Laguna - Bukmarker - Izgubljeno: Da li treba ispoštovati želje pisaca na samrti? - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Izgubljeno: Da li treba ispoštovati želje pisaca na samrti?

Kada se u porodici rodi pisac, rekao je poljski pesnik Česlav Miloš, sa tom porodicom je gotovo. Da, ali kada pisac umre, problemi te porodice tek počinju. Testamenti mogu biti kontradiktorni, a uputstva književnim izvršiocima zbunjujuća. Dela koja ostanu na računarima ili u fiokama pisaćih stolova nemaju izvestan status: jesu li ili nisu planirana da budu objavljena? A ako je pisac dovoljno poznat, pojaviće se biografi sa kojima se treba suočiti: da li im se može verovati da će stvoriti verodostojan portret? Tokom života, pisci imaju kontrolu. Od trenutka kada ih više nema, na drugima je da čuvaju njihovu reputaciju.



Predostrožnost može biti okrutna, a imenovani staratelji (bilo da su supružnici, deca, advokati, agenti, urednici ili prijatelji) nisu toliko čuvari plamena koliko zmajevi koji čuvaju pećinu. Potomstvo je retko srdačno prema njima: kako god da se ponesu, biće osuđeni. Ukoliko ne ispoštuju autorove želje, poput onih koji su nedavno pristali na objavljivanje nedovršenog dela francuskog filozofa Mišela Fukoa koje on sam nije želeo da objavi, biće nazvani izdajnicima. A ako su previše lojalni pa unište delo koga se autor odrekao, a bilo je vredno spašavanja, smatraće ih filistarima ili jednostavno veoma glupim. U svakom slučaju, ne mogu se izvući iz usluge koja im je dodeljena. Ostavljeno im je imanje da njime upravljaju: površina pokrivena rečima.

Tako je testament Harper Li javno objavljen. Potpisan je samo osam dana pre njene smrti 2016. godine i, iako je za naslednike imenovala nećaku i tri nećaka, za svog književnog izvršioca postavila je advokaticu Tonju Karter. Sestra Harper Li - Alis je imala tu ulogu, ali nakon što je preminula u sto trećoj godini 2014. godine, Karterova je preuzela kontrolu. Ona je ta koja je otkrila „izgubljeni“ rukopis romana „Idi postavi stražara“ u sefu i, dva meseca nakon Alisine smrti, organizovala je da knjiga bude objavljena iako je Lijeva 55 godina ponavljala da će „Ubiti pticu rugalicu“ biti jedini roman koji će ikada objaviti. Bilo je priče o tome da postoji i treća knjiga, iako Karterova – koja se protivila otvaranju testamenta – nije mnogo otkrila o tome. Ima ljudi iz Monrovila u Alabami, rodnom gradu Harper Li, koji dovode u pitanje koliko je autorka bila razumna kada je potpisala testament („jadna Nel ne vidi i ne čuje i potpisaće šta god da pred nju stavi osoba u koju ima poverenja“, rekla je Alis jednom). Istraga države Alabame nije pronašla dokaze da je spisateljica bila žrtva zloupotrebe stare osobe. Ipak, ima i mnogo onih van Alabame koji se pitaju sa koliko odgovornosti se pazi na zaostavštinu Harper Li.

Najgori slučaj lošeg upravljanja pravima na posthumno objavljivanje dela zabeležen je u slučaju Bajronovih neobjavljenih memoara, koji su postali problem odmah nakon što je vest o njegovoj smrti stigla iz Misolongija do Londona. Tri ključna igrača – iliti krivca – u ovoj priči su njegov prijatelj Džon Hobhaus (političar i pisac pamfleta), izdavač Džon Mari (u čijoj su se kući sastajali) i irski pesnik Tomas Mur (kome je Bajron poverio memoare nekoliko godina ranije). Hobhaus je bio za to da memoari budu uništeni. Nije mogao da podnese to što ih je Bajron poverio pre Muru nego njemu, a i čuo je da su bestidni: zarad očuvanja Bajronove reputacije i kako bi se poštedele njegova polusestra Augusta i bivša žena Anabela, smatrao je da ne bi trebalo da ugledaju svetlost dana. Mur se nije slagao sa tim. Ne samo da ih je pročitao nego je i dao da se napravi kopija jer je original bio raskupusan budući da je prošao kroz mnoge ruke; bili su daleko manje uvredljivi nego što se govorilo, rekao je. Mari je stao na stranu Hobhausa: lepo je zaradio objavljujući Bajronovu poeziju, ali je imao i dosta problema zbog toga (pretnje, tužbe, žalbe) i plašio se da će ih sa memoarima biti još više. Razmatrali su moguć kompromis ‒ da se rukopisi sačuvaju i zaključaju na određeno vreme. Ova opcija je na kraju odbačena i uprkos Murovom protivljenju, pojavio se Marijev sin i pomogao u spaljivanju rukopisa. Za samo nekoliko minuta, original i kopija pretvoreni su u pepeo.

Ako spaljivanje knjiga potiče iz besa, koliko god pogrešno ili dobro organizovano bilo, spaljivanje rukopisa potiče iz straha. Bolje uništiti dokaz nego dozvoliti da padne u „pogrešne“ ruke. Čak i danas, u vreme velikih priznanja, potencijalni bes se može javiti svuda; samo se lista prekršaja promenila. Tamo gde su nezakonite veze, alkoholizam, skromno poreklo ili mentalne bolesti nekada bile razlog za sramotu, danas su tu rasizam, mizoginija, politički ekstremizam i seksualno uznemiravanje. Ginter Gras je napadnut kada je isplivalo, u njegovim kasnim sedamdesetim godinama, da je nekada bio član SS-a, činjenica koju je pažljivo skrivao decenijama. Mora se uzeti u obzir da je sam priznao. Polemika bi bila veća (bez sumnje bi se zahtevalo da mu se oduzme Nobelova nagrada) da je novinar ili biograf došao do tih podataka i objavio ih. U januaru 2018. je pod sličnu istragu došla užasna politička pripadnost francuskog pisca Luisa Ferdinanda Selina, gotovo pola veka nakon njegove smrti, kada je advokat njegove udovice dozvolio da se piščevi zloglasni antisemitski pamfleti iz tridesetih godina ponovo objave od strane izdavačke kuće Galimar. Nakon protesta jevrejskih grupa i istoričara, koji su tvrdili da ponovno objavljivanje dovodi do „rizika od poziva na ubistvo“, Galimar je odustao od objavljivanja.

Tekstovi imaju neizmernu snagu da prouzrokuju bol. Kako to Stiven Fraj voli da kaže: „Prut i kamen mi mogu slomiti kosti, ali reči će me uvek boleti.“ Poslednjih godina, mnoge žrtve su istupile i žalile se na povrede koje su im nanete, ili njihovim porodicama, nekim romanom ili memoarom: ujak Karla Uvea Knausgora, majka Mišela Ulebeka, bivša žena pijaniste Džejmsa Roudsa, sestra Hanifa Kurešija, porodica o kojoj govori „Knjižar iz Kabula“ Osne Sejerštad – svi oni su se žalili ili tražili pravno obeštećenje. Prava onih o kojima se piše nikada nisu bila toliko ljutito isticana. Ponekad čak i cele zajednice tvrde da su žrtve. Stanovnici Elenkora u Francuskoj nisu bili srećni zbog načina na koji su prikazani u romanu „Gotovo je s Edijem Belgelom“ Eduara Luja (uskoro u izdanju Lagune), a njegova majka je predvodila protest. „Nije u redu to što je uradio“, rekla je novinaru. „Prikazao nas je kao zaostale seljačine.“

Čak i autori koji odlučno brane prava na slobodu izražavanja mogu promeniti stranu kada se i sami nađu pod reflektorima. „Bez biografije“, pisci često kažu svojim izvršiocima. Džordž Orvel i V. H. Odn su jedni od onih koji su (neuspešno) zahtevali takvu stvar. Sa starošću dolazi i potreba da se svedu računi – kako sa poslovne strane (sastavljanjem testamenta) tako i sa emotivne (brišući tragove nesmotrenosti). Tomas Hardi imao je ideju da potencijalno neodgovarajuću biografiju preduhitri pisanjem sopstvene „autentične“ verzije pre nego što je preminuo, pod autorstvom svoje druge žene Florens. Postavio joj je uslove u privatnom pismu u kojem se navodi da sve činjenice koje su „indiskretne, omalovažavajuće, monotone, trivijalne, provokativne ili na bilo koji način nepreporučljive“ treba izostaviti. Bilo je tu nekoliko nagoveštaja prevare. Ali istina nije isplivala gotovo deceniju nakon objavljivanja njenog dvotomnog „Života“. U međuvremenu, odmah nakon Hardijeve smrti, Florens je spalila sva pisma i beležnice koje on sam nije. Kada joj je njihov baštovan, Berti Stivens, ponudio pomoć, „insisitirala je da to uradi sama i kada je sav papir uništen, prečešljala je pepeo kako bi bila sigurna da nijedan papirić niti reč nisu preostali“. Kako je primarni izvor uništen, Hardijeva poluizmišljena autobiografija/biografija mogla je dobiti status istine. „Ono što je želeo da se upamti, upamćeno je“, napisao je Filip Larkin, „ono što je želeo da se zaboravi, zaboravljeno je.“

Larkin je bio fasciniran presedanom koji je Hardi učinio. Kada je bio na samrti 1985. godine, pratio je Hardijev primer i zamolio svoju prijateljicu Moniku Džouns da uništi njegove dnevnike koje je zvao „nekom vrstom sjajne knjige zanovetanja“. Kako je bila previše bolesna, Monika je poverila taj zadatak njegovoj sekretarici Beti Mekeret. Instrument uništenja bila je mašina za sečenje; više desetina listova dnevnika je prošlo kroz nju pre nego što su spaljeni u kotlarnici univerziteta Hal, samo su korice preživele. „Nisam mogla da odolim a da ne vidim odlomke dnevnika“, poverila je Mekeretova Larkinovom biografu Endruu Moušunu. „Bili su nesrećni. Očajni, zaista.“

Henri Džejms bio je još jedan koji je napravio „džinovsku lomaču“ od svoje arhive i posmatrao ono što je nazvao „zakonom neostavljanja ličnih i privatnih dokumenata na milost slučajnostima ili čak svojim izvršiocima“. Jedina želja, rekao je, bila mu je da „frustrira najviše moguće posmrtne eksploatatore,“ likove o kojima piše u svom romanu „Aspernova dokumenta“ gde „izdavački podlac“ odlazi u Veneciju kako bi se dokopao književne ostavštine čuvenog američkog pesnika Džefrija Asperna i prevarama dospeva u dom Aspenove nekadašnje ljubavnice. Džejms se ove teme ponovo dotakao u svojoj priči „The Real Right Thing“. Ovoga puta, posmrtni izvršilac je manje beskrupulozan i biva pozvan od strane udovice čuvenog pisca Eštona Dojna kako bi pregledao beleške njenog supruga. Dojnov duh se pojavljuje i ne odobrava ovu nameru, pa udovica i službenik odustaju, ubeđeni da ih njegov duh upozorava na to da život ne sme biti zarađen Životom.

Da autori mogu imati uticaja i iz groba nije izmišljotina; to što su prošlost ne sprečava ih da čačkaju sopstvenu budućnost. Tokom života, Semjuel Beket je pažljivo nadgledao nove postavke svojih dela: uputstva za scenu su se morala poštovati doslovno. Nakon Beketove smrti, njegov nećak Edvard Beket radio je to isto. Godine 1994, sprečio je Deboru Vorner da ode na turneju sa postavkom predstave „Footfalls“ u pozorištu Gerik u Londonu. Od tada je često osporavao korišćenje muzike, davanje uloga ženama ili „injekcijama“ rase u „Čekajući Godoa“ ili pretio zabranama.

Edvard Beket na to gleda kao na poštovanje svoga strica. Ali pisci su često loše sudije sopstvenim delima. Judžin O’Nil je sumnjao u vrednost nekoliko svojih komada; i samo zahvaljujući trudu njegove treće supruge i književnog izvršioca, Karlote Moneterej, mnogi od rukopisa su preživeli – a i njegovo remek delo „Long Day’s Journey into Night“ (na koje je stavio dvadesetpetogodišnji embargo) izvedeno je ubrzo nakon njegove smrti.

A tu je i Mišel Fuko, čiji je četvrti deo važne „Istorije seksualnosti“ postojao samo u obliku prvog rukopisa kada je umro 1984. godine, ali je nedavno objavljen pod naslovom „Confessions of the Flesh“ (Ispovesti puti). „Nosioci prava Mišela Fukoa smatrali su da su vreme i okolnosti povoljne da se ovo važno delo konačno objavi“, napisao je u uvodu filozof Frederik Gros, iako je Fuko bio očigledno protiv. „Nema posthumnog izdanja“, govorio je svojim prijateljima. „Ne izvodite Maks Brod – Kafka trik na meni.“ Možda je Fuko bio taj koji je izvodio trik, jer je Brod najpoznatiji primer izvršioca koji nije ispunio želje autora. „Najdraži Makse“, napisao je Kafka dok je umirao od tuberkoloze, „sve što ostane iza mene u vidu dnevnika, rukopisa, pisama koja sam ja pisao i koja su mi pisali, skica, itd... treba spaliti, potpuno i bez čitanja.“ Ali Brod mu je odmah rekao da ga neće poslušati. Tokom njihovog „nepomućenog prijateljstva“, Brod „nikada nije bacio ni najmanji papir koji je poticao od Kafke, čak ni razglednicu“. Da nije bilo Broda, „Proces“, „Zamak“ i „Amerika“ nikada ne bi bili objavljeni.

Slepa poslušnost je jedna od opcija izvršioca, odbijanje u korist književnosti je druga. Kada je više strana uključeno u proces, a svaka od njih posesivna prema autoru, stvari postaju komplikovanije. Sudbina pesama Emili Dikinson bila je vrlo turbulentna nakon autorkine smrti. Njena sestra Lavinija (kojoj je ostavila imanje) zamoljena je da uništi njene privatne dokumente, ali ne i pesme, od kojih je Emili mnoge ušila u knjižice i zaključala u sanduku. Da bi ih objavila, Lavinija se prvo obratila Suzan, supruzi njihovog brata Ostina, koja je godinama bila Emilina poverenica, savetnik i muza. Ali Suzan je sa time odugovlačila pa se Lavinija obratila Mejbel Lumis Tod koja je idealizovala Emili (iako je nikada nije upoznala) i koju je Suzan, sa razlogom, prezirala – Mejbel je bila Ostinova ljubavnica. Zbirka pesama koju je Mejbel uredila zajedno sa Tomasom Higinsonom pomoglo je u stvaranju mita o Emili kao usamljenoj ženi i sakrilo njeno blisko prijateljstvo sa Suzan. Zavada – slična imovinskoj raspravi (o tome koja strana je imala više prava na Emili) – nastavila se tokom sledeće generacije, te su Suzanine kćerke i Mejbel izdavale konkurentske zbirke. Na kraju su pesme koje su ostale iza Dikinsove podeljene među dva zavađena domaćinstva. Tek 1955. godine su ponovo okupljene u jednoj zbirci.

Slično rivalstvo odigralo se i nakon smrti Roberta Luisa Stivensona, mada on sam snosi dobar deo krivice. Prvobitno je nameravao da njegov biograf bude V. E. Henli. Zatim je u testament dodao zahtev da to ipak uradi njegova supruga Feni. Kasnije se ponovo predomislio i tražio da to preuzme kritičar Sidni Kolvin. Na kraju, delo je napisao Grejam Belfor, Stivensonov rođak, čija je taktična biografija veoma dobro prihvaćena – od svih sem Henlija koji je, pišući prikaz, knjigu nazvao „zašećerenim portretom stvarnog čoveka“.

Šta bi moglo biti otkriveno o životu njenog supruga pre nego su se venčali bila je osetljiva stvar za Feni Stivenson, koliko i za Florens Hardi svojevremeno. Reč je o dilemi sa kojom se sreću mnogi biografi kada vagaju između dužnosti da budu iskreni i prisustva udovice koja bi želela da određene stvari budu zataškane ili izostavljene. Koliko god otvorenog uma bile, ožalošćene partnerke se mogu uvrediti kada se prethodnicama dodeli primat u vidu ljubavnice ili muze. Ali ukoliko ne sarađuju, u slučaju da su povučene i stidljive, postoji mogućnost da budu skrajnute. Odlična biografija Džona Apdajka koju je napisao Adam Bigli, napominje pomoć koju je dobio od Apdajkove prve supruge Meri („moja inspiracija od prvog intervjua“), ali nigde ne spominje pomoć druge supruge Marte.

Tamo gde je ožalošćeni partner ujedno i književni izvršilac, problemi se množe. Kada je druga supruga T. S. Eliota, Valeri, zabranila Piteru Akrojdu da citira Eliotovo delo, „osim u svrhe komentara u kritičkom kontekstu“, poruka je bila jasna: ništa o čoveku se ne sme zaključivati iz pesama. Odbijajući saradnju, Valeri nije samo poštovala suprugovu želju da se ne objavljuje njegova biografija, već je i čuvala materijal za sopstveni projekat, zbirku pisama od nekoliko tomova koja je ostala nezavršena kada je preminula 2012. godine. Ono što je ljutilo koliko i Akrojdova biografija bila je predstava (a kasnije i film) Majkla Hestingsa „Tom i Viv“ i verovanja koja je podstakla: da je zatvorio svoju prvu suprugu Vivijen u duševnu bolnicu; da je preuzeo zaslugu za stihove u „Pustoj zemlji“ koje je Vivijen napisala; i da je bio hladan, nemilosrdan i egocentričan. Možda joj je i smetala ideja da je Vivijen bila žena koju je njen suprug voleo najviše i „zauvek“, a ta čast, smatrala je, pripadala je ipak njoj.

Kada je Džonatan Bejt istraživao za svoje delo „Ted Hughes: The Unauthorised Life“, pesnikova udovica Kerol želela je da se drži na distanci. Ali kada je videla da njegovo „delo u nastajanju“ nije ono čemu se nadala, ona i izdavačka kuća Faber su se povukli iz saradnje ostavljajući Bejta da objavi delo za HarperKolins. Da li bi za nju bilo bolje da je ostala u priči i eliminisala greške u tumačenju koje su je toliko potresle kada je knjiga objavljena? Možda. Ali upravljanje književnom ostavštinom je teško čak i za relativno nezainteresovane strane, a ako je autor neko koga volite, teško je stvari uraditi kako treba. Hjuz ih je pogrešno uradio kada je spalio dnevnik Silvije Plat koji je pisala tokom poslednjih meseci: koliko god da je bio oštar prema njemu (malo pre toga su se rastali), veću je štetu sebi naneo uništivši ga.

Ipak, za njega je dnevnik bio nešto što ne bi trebalo svako (posebno ne njihovo dvoje dece) da pročita – za razliku od pesama, koje su planirane za objavljivanje. I uz svu kritiku na račun njegovog rukovanja posthumnom reputacijom Silvije Plat, ipak nije odgovoran za nedavna izdanja njenih dela. Naslovnica prošlogodišnje zbirke njenih pisama koja je objavljena u Velikoj Britaniji sadrži njenu sliku u bikiniju; na jubilarnom izdanju „Staklenog zvona“ iz 2013. godine je žena koja proverava svoju šminku; Hjuzov izbor njene poezije objavljen 2004. godine na naslovnici ima sliku Platove u kupaćem kostimu. Bilo je protesta zbog ovakve seksualizacije Silvije Plat. Koliko god privlačno delovalo široj publici, ovakve naslovnice stvaraju rizik od trivijalizacije ozbiljnosti njenih dela i njihovog značaja; pitanje je da li ih je i sam Hjuz podržao. Originalna zbirka sa izborom iz njene poezije, objavljena 1985. godine kada je još uvek bio živ, imala je jednostavnu koricu.

„Mrtav sam“, izgovara Hamlet Horaciju. „Ti Živiš. Pričaj o meni i mojim delima pravedno.“ Za većinu književnih izvršilaca, pravedno postupiti prema autoru je dosadan posao: održavati knjige u štampi, paziti na povlastice, odgovarati na pisma, prodavati rukopise, naplaćivati dozvole i uopšteno osigurati da piščevo ime živi iako njega više nema. Ali nije to posao koji treba shvatiti olako. Obaveze su, u najboljem slučaju, bez zahvalnice (osoba koja vas je izabrala nije tu da vam se zahvali), a u najgorem su etička noćna mora. Autori su dovoljno teški i dok su živi. A stvari ne postanu lakše kada umru.

Autor: Blejk Morison
Izvor: theguardian.com
Prevod: Dragan Matković
Izvor: The Guardian


Podelite na društvenim mrežama:

predstavljena pesnička zbirka u lavirintu  laguna knjige Predstavljena pesnička zbirka „U lavirintu“
19.04.2024.
Nova zbirka poezije Igora Mirovića predstavljena je 18. aprila u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC.   Pored autora, o knjizi su govorili prof. dr Zoran Đerić i prof. dr Aleksandar Je...
više
ema jarlet o orionu i mraku slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života laguna knjige Ema Jarlet o „Orionu i Mraku“: Slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života
19.04.2024.
Autorka hita „Orion i Mrak“ Ema Jarlet otkriva svoju opsesiju mrakom, kako nastaju priče i junaci koje ilustruje i u kome je pronašla inspiraciju za svoje čarobne slikovnice koje nakon objavljivanja n...
više
rastislav durman o novoj knjizi ona bića koja nisu sića  laguna knjige Rastislav Durman o novoj knjizi „Ona bića koja nisu sića“
19.04.2024.
„Ona bića koja nisu sića“ nova je knjiga evropskih bajki koju je priredio novosadski autor Rastislav Durman. Pisac za decu i odrasle poslednjih godina posvetio se prikupljanju bajki sa svih evropskih ...
više
prikaz knjige vladalac nikola makijavelija uputstvo za rukovanje državom laguna knjige Prikaz knjige „Vladalac“ Nikola Makijavelija: Uputstvo za rukovanje državom
19.04.2024.
„Ne zna se ko pije, a ko plaća“ najbolji je iskaz o situaciji u renesansnoj Italiji. U svakom njenom kutku sram, zločin i samovlašće bili su deviza. Zločin? Stvar službene dužnosti. Ubistvo? Oblik dru...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.