


Besmrtnost čovečanstva i smrtnost smrti – paradoks oko kog se odvija priča u ovom romanu. Saramago nam opisuje jednu apsurdnu situaciju – smrt prestaje da posećuje njene stanovnike, nastupa večnost, niko više ne umire. Okolnost sasvim suprotna zakonima života. Ko bi rekao da smrt može biti mlada žena koja može doživiti ljubav? Saramagova ideja je originalna, inovativna, dramatična, praćena živim i ironičnim stilom pisanja (ponekad mi se čini da i previše koristi birokratske termine ali sve zbog toga da nam dolovi društveni sistem i ozbiljnost situacije). Priznajem da mi je na početku bilo teško privići se na neobičnu interpunkciju ali prihvatila sam ga kao izazov i vredelo je pročitati ovo delo do samog kraja.




Kada sam pre nekoliko meseci kupila Slepilo Žoze Saramaga u Delfi knjižari, koju je izdao meni potpuno nepoznat izdavač, knjiga je stojala neko vreme na polici jer se nisam usuđivala da krenem sa čitanjem knjige koja je sitnim fontom štampana...i koja na oko nema dijaloga. Kada sam krenula sa čitanjem Slepila, upoznala sam se sa specifičnim načinom pisanja Saramaga, dijaloga ima, bez znakova interpunkcije. Tada sam željno očekivala neki novi prevod njegove knjige, i bila potpuno oduševljena kada je Laguna izdala "Smrt i njeni hirovi".Slično je i u ovoj knjizi, što se tiče načina pisanja. Tema opet specifična. Dobar pokušaj da nas nauči da se ne bojimo smrti, i da se zamislimo da li stvarno želimo znati dan svoje smrti.




Smrt je uzela odmor. Ovo je nešto sasvim drugacije-stil pisanja, sama ideja, likovi, i knjiga u celini. Saramago je napravio jedan roman u kome su likovi svi-od poznatih do obicnih ljudi. Njegov stil pisanja je ono što povezuje sve ljude u državi. Smrt i njeni hirovi se bavi pricama razlicitih ljudi, njihovim dilemama i razmišljanjima, strahovima i željama. Na samom pocetku knjige ostvaruje se san covecanstva-ljudi su prestali da umiru-što dovodi do besmrtnosti. Ali ta besmrtnost upravo predstavlja pretnju narodu i ljudima-oni koji su vec na samrti ili u komi ostace tako vecno, propale su razlicite verske organizacije i bolnice, kao i mrtvacnice, osiguravajuca društva. Ali to nije sve, to je samo jedna od stvari koja je smrt priredila stanovništvu. Neizmerno sam uživala čitajući je!




Vrlo je tešku temu Žoze izabrao za ovu knjigu.U nekim slučajevima ne bih mogao da se složim sa njegovim viđenjem smrti,ali to pripisujem težini teme jer svako ima svoj način gledanja na smrt.Žoze nam je opisao svoje gledište na prelep način,tako da bude zabavno.Najviše od svega mi se sviđa što je smrt opisao i kao pozitivnog i kao negativnog lika.U nekim trenucima sam se sažalio na smrt,jer niko ne želi da bude sam. Onako rečeno,kad sam pročitao ovaj roman više se nisam bojao smrti i mislim da je to bila piščeva želja i cilj:Da dokaže drugima koliko i sebi da smrt nije loša pojava,već nešto prirodno i sasvim normalno.Odličan roman,maksimalna ocena

Žoze Saramago (1922, Azinjaga – 2010, Kanarska ostrva), portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine, rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom... ...više