Laguna - Kolumna - Ruska tuga pregolema - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Ruska tuga pregolema

09.01.2014.
Baš negde u ovo božićno doba, mojom roditeljskom kućom se manirom stepe širila ruska tuga. Golema, pregolema. Ogromantna. Jeste da smo svi bili svečano obučeni, naročito ja koja sam za tu priliku bila sva mašnama ukrašena. Belim, naravno, da se ukomponuju sa belim hulahopkama za koje mi je sastavljanjem obrva zapoveđeno da ih slučajno ne isprljam i goste ne dočekam sa rudarskim flekama na kolenima. Zahvaljujući pomenutim mašnama, izgledala sam kao sindikalno okupljanje tropskih leptirova. Duple svilene mašne iznad svakog uveta, na svu sreću su mi samo dva izrasla, jedna nakostrešena, ripsasta, centrirana na moje letvaste grudi, i dve na svakom od para kengurskih džepova svečane mi haljine. Koja je neodoljivo podsećala na podivljalu pečurku.
Otac i Roditejica mi moja su takođe bili uparađeni, doduše s više ozbiljnosti od moje malenkosti, i poput Scile i Haribde su nervozno hodali hodnikom očekujući žrtve...izvinjavam se, goste. Jer, to nam je bila poslednja šansa, jaja su bila na ivici svoje senzibilne izdržljivosti. Uostalom, baš kao i naša porodična, mentalna ravnoteža. Moja Roditeljica je već danima počinjala da piše pismo Onjeginu, dok je Otac tiho žuborio Jesenjina. Ja sam tih dana shvatala zašto su me upisali u eksperimentalnu školu u kojoj se ruski učio od prvog razreda – zato da bih mogla u originalu da plačem nad Ruskom salatom. Onom novogodišnjom, spremljenom u količini koju ni izgladnela divizija nakon višednevnog forsiranog marša ne bi mogla da pojede, onom koja bi mogla i Rusiju da nahrani.

Ta Ruska salata je bila opsesivno prokletstvo kako naše, tako i svih ostalih porodica u Srbiji. Nova Godina nije mogla ni da pomisli da dođe, ako je veseli odbor za doček ne sačeka sa bar vanglom ruske salate. Zašto, to niko ne zna. Ne zna se koji je špijun podmukli podvalio srpskoj naciji Rusku salatu koja je bila obaveznija od novogodišnje jelke. Čak je i prase, u ime moguće krize, moglo da izostane, ali Ruska salata ni slučajno, ni namerno. Ona je morala da caruje svečarskim stolom, a prema uputstvima trebalo ju je jesti uz sve, od mesa do kolača. Ako ni zbog čega drugog, ono zato što je za njenu proizvodnju utrošeno toliko vremena koliko se za tri slave i dve tajne večere ne troši. Seckanja radi.
Veče pred Novu Godinu bi Srbiju brže od šestoaprilskog rata mogao da osvoji i dvocifreni neprijatelj. Zato što Srbija tada secka. Sitno, sitno, ali ne presitno. I obavezno jednako. Usklađeno sa graškom. Zato što sve u Ruskoj salati mora da bude jednako, ne može da štrči i kvari tradiciju. Za koju se ne zna kad je počela, a još manje ima li ikakve nade da će se ikada završiti i besomučnog seckanja rešiti izmučene državljane.
Naravno da kao i kod ostalih religija, tako i u Ruskosalatnoj, postoje sekte i bundžije koje se trude da oprečnim tumačenjima unesu nemir u postojeće stanje. Među njima su najžešće sukobljene one od kojih jedna tvrdi da kuvanoj piletini nije mesto u ruskoj salati, dok druga tvrdi da bez piletine se može postići samo feler. Nešto manje primećeni su oni koji se kunu u senf, bez kog majonez ima prosto previše majonezast ukus, ali ima i fanatika koji tvrde da unutra treba munuti i jogurt. Njih ne treba shvatati ozbiljno, to u amaterski pokreti, za razliku od novodobnih inovatora koji Rusku salatu prave sa želatinom. Što je već dovoljno da se oformi nova inkvizicija koja bi kaznila tu blasfemiju.
Mi smo bili belopileći pokret i to iz jednostavnih, količinsko megalomanskih razloga – da je bude što više. Da ne možemo godinama da je pojedemo, ali da je bude dovoljno u slučaju da se dva tri susedna grada odluče da svrate kod nas za doček. Za seckanje pomenutog pilećeg dekoltea je bio zadužen Otac, zahvaljujući svom inženjerskom pozivu. Meni su davali onaj tupi nož, kojim ni voda ne može da se ošteti, da njime testerišem kuvane šargarepe. I pazim da se ne razmrljave.
Za to vreme je Roditeljica pripremala sastojke za još jedan pokušaj razvoda, jaja i zejtin. Za ručno pravljenje majoneza. Zato što smo mi spadali u fundamentaliste koji nisu priznavali tubiran ili tegliran kupovni majonez. Da bi stvar bila još napetija, proces mućenja se izvodio viljuškom. Nakon što bi sve što se iseckati dalo bilo ukockano, Otac i Roditeljica su se povlačili u kuhinju i alhemičarski pristupali majoneznoj drami. Roditeljica je kao pobesnela tukla žumanca o zidove vangle, dok je Otac preciznošću čoveka koji rukuje nitroglicerinom, a ne zejtinom, ukapavao s tačno određene visine. Povremeno bi Roditeljica ciknula tako da je komšiluk prste od straha odsecao, jer naravno i oni su učestvovali u sveopštoj seckaniji Ruskosalatnog pokreta, a Otac bi zelen od straha ubrzao ili usporavao sipanje ulja. Posle oko skoro sat vremena zaglušujuće buke, u kojoj je više od svih trpela jadna vangla, Roditeljica bi stekla zavidne bicepse na desnoj ruci, ali je zato ručno proizvedeni majonez stidljivo drhturio konačno doveden u pravo agregatno stanje.
Umešavanje iseckotina se vršilo nežno i ujednačenim pokretima. Samo Roditeljica je imala kvalifikacije za ovaj zahtevni proces. Mi smo, gluvi od majoneza, stajali sa strane, diveći se cisterni Ruske salate koja se rađala pred našim očima.
Naravno da to nije bilo sve, Ruska salata nije smela tek tako da se stavi u frižider, ne, ne...Prvo je morala da se odmori. Tu njenu potrebu sam svim srcem razumela. Ako smo mi bili umorni, kako li je tek njoj bilo u toj postnatalnoj fazi. Onda je iznošena na balkon, pod uslovom da tamo nije prehladno. Sa balkona u frižider. Ili obrnuto, prvo u frižider, onda na balkon, pa nazad u frižider. Tu negde je stizala i Nova Godina koja nije mogla da čeka danima da naša ruska salata postigne pravo, željeno stanje...
Te prve, novogodišnje večeri smo je jeli slatko, uz uskostručne Roditeljičine komentare: »Možda je mrvu onako malo više nekako ali ipak...rekla sam ti ja da lakše sipaš zejtin...« Otac je odmahivao glavom punom ruske salate i mumlao: »Ma, odlična je, bolja od lanjske...«
Jeli smo je danima, a nje je kao uklete bivalo sve više i više...Jeli smo je uz sve, grašak nam je na uši izlazio, skoro smo kokodakali od jajčanog efekta, a nje prokletinje nikako nije htelo da bude manje. Jedina nada su nam bili gosti, ali oni su nas zaobilazili u širokom luku, baš kao i mi njih. Znali su, kao i mi što smo znali, šta ih čeka – jedenje tuđe Ruske salate, dok kod kuće tvoja hvata sve žući pokrov.
Zbog toga smo se džabe uparađivali, uzalud su se disciplinovano belele moje hulahopke, niko nije hteo da natrči u goste i posle nedelju dana borbe sa sopstvenom Ruskom salatom bude poslužen našom. Ma koliko majonez sami proizvodili. I senfa mu ne dodavali.
A, naša ruska salata je prelazila u stadijum razumnog bića, doduše šizofreno razdeljenog na iseckane sastojke. Krompir, šargarepa i grašak su već dogovarali koaliciju sa kiselim krastavčićima, računajući na pobedu nad pilećim mesom i šunkom.
Moja Roditeljica je, umorna od čekanja, sedala za beli papir i počinjala da piše:
»Я к вам пишу – чего же боле?
Что я могу еще сказать?
Теперь, я знаю, в вашей воле
Меня презреньем наказать...«

p.s. Hvala najboljem, Bobu Živkoviću, za verovatno prvu u istoriji ilustraciju ruske salate.
Ostale kolumne autoraPogledajte sve
tuga veća od sveta i svemira laguna knjige Tuga veća od sveta i svemira
09.05.2023.
Prvo bude ona plava crta, plava kao duboko more, crta u ekrančiću i pasulj u stomaku. Taj pasulj prikačen za tebe i još uvek ravan stomak, i neverovanje da je stanje drugo, sasvim drugo. Onda rastu...više
više
u našoj kući smo se bojali noćnog zvonjenja telefona laguna knjige U našoj kući smo se bojali noćnog zvonjenja telefona
11.04.2022.
Ovo pišem jer tuga za rudarima traje koliko i dani žalosti. Ako ih uopšte ima. Jer oni budu vest u dnevnicima, u kojoj nad sanducima stoje žene u crnini, povezanih glava crnim maramama i gluvo plaču...više
više
deca se prepadnu na pomen lektire laguna knjige Deca se prepadnu na pomen lektire
12.07.2021.
Jedna od najčešćih rečenica, koja se čuje u vreme beogradskog Sajma knjiga, je: „Ljudi danas ne čitaju dovoljno“. Posebna briga se, tom prilikom, usmerava na mlađe naraštaje, brigom:...više
više
zovem se baba laguna knjige Zovem se baba
22.01.2021.
Unapred vam se izvinjavam, trebalo je danas da vam napišem drugi, korisni i odlični savet doktora Keniga, ali ne mogu. Probala sam, al mi ne ide, to će morati da čeka još nedelju dana, jer jedino...više
više
Knjige autora
Najnovije kolumnePogledajte sve
knjige koje postaju filmovi laguna knjige Knjige koje postaju filmovi
22.08.2023.
Biti pisac iziskuje obilnu i neograničenu maštu. Svet koji pisac stvara je slobodan, pun imaginacije i često se graniči sa ludilom. Protagonistkinja romana „Buka“ stvara upravo jedan ovakav...više
više
kraj zmajeva neispričani prolog bajke nad bajkama  laguna knjige Kraj zmajeva: Neispričani prolog „Bajke nad bajkama“
27.12.2022.
Kao praznični dar čitaocima, poželeo sam da konačno objavim i ovaj neispričani prolog trilogije Bajka nad bajkama. Sve se dešava dugo pre događaja opisanih u pripovesti koju ste čitali ili ćete...više
više
u vrhovima top lista laguna knjige U vrhovima top-lista
19.08.2022.
U subotu se navršava godinu dana od izlaska objedinjenog izdanja „Bajke nad bajkama“, štampanog ćirilicom, sa tvrdim koricama i mapom u boji. Veći deo tog vremena knjiga je provela na...više
više
tajne bajke nad bajkama  laguna knjige Tajne „Bajke nad bajkama“
29.07.2022.
Iako danas pišem o stvarima skrivenim u vidljivom tekstu knjiga, ipak vam neću pričati mnogo o slojevima naracije koji postoje na mnogim mestima u svakoj od tri knjige serijala Bajka nad bajkama. Unajkraće,...više
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.