07.11.2011.
Pre nekoliko godina, kada su se domaći pisci u Laguni mogli nabrojati na prste jedne ruke prerano penzionisanog radnika u pilani, nekako sam zakazao satanak sa direktorom Lagune, Dejanom Papićem. Četvrtak u 14 h, ako se dobro sećam.
Stigao sam u Resavsku ulicu tačno u 13 časova i 50 minuta. Želeći da se profesionalno pojavim tačno u minut, rešio sam da tih deset minuta viška bespovratno slupam šetajući gore-dole nagibljenom ulicom, razmišljajući o stvarima koje su, nekim čudom i nekoliko godina potom, potanko opisane u knjizi profesora doktora Šeridana Simova "O čemu muškarci razmišljaju kad ne misle o seksu".
U tom stanju dubokih spoznaja i promisli, ušao sam u jednu od onih pretrpanih prodavnica "Sve za dolar" kojima su i početkom veka beogradske ulice obilovale, želeći da dam šansu nekoj od hiljada izloženih gluparija da me zainteresuje i time mi pomogne u bespoštednoj borbi sa vremenom, koje je zabrinjavajuće ozbiljno ispoljavalo nameru da krene unazad. U lakom magnovenju, kupio sam nekakvu ogromnu crnu lupu upakovanu u šuštavi celofan, i polusvesno je gurnuo u kesu sa pripremljenim materijalom za razgovor, među isečke iz novina, vizit karte i grube skice za, tada tek maglovito zamišljeni, serijal knjiga "Zagonetne priče".
U 13 časova i 59 minuta, pozvonio sam na retro-taster kraj vrata izdavačke kuće. Ljubazna sekretarica (za koju će se kasnije ispostaviti da se zove Minka, i da je njena uloga spektakularno veća od očekivane) uvela me je u predvorje opremljeno skupim kancelarijskim nameštajem boje orahovine. Sve je mirisalo na lakirano drvo i nove knjige.
Nepun minut potom, našao sam se preko puta Dejana Papića. Digitalni sat je nanizao jedinicu, četvorku, i dve četvrtaste nule.
Kako red nalaže, gospoda su se prvo rukovala i razmenila vizit-karte. Moja podsetnica je lični, svedeni dizajn – uglavnom je bela, nešto sitnija slova pri dnu a na odoka izabranom mestu nalazi se jedna zelena strelica, za koju svaki posmatrač nepogrešivo iznađe drugačiji smisao, po pravilu eonima udaljen od nauma njenog tvorca.
"Da li vi delite i lupu uz ovu vizit kartu?", upitao me je iz prve, očigledno nenameran da me ikada angažuje za dizajn ičega.
"Naravno", rekoh mu sasvim ozbiljno, izvadih iz kese i pružih mu veliku, crnu lupu, upakovanu u providni celofan.
Posle je sve bilo lako. O svemu smo se dogovorili, a ja sam, nekako, zavoleo lupe.
Prilog: Lupa je završila i u trejleru za knjigu "Mračne tajne Ginkove ulice"