Roman prema porodičnom albumu.

Više se nismo mogli pronaći ni u čemu izuzev u činjenici da je nastupilo neko novo vrijeme u kojem će za sve nas biti bolje ako nas se životi onih drugih što manje tiču.

„Roman pripovijeda sin o mrtvome ocu, istražujući pritom oblike njegovog nedostajanja. Jer Boja zemlje je potpuno iskren roman, ili to nastoji biti u mjeri u kojoj je moguće u pisanju. A ono je ovdje uistinu vrhunsko, zato što se u njemu susreću tragedija i poezija, historija i emocija, patnja i njeno pretakanje u jezičku rezbariju, porodična drama u ratu, bez velikih riječi i politizacije priče.“ Enver Kazaz

„Boja zemlje porodična je kronika, sačinjena od niza pojedinačnih sudbina, ispričanih onako kako su se i odvile. Elvedinu Neziroviću uspjelo je nešto što piscima rijetko uspijeva. Pokušao je pisati onako kako jest i kako je bilo, ne optužujući druge. Čovjek koji ima savjest obično računa na to da i drugi ljudi imaju savjest. Oslobodivši svoju priču svih ukrasa, on ju je lišio – utjehe u književnosti. Upravo zato Boja zemlje je i neutješna, i tako šokantna knjiga. Njome počinje i njome završava jedna porodična historija, u kojoj su sabrane tolike naše napisane i nenapisane historije.“ Miljenko Jergović

„Roman Boja zemlje više je od romana – to je život sam. Pisan u najboljoj tradiciji proze Mirka Kovača, svedoči o majstorstvu pisca koji ispisuje autobiografsku povest o svome odrastanju, o sudbini svojih najbližih, o stalnim selidbama, o zauvek izgubljenom zavičaju. To je i pripovest o epohi u kojoj se raspadala jedna zemlja i u čijem su se središtu našli tragični svedoci njenog raspada. Elvedin Nezirović postiže ono što je u književnosti najteže: pisati jednostavno, iskreno, pouzdano, uverljivo i verodostojno o sopstvenom životu i životima drugih. Roman koji se čita više puta.“ Filip David