Laguna - Bukmarker - Mario Vargas Ljosa: „Ja sam utopista u svemu osim u politici“ - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Mario Vargas Ljosa: „Ja sam utopista u svemu osim u politici“

Novi roman peruanskog pisca se usredsređuje na život feministkinje Flore Tristan i njenog unuka, slikara Pola Gogena. Ali, „Raj na drugom ćošku“  je pre svega roman o društvenoj i ličnoj utopiji, roman o strastvenim idejama i mirenju sa njima, kao i o dve izuzetne osobe koje su se suprotstavile predrasudama svog vremena.
 
Mario Vargas Ljosa (Arekipa, 1936.) već malo više od godinu dana živi u ulici Flora u samom srcu Madrida. Ovo je primer onih slučajnosti koje nam se dogode kada se zaista udubimo u neku temu ili roman. Takva slučajnost je i činjenica da je ovaj roman objavljen neposredno pre dvsetote godišnjice od rođenja feministkinje Flore Tristan (7. aprila) koja je jedan od glavnih likova pored njenog unuka Pola Gogena koji takođe obeležava jubilaran datum – navršava se sto godina od njegove smrti 8. maja 1903. godine. A ovo nisu jedine slučajnosti. Činjenica da se  Flora Tristan pronašla u ulozi borca za slobodu nakon putovanja u Arekipu iz očajanja, kao i ta da je Gogen proveo nekoliko godina svog detinjstva u Limi inspirisala je pisca da se udubi u biografije ove dve istorijske ličnosti. Naravno, njihovi životi obuhvataju i neke od autorovih ličnih nedoumica, neke od duhova i njegove prošlosti.
 
Devetnaesti vek je bio period velikih utopističkih ideja i tajnih društava i baš u ovaj period ste smestili radnju ovog romana.

Da, 19. vek je pre svega vek utopija. U ovom veku se razvija ideja da je moguće oformiti savršeno društvo, da je moguće oblikovati ga, da je moguće uvesti ga u našu stvarnost ili da možemo naći takvo društvo na drugom kraju sveta. Ideja da je moguće stvoriti savršeno društvo na zemlji, da raj možemo doneti na zemlju tipična je za 19.vek. Flora Tristan i Gogen podjednako predstavljaju otelovljenje potrage za utopijom u različitim okruženjima.
 
Da li ste vi utopista?

Ja sam utopista u svemu osim u politici. Što se politike tiče, mislim da se prisiljavam (barem u proteklih 30 godina) da budem realističan, odmeren, demokratičan. Utopija je negacija demokratije, ili, bolje rečeno, demokratija je negacija utopije. Demokratija je ono moguće, ono nesavršeno, deo pretpostavke da savršeno društvo ne postoji niti će ikada postojati, da društvo može da se stalno poboljšava, a da će se napredak videti samo ukoliko se bude postizao na različitim poljima istovremeno. Mislim da je ovo donelo najviše napretka u politici. Ali takođe mislim da je apsolutno nedovoljno da bi se ispunile ljudske želje, ambicije i snovi. Ljudi žele savršenstvo. Zato smatram da ga treba tražiti u drugim oblastima – u stvaralaštvu, profesiji, ljubavi, zadovoljstvu. Ali sve ovo je individualno. Raj ne predstavlja isto za sve.
 
Pa ipak, i dalje vas privlači utopija.

Tokom života sam osetio i sigurno i dalje osećam tu neodoljivu (makar na Zapadu) primamljivost utopije, savršenog društva. A istovremeno, još u ranoj mladosti sam uz oduševljenje osetio i snažnu odbojnost jer je utopija neizbežno dovela i do stvaranja pakla. Utopija je iznedrila izuzetne ljude kao što su bili Flora Tristan ili Pol Gogen. Takav je bio i uvaženi lik Savetnika u „Ratu za smak sveta“. Istovremeno, utopija je oduvek bila praćena krvlju, nasiljem i nepravdama skoro tolikih razmera kao što su bile one koje je težila da ispravi. Ta podvojena priroda utopije mi je oduvek bila fascinantna, premda sam je doživljavao kao punu kontradikcije i razdora.  
 
Ako ste u mladosti bili idealista, u kom trenutku ste doživeli razoračanje?

Mislim da je koncept komunizma bio predstava savršenog društva u periodu mog detinjstva. Sećam se stiha Pola Elijara koji smo ponavljali kada sam se upisao na fakultet San Markos 1953. godine u Limi: „Znaš li za zemlju u kojoj nema prostitutki, lopova ili sveštenika?“ Mislili smo da je to savršeno drštvo. A verovali smo da je Rusija takva. Bila je to prolazna i prilično kratkog daha jer – kako to biva kada se čovek upusti u političke bitke – vrlo brzo sam postao deo sveta u kome je stvarnost bila vrlo daleko od utopije. To je bio svet zlobe, intriga, trivijalnosti, koje bi često prevagnule nad konačnim ciljevima. Drugi trenutak je verovatno bio početak kubanske revolucije. I tamo je delovalo da je jedno vreme zaista postojalo savršeno društvo i početkom šezdesetih, Kuba je na neki način predstavljala otelovljenje ovog sna. Kasnije, polovinom šezdesetih, kada su počeli progoni homoseksualaca i disidenata i nakon pokornog prilagođavanja sistema Sovjetskom Savezu i modelu autoritarnog socijalizma, takođe sam se razočarao. Od tada smatram da sam vrlo pronicljiv kada treba odustati od potrage za savršenim društvom u oblasti politike, i ubeđen sam da se pravi napredak može ostvariti jedino postepeno, istovremeno na nekoliko polja i da tu iskonsku ljudsku potrebu za savršenstvom treba usmeriti ka delanju koje nije destruktivno kao politika. Pojedinac može tražiti duhovno, profesionalno ili fizičko savršenstvo. Ne samo da smatram da je ovo opravdano, već i stimulativno i oplemenjujuće, ali ne u društvenom smislu jer se u toj oblasti ne može uspostaviti takva ravnoteža bez agresivnog i nasilnog nametanja društvu. Ono što je za nas savršeno, drugima može biti noćna mora.    
 
Da li uživate u istorijskim istraživanjima?

Imao sam sreće da mi kao studentu na univerzitetu San Markos predaje izuzetan profesor istorije, Raul Poras Baranćea. Njegova predavanja su me do te mere opčinila da sam počeo da preispitujem zanimanje koji sam odabrao, a ako sam nešto imao čvrsto rešeno još od detinjstva, bilo je to da postanem pisac. Poras me je na trenutak naveo da se zapitam da li bi trebalo da se okrenem istoriji. Mislim da mi je od tog trenutka pa do sada ostala ta strast prema istoriji i možda je u nekim mojim delima to pogrešno shvaćeno – na primeru „Povesti o Majti“ ili „Jarčevoj fešti“ i naravno, u romanu o kome sada govorimo. Otkrio sam i da me oduševljava pisanje romana koji za osnovu ima neki istorijski događaj ili istorijsku ličnost. I to ne da bih ispričao puke činjenice, pišem uz potpunu umetničku slobodu, ali za mene je fascinantna ta potraga za sirovim podacima jer me tada neprekidno nadolaze ideje, događaji, likovi, situacije, za mene je to kao trambolina mašte, služi za stvaranje.
 
U slučaju ovog romana, da li Vam je bilo teško da zauzdate dve snažne istorijske ličnosti i uklopite ih u književno delo?

I Flora Tristan i Pol Gogen olakšavaju spisateljski posao time što u njihovim životima postoji mnogo toga što ne znamo pouzdano. U slučaju Flore Tristan, postoje veliki skokovi od kad je pobegla iz svog doma, napustila Andrea Šazala kada je po treći put zatrudnela i kada je doputovala u Peru. O nekoliko godina njenog života možemo samo da nagađamo. Za mene je to bilo uzbudljivo jer su mi ti nepostojeći delovi slagalice dopustili da izmišljam događaje tako da se lik prilagodi mom viđenju te osobe. Kada je Gogen u pitanju, njegov život je pun peripetija, njegovo putovanje ne podrazumeva samo drugi geografski prostor, već i drugačiji položaj u društvu. On je mlad i uspešan pripadnik buržoaske klase koji stremi ka finansijskom uspehu i usponu na društvenoj lestvici, a kasnije postaje zaneseni boem, skoro prosjak u nekoliko navrata i nakon toga kreće na putovanja u egzotične zemlje, a o tom periodu gotovo i da nema zapisa. Mašta ima veliku ulogu u slučaju izgradnje oba lika kako bi se popunile praznine i kako bih ih predstavio kao zaokružene ličnosti. 
 
Da li ste od samog početka tako zamišljali ovaj roman?

Ne, uopšte nisam. Prvenstveno sam hteo da napišem roman samo o Flori Tristan. Dugo sam se držao ideje da napišem delo inspirisano njenim likom, vremenom u kojem je živela, političkim borbama u kojima je učestvovala, i već sam započeo sa pisanjem kada sam pročitao i ponešto o Gogenovom životu i shvatio da postoje mnoge sličnosti, nadasve kada su njihovi karakteri u pitanju, ličnost, tvrdoglavost, potpuno mirenje sa posledicama svojih dela. Gogen je, uprkos svemu, bio vrlo dosledan u onome što je radio i naumio, čak se i žrtvovao zbog toga. Istina je da je na tom putu ostavio za sobom i mnoge mrtve i ranjene. Isto važi i za Floru Tristan. U određenim trenucima, oboje su imali osobine koje su ih nagnale da ljude koriste kao oruđe, a to je užasno. Ali istina je i da kada se sve sabere i oduzme, oba lika pokazuju visok nivo integriteta.
 
Neobično je to što se Gogen nije preterano interesovao za svoju babu.

Čak sam i ja morao da dodam ponešto u romanu jer mislim da je jako malo toga znao o njoj. Iz nekoliko rečenica u njegovoj autobiografiji vidimo da o Flori nije znao gotovo ništa. Ali neosporno je da su imali vrlo slične gene. Oboje imaju vrlo jasnu utopističku viziju. Zbog toga toliko i pate i primorani su da se sučeljavaju sa stvarnošću.
 
Ovaj roman vodi čitaoca kroz priču o dve blistave, premda mučne sudbine. Protagonisti znaju kuda su se uputili i gaze sigurnim korakom, ne mareći za posledice.

I oboje biraju put koji izuzetno cenim, a to je put univerzalnosti. Oboje su, sa savremene tačke gledišta, izrazito antinacionalistički nastrojeni. Njima nije bitna domovina, već ljudi; pravda i sloboda ne samo za Francuze, već za čitav ljudski rod. Flora Tristan na početku svoje borbe zahteva pravdu za žene, ali na kraju se ne zalaže samo za njih, već za sve žrtve i ugnjetavane. Za žene, radnike, razbaštinjene, siromašne, eksploatisane. A gde Gogena vodi njegova potraga za suštinskom, bogatom, drugačijom umetnošću? Do poricanja nacionalne umetnosti, čak i odbacivanja zapadnjačke umetnosti, insistiranja na istraživanju primitivnijih kultura; umetnost Zapada mora da poprimi živahnost primitivnih umetnosti. I, šta otkriva? Čitav novi svet, druge modele estetike. Ovo je predstavljalo veliku revoluciju u njegovo vreme, kada je evropska umetnost bila usredsređena na Evropu. A ideja o uniji radnika Flore Tristan prevazilazi granice nacionalnog. Oba lika su građani sveta, što je u ondašnje vreme bilo nečuveno, novo i odvažno.
 
Za oba lika je ova želja da putuju i izađu iz svoje zemlje predstavljala proširenje vidika. Pretpostavljam da je i njihov kratkotrajan boravak u Peruu  nešto što vas je privuklo.

To je moja spona sa njima. Jasno je kao dan da Flora Tristan ne bi bila to što jeste da nije otišla u Peru. S jedne strane je putovanje frustrirajuće jer je očekivala da će je porodica priznati, da će je prihvatiti, da će postati naslednica i biti bogata. Ali to se nije desilo i u njoj je još više razbuktalo pobunjenički duh. S druge strane, zanimljvo je što je u Peruu shvatila da treba da se bori i da je uopšte moguće boriti se. U Evropi nije to mislila. Ona stiže u Peru kao devojka koja želi da reši svoj problem. Da ju je porodica Tristan prihvatila, bila bi samo još jedna u nizu buržuja. Onda u Peruu upoznaje suprugu predsednika Gamare, ženu koja je zagazila na muški teren, štaviše uspešno, dobija bitke i donosi političke odluke, što će ostaviti veliki utisak na Floru. Neobično je što se ovo dešava u zemlji koja je mnogo nazadnija u odnosu na Francusku, ali gde žene preuzimaju inicijativu, imaju svoje mesto, zahvaljujući njima shvata da može da se izbori za svoje mesto, da može da dela. Zbog toga je interesantno ovo putovanje Flore Tristan, kao i ono što će zbog tog putovanja uslediti. S druge strane, i Gogenovo iskustvo je zanimljivo. Jer, iako je bio u Peruu samo u detinjstvu, to iskustvo je ostavilo tragove koji će se posle jasno videti u njegovom slikarstvu.
 
Zanimljivo je što kada Flora objavljuje „Putovanje parija“, delo doživljava istu sudbinu kao „Grad i psi“ – oba dela nisu dobro prihvaćena u određenim krugovima i javno su spaljivana. Da li je peruansko društvo i dalje sklono odbacivanju samokritike?

Mislim da je samokritika neophodna. U njenom odsustvu dolazi do samoljublja, a tu se krije velika zaslepljenost. Postoji konformizam protiv koga se takođe treba boriti. Mislim da je kritika korisna, samokritika neophodna, ali osnovno je imati svest da se nešto može uraditi. Ne postoji nikakav razlog da pojedinac ili država skrsti ruke i prihvati nesreću, poraz, diktaturu, eksploataciju ili korupciju. Tragično je što se često u konformističkim stavovima u vezi sa svim što je loše može primetiti i samoljublje. U tom pogledu su Flora Tristan i Pol Gogen dostojni divljenja. A zanimljivo je što je baš Peru, zemlja koja je oduvek važila za mazohističku, bio mesto koje će Flori uliti duh nepokornosti i aktivnog, stvaralačkog nekonformizma; smatram da je to fascinantno. A bilo joj je dodatno teško zbog toga što je žena. Muškarci su imali načina da kanališu svoje buntovništvo a žene ne. Flora je morala da sama krči put, a bila je žena bez obrazovanja, bez veza ili uticaja. Žorž Sand ju je prezirala. Flora je bila samouka i njena ideja o radničkoj uniji nastala je umnogome zbog onoga što će se kasnije nazivati utopistički socijalizam. Njena ideja o radničkim palatama i radničkoj uniji oslanja se na Furijeovu teoriju o falansterima i donekle na Sen Simonova učenja. Ali njena ideja je preteča onoga što će na tu temu napisati Karl Marks, četiri godine nakon smrti Flore Tristan. U svom delu „Radnička unija“ kaže: „Treba ujediniti sve žrtve jer žene i radnici jesu žrtve i ta unija će biti nezaustavljiva sila i ta sila nije nacionalna sila, već potpuno internacionalna i ona će pokrenuti revoluciju“. Ta ideja će se prvi put pojaviti u komunističkom manifestu iz 1848. godine, četiri godine nakon njene smrti i četiri i po godine nakon objavljivanja „Radničke unije“. Mora se priznati da je u ovoj oblasti bila pionir.
 
Da li su se Marks i Flora Tristan upoznali?

Marks je nikada nije pomenuo. Mogli su se upoznati, nije dokazano da jesu, ali napisao sam scenu u kojoj se susreću baziranu na stvarnim činjenicama jer je Marks štampao pamflet o franačko-pruskom ratu u isto vreme i u istoj štampariji koja je štampala Florinu knjigu o radničkoj uniji. Mogli su se sresti tamo u nekom trenutku.
 
Verovatno je makar pročitao njeno delo.

Ali nikada je nije citirao. I Frederik Engels, koji je objavio knjigu o radničkoj klasi u Engleskoj je u svakom slučaju morao pročitati knjigu Flore Tristan o Londonu, tu nema nikakve sumnje. Ni on je nije citirao niti je rekao da napravio plagijat njenog dela, ali je uzeo mnoge ideje od nje. Mislim da nisu imali nameru da sakriju izvor koji su citirali, već su prećutali zbog urođenog prezira prema ženama. Zbog toga što se žena mešala u mušku delatnost. Ni Marks ni Engels joj nisu odali dužno priznanje kao začetnici ideja koje će biti ključne za temelj Komunističkog manifesta.  
 
Što se tiče Gogena, bio je vitalan čovek, bogatog stvaralaštva. Enegrija koja je vidljiva na njegovim slikama kao da je proisticala iz njegove seksualnosti.

Tako je. Gogenova priča je fascinantna. Prvenstveno mislim na njegovu potpunu promenu ličnosti od osobe koja nije imala umetničke ili slikarske sklonosti sve do posle tridesete godine, a u to doba, čovek tih godina se smatrao i više nego zrelim. Ali onog trenutka kada otkrije umetnički poziv, potpuno mu se predaje i iz korena menja svoju ličnost. Ne samo da je napustio posao brokera na berzi (do tada je bio čovek koji je držao do formalnosti), i ne samo da postaje boem, već se prepušta seksu sa neizmernom strašću i povezuje taj vitalni fizički čin na neraskidiv način sa umetničkim stvaralaštvom. To je izvor njegovih ideja, pomalo konfuznih jer on, kao ni Flora, nije bio učen niti načitan čovek. Kao i ona, jedino što imao bila je genijalna intuicija. A njegova genijalna intuicija mu je govorila da su primitivne kulture vredne poštovanja. Tako nije mislio niko iz njegovog vremena. Gogenovo stvaralaštvo otvorilo je prozor u taj svet i bilo je zaista revolucionarno.
 
U ovom romanu ste rekonstruisali deo priče koje kriju pojedine Gogenove slike.

Svako poglavlje je jedna slika. Lajtmotiv svakog poglavlja je rasvetljavanje jedne od njegovih slika. Naravno, ja sam odabrao one koje mi se najviše dopadaju. Voleo bih da se nekada napravi izdanje sa umetnutim slikama koje su pomenute u romanu.

Autor: Fieta Harke
Izvor: elpais.com
Prevod: Sonja Laštro


Podelite na društvenim mrežama:

održana promocija knjige bez opoziva poslednje reči znamenitih ličnosti  laguna knjige Održana promocija knjige „Bez opoziva: Poslednje reči znamenitih ličnosti“
17.04.2024.
U kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC 16. aprila predstavljena je knjiga „Bez opoziva: Poslednje reči znamenitih ličnosti“ Vladete Jankovića i Dejana Mihailovića, obuhvatan i raznovrstan hronološk...
više
promocija romana tri hleba nasušna u trsteniku laguna knjige Promocija romana „Tri hleba nasušna“ u Trsteniku
17.04.2024.
Autorka Slavica Mastikosa predstaviće svoj roman „Tri hleba nasušna“ pred čitaocima u Trsteniku. Promocija će se održati u petak 19. aprila od 19 sati u čitaonici Narodne biblioteke „Jefimija“. ...
više
srđan valjarević niko ne može da zna šta je taman laguna knjige Srđan Valjarević: Niko ne može da zna šta je taman
17.04.2024.
Malo je ljudi na našoj književnoj sceni oko kojih se tako diže fama kao kada se pomene ime Srđana Valjarevića. On je među čitaocima izgradio kultni status tokom decenija, zato što ga to uopšte nije za...
više
ljubica arsić u svetu usamljenika u kom živimo za pisca su parovi provokativni video  laguna knjige Ljubica Arsić: U svetu usamljenika u kom živimo za pisca su parovi provokativni [video]
17.04.2024.
Ljubica Arsić, jedna od najznačajnijih savremenih srpskih spisateljica, predstavila je zbirku kratkih priča „Ti i ja smo bili par“ kao gošća „Kulturnog dnevnika“ na RTS-u. U njima autorka ispituje top...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.