Laguna - Bukmarker - Grad iseljenika: kad je Mario Vargas Ljosa sreo Hulija Kortasara u Parizu - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Grad iseljenika: kad je Mario Vargas Ljosa sreo Hulija Kortasara u Parizu

Verujem da su mnogi Latinoamerikanci počeli da osećaju Latinsku Ameriku zahvaljujući onome što zovemo „bumom“. Moj slučaj je zasigurno takav. Rođen sam u Peruu, odrastao sam prvo u Boliviji, a onda u Peruu. Našao sam svoj poziv pisca kada sam bio vrlo mlad i sazreo sam, kao i mnogi drugi pisci moje i prethodnih generacija, čitajući pre svega prevode severnoameričkih i evropskih pisaca. Odrastao sam slabo svestan toga što se događalo na polju literature u susednim zemljama, posebno na polju fikcije. Sreo sam neke latinoameričke pisce koji su bili idoli, koji su bili zvezde prve lige, poput Nerude, na primer, čija se poezija čitala u celoj Latinskoj Americi, ali dok nisam stigao u Evropu, ja praktično nisam poznavao latinoameričke pisce.

Argentinska kritičarka Ana Marija Barenečea je navratila u Limu i pričala nam o Borhesu i zahvaljujući njoj, ja sam pročitao neke od njegovih priča, ali zapravo sam tek u Parizu otkrio da Latinska Amerika ima veoma bogatu, veoma inovativnu, veoma originalnu književnost, koju sam čitao – proždirao – i iz koje sam mnogo toga naučio. Između ostalog, naučio sam da se osećam kao Latinoamerikanac, da sam u Peruu bio samo mali deo zajednice koja je imala veoma velike rasprostranjene imenitelje, ne samo jezik, već i istoriju i društvene, političke probleme, koji su uz sitne varijacije postojali u svakom ćošku Latinske Amerike.

Prvog latinoameričkog pisca koga sam sreo, sreo sam u Parizu. To je bio Hulio Kortasar. Bio je decembar 1958. godine. Studirao sam na madridskom univerzitetu Komplutense. Radio sam na doktoratu i otišao sam u Pariz da tamo provedem nekoliko nedelja, gde me je jedan Peruanac iz UNESCO-a pozvao na večeru i smestio me je u svojoj kući pored veoma mršavog, mladog čoveka, za koga sam mislio da je otprilike mojih godina. Govorio je francuski sa blago primetnim stranim akcentom i rekao mi je da je već objavio knjigu priča i da će Huan Hoze Areola objaviti još jednu njegovu knjigu priča u kolekciji Presentes, u Meksiku. Rekao sam mu da sam i ja napisao knjigu priča koje su osvojile nagradu u Barseloni i da će knjiga izaći uskoro, kao i da sam veoma uzbuđen zvog toga što ću prvi put videti svoju objavljenu knjigu. Kasnije, na kraju večere, otkrio sam da je mladi čovek za koga sam mislio da je moj vršnjak zapravo 22 godine stariji od mene i da se zove Hulio Kortasar. Bio je sa ženom, Aurorom Bernandes. Bili su najasimetričniji par koji sam sreo na celom svetu: on je bio veoma visok, a ona je bila veoma niska, i između njih dvoje je postojala ona vrsta razumevanja i saučesništva koja bi me uvek zadivila. Svaki put kada sam bio sa njima, bio sam fasciniran, opčinjen načinom na koji su pričali. Imali biste utisak da su uvežbavali svoje razgovore, zbog njihove elegancije, gracioznosti, duhovitosti i načina na koji su pristajali jedno drugom, prepričavajući anegdote, govoreći šta su nedavno pročitali, o izložbi na kojoj su nedavno bili. Oni su bili dve vrlo važne osobe za mene prvih godina u Parizu. Nestrpljivo sam čekao da me pozovu na večeru u njihovoj kući, jer su večere u domu Kortasarovih bile čudesne.

Taj Hulio Kortasar, koji je već bio neverovatan pisac, kasnije je iskusio mutaciju, najneobičniju koju sam video u celom svom životu, i potpunu promenu ličnosti. Prvi Hulio Kortasar je bio čovek koji je bio neizmerno pristojan i neizmerno distanciran: njegova pristojnost ga je uvek držala na distanci od drugih. Znao je da bude mio i drag, a u isto vreme, osećali biste se kao da u njemu postoji tajna dimenzija koja je zasigurno najvažniji deo njegove ličnosti koja je hranila njegovo pisanje, koju niko nikad ne bi mogao da otkrije. Živeo je usamljeničkim životom, mrzeo je velike grupe, mrzeo je politiku. Jednom sam hteo da mu pričam o Luisu Gojtisolu, a on je rekao: „Ne, ne. On je previše političan za mene.“ Zanimale su ga stvari koje su bile poprilično neobične. Jednom me je odveo na skup veštica u Mutualiteu: čitačica dlanova, gatara… Bilo ih je tuce. Priznaću da mi je bilo neopisivo dosadno i mislim da sam ga retko viđao toliko uzbuđenog, toliko entuzijastičnog zbog tih ljudi: odličnih putujućih trgovaca, među kojima je bilo i veoma veštih prodavaca, ali za njega, oni su otvarali vrata u određenu dimenziju stvarnosti koja je bila misteriozna, ezoterična, koja se nije mogla kontrolisati umom, što ga je, očito, fasciniralo.

Odlazak na izložbu sa Hulijom Kortasarom je bio neverovatan zbog živosti njegovih opažanja, bogatstva njegovih komentara. U isto vreme je bio veoma skroman čovek kome je nedostajalo društvene ambicije, tako prirodne u svetu književnosti. Imao je malo prijatelja, ali im je pokazivao koliko mu zaista znače i imao je veoma bogato, specifično i originalno poznavanje književne kulture.

Naučio sam od njega mnogo, između mnogih stvari sam mu se divio i zbog njegove velikodušnosti: on je bio jedan od prvih ljudi kojima sam odneo svoj roman „Vreme junaka”; veoma pohvalno ga je prokomentarisao i pokušao je da mi nađe izdavača. Kasnije sam radio sa njim i Aurorom u UNESCOu kao prevodilac, i tvrdim da je njihov odnos bio obostrano obogaćujući, uvek se činilo da su čitali iste knjige, da su u toku sa savremenom književnošću, ne samo onim što je novo, već super novo, čak i ono što je tek trebalo da se pojavi. Hulio Kortasar je imao nešto za šta mislim da je jedna od njegovih karakteristika, jedna od nekoliko zajedničkih karakteristika pisaca latinoameričkog buma: pisao je jezikom koji je zvučao prirodno, koji je zvučao kao razgovoran jezik, svakodnevni jezik; smejao se piscima koji bi oblačili odelo i kravatu da bi pisali. On i Aurora su se podsmevali frazi – iako ne znam da li je ona prava ili su je izmislili – iz romana Eduarda Malea u kojem jedan od likova ulazi u sobu i uključuje svetlo, i oni bi rekli, „taj i taj ulazi u sobu i transformiše istrajnu tamu u električno svetlo.”

Latinoamerička književnost Kortasarove generacije je prelomila sa ovim „književnim” jezikom, koji je bio pretenciozan, bombastičan, pun sebe i koji se, smatrajući sebe književnim, distancirao od običnog, svakodnevnog jezika, jezika ulica; jezika koji je Kortasar znao kako da genijalno pretoči u svoje pisanje; jezika koji nam je dao njegove priče i kasnije i njegove romane, njegovu ličnost i šarm.

Tih godina je on pisao „Školice” i ono što me je najviše iznenadilo, mene kome je trebalo toliko vremena za pisanje, bila je lakoća sa kojom je on napisao tako kompleksan roman, praktično bez plana, bez scenarija, bez prethodnih nacrta. Mnogo puta sam ga čuo da kaže: „Danas ne znam kuda će roman ići”. Ono što je on najviše voleo je osećaj rizika, nesigurnosti koje donosi sedenje svakog jutra bez spremnog plana, guranje romana koji je pisao napred, i to ga je, kao što znate, izuzetno proslavilo. Ipak mislim da je u nekom trenutku Kortasar iskusio neku vrstu trauma ili unutrašnje revolucije koja je u potpunosti promenila njegovu ličnost. Ovaj tajnoviti čovek, okrenut intimi i ličnom, odjednom je počeo da se pojavljuje u javnosti, počeo je da živi na ulicama, pustio je ogromnu crvenu bradu, počeo je da se interesuje za politiku nad kojom je ranije lamentovao i postao je mladi revolucionar kada je imao skoro 60 godina. I to problematičan, neprijateljski nastrojen, i, po mom mišljenju, izuzetno naivan i istovremeno ekstremno čist revolucionar, bez ikakvih prepreka koje često pretvaraju politiku u aktivnost ili zaduženje koje vas kvari i psihološki i moralno degradira neke od njenih poklonika. Ja smatram da je on bio nevin, autentičan, iako ne mislim da je uvek pravio dobre političke odluke.

Naše političke razlike nisu ni na koji način bacile senku na naše prijateljstvo: svaki put kada bismo se videli, bili su to susreti puni srdačnosti i uvek sam imao razloge da negujem divljenje i naklonost koje sam osetio prema njemu prvi put kada smo se sreli.

Napisao Mario Vargas Ljosa

Izvor: lithub.com

Foto Maria Vargasa Ljose: Ellsa Cabot via Flickr

Prevod: Ana Jakovljević


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
o romanu belo se pere na devedeset slovenačke autorke bronje žakelj 25 aprila u knjižari delfi skc laguna knjige O romanu „Belo se pere na devedeset“ slovenačke autorke Bronje Žakelj 25. aprila u knjižari Delfi SKC
24.04.2024.
Slovenačka autorka Bronja Žakelj, koja u prestonicu Srbije dolazi uz podršku ambasade Republike Slovenije, predstaviće beogradskim čitaocima roman „Belo se pere na devedeset“ u četvrtak 25. aprila od ...
više
novo izdanje zapisa na stubu, jerusalimskom selimira radulovića laguna knjige Novo izdanje „Zapisa na stubu, Jerusalimskom“ Selimira Radulovića
24.04.2024.
U štampi će se uskoro naći drugo izdanje „Zapisa na stubu, Jerusalimskom“ Selimira Radulovića, dobitnika nagrade „Meša Selimović“. Kada pročitamo pesme iz nove knjige Selimira Radulovića, i njima prid...
više
roman o tinejdžerima kakav još niste pročitali ko zna šta će od mene biti ivane lukić u prodaji od 25 aprila laguna knjige Roman o tinejdžerima kakav još niste pročitali – „Ko zna šta će od mene biti“ Ivane Lukić u prodaji od 25. aprila
24.04.2024.
Zabavan, podsticajan i važan – takav je roman za tinejdžere Ivane Lukić „Ko zna šta će od mene biti“, napisan u interesantnoj formi, na mobilnom telefonu. Šesnaestogodišnji Luka ne voli fudbal i ne...
više
nedeljnik u knjižarama delfi laguna knjige Nedeljnik u knjižarama Delfi
24.04.2024.
Novi broj lista Nedeljnik je na kioscima, a od petka ga možete kupiti za samo 29 dinara u svim knjižarama Delfi širom Srbije uz kupovinu bilo koje Lagunine knjige, knjige drugih izdavača ili proizvoda...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.