Životinjsko carstvo

Dugogodišnjim posmatranjem ustanovio sam da većina ljudi čašu sa vodom na pola – vidi kao polupraznu, a ne kao do pola punu.



Šta više, ustanovio sam kako ljudi koji opažaju čašu do pola praznu, a ne do pola punu – vide ovaj svijet kao pakao, a ne kao raj na zemlji.

Na jednoj dugoj dionici, tokom vožnje, pitao sam oca, čovjeka kojemu je Bog dao sve, i zdravlje i ljepotu, i zlatni zanat, i lijepu ženu, i dvojicu sinova, i mnogo unuka, da li bi poželio da se vrati u Mladost. Na to je moj otac odgovorio bez razmišljanja da ne bi. Zašto?! Zato što je život težak, kazao je.

Da, život je težak.

Književnik Rable prvi je u literaturi riječima nacrtao psa koji dugo glođe kost zarad mrve slasti koju pruža ono malo ukusne srži. Te tako i mi, kanda, živimo živote zarad mrve svakodnevne slasti. Neko te slasti ima satima, ako je blagosloven zaljubljenošću, ili sitom prepovijenom bebom, drugi pak imaju minute, no je blažen i onaj ko u današnjem sve zapadnijem svijetu ima makar trenutke sreće unutar do pola pune čaše dana.

Hoću da kažem kako je množini ljudi život sve teži. Veliki nas Brat gleda očima sa svih kamera, i prati.

Tehnološko stezanje omče oko naših vratova osjećam na svom, izdan od države sasvim.

Količina zla u svijetu koji otima djecu i žrtvuje ih u satanističkim kultovima je prevršila svaku mjeru. Ne mogu da dokažem kako zlo od koga se ježi koža postoji, ali ga osjećam. Konektovan sam sa vremenom u kome živim.

Opazio sam da se zlo iz ljudi prelilo u životinje, jer su i one konektovane s vremenom u kome žive. Naučnici dokazuju postojanje inteligencije kod životinja kakvu ranije nismo imali prilike da vidimo. Na ulazu u Zaliv stoji tvrđava Mamula, iz doba Austrougarske. Od kazamata za mučenje Bokelja u oba svjetska rata, bestidnici sada grade turistički ostrvski rizort. No radnici kazuju gdje ih čudi, pa i straši ponašanje galebova, najvećih mediteranskih ptica, jer ne samo da se ovi glasovima očigledno dogovaraju kako će ih napasti, već ih tako organizovano i napadaju! Zakupac Mamule ruši galeblja gnijezda, razvrće pticama dom!

Ne može se prirodi dopasti onaj ko je uništava. Niti se dobru može nadati ko druge gazi u trci za dinarom.

Dok mi Matriks arhivira svaki klik, ne mogu da se, zagledan u neke klipove, otmem utisku kako je Bog i u životinjama posadio ljubav, ne samo u ljude, o čemu nikad prije nisam promišljao, jer nisam bio u prilici da Životinjsko carstvo osmotrim iz novog ugla. Sada su kamere svuda, pa bilježe i što svakog trenutka čine životinje, iako su one to može biti radile stalno.

Pazimo...

Vidio sam patku koja pljosnatim kljunom uzima zrnastu hranu iz posude na ivici nekog japanskog jezerceta, i tim zrnevljem hrani ribe što se praćakanjem ubiše da prve u plićaku dođu do sadržaja iz patkinog kljuna!

Vidio sam mačku koja stoji na ivici bazena i nježno šapicom miluje glavu delfina jer se to ovome baš sviđa, pa sve izranja i potura se ne bi li ga mačka milovala još.

Vidio sam gusku koja toplim krilom grli mače da bi ga grijala dok blaženo spava.

Neko je snimio majmuna koji jabukom hrani veliku kornjaču.

Neko bijelog kita belugu kako se, između santi leda, igra sa ljudima koji mu s broda dobacuju lopticu, i on je donosi ljudima natrag. Da mu je opet bace!

Da ne povjeruje oko koje gleda ribu koja uporno dolazi da je mazi čovjek do pojasa ušavši u more.

Posebno da ne povjeruje kada gleda hobotnicu koja se potura ljudskoj ruci ne bi li je ona milovala u plićaku. Ode pa se vrati, kao i ona riba, i sve tako. Ko bi rekao da se divlje životinje ne mogu pripitomiti da li bi pogriješio? Ili se zbilja radi o ljubavi koju je Bog posadio svuda, pa i u patku i u mačku i u delfina i u gusku i u kita i u ribu i u hobotnicu? Čovjek je u Raju živio čak i sa opasnim životinjama. Što mu danas orka ne bi jela iz ruke?

Vidio sam psa koji maše repom na kamenom molu zabrinut što je radostan kakav već jeste preplašio bio mačku i ova je slučajno upala u more. Ako neka životinja ne voli vodu, to je mačka. I sada, kao da pas sa snimka to zna, skače po nju u more, podmeće se i ima izbezumljenu mačku na leđima, pliva šapicama do ivice mola, da pušta mačku da naskoči na mol i finalmente se spasi.

Cijele ove storije o dobroti koja postoji ako život na Zemlji vidimo kao čašu do pola punu – ne bi bilo da nisam vidio klip sa bejbi antilopom i lavicom. Šta vidimo da snima očigledno neka safari-kamera? Vidimo kako je gladna lavica pojurila nezaštićeni presladak zalogaj u vidu bejbi antilope. Životinjica trči koliko joj je Bog dao, ali je lavica brža, sustiže je, i obara šapom. Umjesto da je pred kamerama rastrgne, događa se obrt, jer bejbi antilopa, kao Andrićeva Aska u odnosu na vuka, počinje da se umiljava lavici, da svoju glavu gladi o lavičinu. Lavica je zbunjena samo tako; ovo što joj se događa ne bi trebalo da se događa, a događa se?! Bejbi antilopa ponaša se i dalje kao da joj je lavica rod najrođeniji. Tada slijedi dodatni obrt u režiji Boga Oca: u kadru se pojavljuje druga gladna lavica koja hoće da kidiše na antilopicu. Sada prva lavica bez ikakvog razmišljanja staje u odbranu bejbi antilope, ne kao da brani plijen od dijeljenja, nego kao da brani rod najrođeniji.

Imam utisak da nas samo mrva dijeli od uređenog globalnog poretka u kome ne samo da čovjek čovjeku ne mora da bude vuk, nego ne mora ni vuk da bude vuk čovjeku.

Ili smo ušli u strašan rat koji se novim sredstvima vodi iznad naših glava a preko naših leđa i koji će se završiti apokalipsom – ili ćemo biti poput opisanih životinja i nalaziti se bližnjima na strani čime ćemo prorokovanu apokalipsu potisnuti daleko u budućnost. Trećeg nema.

Apokalipsa je užas koji dolazi. Ne moramo je baš mi, psinama koje jedni drugima činimo, prizvati ovih dana. Još uvijek imamo moć da smijenimo izdajice istine, države, ljudskog roda i planete Zemlje. Pitanje je, imamo li petlju? Jer ako nemamo hrabrosti da slobodu uvijek i iznova osvajamo, onda ćemo se pojesti međusobno, prvo za tuđ račun, a onda zbog gladi. I bićemo životinje.

Fotografija: Kornjačica Eurotestudo hermanni u knjižari (Foto: N. M.)

Izvor: Pečat