopovu
25
u nju, prošle zime. Svakog dana, od svitanja do zalaska sunca,
taj otvoreni prostor je vrveo od hiljada ljudi. Doslovno sve vrste
robe na kugli zemaljskoj stizale su tu, gde se trgovalo krznom
i žitom, začinima i čelikom, oružjem i municijom. U haosu u
kome su se snalazili samo oni što su godinama bili njegov deo,
prodavci dvopeka i štavioci kože mešali su se sa kujundžijama i
obućarima pod stotinama plavih, belih i smeđih cerada. Udarci
čekićem i ključanje lonaca stapali su se sa užurbanim cenjkanjem
na katalonskom, flamanskom, arapskom i engleskom jeziku, da
pomenemo samo nekoliko. Ako se išta moglo brzo naučiti u
Arenalu, bilo je to da se vara na svim mogućim jezicima.
Upravo je Arenal od Sevilje načinio prestonicu celoga sveta.
Njegova rečna luka, zaštićena od napada gusara zato što se nala
-
zila duboko u kopnu, bila je obavezan punkt celokupne trgovine
sa Indijama, po izričitoj želji Filipa II. Nikad nije bilo manje od
dvesta lađa privezanih uz dokove, a narednih sedmica će se taj
broj popeti i na tri stotine. Kad svi brodovi iz flote stignu na
odredište, stvoriće džinovsku šumu jarbola i jedara i bukvalno
će zakloniti pogled na suprotnu obalu, tamo gde je Trijana.
Sančo radosno vrisnu kad vide kako se na južnoj okuki reke
pomalja
Izabela,
komandni brod flote, kome je pripadala čast
da prvi uplovi u luku. U tom času baterija topova sa Zlatnog
tornja ispali zaglušujući plotun, a potom nastavi paljbu dok brod
nije pristao uz dok, praćen skandiranjem posmatrača. Dim iz
topova preplavi mirisom baruta zid na kome je stajao Sančo,
i mladić oseti zahvalnost zbog reskog peckanja u nozdrvama;
bar će poslužiti da prekrije zadah što se peo uvis od uzbuđene
svetine koja je već preplavila zaravan. Plemići i prost puk su se
gurali laktovima da se domognu mesta odakle će posmatrati
iskrcavanje.
Mada je već duže od godinu dana živeo u gradu, još se nije
navikao na smrad na ulicama. Detinjstvo je proveo u usamlje
-
nom svratištu, nemajući drugog društva sem majčinog i putnika
Huan Gomes-Hurado
26
što su se tu zaustavljali na putu za Esihu ili Sevilju; većinom
mazgara i torbara, ali s vremena na vreme i ponekog pleme
-
nitijeg roda. Svima je njima bilo zajedničko jedno: zaudarali
su. Čak je smrad prostog sveta bio i podnošljiviji, pošto nije
bio zatrpan uljima i parfemima kojima su se mirisali plemići.
Naravno, u svratištu je bilo dovoljno izaći u dvorište i udahnuti
svež vazduh. No u gradu u kome je živelo više od sto hiljada
duša a najbolji način da se čovek otarasi otpadaka bio da ih baci
kroz prozor, nije postojalo mesto gde se moglo uteći od smrada.
Ostatak prepodneva proveo je na kruništima. Svaki novi
denjak iskrcan sa broda, svaki novi kovčeg natovaren na kola,
propraćen je talasom što je strujao kroz gomilu, prenoseći naziv
onoga što je bilo unutra. Začini, kampeš drvo, korali, srebrne
poluge. Sančo je zamišljao dugačak put koji je prevalilo svako od
te buradi i maštao da se jednog dana otisne na put u suprotnom
smeru, da bude učesnik u tim pustolovinama. Do te mere se
bio udubio u svoje sanjarije da je, čuvši kako zvona oglašavaju
pola četiri, shvatio da je u gadnom škripcu.
„Fra Lorens će me prebiti na mrtvo ime ako ne stignem na
čas na vreme“, pomisli hitajući da se opet spusti kroz šupljinu
između zidine i zgrada.
Čim je stopalima dotakao tlo, momak potrča natrag u četvrt
Feriju. Ali nije ostavio za sobom ni pet-šest ulica kad nalete na
bedem od ljudskih tela. To su se znatiželjnici sjatili da gledaju
prolazak kolone teretnih kola u pratnji oružane straže. Premi
-
rući od uzbuđenja, Sančo zaključi da ta kola prevoze zlato iz
Indija, sigurno do Kovnice novca.
Provukao se između nogu posmatrača i obreo u prvom redu.
Nije mogao da čeka da prođe cela kolona, pa je proračunao
koliko je rastojanje između dvoja kola i pojurio da pređe ulicu.
Stražari povikaše, no već je bilo kasno.
Uplašen iznenadnom pojavom mladića, jedan konj se prope,
i kola se zaljuljaše. Sančo, takođe prestrašen, pođe da se vrati, i