Laguna - Bukmarker - Intervju sa Lindom Bustrem Knausgor - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Intervju sa Lindom Bustrem Knausgor

Linda Bustrem Knausgor sedi za stolom u uglu jednog londonskog kafea nekoliko dana pre uvođenja mera karantina. Vitka, bleda i ozbiljna, u krem bluzi sa visokom kragnom, podseća na junakinje Ibsenovih komada. Stotine hiljada onih koji su upoznati sa stvaralaštvom njenog bivšeg supruga verovatno će se složiti da je to sasvim primereno, budući da je život ove žene oduvek bio ispunjen mračnom porodičnom i psihološkom dramom, tako karakterističnom za većinu skandinavskih književnih heroina. Ali švedska autorka mi ovom prilikom saopštava da je konačno ostavila za sobom vreme kada je bila samo lik u tuđim romanima. „Pronalazim svoj glas i taj osećaj je neverovatan. Osećam se slobodno“, kaže ona.



Gorepomenuti bivši muž Linde Bustrem je Karl Uve Knausgor, norveški pisac čiji je šestotomni serijal autobiografskih romana „Moja borba“ tokom protekle decenije postao prava književna senzacija. Pisac nas u tim knjigama, osim o svom svakodnevnom životu, obaveštava i o nekim od najbolnijih i najintimnijih trenutaka u životu svoje supruge. Kada smo se upoznale, imala sam utisak da o ovoj ženi znam više nego o nekim od svojih najbližih prijateljica.

Znam da je u dvadesetim pokušala da izvrši samoubistvo i da, kao i njen otac, boluje od bipolarnog poremećaja. Znam mnogo toga o njenoj borbi sa bolešću koja je dovela do sloma o kome Knausgor piše u poslednjoj knjizi svog serijala. Znam štošta i o njihovim prepirkama oko kupovine i brige o deci, kao i da ne voli da obavlja kućne poslove. „Uvek je želela nešto više, ali nikada nije ništa činila da poboljša stvari, samo je kukala, kukala, kukala“, napisao je Knausgor, navodeći jednog recenzenta da se zapita: „Ko još objavljuje takve detalje o svojoj ženi?“

U to vreme, iako su se mnogi članovi šire porodice javno distancirali od pisca, Bustrem je ostala uz Knausgora i branila njegovu slobodu da piše o čemu želi. Šta o tome misli sada, tri godine nakon njihovog razvoda?

„Danas sam ravnodušna prema sadržaju tih knjiga, ali moram priznati da sam bila veoma ljuta zbog onoga što je napisao“, kaže ona. „Kao pisac, poštujem njegovo pravo da koristi svoj život kao materijal i, objektivno govoreći, smatrala sam da su knjige veoma dobre. Ali na ličnom nivou sam bila jako besna, jer sam shvatila kakvo mišljenje ima o meni. Njegovo razumevanje bilo je veoma ograničeno, video je samo ono što je želeo da vidi. Kao da me uopšte nije poznavao. Čitajući njegove reči imala sam utisak kao da nešto gubim. Sada se samo pitam da li je on zapravo jedan od onih pisaca koji jednostavno ne umeju da pišu o ženama.“

Kao tinejdžerka, osamdesetih godina prošlog veka, sanjala je o tome da postane glumica kao njena majka Ingrid Bustrem, koja je u to vreme bila zvezda švedske pozorišne scene. Bila je duboko razočarana kada nije uspela da se upiše na glumačku akademiju, ali onda je otkrila da je primljena u vodeću školu za pisce. „Sve mi je delovalo kao igra sudbine“, kaže ona.

Kada je 1999. godine u jednoj radionici za pisce upoznala Knausgora, već je bila na putu da izgradi ozbiljnu karijeru. Tokom rane faze njihovog braka objavila je nekoliko kratkih priča i jedan roman, ali briga o četvoro dece i bolest – da ne pominjemo oluju pažnje i kontroverzi koja je besnela oko Knausgora – sprečavale su je da se ozbiljno posveti ostvarenju sopstvenih književnih ambicija.

Sada, međutim, preda mnom sedi osoba koja je u kratkom vremenskom roku objavila dve knjige. „Dobro došla u Ameriku“, minimalistička, šokantna priča o devojčici koja odbija da govori, delimično zasnovana na ličnom iskustvu. U romanu „Oktobarsko dete“, objavljenom u Švedskoj prošle jeseni, imala je snage da se otvorenije pozabavi vlastitim životom i, između ostalog, ispriča svoju verziju događaja koji su prethodili okončanju braka sa Knausgorom.

Da li se oseća bolje sada kada je imala priliku da čitaocima predoči svoju stranu priče? Knausgor je, na primer, napisao da je razvod bio rezultat zajedničkog dogovora; u „Oktobarskom detetu“ Bustrem naglašava da se ipak radilo o njegovoj odluci. „Moja namera nije bila da poravnavam račune. Cilj mi je bio da napišem dobru knjigu. Nisam želela da iznosim svoje mišljenje o onome što je Karl Uve napisao“, ističe ona.

Veliki deo radnje romana odvija se u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj je Bustrem završila posle nervnog sloma i u koju se povremeno vraćala tokom naredne četiri godine. Ona piše o brutalnoj elektrošok terapiji kojoj je bila podvrgnuta u vreme kada joj se brak raspadao. Nalazila se u tako lošem stanju da joj je odluka o tretmanu praktično bila nametnuta. Kasnije je to opisala kao jedan vid zlostavljanja. „Lekari su me ubeđivali da će sve biti u redu i da je proces sličan restartovanju kompjutera“, kaže ona. „Ali zaista nisu znali o čemu govore. Nisu raspolagali odgovarajućim rečnikom da to opišu.“ Smatra da je jedna od najgorih posledica ove vrste lečenja gubitak sećanja: „Neka su se vratila, ali ne sva. Pisanje mi je mnogo pomoglo.“

Bustrem je saznala da boluje od bipolarnog poremećaja u 26. godini života. Njeno detinjstvo obeležili su problemi sa ocem, alkoholičarem nepredvidivog ponašanja, koji je patio od iste bolesti. Seća se da je odrastala u uverenju da bi trebalo da bude što neprimetnija.

„Moja majka se razvela od oca kada sam bila veoma mlada i ona je bila sve što sam imala. Bila sam ubeđena da je moja dužnost da brinem o njoj i da stvaram što manje problema kako me ne bi napustila. Smatrala sam da nemam pravo da izrazim svoje mišljenje i da je najbolje rešenje bilo da ćutim.“

Njenom ocu je posle razvoda bilo dozvoljeno da nju i njenog brata posećuje kada poželi i često se pojavljivao uveče, kada je majka nastupala u pozorištu. „Kada se dobro osećao, umeo je da bude zaista divan“, seća se. „U lošim fazama, predstavljao je ozbiljnu pretnju. Tada sam ga se plašila.“ U romanu „Dobro došla u Ameriku“, otac primorava Elen da celu noć sedi na istom mestu i sluša ga kako peva svoju omiljenu pesmu. „To mi se stvarno dogodilo“, kaže Bustrem.

Očevo ponašanje je dovelo do toga da je Bustrem večeri uglavnom provodila posmatrajući majčine probe i nastupe u pozorištu. „To je bilo najbezbednije mesto. Tamo ništa nije moglo da se dogodi. Znala sam da će ga neko zaustaviti ako se pojavi u pozorištu. Kod kuće je mogao da se uzvere uz oluk i provali u neku od soba, što je često i činio. Moja majka nikada nije zvala policiju i socijalnu službu. Nije želela da uvlači druge u tu situaciju.“

Kako se osećala kada je saznala da pati od iste bolesti? „Užasno. Bila sam prestrašena. Znala sam šta me čeka. Kada ste u maničnoj fazi, ne možete da spavate. Ideje vam iskrsavaju u glavi neverovatnom brzinom i osećate potrebu da radite neobične stvari, koje vam inače ne bi pale na pamet. Hodate gradom po ceo dan i noć. Nekada sam mislila da na sve strane upoznajem nove prijatelje, a neki od tih ljudi nisu bili nimalo fini. Manični ljudi mogu delovati krajnje šarmantno. Da ste me upoznali u maničnoj fazi, verovatno biste pomislili da se osećam sjajno. U tim trenucima čovek ima utisak da je sve u najboljem redu, ali iz iskustva zna da nije tako i da će u jednom trenutku doći do sunovrata. To je doživotna kazna sa kojom živim.“

Trenutno se dobro oseća, ili bar onoliko koliko je to moguće u vreme pandemije koronavirusa. Njeni romani su u rodnoj Švedskoj naišli na odličan prijem, a uskoro će se naći i pred čitaocima širom sveta. U London se preselila početkom godine kako bi bila blizu dece koja tu žive sa ocem i njegovom novom partnerkom. Dane provodi u prijatnom predgrađu na obalama Temze.

Šta očekuje od života u novoj sredini? „Videćemo. Ovo je novi početak. Pre svega bih želela da me ljudi prihvate kao nezavisnu ličnost i autora. U prošlosti bi, kada me vide, pomislili: o da, Karl Uve, o da, bipolarna. Volela bih da se to promeni.“

Autor: Lisa OʼKeli
Izvor: theguardian.com
Prevod: Jelena Tanasković


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
selimiru raduloviću uručena nagrada meša selimović  laguna knjige Selimiru Raduloviću uručena nagrada „Meša Selimović“
16.04.2024.
U utorak 16. aprila na Kosančićevom vencu u Beogradu, na mestu nekadašnje Narodne biblioteke, pesniku Selimiru Raduloviću svečano je uručena prestižna nagrada „Meša Selimović“ za pesničku zbirku „Zapi...
više
to blurb or not to blurb nije sve amazing, surprising i breathtaking ili  laguna knjige To blurb or not to blurb: Nije sve amazing, surprising i breathtaking... ili?
16.04.2024.
U moru fenomenalne, sjajne, spektakularne i književnosti koja oduzima dah, postavlja se pitanje: to blurb or not to blurb? Prenosimo vam sjajan tekst koji je objavljen na hrvatskom književnom prortalu...
više
20 popusta za predavanje huana pabla eskobara laguna knjige 20% popusta za predavanje Huana Pabla Eskobara
16.04.2024.
Huan Pablo Eskobar, autor knjige „Moj otac Pablo Eskobar“, poznat i pod imenom Sebastijan Marokin, predavač, pisac, arhitekta, dizajner i sin ozloglašenog Pabla Eskobara, u četvrtak 9. maja u MTS dvor...
više
promocija romana moja ljubav nikola tesla u rumi laguna knjige Promocija romana „Moja ljubav Nikola Tesla“ u Rumi
16.04.2024.
U Gradskoj biblioteci „Atanasije Stojković“ u Rumi, u sredu 17. aprila od 18 sati, biće predstavljen roman Ane Atanasković „Moja ljubav Nikola Tesla“. A već narednog dana, 18. aprila, takođe od 18 sat...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.